Status životinja

| More

Error:

Status životinje nije neko urođeno svojstvo, poput boje njezine dlake ili oblika njezina tijela. To je društveno i kulturalno pripisana vrijednost koja može biti dana ili oduzeta. Mi ljudi, kao kulturalna skupina, određujemo status životinje. Status je također stupnjevan fenomen, može mu se pripisati visoka ili niska vrijednost na stupnjevit način. Na vrhu statusne ljestvice ponekad se može naići na iznenadan prijelaz. Kada pop zvijezda, trkaći konj ili stara monumentalna kuća rastu u statusu kroz vrijeme i prijeđu određenu graničnu vrijednost, oni mogu dobiti nedodirljivi nadstatus. Konačno, status je relativan koncept. Ja pripisujem drugačiji status osnovnoškolskom učitelju nego jedan od njegovih učenika.

Istraživači pripisuju niži status kuniću u laboratoriju nego kuniću koji se drži kao životinja za društvo. Sociolog primjećuje promjene u ponašanju kad se sretnu ljudi različitog statusa. Etolog uočava razlike u statusu u životinja u čoporu poput vukova ili u ljudi, koje uzrokuju dominanto ili podređeno ponašanje. Ipak, kada se sretnu ljudi sličnog statusa, nema promjena u ponašanju.

Shvaćanje da status nije neka apsolutna mjera nego pripisan, kulturalno određen fenomen, implicira da ljudi u subkulturi koja pripisuje 'nisku' vrijednost životinjama (poput industrijskih farmera ili znanstvenika koji vrše pokuse na životinjama) imaju isto tako malo 'čvrstih' argumenata kao i ljudi u subkulturi koja pripisuje višu vrijednost životinjama (poput zaštitnika životinja). Dok god te dvije subkulture nastave živjeti strogo odvojeno, svaki susret će dovesti do kulturalnog šoka i posljedično do kulture zanemarivanja. Doći će do šutnje za vrijeme sljedeće proslave rođendana ili izvan laboratorija.

Političari se pitaju može li se status životinja poboljšati, kao primjerice pomoću biotehnologije. Zanimljiva je činjenica da je status dinamički koncept. Status vrhunskog istraživača može se strmoglaviti kada se otkrije neetično postupanje poput prijevare. S druge strane, biotehnološki izmijenjena životinja, poput bika Hermana (prvog genetički izmijenjenog bika), postala je tako popularna da je vlada na kraju odlučila da se on ne smije zaklati kao svaki drugi bik. Konačno je preminuo u travnju 2004.

Faktori koji utječu na dinamiku

Čini se da na status životinje utječu četiri faktora: povijesna/kulturološka komponenta, osobno povezivanje, znanje o životinji i broj životinja koje postoje. Kada se to izrazi matematičkom formulom, možemo to izraziti ovako:

S=P+(OP+Z+G)/B

P za povijesne/kulturološke razloge

Sljedeći primjeri mogu pomoći da ovo razumijemo. Postoji mnogo kultura gdje određena životinja ima visok ili nizak status 'naočigled i otprije mnogo mnogo godina'. Primjeri su sveta krava u Indiji, svete mačke i krokodili u antičkom Egiptu, životinje za žrtvovanje (primjerice stari Azteci i mediteranska kultura) i pauk Anantie u Africi (pametan pauk koji uvijek nadmudri tigra). Ali također postoje 'parije' u kulturološkim predodžbama o životinjama: štakori, pauci u Europi, svinje u islamu, insekti koji potencijalno prenose ili šire bolesti ili koji uništavaju usjeve. Svaki od nas od rođenja je u jednom takvom kalupu, i 'prisvajamo' status svake životinjske vrste putem bajki, legendi, crtanih filmova i stripova, knjiga za djecu, dokumentaraca i kompjuterskih igara. Povrh ove pozadinske 'vrijednosti' svaka osoba razvit će svoje vlastite varijacije ovisno o svojoj okolini (od članova obitelji, kroz osobna iskustva). Nečija vlastita životinja za društvo imat će kod te osobe viši status od tuđe životinje.

OP za osobno povezivanje

Povezivanje označuje 'ugovor' koji stvara obostrane obveze jednoga prema drugome. Neke životinje ne mogu biti pripitomljene. Nije u njihovom specifičnom ponašanju vrste da zamijene osobnu slobodu za zaštitu i brigu koju im nude ljudi. Međutim, neke vrste 'ponudile' su svoju slobodu u 'zamjenu' za vezu s ljudima. U ovom pogledu pripitomljenje je proces obostranih 'obveza' između čovjeka i životinje. Neki biotehnolozi danas tvrde da genetske modifikacije nisu ništa novo, budući da 'pripitomljujemo životinje stoljećima'. Osim lažnog argumentiranja da nešto nije moralno 'loše' zato jer to radimo ili smo radili već stoljećima (to je definitivno neprimjenjivo na trgovinu robovima i diskriminaciju), malo se može reći o evolucijskom značenju procesa pripitomljenja za status ljudi. Antropolozi koji pokušavaju shvatiti evoluciju najranijih ljudi danas proučavaju udaljena plemena i ljude u njihovom prijelazu iz društva baziranog na lovu u društvo bazirano na poljoprivredi. Uvjet koji se mora ispuniti da se stvori civilizacija, kultura, s pismom i trgovinom, je pripitomljenje životinja. Izjava prije spomenutih biotehnologa ne uzima u obzir obostranost koevolucije.

'Što to znači- pripitomiti?'
Lisica odgovori: 'To znači 'vezati se'.'
'Vezati se?'
'Točno', reče lisica: 'Za mene, ti si trenutno samo mali dječak, ništa drukčiji od onih stotina tisuća drugih malih dječaka. Ja tebe ne trebam i ti sa svoje strane ne trebaš mene. Za tebe, ja sam samo lisica, poput stotina tisuća drugih lisica. Ali kada bi me pripitomio, mi bismo se trebali. Za mene ti bi bio jedinstven na ovome svijetu. Za tebe ja bih bila jedinstvena.' (iz Malog princa A. de Saint Exupéryja).

Gradska kultura stimulira mlade da stvaraju takve veze. Crtani filmovi i stripovi, dokumentarni filmovi o prirodi, ljetni kampovi i javne farme (gdje djeca mogu slobodno dirati životinje) pogoduju stvaranju takvih veza. I zbog tih razloga mnogi ljudi studiraju biologiju. I onda, paradoksalno, počinju izvoditi pokuse na životinjama. Tada više ne razgovaramo ugodno o Mickeyju Mouseu. Tada je laboratorijska mačka nešto potpuno drukčije od kućne mačke. Životinje na kojima se izvode pokusi također ne umru da budu pokopane na maloj ceremoniji u staroj kutiji od cipela u dvorištu, ne, one su 'žrtvovane' i uzete da budu 'uništene'.

Čini se preapsurdno da bi se moglo opisati: kritični studenti, inteligencija budućnosti. I upravo onda kada su upleteni u eksperimente na životinjama, kao da se slažu s mantrom 'životinje za pokuse su drukčije i rođene su za istraživanja'. Antropolog Arluke proučavao je ovu čudnu motivaciju iza veze između ljudi i životinja. Oltar iz antičkih vremena danas je zamijenjen stolom punim fotografija miševa, screensavera s mišjom tematikom i miševima plišanim igračkama. Ovdje uzvišeni svećenik pripravnik žrtvuje životinje u ime znanosti, kako bi postigao (bar se tome nada) uspjeh i zdravlje. Anonimni miševi se u određeno vrijeme odstranjuju, po mogućnosti to radi pomoćno osoblje poput hranitelja životinja ili biotehničkog osoblja. Nevin i povjerljiv pogled životinje uopće više ne dolazi do istraživača.

Z za znanje

Također, postoje životinje kojima ne pripisujemo povijesnu vrijednost i s kojima nismo u izravnoj vezi kroz osobno iskustvo. Ipak, uočljivo je da posjedovanje znanja o životu pojedine životinje povećava njezin status. 1970-ih provedeno je istraživanje bi li podučavanje kroz sate Prirode i društva u osnovnim školama o životinjama koje inače imaju nizak status povećalo taj rezultat. Uistinu, moguće je povećati status životinja podučavanjem o njima i/ili davanjem informacija o njima, kao primjerice o paucima.

Također, znanstvenici koji vrše pokuse na životinjama u ovom stadiju su u čudnom položaju. Njihova istraživanja povećavaju njihovo znanje o životinjama koje koriste. Važnija znanstvena literatura i vlastita otkrića akumuliraju se u umu biologa. Što više istraživač postaje svjestan kompleksnosti životinje, to više postupa sa životinjom 's oprezom'. Životinjama status raste.

Ovo ipak manje vrijedi za molekularne biologe. Njihov fokus je više koncentriran na detaljne procese unutar stanica i skloniji su promatranju staničnih procesa. S druge strane oni rjeđe koriste npr. genetski modificirane miševe. Njihov uzgoj organiziraju uzgajatelji životinja i istraživač često ne vidi ništa od životinje osim palete uzoraka tkiva promatrane kroz mikroskop. To također manje vrijedi za istraživače koji koriste životinje u medicinske svrhe. Za njih su ljudi, osobito bolesni ljudi, fokus njihova istraživanja. Životinje imaju neku vrijednost samo dok su sposobne oponašati neko ljudsko svojstvo (miševe se može genetski modificirati da oponašaju ljudsku bolest i tako služe kao životinjski model za tu bolest). Povećavanje znanja o smrtonosnim oblicima poput raka crijeva (uporabom miša genetski modificiranog s ljudskim genima raka) stvara više poštovanja za mehanizme ljudskih gena raka. Status miša ovdje se ne diže puno, zapravo suprotno, njegov status može se ustvari sniziti budući da su miševi prenositelji proučavanih ljudskih bolesti.

G za godine

Zanimljivo, starost životinje može također utjecati na njezin status. Zbog nekog intuitivnog razloga kojeg je teško objasniti, nanošenje boli štenetu ili tek rođenim životinjama čini se gorim nego nanijeti bol odrasloj životinji iste vrste (u slučaju da možemo izabrati). Moguće objašnjenje je razmišljanje da je odrasla životinja proživjela više života i stoga je dobila 'nešto više od života'. No, mogli bismo reći i da je odrasla životinja bila tamo već neko vrijeme čineći ono što odrasle životinje rade (primjerice u slučaju divlje životinje, ispunjavajući svoje prirodne potrebe i ponašanja), ali štene tek to počinje raditi. Ubiti štene može u ovom pogledu značiti uzeti više od nečega nego kad bi se ubilo odraslu životinju. Mogli bismo čak i teoretizirati o razlici između novorođenih koji su bespomoćni nakon rođenja (ljudi, miševi, štakori) i novorođenih koji su gotovo nezavisni već nakon rođenja (zamorci, većina stoke).

B za broj životinja

Čim čujemo da postoji samo još mali broj primjeraka određene vrste, status preostalih primjeraka poraste u zvjezdane visine. Varijacija ovog fenomena vidi se u razlici u statusu između originala i kopije. Kopije umjetničkih remek-djela imaju manji status od originalnog djela. Čini se da je broj važan faktor pri određivanju statusa.

Ugrožene vrste općenito imaju viši status od neugroženih vrsta. Životinje koje se rasplođuju u velikim brojevima, koje imaju nekoliko legala godišnje s visokim brojem potomaka, poput miševa i štakora, percipiraju se kao štetočine. Dozvoljeno je loviti takve životinje i to, čini se, uopće ne utječe na njihov broj. To je posve drugačije za životinje koje imaju mlade tek u zrelijoj dobi (lavovi, slonovi, orangutani, kitovi). Smrt roditelja ili potomka može znatno ugroziti egzistenciju čitave grupe. World Wildlife Fund posvećuje mnogo pažnje tim ugroženim vrstama.

Nizozemska biotehnološka komisija za životinje jednom je savjetovala znanstvenika da podijeli svoj zahtjev za odobrenje na dva zahtjeva. Istraživanje se usredotočilo na razvoj terapeutskih pripravaka u stomaku krava (tako da se pripravak može izvaditi jednostavnom mužnjom krava). U podijeljenom zahtjevu za odobrenje, jedan zahtjev se trebao odnositi na genetski modificirane miševe sa željenim pripravkom u njihovu mlijeku, a drugi zahtjev, isti kao i prvi, trebao se odnositi na krave umjesto na miševe. Znanstvenicima je ova ideja bila apsurdna, jer je pokus s miševima ionako trebao biti tek provjera za pokus s kravama. Vrijednost pokusa s miševima je gotovo ništavna ako ne uslijedi pokus s kravama. Pokus s kravama se može opravdati ako pokus s miševima bude uspješan. Međutim, komisija zna, na temelju slučaja s bikom Hermanom, da krave imaju viši status u Nizozemskoj nego miševi. U njihovoj zadaći da procijene utjecaj predstojećeg eksperimenta na 'etičke aspekte' i da 'pojasne moralni status životinje', posve je logična bila podjela na dva odvojena zahtjeva. Viši status krave očituje se u dopuštenju komisije da se pripravak testira na miševima, ali da se u ovom trenutku to ne može učiniti na kravama.

Dinamika u budućnosti

Ušli smo u stoljeće informatike. Znanje koje proizvode znanstvenici i biolozi dnevno se povećava. Znanje se distribuira brže nego prije 20 godina posredstvom popularnih znanstvenih časopisa (New Scientist, Science, National Geographic, Scientific American), znanstvenih priloga u dnevnim novinama, televizije (primjerice Discovery Channel) i na kraju, ali ne najmanje važno, putem Interneta svim zainteresiranim ljudima i novoj generaciji studenata i znanstvenika. Ako još postoje životinje za koje ne postoji fascinantan opis njihova života, on će biti stvoren u sljedećih pedeset godina. Ovaj trend nas uči da će akumulacija znanja povećati status životinja. Dok je prije pedeset godina bilo posve prihvatljivo boriti se protiv malarije pomoću DDT-a, danas će se takav prijedlog smatrati razmišljanjem neznalice. Naravno, DDT ubija komarce, koji su prenositelji parazita malarije. U današnje vrijeme znamo toliko mnogo o mreži u kojoj komarac, parazit, čovjek, otpornost i imunitetni sistem moduliraju jedno drugoga, da se razmišljanje o linearnom uzroku i posljedici smatra zastarjelim konceptom. Filozofska posljedica ovog mrežnog pristupa je da se status i najmanjih životinja na ovom svijetu povećao toliko da je postao odlučujućim faktorom u preživljavanju i najvećih životinja u životinjskom carstvu. Primjerice, utjecaj planktona u polarnim morima na preživljavanje kitova.

U Nizozemskoj i Europi postoji stalna tendencija urbanizacije koja će trajati barem još sljedećih pedeset godina. Ono što ostane od prirode potpast će pod upravu nacionalnih parkova. Ova tendencija također se događa u Južnoj Americi i Africi. Selidbeni putovi životinja nadgledat će se pomoću satelita, a 'rendžeri divlje prirode' čuvat će ekološke mreže na lokalnoj razini. Neće ostati puno 'divljih' životinja. Možda nastupi vrijeme kada će čovjek iskorištavati sve životinje u prirodi, vozeći se i hodajući oko njih, snimajući. 'Divlja' kategorija više ne postoji. Možemo pričati samo na jedan virtualan način o životinjama, koje imaju potencijal postati pravim divljim životinjama, kada ih čovjek ne bi opazio i zaštitio. Ipak, to nije sudbina koja čeka sve životinje. Sve životinje će postati 'držane' životinje prije ili kasnije. Koncept 'držane' životinje ima svoju ulogu u politici. Nizozemski Zakon o flori i fauni sadrži pravila o postupanju s divljim biljkama i životinjama. Nizozemski Zakon o zdravlju i dobrobiti životinja sadrži pravila koja se odnose na sve držane životinje. To zakonodavstvo će postajati sve više manjkavo u nadolazećim godinama. Čak i ptice selice u Europi mogu se smatrati zaštićenim životinjama koje lete od rezervata do rezervata. Promatrači ptica već su stvorili vezu sa 'svojim' ponovno opaženim pticama koje su opazili samo godinu prije kao 'divlju' pticu. Zbog pomisli da bi neki Francuz mogao upucati tu istu pticu, kako bi od nje pripremio kulinarsku poslasticu, promatraču ptica diže se kosa na glavi. U ovom pogledu, veza između promatrača ptica i same ptice vodi do istih emocija koje osjetimo kada neka loša osoba udari našu kućnu životinju.

Možda se protivite tvrdnji da postoji razlika između osobne veze s kućnim ljubimcem i općem osjećaju odgovornosti za opstanak životinjske vrste. Moralno govoreći, ova razlika ne postoji. U oba slučaja ja sam uzrujan, jer je vezu, u smislu 'ti značiš nešto za mene u mojem životu (i obrnuto)', prekinuo neki stranac. U oba slučaja ne postoji smrt neke ptice u Francuskoj ili neke mačke u Rotterdamu. Ne, u oba slučaja to je moja ptica i moja mačka. U budućnosti, sve životinje će za svakoga biti moje životinje.

Drugo predviđanje za ovo novo stoljeće je da će broj ugroženih vrsta porasti. Ovo također pridonosi trendu da će sve životinje na kraju doseći visok status.

Uzevši u obzir demografski razvitak u Europi, neizbježno je da će status životinja nastaviti rasti, pogotovo jer naše znanje o životinjama i njihovim ekološkim mrežama raste. U isto vrijeme bioraznolikost i biomasa će se smanjiti. Preostale vrste bit će stavljene sve više pod izravnu kontrolu i nadzor ljudi, rezultirajući jednom jedinstvenom funkcijom i dužnošću čovjeka u budućnosti kao zaštitnika životinja.

Međutim, u Nizozemskoj postoje dva sektora, u kojima se životinje drže putem programa za uzgajanje, gdje se čini sve moguće da se spriječi stvaranje veze sa životinjama i gdje se kompromitirajuća proizvodnja znanja o specifičnim potrebama ljudi postiže zadovoljenjem tih potreba (selekcijom- kao kod kokoši ili kanadskih kuna zlatica) putem programa uzgajanja i genetske manipulacije. Ukratko, gdje sve varijable ukazuju na nizak status, primjerice rastući biznis biotehnologije i bioindustrije. I sve se to događa u isto vrijeme kada vlada poseže za održivom poljoprivredom, za redukcijom, poboljšanjem i uklanjanjem pokusa na životinjama. Očito su ekonomske sile u spomenutim područjima jake. Ali to je u najboljem slučaju objašnjenje, a ne opravdanje.

Postoje dvije tendencije koje bi mogle smanjiti upotrebu životinja u svrhu istraživanja. U bliskoj budućnosti, naglasak na poboljšanju standarda u eksperimentiranju na životinjama u biotehnologiji dovest će do novih vrsta pokusa na životinjama i novih vrsta životinja za pokuse. To će rezultirati time da većina životinja neće čak ni biti svjesna da sudjeluje u pravom eksperimentu. Mala promjena u genomu miša daje mnogo informacija o nepatološkoj dinamici psiholoških procesa. Ekstremne patologije često viđene u klasičnim eksperimentima na životinjama neće više biti toliko potrebne, budući da se naše znanje o molekularnim procesima lagano povećava. Fokus istraživanja sve više će se koncentrirati na molekularnu razinu i zbog toga sve je manje potrebno izazivati simptome koji će izazivati patnju životinja. Na kraju nije nemoguće da pokusi na životinjama postanu bespotrebni jednom kad se pojave molekularne dijagnoze, izravne terapije i nadgledanje pacijenta. Rizik od patnje, od kojeg su zaštićene sve osobe koje se dobrovoljno podvrgnu pokusu, prema Helsinškom aktu bit će potom uvelike smanjen. Mogli bismo posumnjati i u stvarnu vrijednost i rizike pokusa na životinjama i ljudima u prijelaznoj fazi prema kliničkim ispitivanjima. Životinje i ljudi mogli bi profitirati kada bi se prekomjeran dio trenutno obvezatnih pokusa na životinjama i ljudima jednostavno izbacio.

Može se očekivati da će biotehnološka revolucija izaći iz laboratorija i duboko promijeniti poljoprivredu. I s vremenom životinje za društvo, 'divlje' životinje, pa čak i ljudi bit će modificirani. Naravno, neki se istraživači pozivaju na tradicionalne vrijednosti i povijesna prava (pravo na lov, krzno, pravo na nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta, pecanje pomoću živih mamaca, istraživanje raka na miševima). Bilo kako bilo, ovi ljudi bi trebali predvidjeti povećanje statusa životinja u društvu općenito. Ali na kraju, ipak će mladi znanstvenici bit pozvani na odgovornost za nekih 50 godina. Istraživači i menadžment od sada ne dobivaju visoke ocjene kada se radi o transparentnosti na području dobrobiti transgenskih životinja. Uvijek se preferira ulagati u samo istraživanje nego u nadziranje dobrobiti i brige za životinje. Ovo je razumljivo gledajući iz kratkoročne perspektive. Međutim, dugoročno će unuci ispitivati svoje bake i djedove o njihovom načinu postupanja sa životinjama. A u tom budućem trenutku ideje o 'korektnom' postupanju sa životinjama bit će garantirane na mnogo višem stupnju nego danas.

Carlo Jochems, ceajochems@hotmail.com

Prijevod: Ozren Ćuk

Error:

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting