Jeste li vlasnik ili skrbnik?

| More

Error:

U hrvatskom jeziku postoje dve divne reči: udomitelj i skrbnik. Iako u prvi mah asociraju na osobe koje u okrilje svog doma primaju napuštenu decu, stare i nemoćne, jednako se odnose na pojedince i porodice koji posvećeno brinu o životinjama.

Umesto ovih lepih pojmova, u svakodnevnom govoru i zvaničnom obraćanju, uglavnom se upotrebljava imenica vlasnik. Od slučajnih prolaznika, ali i veterinara i drugih službenih lica najčešće se čuje pitanje: ''Da li ste vi vlasnik ovog psa, mačke...?'' U odgovoru se krije, ne samo lični stav ''vlasnika'', nego razotkriva moralno etički obrazac vaspitanja i odnosa koji egzistiraju u društvu.

Odvojenost pojmova udomitelj/skrbnik i vlasnik, nije samo lingvističke prirode. Znamo da reči reflektuju čovekov unutrašnji stav prema svetu i životu. Preko govora saznajemo ''životnu filozofsku matricu'' pojedinca, kolektiva i celih naroda.

Udomitelj-čovek ili žena koji vrata svog doma i srca, otvara novom članu porodice, nije bitno da li on/ona dolazi iz humanog ili animalnog sveta. Reč je koja vibrira osećanjem sigurnosti, ušuškanosti, ravnopravnosti.

Skrbnik - (skrbiti = brinuti o nekome ili nečemu) - brižna osoba koja svog štićenika neguje i s dužnom pažnjom brine o njemu.

Vlasnik! U odnosu na tople reči udomitelj i/ili skrbnik, ''vlasnik'' zvuči hladno, grubo, s prizvukom gordosti, posedovanja, moći i manipulacije

Zamisao da su neki životi manje vredni je koren svega onog što je loše u svetu. - Paul Farmer, antropolog

Kompleksno je pitanje odakle čovekova potreba da vlada i bude vlasnik bilo čega, a posebno ''vlasnik'' drugog živog bića. Antropolog Paul Farmer smatra da je u pitanju supererioran stav u odnosu na ''niža'' bića, koji je istovremeno uzrok mnogih problema i nesereće u svetu.

Gospodin Kvaternik iz Udruge Prijatelji životinja o moralno-etičkoj (ne)opravdanosti upotrebe reči vlasnik, kaže sledeće:

''Rječnik kojim (svjesno ili nesvjesno) izražavamo svoj stav prema određenim stvarima, osobama i pojavama, često je vrlo znakovit i upućuje poput simptoma na neki često kolektivno potisnut društveni stav, koji je na prvi pogled nevidljiv ali duboko ukorijenjen u svjetonazor određenog društva.

Ovakve i slične izraze u našoj udruzi smatramo 'specističkim izrazima'. 'Specizmi' izražavaju specistički svjetonazor prema kojem se na jednu vrstu bića gleda kao na superiornu i nadređenu nekoj drugoj, za što u umu bilo kojeg zaista empatičnog ljudskog bića nema i ne može biti nikakve moralne osnove.

O samim 'vlasnicima' veoma dobro govori i statistika o napuštanju kućnih životinja u vrijeme godišnjih odmora. Bliže se ljetni mjeseci, a svake godine mnogi samoprozvani 'vlasnici' i dalje napuštaju svoje četveronožne prijatelje u ogromnom broju, bacajući ih na ulicu poput iznošenih krpa. Time je jasno da se ti samoprozvani 'vlasnici' i doslovno odnose prema svojim životinjskim prijateljima kao prema stvarima koje je moguće prisvojiti i odbaciti po volji. Tako specistički svjetonazor, kojega je odraz i naš osobni rječnik, uzrokuje i stvarne, vidljive, ozbiljne i bolne posljedice.

I u samoj trgovini životinjama jasno je da se na njih gleda kao na predmete čija je jedina svrha ta da budu prodane i uvećaju dobit svome vlasniku. Pri tom su uvjeti držanja u prodavaonici i domu, i podobnost vlasnika da brine o životinjama, na žalost, uvijek potpuno sporedna pitanja. Da i ne spominjemo koliko je humanije posvojiti napuštenu životinju i na taj je način spasiti. No, na žalost, ljudi se vode osobnim prohtjevima, i dobrobit životinja im je često potpuno u drugom planu.

Također, odnos prema životinjama kao prema predmetima stvorenim zbog ljudskog zadovoljstva posebno je izražen i u drugim vrstama industrija, poput prehrambene i odjevne industrije. U njima se životinje rađaju, žive i umiru u neopisivim mukama samo zbog našeg komfora. Niti jedna rasprava o specizmu nije kompletna bez osvještavanja užasa u kojima te industrijske životinje žive i umiru, a o njima ne brinu niti mnogi ljubitelji životinja jer im svinje, miševi, krave i sl. jednostavno nisu 'slatki' poput psića i maca''.

Pitanje za gospodina Kvaternika:

S obzirom da Zakon jasno definiše odnos vlasnika i vlasništva, tj.poseda, da li samoproglašeni vlasnici upravo u zakonskim paragrafima pronalaze uporište za bezdušno napuštanje i zlostavljanje životinja?

odgovor:

''Hrvatski zakon, a vjerujem i vaš, ( zakon R. Srbije,op.a) propise koji se odnose na vlasništvo doslovno primjenjuje i na životinje. Time se životinja zakonski izjednačuje s predmetom, s nečim neživim, nečim što nema vlastitu volju i nesposobno je osjećati bol, što je dakako apsurdno. Takva se zakonska terminologija ne tako davno primjenjivala i za definiranje vlasništva nad ljudskim robovima, ignorirajući njihovu osobnost i odnoseći se prema njima kao prema komadu pokućstva ili kao prema pokretnom alatu.

U međuvremenu je sav civilizirani svijet osudio takav odnos prema drugim rasama, no jednak robovlasnički mentalitet u doslovno neizmijenjenom obliku primjenjujemo na druga osjećajna bića koja smatramo nižima od sebe i za to pronalazimo najrazličitija opravdanja. Stvaranje takve hijerarhije, i vrednovanje različitih vrsta živih bića kategorijama 'viših' i 'nižih', 'nadređenih' i 'podređenih', ono je što se najizravnije može okarakterizirati specističkim svjetonazorom.

Sigurno da takvi zakonski propisi daju dodatno uporište ljudima u moralnoj dilemi postupanja prema životinji - jer, 'ako se Zakon odnosi prema životinjama kao prema stvarima, a Zakon je vrhovni autoritet, zašto i ja ne bih usvojio takav stav i djelovao u skladu s njime', misle oni. Zakon bi svakako trebalo mijenjati, a ne se slijepo pozivati na njega usprkos njegovoj neprikladnosti.

Mnogi se također pozivaju i na crkvene zakone pokušavajući opravdati sudjelovanje u zarobljavanju i iskorištavanju drugih bića. Veoma je čest argument da je životinje u redu iskorištavati jer ih je bog stvorio na korist čovjeku, i predao mu vlast nad Zemljom. Odložimo na trenutak na stranu bilo kakva osobna vjerovanja. Mnogi su crkvenjaci i teolozi shvaćali i isticali da vlast nije isto što i iskorištavanje ili tiranija, kao i to da s vlašću dolazi i odgovornost i briga. Također, poruka svih religija jest, ili bi trebala biti, bezuvjetna ljubav prema bližnjima. Što su životinje ako ne naši bližnji? Samo specistički um, koji razmišlja o životinji kao o stvari, odbija tu tvrdnju i ona mu je čak i uvredljiva. No, životinje žive zajedno s nama na ovome planetu, i naši su sudruzi na putovanju kroz život. Mi smo odgovorni za njih, jer čovjek je jedina životinja koja ima sposobnost aktivno mijenjati svijet. Pa ipak, mi tu svoju sposobnost u pravilu uvijek zlorabimo na štetu životinja, pritom se licemjerno pozivajući na od boga odobrenu vlast, istovremeno misleći kako smo veliki vjernici. Pravom je bogobojaznom čovjeku svaki život svet i od boga, i suzdržat će se od nanošenja boli svinji ili mački jednako kao i nemoćnom djetetu.

Sigurno je da će se jednog dana naši potomci zgražati nad našom primitivnošću i bešćutnošću u našem robovlasničkom odnosu prema životinjama, baš kao što se i mi danas zgražamo nad crnačkim robovlasništvom iz prošlosti. Nadajmo se da nećemo morati još dugo čekati na tu svojevrsnu svjetonazorsku (r)evoluciju''.

Najveća razlika između vlasnika i udomitelja je u emotivnom stavu. Ljubav se ne uređuje zakonom. Ljubav se ne kupuje i njome se ne trguje.

Životinja pod vašim okriljem je jedno od retkih, a često i jedino biće koji Vas voli bezuslovnom ljubavlju.

Ne mari da li ste bogati ili siromašni, lepi ili ružni, šta ste po profesiji, društvenom statusu. On/ona je jednostavno vaš Prijatelj.

Imati prijatelja, to znači pristati na to da ima lepših, pametnijih i boljih od vas. Ko to ne može da prihvati – nema prijatelja. - Duško Radović

Izvor: balkanijada.com.

Objavljeno: svibanj 2015.

Error:

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting