Velike zvijeri u Hrvatskoj

| More

Error:

U Hrvatskoj žive tri vrste velikih zvijeri - vuk (Canis lupus), ris (Lynx lynx) i medvjed (Ursus arctos). Vuk i ris zakonom su zaštićeni (od 1995.god.), a medvjed je životinja koja se smatra lovnom divljači. Stoga se medvjedi sasvim legalno ubijaju u sklopu lovnog turizma, a vukovi i risovi bivaju ubijeni krivolovom. Iako su zakonom propisane visoke kazne (40.000,00 Kn) za onoga tko ubije vuka ili risa, do sada u Hrvatskoj još nitko zbog toga nije bio kažnjen. To najbolje ilustrira priča o dvadesetak lovaca lovne jedinice Perković koji su utorak, 16. siječnja 1996. god. (vuk je zaštićen od 17. svibnja 1995.!) iz zasjede zapucali po vučjem čoporu i doslovno izrešetali pet vukova. Zatim su lešine odnijeli u selo i ponosno ih pokazivali zadivljenim mještanima dok se s okolnih brda do kasno u noć čulo žalosno zavijanje preostalih članova čopora. Iako se točno zna tko je izvršio pokolj, nikakva im novčana kazna do dana današnjeg nije naplaćena.

Vuk

Još 1894. godine vukovi su živjeli na cijelom području Hrvatske i veličina njihove populacije kretala se u redu veličina između 600 i 1000 jedinki. Kako su godine prolazile polako su bivali istrijebljeni iz pojedinih dijelova Hrvatske i broj im se drastično smanjivao. To je dovelo do toga da su se potkraj 1980-ih uspjeli održati samo još na uskom prostoru Gorskog kotara i Like, a broj im nije bio veći od 50 jedinki!

Što je uzrokovalo njihovo nestajanje? Na pad njihove brojnosti utjecali su uvjeti staništa, bolesti, ratovi i slični faktori, međutim daleko najveći uzrok njihovog gotovog istrijebljenja bio je čovjek sam - njegova obijest, ukorijenjena mržnja prema vukovima koja je već postala dijelom tradicije, želja za slavom i profitom. Što se tradicije tiče poznato je da je vuk oduvijek bio bad guy, sjetite se samo Crvenkapice, Vuka i sedam kozlića, Vuka i tri prašćića i drugih pričica kojima se s generacije na generaciju prenosila na djecu mržnja prema vukovima. Vezano sa slavu i profit treba nam biti jasno da je lov na vukove bio novčano potican, a oni koji ulovili više ili veće jedinke poštovani i gledani s divljenjem. Vuka je mogao loviti 'svatko svim načinima i sredstvima lova', te su se organizirale lovačke hajke, postavljale zamke za noge ('gvožđa') i razne druge hvataljke ('ruske klopke'), trovalo ih se, pucalo se po njima, klali su se noževima... Poslije bi im se rezali repovi, derale kože, uzimale glave (lubanje) kako bi poslužile kao trofeji.

Danas je vučja populacija donekle oporavljena, procjenjuje se da ih ima između 100 i 150 jedinki, a naseljavaju Gorski kotar, Liku i Dalmaciju. Zakonom su zaštićeni i ne smije ih se ubijati. No bez obzira na to svako malo pronalaze se vučje lešine na kojima se vide tragovi iskaljivanja bijesa lovaca i seljaka kojima vukovi 'oduzimaju' plijen. Lovci smatraju da imaju pravo na divljač, da je ona njihova jer državi plaćaju lovozakupnine, a seljak čuva svoju stoku. Što će vuk jesti, nikoga nije briga. Većini lovaca i seljaka bilo bi najdraže kada bi se vuka istrijebilo. Smatraju ga štetočinom i ne vide u njemu nikakvu moguću ekonomsku korist za ljudski rod. Budući da ga čovjek ni na koji način ne može upotrijebiti i iskoristiti niti na njemu novčano zaraditi, ne vidi smisao njegovog postojanja i opstanka. Činjenica da je zaštićen još više rasplamsava mržnju i bijes ljudi te su okrutnosti česte i mučne.

Ris

Risovi su pak, nekada rasprostranjeni po šumama diljem Europe, u 18. i 19. st. istrijebljeni iz većine europskih zemalja. Sačuvali su se samo u slabo naseljenim područjima Finske, Skandinavije, Sibira, Poljske i Karpata te u planinama Balkanskog poluotoka (Kosovo, zapadna Makedonija, Albanija). U Hrvatskoj su posljednji primjerci obitavali u području Gorskog kotara i Velebita, a onda su i u potpunosti nestali. No 1973. god. kada je u Sloveniji ris reintroduciran (ispuštene su 3 obitelji - 3 mužjaka i 3 ženke iz Slovačkih Karpata), ta je krupna zvijer spontanim premještanjem nakon gotovo jednog stoljeća ponovo pristigla u Hrvatsku. Zbog dobrih uvjeta staništa i dovoljno hrane populacija se širila što je uskoro dovelo do smanjenja broja srna, divokoza i muflona - njihovog najznačajnijeg plijena. Lovci, razbješnjeni činjenicom da risovi love 'njihovu' divljač te da oni zbog toga imaju manju zaradu bacili su se na posao - lovili su risove različitim načinima i sredstvima lova. Daleko ispred ostalih prednjači odstrijel - u pojedinačnom i skupnom lovu. Vrebalo ih se, vabilo, slijedilo po tragu, lovilo sa psima, a zatim ubijalo puškama, ponekad pištoljima. Od svih načina odstrijela po meni najgori i najkukavniji način je doček životinje na visokoj čeki - maloj drvenoj kućici na visokim stupovima - uz mamac ili hranilište. Naime (krivo)lovci bi na sigurnom - na visokoj čeki, izvan dohvata zvijeri - čekali da se životinja približi privučena ostavljenom joj hranom, a zatim bi ju hladnokrvno odstrijelili. Risovi su također bili trovani (zatrovanim mekama) i hvatani u gvožđa, a zatim klani noževima, gađani kamenjem, gušeni ili udarani do smrti štapovima, željeznim motkama, sjekirama. Jedan je pronađen i utopljen u moru, a najveća se okrutnost ispoljila u slučaju mladog risa kojeg su živog zazidali.

Danas se smatra da u Hrvatskoj nema više od 50 jedinki i strogo su zaštićeni zakonom, no (krivo)lovci se na to oglušuju, preuzimaju zakon u svoje ruke i okrutnosti se nastavljaju!

Medvjed, lov i lovni turizam

Medvjed je poput vuka i risa u prošlosti naseljavao gotovo cijelu Europu. Nerazumnim lovom polako je nestajao iz mnogih područja. U velikom dijelu Europe na kraju je bio i u potpunosti istrijebljen. Tek nedavno mnoge zemlje su ga reintroducirale i od tada je pod strogom zaštitom. Hrvatska je oduvijek imala medvjede. I dan danas je naseljavaju, a procjenjuje se da im populacija broji oko 400 jedinki. No, iako je Hrvatska pristupila Bernskoj konvenciji po kojoj bi trebala staviti medvjeda pod posebnu zaštitu, to još uvijek nije učinila. Medvjed je i dalje lovna divljač i može ga se loviti u sklopu lovnog turizma. Naime postoje brojna lovišta koja se daju u zakup. Zakonom o lovu donešenim 1994. god. uveden je način zakupljivanja lovišta gdje zakupnik (lovačko društvo, privatna osoba) plaća visoke zakupnine s obzirom na površinu i bonitet lovišta (kakvoća staništa, procijenjen broj divljači na tom području). Ali se zato divljač koja se nalazi na području lovišta određenog lovozakupnika smatra njegovim vlasništvom. On ju prihranjuje tj. 'brine se' o njoj, a lovci koji love u tom lovištu moraju mu platiti za životinje koje ubiju. Takav je slučaj i sa smeđim medvjedima. Budući da se smatra da im je populacija stabilna, godišnje je u Hrvatskoj dozvoljeno odstrijeliti oko 10% njihove populacije. Stoga su sastavljeni cjenici u kojima se s obzirom na veličinu, dob i zdravlje životinje cijene jedinki kreću u vrijednostima od nekoliko tisuća maraka. Koliko god nama to zvučalo apsurdno talijanski će lovac, primjerice, bez problema platiti deset tisuća maraka kako bi ubio medvjeda. ZAŠTO? Zbog lovnog užitka? Da bi pokazao svoju neustrašivost u borbi s velikom zvijeri? Prosudimo sami ako se zna da lovac na visokoj čeki ni u kakvoj životnoj opasnosti, u potpunosti izvan dometa zvijeri čeka da se medvjed pojavi privučen ostavljenom mu hranom, a zatim ga jednostavno jednim trzajem prsta na okidaču odstrijeli. To se doslovno može učiniti iz sjedećeg položaja pijući čaj! A zatim se zvjerka preparira podignuta na stražnje noge, iskeženih očnjaka i opaka izgleda kao da se upravo sprema napasti te se postavi u dnevnu sobu i služi kao inspiracija za 'lovačke priče'.

Lovci tvrde da je lov spada u zaštitu prirode tj. zaštitu sveukupnog staništa i svih vrsta koje obitavaju u lovištu. Također su uvjereni da oni sami, bez znanstvenih studija, mogu procijeniti pravo stanje populacije i odrediti koliko ih se može i treba ubiti. Kakva je to zaštita kad u želji za što većom zaradom dopuštaju odstrijeliti kapitalne jedinke - najveće, najsnažnije, najzdravije - i na taj način vrše negativnu selekciju?! Smrću takvih jedinki na životu ostaju samo manje i slabije jedinke što utječe na buduće populacije. Ubojstvo kapitalnog mužjaka ponekad dovodi i do infanticida, ubijanja mladunčadi. Naime, budući da najsnažniji mužjak oplodi najveći broj ženki, velik broj mladunaca je njegov. Kad njega lovci ubiju, ostali mužjaci jednostavno poubijaju svu njegovu mladunčad. Tako ženke prestaju dojiti i brinuti se o mladima te prije postanu spremne za novo parenje - s njima.

Ako ljudska netrpeljivost prema vuku i risu dijelom leži u činjenici da ljudima nanose štetu ubijajući divljač i stoku, s medvjedom to nipošto ne može biti slučaj. Medvjedi se uglavnom hrane biljnom hranom i samo u rijetkim slučajevima napadaju stoku. Zimi i u rano proljeće kada su životinje i biljke najosjetljivije, ne mogu im nauditi jer spavaju zimski san. Stoga je 'šteta' koju nanose gospodarstvu minorna ili gotovo nikakva. Kod nas nije razvijena ni praksa jedenja medvjeđeg mesa. Kako si onda ljudi opravdavaju ubijanje medvjeda? Strahom za vlastiti život? Željom za bezbrižnim šetanjem šumom u kojoj nema 'opasnih' zvijeri? Možda ih ubijaju i iz želje za nadmoći i obuzdavanjem zvijeri? Jer im se želi pokazati da je čovjek taj koji je najmoćniji i koji kroji pravila igre? Ili to naprosto čine jer uživaju u ubijanju i prolijevanju krvi? Ne znam odgovor na to pitanje. Ne znam koji je to čudan sklop u ljudskim glavama. Ono što znam je da kada tog sklopa ne bi bilo moglo bi se sasvim lijepo živjeti s medvjedima u potpunoj harmoniji.

Sonja Desnica, 2001.
sonja.desnica@inet.hr

Error:

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting