Prijatelji životinja - Priča o Lili

Priča o Lili

| More

Lili je mali laboratorijski psić koja je akcijom Prijatelja životinja sretnim zvijezdama vođena do svojega oslobođenja 21.7.2005. s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. U trenutku oslobođenja bila je stara dvije godine.

Dvogodišnje odrastanje po laboratorijima u kavezima donijele su joj prepoznatljive navike - strah od svakog zvuka, naglog pokreta ali i jednu čudnu naviku – Lili naime pije kapučino! To sam ustanovila još prvih dana upoznavanja kada sam sjedila s Lili u krilu u jednom kafiću i pričala sa svojom prijateljicom Višnjom. Na naše iznenađenje Lili se bacila na moju šalicu i popila poprilično prije nego smo joj uspjele oteti šalicu. Otada znam da svoju kavu trebam ostaviti negdje jako visoko da je Lili kombinatorikom stolicom do stola, sa stola do ormarića ili radne plohe ne uspije osvojiti. Očito je u danima tužnog tamnovanja u kavezu razvila sposobnost razmišljanja i smišljanja. Vrlo je inteligentna i često bih je zatekla kako sjedi i u očima bih vidjela da smišlja neki poduhvat.

U našu obitelj došla je igrom slučaja. Naime, već imam tri psa - sva tri su mješanci pokupljeni iz šinteraja i udomljeni kod nas da bismo ih spasili. Hektor i Luna imaju po jedanaest godina a Sebastijan pet i s vremenom su se pretvorili u članove obitelji koji su zauzeli sva bolja mjesta u kući: kauč, fotelju, stolice uz prozor, a koliko štete su mi napravili u svojim nedužnim igrama bolje da i ne zbrajam. Dakle, nije mi bilo ni na kraj pameti da uzmem još jednog psa.

Na prosvjed pred Veterinu sam otišla s prijateljicom jer smo čule da su psi tamo ilegalno i vidjele smo šansu da ih izvučemo. Nikada neću zaboraviti tu vruću ljetnu nedjelju kada sam se prvi put susrela s izbezumljenim lavežom beagleova. Očajno zavijanje i nemirenje sa sudbinom u njihovom glasanju bilo je očito i na mene je djelovalo šokantno. Uskoro je došao i veliki dan kada su beagleići uz novinarsku i televizijsku pompu podijeljeni udomiteljima. Jedna od njih bila je i moja Lili koju je njena tadašnja udomiteljica nazvala Viva. No, Viva (alias moja Lili) ima jednu tjelesnu manu - nema guze, tj. anusa. Nema ni repa, ali to je ipak manji problem. U tom trenutku težila je samo 4 kg i imala je velikih problema sa stolicom. Njeno debelo crijevo završava u njoj bez izlaznog dijela i anusa, a kako je Lili očito borac, ona je to preživjela i kompenzirala nekom vrstom fistule koja se spaja na vaginalni dio i tvoreći neku vrstu kloake prazni crijeva na taj način... Ni danas nije jasno da li je na Lili izvršen neki strašni eksperiment ili su njenim roditeljima oštećeni geni raznim kemikalijama koje ti psići u pokusima moraju gutati... No, to zapravo sada nije ni važno. Važno je da je ona pas s posebnim potrebama i treba jako puno ljubavi i strpljenja od svojih udomitelja.

Udomiteljica koja je prva uzela Lili, kada je shvatila s kakvom je manom i kakve probleme to stvara, odlučila je da je ne može zadržati. I tako je Lili hitno vraćena već u podne drugoga dana natrag u Zagreb. Kako je bila velika vrućina, a nisu imali kud s njom, zamolili su me da je primim privremeno jer imam veliko zeleno dvorište i kuću. Od trenutka kada sam ugledala to sićušno bespomoćno stvorenje s najljepšim očima na svijetu znala sam da je samo moja i da će ostati kod mene. I tako je 22.7.2005. počeo naš zajednički život.

Kada je tek došla kod nas bojala se trave: to je za nju bilo nešto strašno i nikako nije željela stati na nju. Također, za nekoliko dana već je nalikovala malenom dalmatineru - kako nikada nije bila na suncu, tijelo joj je reagiralo s bezbroj malenih flekica - Lili je pocrnila na suncu na svoj pseći način.

Lili je neobično nježna i pažljiva. Zbog tjelesne mane ne može kontrolirati stolicu pa je stoga dobila svoju sobu u kojoj spava s puno igračaka na krevetu uz radijator i staklena balkonska vrata kroz koja, mirno naslonjena na svoja dva jastučića, zadovoljno promatra svijet. U toj sobi spava samo po noći, a po danu normalno jurca kroz cijelu kuću i dvorište i uživa u čoporu s Lunom, Hektorom i Sebastijanom. Taj maleni stvor prepun je ljubavi za cijeli svijet i obavezno nas svako jutro kada se probudi sve poljubi i onda izvuče sve svoje igračke na dvorište uz glavna vrata i tu zadivljeno promatra svijet. Riječ zadivljeno treba doslovce shvatiti, jer i danas su za nju to prostranstvo i sloboda nešto što još uvijek očarana proučava.

Život s Lili donio je promjene u kući - ona je maleni lopov koji ne može svladati instinkt da kad nešto želi to ne zgrabi i dade se u bjesomučni bijeg s plijenom. Ostali moji psi su bili zgranuti, jer su oni naučeni s puno ljubavi da ne smiju dirati hranu pa makar im ona bila i na dohvat njuške, ako ja to izričito ne dozvolim. Kada bi Lili zgrabila hranu sa stola oni su očajnim pogledima i lavežom upozoravali na krađu. Doslovce su imali pitanje u očima - kako to ona smije? No, tko bi mogao kazniti psića koji je stigao iz laboratorijskog kaveza, teži jedva 4 kg i nema guze niti repa, koji se trza na svaki šum, kašalj ili pokret…

Najstrašnije je bilo s vratima - čim bismo otvorili vrata, ona je izbezumljeno počela jurcati po kući. S našom kućnom pomoćnicom Paulom bila je na ratnoj nozi, jer su za Lili usisavač i metla očito bili podsjetnik na laboratorij. I tako, kada bismo htjeli otvorili vrata ili se zakašljati ili kihnuti, prvo bismo joj se pokušali javiti i pozvati je da se ne prestraši.

No, ti dani su iza nas. Lili danas ima 8 kg, ne trza se više na svaki šum i veseli je pas koje ima svoj dom i svoju obitelj. Problem sa stolicom riješili smo tako što je Lili pila nekoliko mjeseci napitak iz tibetanske gljive. Jedini problem koji je ostao je da ne može shvatiti da kada se ulazi ili izlazi iz dvorišta s autom ona ne smije van. Čim vidi da se netko sprema za van ili uzima ključeve od automobila trči do vrata i tamo stane u stavu mirno te čeka da je netko uzme na ruke. No, to je mala žrtva od nas ukućana za to prelijepo, nježno stvorenje koje je puno ljubavi za cijeli svijet.

Ponosni smo što smo Lili pružili dom pun ljubavi, ali tugu u našim srcima stvara pomisao na sve one psiće i druge životinje koji pate zatočeni u tami laboratorija i drhte na svaki zvuk od straha da su oni na redu. Zato me veseli pomisao na 2009. godinu kada će u Europi i kod nas biti zabranjeni pokusi na životinjama zbog testiranja kozmetike. To nam pruža nadu u bolji i humaniji svijet, čemu se vrlo veselimo.

Gordana Večaj

4.7.2006.

Priča o Lili

Vezane teme

Download

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Facebook preporuke