Kamo nas vode mali koraci?

| More

Error:

Mnogi ljudi veganstvo i prava životinja smatraju radikalnim pokretom i filozofijom. Iako se smatraju zaštitnicima i ljubiteljima životinja i iako žele poboljšati njihov položaj u svijetu, misle da je promjena moguća jedino malim koracima, kako na osobnom planu, tako i na razini društva. Misle da je glavni problem patnja, a glavni cilj uklanjanje patnje u najvećoj mogućoj mjeri. U tim okvirima nehumano je jesti teleće meso zbog okrutnog držanja malih telića prije smrti, ali je u redu jesti malo svinjećeg mesa jer svinje ne pate u uzgoju kao telići. Isti stav se odražava i u radu nekih organizacija za zaštitu ili prava životinja. Tako je omamljivanje pilića električnim šokovima prije rezanja njihovih vratova okrutno jer, iako omamljeni, ipak su svjesni tijekom postupka klanja. Međutim, gušenjem u atmosferskim komorama pilići budu ubijeni prije postupka klanja i ništa ne osjećaju pa je ta metoda navodno humana. Začudo, neke organizacije za prava životinja ne samo da ne prosvjeduju protiv takvog ubijanja životinja, nego ga i promiču kao humanu metodu klanja. Tako pod znak pitanja dovode svoj status organizacije za prava životinja. Naime, organizacija za prava životinja ne može promicati humano klanje kao što ni organizacija za prava žena ne može promicati humano silovanje. Iako se ciljevi ponekad čine neostvarivi, a posao je zastrašujuće velik ili gotovo nemoguć, važno je poštovati neke temeljne principe kako pokret ne bi postao svoja suprotnost ili počeo zagovarati ono što je s njim nespojivo. Stoga je potrebno definirati glavne temelje pokreta za prava životinja koje pokret kao takav mora poštovati.

Mali koraci prema pravima životinja počinju od prava na osobnost i prava na život. Ta prava predstavljaju osnovni minimum i glavni temelj pokreta za prava životinja. Pravo na osobnost znači da je svaka životinja osoba i subjekt života. Ona ima način ponašanja koji je usklađen s njezinom prirodom. Ako se njezino ponašanje ograničava na neki način koji nije u skladu s njezinom prirodom, onda se radi o povredi prava osobnosti. Čovjek je, primjerice, biće koje je određeno svojim razumom i voljom. Ako čovjek ne može provoditi svoju volju, onda nema prava. Ako životinja ne može provoditi svoju volju u okviru prirodnog okružja kojim je ograničena, onda ni ona nema prava. Naravno da riba ne može plivati kroz zemlju ili zrak, ali može u vodi. Riba je ograničena prirodnim zakonima, ali u svojem prirodnom okružju je slobodna činiti što ju je volja. Ako je čovjek zatočen u logoru, njegova prava su mu uskraćena jer mu je drugi čovjek ograničio slobodu voljnog djelovanja. Zatočeni čovjek može izaći iz logora samo voljom druge osobe. Isto tako, ako druga osoba želi vašu smrt i ubije vas, to znači da svojom voljom dokida vašu volju u pogledu vašeg izbora da živite.

Na sličan način ljudi nameću svoju volju životinjama. Oni odlučuju kada i što će životinja jesti, kamo će se kretati te kada i kako će umrijeti. Ljudsko ropstvo je imalo slične odnose moći. Naime, robovlasnik je imao potpunu vlast nad životom svojeg roba. Rob nema mogućnost očitovanja vlastite volje. Rob nema pravo, odnosno neki viši autoritet ne štiti to pravo. Štoviše, viši autoritet daje i štiti pravo robovlasnika da svojom voljom ograničava volju roba.

Zakoni o zaštiti životinja daju i štite pravo vlasnika životinja da ograničavaju volju životinja. Svaki zakon polazi od pretpostavke da vlasnik ima pravo ograničavati volju životinje, samo što taj zakon ograničava načine na koje vlasnik može to činiti.

Početni i temeljni korak prema pravima životinja bi bio zakon koji ukida pravo čovjeku na ograničavanje volje drugim životinjama. Ako govorimo o postupnim koracima, ovakav pristup nije apsolutistički te nije krajnji cilj borbe za prava životinja. To je tek početni korak. Sjetimo se borbe za oslobođenje robova. Ukidanje ropstva bio je tek početni korak za priznavanje punih prava bivšim robovima. Dugo razdoblje nakon ukidanja ropstva vladali su segregacija i diskriminacija. No, aktivisti za prava ljudi znali su da je najvažniji korak ukidanje ropstva. Oni koji su se brinuli oko toga što će se dogoditi bivšim robovima kada više ne budu "pod zaštitom" bivših robovlasnika nisu u biti bili abolicionisti. Vjerojatno je bilo glasova koji su govorili da ti robovi neće imati ništa za jesti, da neće imati posla jer im nitko neće davati dnevnice za njihov rad, da će se razboljeti i umirati. Naravno, to se i događalo, ali povijest te događaje ne spominje. Pamti se samo godina ukidanja ropstva i čovjek koji ga je ukinuo. Potomci robovlasnika slave taj čin i čovjeka te obilježavaju taj dan. Nitko ne spominje sve umrle, gladne i bolesne robove koji su ostali bez zaštite.

Aktivist za prava životinja je abolicionist. Aktivisti za prava životinja ne zagovaraju reformu. Oni ponajprije zagovaraju ukidanje institucije vlasništva nad životinjama. Ako treba zagovarati pravo na bolju hranu ili smještaj životinja, oni će to zagovarati tek nakon što te životinje prestanu biti vlasništvo. Kada životinja izađe iz farme, kada izađe na polje i osjeti slobodu u kojoj ne bude imala što jesti ili kamo se skloniti, tek tada aktivisti za prava životinja nastoje osigurati socijalna prava za te životinje. To je drugi korak u toj postupnoj promjeni.

Aktivist za prava životinja:

Pokret za zaštitu životinja pokušava životinjama osigurati sekundarna prava prije osiguravanja primarnih. Brojne organizacije i aktivisti usmjeravaju glavninu svojih napora na osiguravanje boljeg smještaja i hrane za suvremene robove – životinje. Ali, imaju li uopće svi ljudi primjereni smještaj i hranu? Odgovor je da nemaju. Brojni su beskućnici, brojni umiru od gladi. Ali, iako nisu zadovoljni time, oni imaju jednu mogućnost koju životinje nemaju, a to je mogućnost i prilika, ma koliko malena, da sami stvore uvjete za sebe.

Životinje ne mogu birati. One će dobiti onoliko hrane i onakav smještaj kakav odgovara korisnicima njihove smrti i njihovih dijelova tijela. Ako potrošaču odgovara da jede tijelo telića, onda taj telić ima pravo na onoliko hrane koja će ga dovesti do primjerene težine za klanje. Dobiva pravo na onoliko prostora s kojim se potrošač slaže, a ne na prostor kojim telić može raspolagati u prirodnim uvjetima. Neki potrošači će se možda slagati s malenim boksom, a neki će biti zadovoljni tek sa zelenom livadom određene površine. Ali, to nije sloboda. Životinja je i dalje biće bez slobodne volje kojoj su duljina života i njezini životni uvjeti određeni voljom krajnjeg potrošača.

Da se radi o proizvođaču, on bi uvijek držao životinje na malom prostoru i u uvjetima potrebnim za održavanje gole egzistencije. Međutim, krajnji potrošač utječe na ponašanje proizvođača ako je voljan pokriti troškove za davanje boljih životnih uvjeta životinji koju se iskorištava.

Budući da ni svi ljudi nemaju pokrivene sekundarne potrebe, među ostalim pravo na hranu, smještaj i socijalnu i zdravstvenu skrb, zašto je onda ukidanje ropstva toliko hvaljeno? Zašto smo ukinuli sustav u kojem se robovlasnik brinuo za svoje robove? Odgovor leži u tome da vlasnik nikada nije brinuo preko granica svoje koristi. Rob nikad nije bio osoba koja ima svoje potrebe koje bi mogla sama ispuniti. Za robovlasnika je rob imao samo potrebu za hranom, vodom i smještajem. On im je to davao u okvirima egzistencijalnog minimuma. Ako rob više nije bio radno sposoban, on je mogao umrijeti od gladi ili žeđi. Vlasnik ga nije smio ubiti, ali rob bi izgubio svu zaštitu. Bit ukidanja ropstva upravo je u stupnju te zaštite. Država daje zaštitu čak i ako ti ljudi nisu izravno korisni za drugu skupinu ljudi. Država organizira pučku kuhinju ili prenoćište, država nudi javni zdravstvenu skrb. Ljudi koji nisu nikome korisni i dalje mogu slobodno živjeti. Životinje koje nisu korisne ne mogu. One se šalju u klaonicu, eutanaziraju se ili napuštaju poput predmeta.

Dakle, vlasnik ne pruža nikakvu zaštitu svojem robu osim u okvirima koristi koju izvlači iz nje. Temelj prava životinja bi trebao biti jamčenje određenih prava životinjama koja ne bi ovisila o koristi koju ima vlasnik. Istina, vlasnik ne smije izgladnjivati životinju ako ona može postati nečija hrana. Ali, ako je životinja bolesna i ne može postati hrana, on nema obvezu liječiti je, on je može ubiti. Isti mehanizmi vladali su i u robovlasništvu. Robovlasništvo nije poznavalo mirovinski sustav ili sustav invalidnina. Robovi koji bi prestali biti radno sposobni su gubili zaštitu vlasnika, a nisu imali zaštitu države. Što onda preostaje? Preostaje životinjama dati jedino pravo koje im treba, a to je ukidanje njihovog ropstva. Imati hranu i prikladan smještaj dok netko ima koristi od tebe nije znak poštovanja već omalovažavanja. To ukazuje na podređeni položaj. Ljudi imaju pravo na hranu i smještaj i kada nisu korisni. Ljudi imaju pravo na život i slobodno kretanje. Životinje nemaju pravo na život i slobodno kretanje, ali imaju pravo na dobru hranu i smještaj. Od te dvije mogućnosti, koja mogućnost pokazuje više poštovanja prema subjektima u tom odnosu i koju bismo mogućnost željeli vidjeti za čovječanstvo? Koju mogućnost bismo voljeli vidjeti za životinje?

Na taj način dajemo konačan odgovor glasovima koji pitaju: "Zar im ne možemo nekako pomoći sada?" Odgovor je da možemo. Možemo im početi pokazivati poštovanje. Osiguravanje boljih uvjeta životinjama samo dok su nam korisne nije stvarna promjena. Takve promjene i dalje ne daju nikakvu bitnu zaštitu životinjama. Jedina prava i početna promjena je abolicija. Možda je teška, možda se čini neostvariva kao što se činila i abolicionistima koji su zagovarali ukidanje ljudskog ropstva, kada je sustav koji je štitio robovlasnike bio toliko čvrst, kada ga je osiguravala policijska i vojna sila. Ali abolicionisti se nisu osvrtali na to. Zagovarali su svoje ciljeve bez ustupaka i popuštanja. Na kraju su uspjeli. Istu nadu i vjeru u krajnji uspjeh bi morali imati i aktivisti za prava životinja. Ako zagovarate veće kaveze ili kraći i bezbolniji transport do klaonice, izgubili ste nadu i vjeru i prestali biti abolicionisti. Ali ako ste spremni učiniti sve da biste javno progovarali o potrebi priznavanja životinjama prava na život, ako ste spremni učiniti sve da biste ukinuli njihov podređeni položaj, ako ste spremni prihvatiti se teškog zadatka koji stoji pred vama, onda imate vjere, onda ste pravi abolicionisti. Onda za životinje ipak još postoji nada.

Ozren Ćuk

23. veljače 2013.

Error:

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting