Životinje iskorištavane zbog sporta i zabave (FAQ)

| More

Error:

Često postavljana pitanja (FAQ) o životinjama iskorištavanima u svrhu sporta i zabave

IZDACI LOVACA NA ULOVLJENE ŽIVOTINJE NAJVEĆI SU PRIHOD UREDU ZA DIVLJE ŽIVOTINJE I OBNAVLJANJE STANIŠTA.

Relativno male svote koje svaki lovac mora izdvojiti za ulovljene životinje ne pokrivaju lovačke programe kao ni mjesečne plaće nadstojnika lovišta. Ti izdaci pokrivaju lovačke programe od kojih korist imaju samo sami lovci, tako što manipuliraju povećanjem broja životinja koje će kasnije moći ubijati. Javne površine koje koriste lovci održavaju porezni obveznici dok su fondovi za zaštitu životinja rijetki.

LOV JE PUNO MANJE OKRUTAN OD INDUSTRIJSKIH FARMI.

Da, a Jack Trbosjek je bio manje okrutan od Hitlera, ali to ga nije učinilo dobrim dečkom! Istina je da je ubijanje životinja u divljini manje okrutno od mjeseci torture koje prolaze životinje na farmama. Bez obzira na to, lov, kao i uzgoj na farmama, unosi razdor u prirodno stvorene životinjske obitelji, uzrokuje bol i patnju kako žrtvama tako i preživjelima. Čemu onda uzrokovati patnju kada to zaista nije potrebno?

JE LI LOV U REDU AKO POJEDEM ONO ŠTO UBIJEM?

Ono što se dešava s tijelom nakon ubojstva ne umanjuje patnju žrtve. Uostalom, lovci ranjavaju i one životinje koje ne ubiju i odnesu kući. Životinje koje ne umru odmah pate od teških ozljeda. Stres koji lov nameće na životinje - buka, strah, neprestane potjere, ozbiljno ugrožavaju njihovu mogućnost da adekvatno jedu i skladište salo i energiju potrebne za preživjeti zimu. Lov također ometa migracije i hibernaciju. Za životinje poput vukova, koji imaju jednog partnera za cijeli život i čvrsto povezane obitelji, lov može ozbiljno ugroziti čitavu zajednicu.

BEZ LOVA, JELENI I DRUGE ŽIVOTINJE BI SE PREVIŠE NAMNOŽILI I UMIRALI OD GLADI.

Gladovanje i bolesti su nesreća, ali to je prirodni način da se osigura preživljavanje jakih. Prirodni grabežljivci pomažu da se očuvaju vrste koje predstavljaju njihov plijen, isključivo ubijanjem slabih i bolesnih. Lovci, međutim, ubijaju svaku životinju na koju naiđu ili svaku životinju, za čiju glavu smatraju da bi dobro izgledala obješena iznad kamina - često su to krupne, zdrave životinje, potrebne da populaciju održe jakom. Lov zapravo stvara idealne uvjete da se životinje previše razmnože. Nakon lovne sezone, nagli pad populacije uzrokuje slabije nadmetanje među preživjelima, što opet dovodi do veće stope rađanja.

Da nam je zaista stalo da životinje sačuvamo od gladovanja, ne bismo se bavili lovom, nego bi poduzeli korake da smanjimo plodnost životinja. Također bismo zaštitili vukove, medvjede, risove i druge prirodne grabežljivce. Ironično je što se s mnogim krdima jelena i populacijama pataka namjerno manipulira da proizvode sve više i više životinja, da bi ih lovci mogli ubijati.

LOVNE PRISTOJBE SU GLAVNI IZVOR PRIHODA ZA ODRŽAVANJE DIVLJIH PODRUČJA I OBNAVLJANJE STANIŠTA.

Relativno niske pristojbe koje plaća svaki lovac ne pokrivaju troškove lovnih programa, niti upraviteljskih naknada. Lovne pristojbe plaćene za lovne programe idu u korist isključivo lovcima, kao što je manipuliranje populacijom životinja, kako bi se povećao broj životinja raspoloživih za ubijanje. Javne površine, koje koriste mnogi lovci, podržavaju se novcem poreznih obveznika, a sredstva koja bi bila na korist vrstama koje nisu u lovačkoj 'igri', nedovoljna su.

JE LI LOV U REDU TAKO DUGO DOK JEDEM ONO ŠTO USTRIJELIM?

Opravdava li činjenica da neki psihopat pojede svoje žrtve nakon što ih ubije njegove zločine? Što se čini s truplom nakon ubojstva ne umanjuje patnju žrtve?

Nadalje, lovci štete i drugim životinjama, osim onih koje su ubili i odnijeli kući. Ranjene životinje koje ne poginu odmah, često trpe ozljede koje ih onemogućavaju u preživljavanju. Osim toga i stres koji lovci prouzroče životinjama - buka, strah i stalni lov - surovo ograničava njihovu mogućnost da se adekvatno hrane i nakupe salo i energiju koji su im potrebni za preživljavanje zime.

Lov također ometa migraciju i zimski san. Za životinje poput vukova, koji se sparuju doživotno i tijesno su povezani unutar obitelji, lov može jako štetiti cijeloj zajednici.

ŠTO JE S LJUDIMA KOJI MORAJU LOVITI DA BI PREŽIVJELI?

Nemamo sporova s ljudima koji žive od lova i ribolova i koji zaista nemaju drugog izbora da bi preživjeli. Međutim, u današnje doba, meso, krzno i koža za veliku većinu ljudi nisu neophodni za preživljavanje.

Na žalost, mnogi 'sportski' lovci su te argumente uzeli iz domorodačkih tradicija i izmanipulirali ih na način da pokušaju opravdati ubijanja životinja za razonodu ili zbog profita.

KAKO CIRKUSI TRENIRAJU ŽIVOTINJE?

Joel Parrott, izvršni direktor Oaklandskog zološkog vrta, svjedočio je pred Kongresom da je treniranje žestoko, koristeći tehnike, koje uključuju stalno udaranje slona od strane trenera toljagama, bodenje sa oštrim dugim štapom koji ima na vrhu kuku i oštricu, vilama, strujom, električnim bockalicama, okivanjem u lance na duže vremena i uskraćivanjem hrane.

Zabilježeno je da su treneri udarali tigrove u lice, gurali oruđa u grla lavovima, vukli leoparde po zemlji s lancima oko vrata, uskraćivali životinjama hranu, sve kako bi ih natjerali da izvode svoje točke. Mladunčad slona, odvučeni od svojih majki, izvode svoje točke pod prijetnjom kazne, noć za noć, s očima prikovanim na osobu sa metalnom kukom ili bičem. Cirkusi koji iskorištavaju životinje nemaju mjesta u samilosnome svijetu. Vrijeme je da svi mi prestanemo podržavati životinjske cirkuse - i da zahtijevamo da se životinje-izvođači pošalju u utočišta, gdje mogu živjeti svoj život dostojanstveno.

VOLIM GLEDATI ŽIVOTINJE U CIRKUSU I NE ČINI MI SE DA IM SMETA NJIHOVO IZVOĐENJE. ZAŠTO SE PRIJATELJI ŽIVOTINJA PROTIVE UPOTREBI ŽIVOTINJA U CIRKUSIMA?

Prema Ringling Bros. osnivaču Henry Ringling North, u njegovoj knjizi, Kraljevi cirkusa, tigrovi i lavovi se 'okivaju u lance na njihovim prijestoljima, i oko vrata im se stavlja uže. Oni rade iz straha.' On također piše da treneri lome njuške medvjedima ili im opeku njihove šape, kako bi ih prisilili da stoje na stražnjim nogama, da se tigrove i lavove rutinski davi sa užetima da ih se natjera da slušaju i da se majmuni i čimpanze udaraju sa trenerskim štapovima dok oni vrište.

Činjenica je da životinje prirodno ne voze bicikle, ne stoje na glavama, ne balansiraju na loptama, ili ne skaču kroz kolut od vatre. Da ih se prisili da izvode te zbunjujuće, fizički neudobne trikove, treneri koriste užad, čvrste okovratnike, brnjice, udarce strujom, štapovima s kukom na vrhu i ostalim bolnim predmetima. Također i samo držanje i prijevoz za životinje u cirkusu je patnja i maltretiranje.

Gledajmo umjetnike na trapezu, žonglere, klaunove i akrobate, ali ostavimo životinje na miru.

Švedska, Danska, Finska, Indija, Švicarska i Velika Britanija su zabranile ili ograničile korištenje životinja u zabavi, sada je vrijeme za Hrvatsku da učini isto.

VOLJELA SAM POSJEĆIVATI ŽIVOTINJE U ZOOLOŠKOM VRTU, ALI ONE DJELUJU TAKO TUŽNE. ŠTO JE SA ZOOLOŠKIM VRTOVIMA?

Dužnosnici zoološkog vrta često prednost daju dobiti ispred dobrobiti životinja. Bivši direktor zoološkog vrta u Atlanti, SAD, jednom je spomenuo da je on 'previše odvojen od životinja; one su zadnja stvar o kojoj brinem, sa svim drugim problemima.' Zoološki vrtovi uče ljude da je prihvatljivo držati životinje u zatočeništvu, da se dosađuju, stisnute u malom prostoru, usamljene, daleko od njihovih domova u prirodi, na milosti i nemilosti ljudi.

Zoološki vrtovi tvrde da obrazuju ljude, ali većina kaveza u zoološkim vrtovima su stvarno mali, a natpisi takvi da daju malo više informacija od imena vrste, prehrane i prirodnog okružja. Životinjsko normalno ponašanje se gotovo nikada ne komentira, a još manje promatra, zbog toga što se u zoo okolišu njihove prirodne potrebe gotovo nikada ne uslišavaju.

Mnoge životinje koje prirodno žive u velikim stadima ili obiteljskim grupama se najčešće drže samima, ili u najboljem slučaju u parovima. Prirodno ponašanje kao lov i parenje se eliminiraju regulacijom režima hranjenja i dojenja.

Životinje su usko ograničene, bez privatnosti i imaju malo prilika za mentalnu stimulaciju ili fizičku vježbu, što rezultira nenormalnim i samouništavajućim ponašanjem koji se zove zoochosis.

Ne samo da to nije edukativno, nego istinska želja da naučimo o životinjama trebala biti motivirana zajedničkim interesom za boljitak životinja.

NE POMAŽU LI ZOOLOŠKI VRTOVI OČUVANJU UGROŽENIH VRSTA?

Većina životinja koje žive u zoološkim vrtovima nisu ugrožene, niti su naviknute na prirodna staništa. U stvari, krajnje je nemoguće životinje u zatočeništvu naviknuti na divljinu. 1994. godine izvješće iz Društva za zaštitu životinja pokazalo je da samo 1200 zooloških vrtova od ukupnih 10.000 širom svijeta registrirano za razmnožavanje u zatočeništvu i prirodnu zaštitu. Jedino ih je dva posto od ukupno ugroženih vrsta registrirano u programima o uzgoju. Oni koji su ugroženi mogu imati teškoća zbog stanja u zoološkim vrtovima. U svojoj knjizi 'Posljednja Panda', George Schaller, znanstvenik i direktor zoološkog vrta u Bronxu, kaže da zoološki vrtovi skoro pridonose izumiranju pandi konstantnim zatvaranjem životinja iz jednih zooloških vrtova u druge za izlaganje. Na kraju, jedino ćemo sačuvati ugrožene vrste ako sačuvamo njihova staništa i ako se borimo protiv ljudi koji ih ubijaju, a ne uzgajajući ih u zatočeništvu. Umjesto da podupiremo zoološke vrtove, trebali bi podupirati grupe kao npr. International Primate Protection League, The Born Free Foundation, The African Wildlife Foundation, kao i mnoge druge organizacije kojima je posao da čuvaju staništa životinja. Trebali bi pomoći onima koji spašavaju i brinu se (Primarily Primates, the Performing Animal Welfare Society ), a ne prodaju i uzgajaju egzotične životinje.

GDJE ZOOLOŠKI VRTOVI NABAVLJAJU ŽIVOTINJE?

Zoološki vrtovi sami uzgajaju životinje ili ih nabavljaju od drugih zooloških vrtova. Mladunčad jako privlači mase ljudi, no kad odrastu, taj se broj smanjuje tako da zoološki vrtovi često prodaju te životinje dalje kako bi napravili mjesta za mlađe. Neželjene odrasle životinje katkad se prodaju farmama divljači gdje lovci plaćaju kako bi ih ubili; neke se ubija zbog mesa i/ili krzna. Druge životinje koje predstavljaju 'višak' prodaju se manjim, lošije održavanim zoološkim vrtovima ili još gore laboratorijima za vršenje eksperimenata.

OTKUDA DOLAZE ŽIVOTINJE KOJE ŽIVE U ZATOČENIŠTVU?

Životinje koje se drže zatočene u zoološkim vrtovima, cirkusima, akvarijima, laboratorijima i lovištima su vrlo često ukradene iz divljine ili uzgojene u zatočeništvu. Primjerice, nakon što životinje u cirkusima postanu prestare da bi nastavile nastupati, pošalju se za stalno u zimske nastambe (najčešće kaveze) ili se prodaju drugim cirkusima, zoološkim vrtovima, privatnim zvjerinjacima, farmama divljih životinja (gdje se ubijaju za 'rekreaciju' ili zbog 'egzotičnog' mesa. O životinjama je bolje učiti na njihovom prirodnom staništu, a ne na njihov račun. Postoje brojni dokumentarni filmovi koji prikazuju životinje u prirodnom okolišu i svakako je to bolja edukacija od gledanja zatvorenih depresivnih životinja.

KAKO SE TRETIRAJU MORSKI SISAVCI U AKVARIJIMA?

Morski sisavci osjetljiva bića visoke inteligencije i izrazito pate u zatočeništvu. Klor i bakrov sulfat koji se koriste za čišćenje rezervoara štete dupinima pa izazivaju guljenje kože i sljepoću. Mnogi sisavci pate od bolesti probavnih organa, a rezultati su uglavnom smrt zbog frustracije života u neprirodnom svijetu. Uglavnom, zatočeništva sisavcima razdvajaju njihove obitelji. U divljini orke provedu čitav život sa svojim majkama, braćom i sestrama. Dupini plivaju zajedno u obiteljima od tri do deset članova, ili u jatima od nekoliko stotina. Akvariji prihvaćaju držanje životinja u zatočeništvu, gdje im je dosadno i gdje su usamljeni te daleko od svojih prirodnih staništa. Zaštita morskih sisavaca je postignuta ukidanjem lova na kitove, čišćenjem oceana, kraja ribarenja s vršama, zabrane životarenja u zarobljeništvu i forsiranja plivanja kitova i dupina kroz akrobatske krugove za zabavljanje ljudi. Zatočeništva su u kontrastu s istinskim obrazovanim iskustvima koja nude sretnije mogućnosti, kao prilike da se izletničkim brodovima promatraju morski sisavci, kitovi i dupini koji slobodno plivaju u oceanima. Akvariji također mogu emitirati stvarne video zapise o nastojanjima za rehabilitaciju morskih sisavaca na predavanjima, seminarima i na Internetu. Postoji bezbroj načina za animaciju publike i stvaranje poštovanja prema životinjama bez ugrožavanja dupina i kitova - vrijeme je da se usredotočimo na upoznavanje posjetitelja kako bi zaštitili morski svijet.

KAKO SE TRETIRAJU KONJI ISKORIŠTAVANI ZA UTRKE?

Žalosno je da na mnogim konjskim utrkama, ozljede i smrt su gotovo uvijek neizbježne. 1993. godine sveučilište u Minnesoti otkrilo je da je 1992. 840 konja bilo povrijeđeno na stazama diljem SAD-a, a 3566 konja od ozljeda nije moglo dovršiti utrku. Selektivno razmnožavanje kroz stoljeća je utjecalo na razvoj nogu koje su daleko krhkije od njihovih tijela. Mnoge vrste pripadaju udruženjima koja nemaju nikakvih interesa osim zarađivanja novca, takvi vlasnici ne oklijevaju ni prodati konje klaonicama kada više nisu u formi. Mnogi konji izloženi su dopingu od strane svojih trenera i veterinara, koji se pobrinu da izdrže mnoge trkaće staze zahvaljujući drogama. Dr. Gregory Ferrero, bivši veterinar konjskih utrka, kaže da su napravljeni tretmani za forsiranje životinje kao za nekog borca omamljenog udarcima samo da izdrži još jednu rundu. Konji su forsirani trčati s ozljedama od uzdi koje su prebolne za trčanje bez ikakvih droga. Članak iz časopisa 'Sportske ilustracije' zaključuje da je nevjerojatno zašto toliko mnogo konja iskorištavanih za utrke završava smrću na američkim stazama svake godine, ali broj stradalih konja je zastrašujući i neprihvatljiv za bilo koji humaniji standard.

JE LI JAHANJE NA KONJIMA LOŠE?

Udruga Prijatelji životinja načelno ne podržava jahanje na konjima. Konji su osjećajna i društvena živa bića, a ne rekviziti za hobi ili sport. Osim toga, leđa konja nisu 'konstruirana' za nošenje tereta te su prilikom jahanja izložena neprirodnom i često vrlo dugotrajnom pritisku koji, zbog ometanja mikrocirkulacije krvi i limfe, dovodi do deformacija i oštećenja mekih tkiva (tzv. 'efekt kompresije') .

Deformacije tkiva u leđima konja počinju već nakon 12-15 minuta izloženosti težini jahača, a nakon 30 minuta prisutna je bol. Sve iznad 30 minuta dovodi do trauma tkiva, tj. do djelomične ili kompletne distrofije mišića. Obratite li pažnju na konje iskorištavane za jahanje (kada su bez sedla), primjetit ćete da često imaju vrlo izražen (visoki) greben iza kojeg slijedi udubljenje iznad lopatica, s obje strane leđa. Zapravo se radi o distrofiji trapezoidnog mišića, uzrokovanoj pritiskom sedla i jahača.

Osim toga, proces 'ujahivanja' konja, kao i ostali oblici 'treninga konja', često su platforma za psiho-fizičko zlostavljanje i zanemarivanje konja, osobito uzevši u obzir opremu koja se pritom koristi .

Udruga Prijatelji životinja podržava prijateljski odnos čovjeka i konja, baziran na međusobnom poštovanju, povjerenju i komunikaciji, bez korištenja sredstava prisile i dodatne opreme te uz uvažavanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba konja, što uključuje: adekvatan smještaj s osiguranom površinom pašnjaka za slobodno kretanje konja, hranu, svježu vodu i društvo.

U NEKIM SE ŠKOLAMA ORGANIZIRAJU KOŠARKAŠKE UTAKMICE S MAGARCIMA U SVRHU PRIKUPLJANJA NOVCA. JESU LI TAKVE UTAKMICE OKRUTNE PREMA ŽIVOTINJAMA?

Životinje nisu uključene niti voljno sudjeluju u sportskim događanjima, no mladi učenici kojima je više stalo do pobjeđivanja utakmice i ostavljanja dojma na svoje prijatelje nego do dobrobiti životinja, često znaju gurati magarca po dvorani, udarati ga, bičevati i vrištati na njega.

Magarci se navlače od škole do škole, često uskraćeni od vode i pića kako se ne bi dogodile 'nezgode' tijekom utakmica. Lišenost hrane i pića, neprestana putovanja, nepoznata okolina, buka i grubo ophođenje vrlo su stresni za njih. Zbog toga kod njih često dolazi do nepredvidljivih promjena u ponašanju i zna se dogoditi da se frustrirani i uplašeni počnu žestoko ritati, pri čemu sudionici i gledatelji mogu biti ozlijeđeni.

Ovakve utakmice mogu mlade ljude učiniti manje osjetljivima na patnju životinja te im dati utisak da imaju pravo iživljavati se nad životinjama za vlastitu zabavu. Životinje ne bi trebale ispaštati zbog prikupljanja novca za škole, a osim toga, postoji mnogo humanih i zabavnih načina na koje se može prikupiti novac.

ŠTO SU 'BESKRVNE' ILI PORTUGALSKE BORBE S BIKOVIMA?

Takozvane 'beskrvne' borbe s bikovima sastoje se od zadirkivanja i napadanja bika. Premda je mučenje i zlostavljanje životinja dio predstave, ubijanje se odvija izvan arene. Kao i obične borbe s bikovima, i 'beskrvne' borbe šalju poruku da životinje nisu ništa drugo nego predmeti za mučenje.

ŠTO NE VALJA S RODEOM?

Zabilježeno je kako izvođači na rodeu udaraju i daju električne šokove inače poslušnim kravama i konjima koji su smješteni u oborima. Divlji konji i mladi volovi se provociraju električnim palicama, oštrim štapovima, nagrizajućim mastima i remenjem koje ih bode kako bi poskakivali. Kad se životinje puste u arenu, već su bijesne. Teladi, koju se užetom lovi dok trči, uže naglo zabacuje vrat unatrag, što često rezultira ozljedama leđa i vrata, ranama, slomljenim kostima i unutarnjim krvarenjem.

Nakon kratkih i bolnih 'karijera', životinje se šalju u klaonice.

Dr C.G. Haber, veterinar koji je 30 godina radio kao državni sanitarni inspektor, opisuje životinje otpisane s rodea ovim riječima: 'Toliko su izranjavane da su jedina mjesta na kojima je koža spojena (za meso) glava, vrat, noga i trbuh. Vidio sam životinje sa šest do osam slomljenih rebara od kralježnice koja su katkada probijala i pluća. Vidio sam po 4 do 8 litara krvi sakupljene ispod odijeljene kože.'

Sve se organizacije za zaštitu životinja protive rodeu zbog okrutnosti koja je od njega neodjeljiva. Za više informacija posjetite BuckTheRodeo.com.

Error:

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting