Šarlotina mreža

| More

E.B.White

Algoritam, Zagreb, travanj 2008., ISBN 978-953-6450-81-7

Ovo je priča o djevojčici po imenu Fern, i njezinu omiljenom praščiću Wilburu. No Wilbur će jednog dana narasti i grozna sudbina koja očekuje sve praščiće odjednom će postati njegova stvarnost. Wilburova najbolja prijateljica, velika siva paučica Šarlota i njihov samoživi susjed štakor Templeton pokušat će spriječiti nemoguće - da od dobrog praščića ne postane ukusna šunkica.

Svojim mladim čitateljima E. B. White je poručio: 'U stvarnom životu paukovi ne pletu riječi na svojoj mreži, ali stvarni svijet nije jedini svijet koji postoji – postoji i svijet mašte. I iako su moje priče izmaštane, volio bih vjerovati da u njima također ima i trunka istine – istine o tome kako ljudi i životinje osjećaju, misle i žive.'

U prijevodu Ane Sabljak i uz naslovnicu Svjetlana Junakovića Algoritam vam predstavlja još jedan klasik dječje književnosti, šarmantan i duhovit, u kojem je granica između tih dvaju svjetova veoma krhka.

Ulomak iz knjige:

1.

Prije doručka

'Kamo tat ide s tom sjekirom u ruci?' reče Fern majci dok su postavljale stol za doručak.

'Otišao je u svinjac', odgovori gospođa Arable. 'Neke su se svinje sinoć oprasile.'

'Ne shvaćam zašto mu treba sjekira', nastavi Fern, kojoj je bilo tek osam godina.

'Pa,' reče njezina majka, 'jedno je prase kržljavo. Jako je malo i slabo, i od njega nikad neće biti ništa. Stoga je tvoj otac odlučio riješiti ga se.'

'Riješiti ga se?' vrisne Fern. 'Misliš, ubiti ga? Samo zato što je manje od ostalih?'

Gospođa Arable stavi vrč s vrhnjem na stol. 'Nemoj vikati, Fern!' reče. 'Tvoj otac ima pravo. Prase bi vjerojatno ionako uginulo.'

Fern odgurne stolicu i istrči van.

Trava je bila mokra i zemlja je mirisala po proljeću. Fernine su tenisice već promočile kad je sustigla svoga oca.

'Molim te, nemoj ga ubiti!' zajeca. 'Nije pošteno.'

Gospodin Arable prestane hodati. 'Fern,' reče nježno, 'morat ćeš se naučiti savladavati.'

'Savladavati?' poviče Fern. 'Ovo je pitanje života i smrti, a ti govoriš o tome kako se trebam savladati.' Suze joj poteku niz obraze, te zgrabi sjekiru i pokuša je izvući iz očeve ruke.

'Fern,' reče gospodin Arable, 'ja znam više o uzgoju legla prasadi od tebe. Slabašno prase donosi probleme. Idi sada!'

'Ali to nije pošteno', poviče Fern. ' Nije prase krivo što se rodilo maleno, zar ne? Da sam ja bila jako mala pri rođenju, bi li mene ubio?'

Gospodin Arable se nasmiješi. 'Naravno da ne bih', reče, gledajući kćer s ljubavlju. 'Ali ovo je drukčije. Curica je jedno, a kržljavi praščić posve drugo.'

'Ja ne vidim razliku', odvrati Fern, i dalje držeći sjekiru. 'Ovo je najgori slučaj nepravde za koji sam ikad čula.'

John Arable poprimi čudan izraz lica. Činilo se gotovo kao da je i sam spreman zaplakati.

'U redu', reče. 'Vrati se u kuću, a ja ću donijeti kržljavca kad dođem. Dopustit ću ti da ga othraniš na bočicu, kao bebu. Onda ćeš vidjeti kakvu nevolju prase može donijeti.'

Kad se gospodin Arable vratio u kuću nakon pola sata, pod rukom je nosio kutiju. Fern je bila na katu i obuvala drugi par tenisica. Kuhinjski je stol bio postavljen za doručak i soba je mirisala po kavi, slanini, vlažnoj žbuci i dimu od drva, koji se izvijao sa štednjaka.

'Stavi je na njezin stolac!' reče gospođa Arable. Gospodin Arable spusti kutiju na njezino mjesto. Zatim ode do sudopera i opere ruke te ih osuši ručnikom koji je visio na valjku.

Fern polako siđe niza stube. Oči su joj bile crvene od plača. Dok se približavala stolcu, kutija se zatrese i začuje se zvuk grebanja. Fern pogleda oca. Zatim podigne poklopac s kutije, a unutra je, gledajući prema njoj, bio novorođeni praščić. Bio je bijele boje. Jutarnje mu je svjetlo sjalo kroz uši, bojeći ih ružičasto.

'Tvoj je', rekao je gospodin Arable. 'Spašen od prerane smrti. I neka mi dobri Gospod oprosti ovu ludost.'

Fern nije mogla skinuti oči s malešnoga praseta. 'Oh', prošaptala je. 'Oh, pogledajte ga! Sasvim je savršen.'

Prvo poljubi oca, a zatim majku. Onda ponovno skine poklopac, izvadi prase i prisloni ga uz obraz. U tom trenutku njezin brat Avery uđe u sobu. Bilo mu je deset godina. Bio je naoružan do zuba – zračna puška u jednoj ruci, drveni bodež u drugoj.

'Što je to?' zahtijevao je da mu se kaže. 'Što to Fern ima?'

'Ima gosta za doručkom', reče gospođa Arable. 'Operi ruke i lice, Avery!'

'Da ga vidimo!' reče Avery, odlažući pušku. 'I vi to bijedno stvorenje zovete prasetom? To je zaista lijep primjerak praseta – nije veće od bijelog štakora.'

'Operi se i pojedi doručak, Avery!' reče majka. 'Školski će autobus doći za pola sata.'

'Mogu li i ja dobiti prase, tata?'

'Ne, njih dijelim samo onima koji rano ustaju', reče gospodin Arable. 'Fern je ustala u svitanje, pokušavajući svijet osloboditi nepravde. Zato sada ima prase. Malo prase, istina, ali ipak prase. To samo pokazuje što se može dogoditi ako čovjek ustane iz kreveta na vrijeme. Hajd’mo jesti!'

Ali Fern nije mogla jesti sve dok njezino prase nije popilo mlijeka. Gospođa Arable je pronašla
dječju bočicu za mlijeko i gumenu dudu. Ulila je toplo mlijeko u bočicu, pričvrstila dudu na vrh i dala je Fern. 'Daj mu doručak!' rekla je.

Trenutak kasnije Fern je sjedila na podu u kutu kuhinje sa svojim djetešcem među koljenima i učila ga sisati iz bočice. Prase je, iako maleno, imalo dobar tek i brzo je shvaćalo.

Školski autobus zatrubi s ceste.

'Trči!' naredi gospođa Arable, te uzme od Fern prase i gurne joj krafnu u ruku. Avery zgrabi svoju pušku i još jednu krafnu.

Djeca istrče na cestu i popnu se u autobus. Fern nije obraćala pažnju na druge u autobusu. Samo je sjedila i gledala kroz prozor, razmišljajući o tome kako je svijet radosno mjesto i kako je sretna što se posve sama brine za prase. Kad je autobus stigao do škole, Fern je već dala ime svom ljubimcu, odabravši pritom najljepše ime kojega se mogla sjetiti.

'Ime mu je Wilbur', šapnula je samoj sebi.

I dalje je mislila na prase kad je učiteljica rekla: 'Fern, koji je glavni grad Pennsylvanie?'

'Wilbur', odgovori Fern sanjarski. Učenici se
stanu hihotati. Fern se zacrveni.

2.

Wilbur

Fern je voljela Wilbura više od ičega. Voljela ga je gladiti, hraniti, voditi na spavanje. Svakog jutra, čim bi ustala, zagrijala bi mu mlijeko, privezala partiklu, i držala bocu. Svakog poslijepodneva, kad bi se školski autobus zaustavio ispred njezine kuće, iskočila bi i otrčala u kuhinju da mu pripremi sljedeću bočicu. Ponovno bi ga nahranila oko pet poslijepodne i opet netom prije odlaska na počinak. Gospođa Arable bi ga nahranila oko podneva svakog dana, kad bi Fern bila u školi. Wilbur je volio mlijeko i bio je najsretniji dok je Fern grijala bočicu za njega. Stajao bi i motrio je očima punim obožavanja.

Pročitajte nastavak besplatnog poglavlja...

Vezane teme

Šarlotina mreža [ 85.13 Kb ]

Download

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting