Esej Nevene Ljubišić

| More

Gledam u oči svoje Nine

Gledam u oči svoje Nine. (Nina je moja kujica). Najljepše oči na svijetu! U njima vidim i radost, i tugu, i potištenost, i razigranost... Vidim sve osjećaje za koje mnogi na ovoj našoj kugli smatraju da ih može imati samo ljudski rod. O, kako li se varaju!

Gledam u oči svoje Nine. Gledam i prisjećam se kad je došla k meni. Bila je malena i divlja, preplašena, od čovjeka prognana. No, malo pomalo sam stjecala njeno povjerenje. Dopustila je da je dodirnem, pomilujem, dotaknem hladnu njuškicu. A tek kad mi se prvi put zaletjela i skočila u krilo! Sreći nije bilo kraja!

Gledam u oči svoje Nine. Gledam i mislim: 'Što da nije našla mene? Što da su je pokupili i odveli u službi znanosti?? Što da su te njene oči poslužile za testiranje krema i deterdženata da bismo mi, ljudi, bili ljepši, čistiji, mirisniji?' Sjetim se slike s televizije - mali psić, čupav baš poput moje Nine, proviruje iza rešetaka kaveza u koji je zatočen. Oči mu vodenaste, plačne. Oko njih se uhvatile krmelje. Sav se trese. Ulijevaju mu deterdžent u oči, da se vidi kakav će to utjecaj imati. Do njega u kavezu bijeli zec. Na pola tijela nema dlake. Leži kao mrtav, ali vidi se da diše. Njemu su, pak, ubrizgavali deterdžent u tijelo da se zabilježi kakve će to posljedice imati.

Na njihovom mjestu je mogla biti moja Nina. To su mogle biti njene lijepe oči. A zato što nije, nije mi puno lakše. Jer suosjećam. Osjećam krivicu. Jer i ja možda perem posuđe deterdžentom koji je testiran na zecu ili psu. I vi isto možda koristite takav deterdžent. Svi mi želimo biti ljepši i mirisniji. Svi mi polako ubijamo i pseto i zeca, i na stotine njima sličnih. Ubijamo ih kad trpamo u košare po trgovinama ne gledajući tko je što proizveo, što je u proizvodnji koristio i na kome je svoj proizvod testirao. Ubijamo ih svojim neznanjem. Da, ubijamo ih. Svi mi.

Gledam u oči svoje Nine. Gledam i razmišljam koliko je sličnih očiju patilo, bilo mučeno i onda se zauvijek, u boli i patnji zaklopilo. Sjetim se svih slika što sam ih vidjela, svih članaka koje sam pročitala, koji su zauvijek ostali zapisani u meni. Sjetim se onog velikog, bijelog psa lutalice kojeg su uspavali pred kamerama. Zašto? Samo zato što je bio lutalica, tj. što su ga ljudi prozvali lutalicom, a nisu priznali da su ga oni takvim napravili. Bolno se stresao, u grču sklopio oči, iz crne njuškice mu je iscurila kapljica, a onda se kao pokošen srušio.

Sjetim se priče iz klaonice. Sedmorica radnika utopila su se u bazenu u kojem se skuplja krv goveda za vrijeme klanja.

Sjetim se kolinja svake jeseni. Tisuće svinja za uši izvlače iz uskih svinjaca. Ona bolno skviči, pet ljudi je drže i natežu dok jedan ne zabije nož u grkljan. A poslije, u slast jedu kobasice i tople čvarke.

Sjetim se milijuna pasa koji cijeli život provedu na lancu dugom metar ili dva.

Sjetim se farmi u kojima stisnuti u mraku leže pilići, danima ih šopaju, šopaju, šopaju da bi se što prije udebljali i onda završili na našem stolu kao hrenovka, pašteta ili pečenje.

Sjetim se smrada mora na mjestu velikog uzgajališta tuna.

Sjetim se kamiona u kojem su nagurani telići. Voze ih tko zna kamo, u klaonicu najvjerojatnije. Još i sad vidim njihove tople, velike oči pune straha.

Sjetim se mnogih stvari. Pomiješaju mi se i krv i jauk i meso. I dođe mi muka. Muka od čovjeka, od svijeta, od sebe same. Ali želim imati vjere. Želim promijeniti bar komadić svijeta, bar dio svijeta u kojem ja živim. Za početak - izbacila sam crveno meso iz svoje prehrane. Sjetim se malog praščića iz Glamour cafea, njegove nježne, roskaste kože, slatke njuškice i znam: 'Svi su takvi. Ne želim ih jesti!' Teško je, jer me mnogi ne razumiju. Misle da glumim, da se pravim, izigravam nešto. 'Čovjek je svežder. To je normalno!' kažu. Al' ja se sjetim praščića... i očiju svoje Nine.

Informirala sam se koje tvrtke koriste životinje u proizvodnji i testiranju. Njihove proizvode na policama trgovina zaobilazim u velikom luku. Ne jedem gumene bombone jer se i za njih mora ubiti krava.

Čini vam se malo? Možda i jest. Ali ja se i dalje trudim, još mnogo toga želim promijeniti u svom svijetu. Još mnogo toga želim saznati i naučiti. Zbog očiju svoje Nine... i svih očiju koje se kriju u njenom pogledu.

Nevena Ljubišić

Pas i djevojčica

Također pogledajte

Akcije

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting