Zašto sam ovo što jesam (aktivistica za prava životinja)

| More

Pa danima, već recimo, kipi iz mene. Stalno ja negdje moram prešućivati (iako će vam skoro svi koji me poznaju, reći kako je to skoro nemoguće, jel ;) ), stalno negdje moram izvoditi ono poznato 'uvlačenje' (gdje i to sve znate, jel), i to sve kako bih pokušala ostaviti dojam kako su aktivisti (jer otkada udruga raste sve više predstavljam i sama osobno cijelu scenu, znate kako to ide..) sasvim normalni ljudi a ne militantni neotesanci i zgubidani koji umjesto da 'pomažu siromašnim ljudima i gladnoj djeci' traže prava, ma zamislite samo tu drskost, za sva živa bića.

Eh, da, pored 'militantnih' najčešći pridjev je 'bogati'. A ako mislite da su dijeleći mi takav status pomislili na bogatstvo moga duha, ma jok, mislili su na dokonost bogatih; onu kao – 'vi ste garant djeca bogatih roditelja pa nemate šta drugo radit u životu'.
Eeee, samo da znate koliko sam ponekad gladna te svakodnevne dokonosti..

Vjerujem da ćete se mnogi prepoznati u mome textu, i voljela bih da podijelite svoja iskustva baš kao i ja.
Možda i to bude jedan plusić za 'normalne' ;)

Prije nego svi ostali, zaslužila je moja Hilda ući u ovaj text, baš kao što je jednom, sada se već čini tako davno, zakoračila u moje srce tim svojim ogromnim, ogromnim šapama…imala sam tada 29 godina.
Bilo je ljeto 2006.god. godinu dana prije moje, tada sa Zrinkom i Dadom, prve posjete Azilu.
I svijet je bio…a šta da vam kažem; onako prost (zapravo sam ja onda mislila da je kompliciran, kao, mučio me weltschmerz i te stvari ;) ), ali tek mi je Hilda otvorila oči..
I tek tada sam zaživjela.

Zapravo, od njenoga posjeta ovome svijetu i meni (zahvalna sam joj što je od svih izabrala ući baš u moj život), živim ne stideći se svoga postojanja na ovome svijetu.
Za moj život do nje nemam opravdanje.
Jer ako je neznanje blagoslov…

Ona me natjerala u Azil.
Znadoh ja da on postoji, tamo negdje, u Nemetinu, i morala sam, također znati, da psi koji u njemu žive nisu sretni psi.
Ali koliko toga sam zapravo znala?
Pokazalo se – skoro ništa.
Sjećam se svoje prve posjete, ako se kadrovi pamćeni kroz suze uopće mogu smatrati vjerodostojnima..
Na nekome sudu ne bih znala kadrirati točno te slike, ali u srcu..

Umrla je na drugi dan Božića 2007.godine.
Dan nakon što sam za božićnim ručkom na glas rekla: „ja od danas više ne jedem meso“.
3 mjeseca nakon što sam 'otkrila Azil' i sve te nevidljive životinje na ovome svijetu.
U Azilu smo već bili započeli regrutaciju volontera, već smo spasili neke pse.
Svoju Hildu nisam spasila.
Umrla je pred mojim očima ostavivši rupu u mome srcu toliku da sam onda poželjela umrijeti s njom.
Ali nisam.
I danas znam zašto sam živa.
Znam zašto je Hilda ušla u moj život.
Da postanem ovo što danas jesam.
Aktivistica za prava životinja.

U mojim snovima, znate Hilda ima krila, za koja vjerujem da su aureola moga rada, jer zapravo, eto, nisam shvatila ništa dok me ona nije zavoljela.
I ta ljubav…je učinila čuda.

Znate vi već, koliko smo toga poklonili azilskim psima, ne moram vam ja sad opet nabrajati sva naša lopatanja, lobiranja, zidanja, mučenja, naše pobjede…
I svejedno nekada imam jak osjećaj poraznosti.
Pored svih tih pobjeda za koje si tvrdim da su za veće dobro, bitke koje izgubim(o), kada nas ljudi emotivno ucjenjuju pred Azilom pokazujući nam psa u svome gepeku „kojega će ubiti ne primimo li ga u Azil“, a mi stvarno nemamo ga gdje staviti, jer je azilska ograda pravljena za jako malen broj pasa u odnosu na one koje ljudi više ne žele.
Bože, kao da se radi o stvarima..
I onda kada kažem da sam protiv uzgoja jer ako netko može imati tržišnu vrijednost onda je, valjda po definiciji ekonomije ništa drugo nego stvar, onda sam luda, i opet militantna.
A kada čitamo ( a mi često budemo i svjedocima) recimo, dječjoj brutalnosti nad životinjama, onda trebam pretpostaviti da se to dijete rodilo zlo? A, ne, narode, učinilo ga je zlim društvo koje je tati i mami dalo tu mogućnost da nečiji život kupe za nekoliko par stotina kuna, a ni dijete nije toliko glupo, pa znade ono da igračke traju i potroše se..dosade…otkinu im se točkići, kockice, oči…
Pa se čudimo…
Ili kada budem ponuđena nekim kolačem, a ja kažem: „ne, hvala, ja sam veganka“ pa onda ja moram slušati šale na račun vegana, sva ta silna iščuđavanja, i (ne)znanja o famoznome „prehrambenome lancu“ itd, pa se moji odgovori mjerkaju u cilju diskreditiranja i mene i čitavoga veganstva jer JA moram zvučati informirano (pod tim mislim da moram biti medicinska enciklopedija jer će me „ubiti nejedenje mesa, a kamoli, majkobožja, nepijenje mlijeka“), moram poznavati cijelu evoluciju, za one načitanije i kulturološku osim one biološke, jer moj jedini argument koji želim upotrebljavati SUOSJEĆANJE danas, na žalost, nema nikakvu tržišnu vrijednost.
Pa samim time niti nije nikakav argument, jel.

A ja samo mislim na one milijarde i bilione krava, svinja, pilića, zečeva, svih onih koji bivaju ubijeni u točno onome trenutku dok ja objašnjavam sve razloge za svoje veganstvo.

Najteže mi pada kada mi netko odgovara na moje „zašto volite pse a jedete svinje?“ sa „to su životinje za hranu“.
A ja mislim na to kako krave plaču, istim suzama, kao i ljudi dok im odvode djecu i dok ih posljednjim pogledom ispraćaju na putu prema tome da postanu nečija hrana (jer ljudi vole jesti „teletinu“), a one, njihove majke, bivaju opet prikopčane na strojeve za mužnju jer mlijeko koje je priroda namijenila njihovoj djeci – telićima, ide na tržište. Jer netko od toga gradi vile, kupuje aute i financira ratove.
Jer ljudi ne mogu bez svoje kave s mlijekom.
Evolucija.

Meni je svaki, znate, život svet. I znam da na to računate kada me zovete u 10 navečer jer vam se trudna kujica zavukla u ulaz, kada zovete da je psa udario auto, kada vas tješim jer je vaš pas umro, kada molite za pomoć oko podmirenja veterinarskih troškova, kada mi zahvaljujete na današnjem izgledu Azila.
Onda nemojte podcjenjivati niti moje veganstvo.
Nemojte se svađati niti samnom niti s nama kada vidite da smo na fejs podigli nešto gdje smo spomenuli i sve te nevidljive životinje za koje možda mislite da nisu toliko vrijedne moga ili našega ili vašega truda samo zato jer ih niste uspjeli upoznati tako dobro kao pse.
Jer što je loše u tome što ne želim nikome činiti zlo?
I ja sam jednom, prije Hilde, podcjenjivala sve te životinje.
Ali to više ne činim.

Ja vas ne osuđujem.
Samo vas molim za priliku.
Za njih sve, za sva živa bića.

I hvala vam ako ste pročitali text do kraja, i sretna sam ako razumijete.
Barem malo bolje.

I p.s. Kokica se buni da ne bude spomenuta niti u jednoj rečenici ovoga teksta pa barem evo šalje puse na kraju.

Napisala: Ivana Crnoja, udruga Pobjede.

Vezane teme

Sloboda životinja, sloboda ljudi

Također pogledajte

Akcije

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting