Prijedlozi udruge Prijatelji životinja za izmjene Nacrta prijedloga Zakona o lovstvu

| More
Lov lukom i strijelom

Iz Nacrta prijedloga Zakona o lovstvu svakako treba brisati mogućnost lova lukom i strijelom, i to u sljedećim člancima: čl. 55. (st. 1., st. 3., st. 7), čl. 81. (tč. 7.) i čl. 84. (st. 1., tč. 20.).

Članak 55., stavak 1. navodi: ''Divljač je dopušteno odstrjeljivati isključivo lovačkim oružjem i lovačkim nabojima te lukom i strijelom koji odgovaraju snazi i otpornosti pojedine vrste divljači koja se lovi.'', dok se u stavku 3. navodi: ''Krupnu divljač dopušteno je odstrjeljivati lukom i strijelom te zrnom iz dugačkoga lovačkog oružja s užlijebljenim cijevima, a divlje svinje i zrnom iz lovačkog oružja s glatkim cijevima kalibra 10., 12., 16. ili 20.''

U obrazloženju predlagatelja da se uvede lov lukom i strijelom navodi se da: ''Dopuštenjem lova lukom i strijelom ne bi uzrokovao divljači nepotrebnu bol i patnju, jer se danas već radi o napravama s jakom udarnom snagom, vrlo dobrom preciznošću, lovi se s male udaljenosti, koja će također biti propisana, lov bi bio dopušten samo na krupnu divljač.'' Ističe se i da uvođenjem te kategorije lova ''obogaćujemo turističku ponudu i za očekivati je da će ovaj način lova rezultirati većim brojem stranih lovaca i produljivanjem njihovog boravka u Republici Hrvatskoj.''

Iz ovoga se iščitava neosjetljivost na patnju, bol i smrt životinja, kao i namjera omogućavanja inozemnim lovcima koji su u svojim državama poubijali sve što se moglo, da dođu ubijati u Hrvatsku. Želimo li zaista ''obogatiti hrvatsku turističku ponudu'' širenjem načina ubijanja i novim dozvolama za ubijanje? I sami promotori ove vrste lova na svojim internetskim stranicama sažimaju apsurd lova: ''U današnjem vremenu, gdje čovjeku – lovcu nije više potrebno loviti divljač za potrebe prehranjivanja je teško postaviti moralne i etičke razloge, koji tjeraju čovjeka u ulogu lovca, na lovačku aktivnost, gdje u svojoj krajnjoj fazi uključuje upletenost u smrt divljih životinja.''

Uvođenje mogućnosti lova lukom i strijelom civilizacijski je i etički nazadno, nehumano i uzrokuje velik broj ranjenih i osakaćenih životinja. Broj pogodaka koji usmrte životinju iznimno je mali, a najčešće dovodi do ranjavanja, sakaćenja i sporog umiranja u agoniji, što može, nakon ranjavanja životinje, trajati danima i tjednima. Također, korištenje luka i strijele kao metode kontrole naseljenosti populacije divljači nije učinkovito, zbog čega takva vrsta lova služi isključivo sadističkoj rekreaciji pojedinaca, a to nije razlog da se ova okrutna praksa dopusti zakonom.

Zakonodavstva zemalja EU-a, među koje se ubraja i Hrvatska, štite životinje uvažavajući znanstveno utemeljene spoznaje o njihovoj sposobnosti da pri nanošenju fizičke i psihičke boli osjete bol, patnju i druge osjećaje, jednako kao i ljudi.

U čl. 13. Pročišćene inačice Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o funkcioniranju Europske unije navodi se da su životinje čuvstvena bića, zbog čega Unija i države članice ''punu pažnju posvećuju zahtjevima za dobrobit životinja''. Posao zakonodavaca je da stoga ne unazađuju postojeću zaštitu životinja dopuštanjem anakronične prakse lova lukom i strijelom. Što je sljedeći korak u zakonodavnoj praksi 21. stoljeća – vraćanje tehnikama iz kamenoga doba i dopuštanje lova sjekirama i kopljima? Zbog opravdanih razloga, zemlje kao što su Njemačka, Austrija, Švedska, Švicarska, Belgija, Bugarska, Rumunjska, Irska, Norveška, Litva i Ujedinjeno Kraljevstvo zabranjuju lov lukom i strijelom.

Brojna istraživanja o ovoj vrsti lova ukazuju na brojne razloge zašto bi trebao ostati zabranjen. Izvještaj o lovu lukom i strijelom Linde Hatfield, izvršne direktorice organizacije HOWL, s iskustvom rada u Rehabilitacijskom centru za divlje životinje Sveučilišta Minnesota na temama lova i upravljanja jelenima, ujedinjuje 24 istraživanja o lovu lukom i strijelom u SAD-u. Činjenice jasno pokazuju da je lov lukom i strijelom nehuman, nema opravdanja i služi iskazivanju razmetljivosti lovaca. Mogućnost da životinja u koju je zabodena strijela brzo umre iznimno je mala jer ne postoji siguran način za trenutačno ubijanje životinje strijelom. Strijela je poznata po svojoj neučinkovitosti i po sposobnosti da obogalji, rani, uzrokuje bol i produlji patnju životinja.

Ranjavanje strijelom problem je koji najviše poriču i relativiziraju lovci lukom i strijelom i onaj koji najviše ignoriraju istraživači divljine. Naime, brojna istraživanja pokazala su da na svaku životinju koja umre nakon ranjavanja lukom i strijelom najmanje jedna ili više njih pogođena je strijelom, ranjena i ne može se oporaviti te takve životinje ostaju u šumi i umiru sporo i bolno. Konzervativne procjene istraživanja pokazuju da je prosječna stopa ranjavanja životinja u lovu lukom i strijelom 54 %, gdje je prosječan broj pogodaka po ubijenoj životinji 14. Neizbježna su ranjavanja i sakaćenja. U samome lovu lovac mora biti unutar 25-30 metara od životinje, povući i pustiti strijelu, a da pritom ostane neprimijećen, i mora pogoditi vitalne dijelove životinje.

Strijela mora presjeći glavne krvne žile, torakalne organe ili neurološko središte kako bi uzrokovala brzu smrt. U većini uvjeta za lov općenito je teško ispucati strijelu s oštrim vrhom u vitalno područje. Gotovo sve životinje pogođene u području trbuha sporo umiru od upale potrbušnice. Ako postoji relativno niska izlazna rana na prsima, uglavnom nastaje unutarnje krvarenje, što rezultira slabim tragom krvi. Životinja bježi i umire danima ili čak tjednima polaganom smrću u šumi. Sami lovci takve činjenice poriču tvrdnjama koje su protivne zdravom razumu i znanstvenim spoznajama – navode da kod ubijanja lukom i strijelom ''divljač osjeti bol približnu boli koju mi osjećamo kada se porežemo kod brijanja. Razlog je mali broj živaca u plućima i žilama kroz koje prolazi strijela kao i efekt nečujnosti strijele.''

Činjenica je da se životinje koje su najteže ozlijeđene strijelom ne oporave od ozljeda nego redovito dobiju upalu potrbušnice ili sepsu. 20 do 30 % životinja pogođenih strijelom umre od krvarenja, 10 % rana zacijeli, dok 60 – 65 % životinja umre od infekcija, i to danima ili tjednima nakon pogotka. Iako je broj izravnih pogodaka koji rezultiraju smrću životinje jako malen, procjenjuje se da je vrijeme proteklo između prvog ranjavanja životinje i njezine smrti jako dugo, čak i kod pogodaka u vitalna područja (srce ili pluća).

Lov lukom i strijelom zahtjevna je i kompleksna vrsta lova koja zahtijeva od lovca veliku vještinu i iskustvo. Mnogi lovci su početnici bez iskustva i znanja u vrebanju, gađanju i praćenju pogođene životinje. Različita istraživanja dokumentirala su da iskusni lovci lukom i strijelom rane više životinja od početnika jer imaju više ispucaja i više prilike za ranjavanje, dok početnici obično promaše životinju. Osim toga, mogućnost za netočne pogotke je golema. Čak i najvještiji od njih moraju priznati da je iznimno teško pogoditi životinju izravno u srce.

Poteškoća u preciznom gađanju strijelama djelomično objašnjava često ranjavanje i sakaćenje. Za razliku od metaka koji lete više linearno, strijele se vrte. Strijelac mora procijeniti udaljenost od mete i namjestiti strijelu. Životinje obično skoče kada čuju oslobađanje strelice – refleksno se premjeste na neku udaljenost prije nego što strijela doleti do njih, što znači da mogu djelomično izbjeći strijelu i biti ranjene. Ne postoji siguran način da se životinju odmah ubije lukom i strijelom.

Također, uvođenjem lova lukom i strijelom u Hrvatsku bi se uvelo novo, iznimno opasno oružje za sigurnost ljudi, zbog svoje nečujnosti. Takvo tiho oružje velika je opasnost i za lovce, koji ionako često stradavaju od svojih kolega, kao i za građane kojima, dok šeću prirodom, u glavu može doletjeti strijela, a nisu upoznati da taj čas traje lov jer ne čuju pucnjeve. To novo oružje trebat će registrirati i mijenjati golem broj zakona, pravilnika i ostalih propisa, što će preopteretiti ionako već preopterećenu državnu birokraciju i zahtijevati značajne novčane troškove.

Međunarodna skupina uglednih kognitivnih neuroznanstvenika, neurofarmakologa, neurofiziologa, neuroanatoma i računalnih neuroznanstvenika 2012, na Sveučilištu Cambridge potpisala je Deklaraciju o svjesnosti. Ustanovili su da ''…ne-ljudske životinje imaju neuroanatomske, neurokemijske i neurofiziološke podloge za svjesna stanja, kao i sposobnost da pokažu namjeru u ponašanju. Stoga težina dokaza ukazuje da ljudi nisu jedinstveni u posjedovanju neuroloških podloga koje generiraju svjesnost. Ne-ljudske životinje, uključujući sisavce, ptice i mnoga druga stvorenja, uključujući i hobotnice, također posjeduju te neurološke podloge.'' U skladu s navedenim, pri donošenju zakonskih propisa koji uključuju manipuliranje sa životinjama i njihovo ubijanje prednost treba dati smanjivanju njihova ubijanja i omogućavanje šire zaštite životinja koje jednako osjećaju bol i pate kada su ozlijeđene i umiru, kao i ljudi.

Iz svega navedenoga razvidno je da uvođenje ovakvog oblika lova nije prikladan i svrhovit način obogaćivanja hrvatske turističke ponude. Važno je istaknuti da ne postoji nijedan dokaz, konkretan primjer ili istraživanje koji podupiru ideju da bi ''obogaćivanje lovnoturističke ponude'' unaprijedilo turističku ponudu Republike Hrvatske niti bi to trebalo biti opravdanje za uvođenja lova lukom i strijelom jer treba imati granice i u turističkoj ponudi. Gospodarski interes Republike Hrvatske treba tražiti u održivom, etički i ekološki prihvatljivom cjelogodišnjem turizmu koji ne samo da ima potencijal dovesti u Hrvatsku veći broj turista tijekom cijele godine nego i otvara mogućnosti većem broju privatnih poduzetnika i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

Hrvatska obiluje nevjerojatnim prirodnim bogatstvima i kulturnom baštinom koja ima potencijal za cjelogodišnju turističku ponudu, koja daleko nadilazi mogućnosti sezone ljetnih godišnjih odmora, a još više nadilazi mogućnosti koje nudi lov (općenito, kao i lov lukom i strijelom) kao oblik turističke ponude. Naprotiv, razvijanje lovnoturističke ponude koja pogoduje tek malom broju (vikend) turista (pretežito iz Italije) u sezoni lova, izravno onemogućava korištenje površina ''lovišta'' za bilo kakve druge neinvazivne oblike turističke ponude te će sigurno izazvati kontraefekt kod turista kojima je Hrvatska idealna destinacija upravo zbog velikih mogućnosti koje (osim Jadranske obale) nude prirodne raznolikosti Hrvatske izvan sezone ljetnog turizma (planinarenje, biciklizam, sve popularniji antistresni/Spa programi u prirodi, ekoturizam povezan s proizvodnjom organske hrane itd.). Uvođenje lova lukom i strijelom može se samo negativno odraziti na turistički imidž Hrvatske, a to što je Hrvatska imala zabranu ove vrste lova do sada itekako je opravdano i tako treba ostati.

''Uklanjanje'' pasa i mačaka lutalica

Članak 39., točka 8. Nacrta prijedloga Zakona navodi: ''Uzgoj i zaštita divljači obuhvaćaju:
smanjivanje broja divljači koja čini štetu drugoj divljači i ostalim životinjskim vrstama, usjevima, stoci, šumama, ribnjacima, drugim vodama i ostaloj imovini na podnošljivi broj te uklanjanje pasa i mačaka lutalica''. Nadalje, članak 42. u stavkama 2. i 3. propisuje:
''(2) Pse i mačke njihovi vlasnici, a pastiri pastirske pse, ne smiju puštati da se kreću lovištem bez nadzora na udaljenosti 300 m od nastambe vlasnika, odnosno od stada.
(3) Lovoovlaštenik ima pravo u lovištu ukloniti pse i mačke koji se kreću lovištem protivno odredbi stavka 2. ovoga članka, bez naknade vlasniku psa i mačke.''

Prema članku 39., stavku 3. Nacrta prijedloga Zakona lovoovlaštenik ima pravo u lovištu ukloniti pse i mačke koji se kreću lovištem ako su bez nadzora na udaljenosti 300 m od nastambe vlasnika, odnosno od stada. U stvarnosti dolazi do zloporabe te odredbe, što rezultira ubijanjem pasa, mačaka i domaćih životinja od strane lovaca iz čiste obijesti i iz potpuno neopravdanih razloga. Potrebe za ubijanjem pasa, mačaka i domaćih životinja nema, a problem njihove prisutnosti u lovištima može se riješiti bez ubijanja. Mnogo prijavljenih slučajeva ubijanja kućnih životinja pred njihovim vlasnicima, djecom i slučajnim prolaznicima, od kojih su neki završili i na sudovima, govore u prilog tome.

Nacrt prijedloga Zakona koristi izraz ''uklanjanje'' koji nije opisan i obrazložen u čl. 2. Sigurno je da taj pojam ne znači ubijanje niti je sinonim za ubijanje, no u praksi lovci to najčešće slobodno interpretiraju na taj način.

Da zakonodavac pod izrazom ''ukloniti'' i ''uklanjanje'' ne misli na ubijanje potvrđuje i članak 67., točka 4. Nacrta Zakona: ''Korisnici zemljišta imaju pravo i dužnost:
4. ukloniti poljoprivredne usjeve najkasnije mjesec dana od agrotehničkog vremena za berbu ili žetvu uroda.''

Dakle, izraz ''ukloniti'' znači ''maknuti'', ''premjestiti'' s tog mjesta, ''skloniti da ne smeta'', ali lovci već godinama bez pitanja ubijaju pse i mačke koji se zateknu u šumi ili na putovima blizu lovišta, ne mareći pritom što se uglavnom radi o životinjama koje nisu napuštene. Stoga je nužno umjesto izraza ''ukloniti'' i ''uklanjanje'' u navedenim člancima koristiti izraze ''izmjestiti'' i ''izmještanje'', iz čega će biti nedvosmisleno da se radi o premještanju s jednog mjesta na drugo.

Lovci nisu nadležni za zbrinjavanje kućnih životinja niti smiju koristiti oružje za njihovo ''uklanjanje''. O izgubljenim ili napuštenim psima i mačkama lovci su dužni izvijestiti udruge za zaštitu životinja ili veterinare koji će provjeriti je li životinja čipirana i oglasiti njezino udomljavanje.

Lovci ne mogu niti samoinicijativno procjenjivati koja životinja je napuštena, a koja nije, niti im to daje opravdanje i dopuštenje za ubijanje, s obzirom na to da se radi o subjektivnoj procjeni. Pas ili mačka koju lovac primijeti u blizini naselja nisu nužno napušteni nego vrlo lako mogu biti odlutale ili izgubljene životinje koje imaju skrbnika. U praksi građani već godinama prijavljuju slučajeve kada lovci upucaju psa koji je u šetnji s njima, udaljen tek nekoliko metara. Ubijanjem životinje ne rješava se problem jer životinja nije kriva za svoje trenutno stanje nego je za nju odgovoran skrbnik kojeg treba kazniti. Postoje i slučajevi ranjavanja životinje koja pobjegne i prepuštena je umiranju, bez mogućnosti pružanja veterinarske pomoći i zbrinjavanja.

Činjenica je da bi zakonodavac i lovačke organizacije trebali postupati prije svega prema humanim i etičkim načelima koja nude čitav niz mogućnosti kao što su: obavješćivanje veterinara i udruga za zaštitu životinja, hvatanje životinje putem mamca hranom ili putem strelica za privremeno uspavljivanje i sl.

Postavlja se o pitanje o suštini ove odredbe koja kaže da zaštita i uzgoj divljači obuhvaća uklanjanje pasa i mačaka lutalica. Kako je moguće da se zaštita jedne vrste životinja (divlje životinje) provodi uklanjanje (ubijanje) druge vrste životinja (psi i mačke lutalica) s konačnom svrhom ubijanja (lova) tih istih divljih životinja koje se navodno štiti?

Kako je moguće da lovac pojedinac sa sigurnošću u vrlo kratkom vremenu procijeni da je pas kojeg je ugledao bez nadzora ili da je lutalica? Po čemu pojedinac procjenjuje kolika udaljenost mora biti između psa i skrbnika da se ustanovi kako je pas bez nadzora? Vrlo lako može doći do tragedije, o čemu svjedoče brojni slučajevi: puca se po psima u čijoj neposrednoj blizini se igraju djeca koja su teško uočljiva zbog grmlja i visoke trave, puca se u blizini skrbnika pasa koji svoje pse istrčavaju i imaju pod nadzorom.

U slučaju da je zakonodavac izrazima ''ukloniti'' i ''uklanjanje'' imao namjeru zaista dopustiti ubijanje pasa i mačaka lovačkom puškom, tragedija je još veća i nužno je da se ova zastarjela dozvola za ubijanje kućnih životinja ukine. Naime, ova odredba ušla je u Zakon o lovstvu prije nego što je izglasan Zakon o zaštiti životinja kojim je propisano osnivanje skloništa i obaveza zbrinjavanja životinja, zbog čega danas može predstavljati jedino primitivni ostatak iz vremena kada je tek trebalo nastati napredno zakonodavstvo vezano uz zaštitu životinja u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je jasno zakonom propisano na koji se način životinje zbrinjavaju i tko ih i kada u skloništima smije usmrtiti pa je apsurd da se, s druge strane, lovcima dopušta da rade potpuno suprotno. S obzirom na to da je vrlo jasno propisano kada i na koji način lovci mogu ubijati isključivo lovnu divljač, kako je moguće da bi isti zakon omogućavao ubijanje pasa i mačaka bez ikakvih ograničenja? Životinju ''lutalicu'', čak ni u ''skloništu'' koje usmrćuje životinje nakon 60 dana (a mnoga skloništa uopće ne usmrćuju životinje), ne može usmrtiti veterinar prije isteka tog roka i prethodnog intenzivnog oglašavanja životinje za udomljavanje te bi bilo nelogično da lovci mogu pucati u pse i mačke u lovištima. Ako zakonodavac izrazima ''uklanjanje'' i ''ukloniti'' nije mislio na ubijanje, tada je još važnije da ova odredba jasno precizira postupanje lovaca prema kućnim životinjama u smislu pomaganja nadležnim službama da zbrinu te životinje, a ne da ih ubijaju.

Poslano Vladi Republike Hrvatske u travnju 2015. godine.

Odgovor Ministarstva poljoprivrede od 15. svibnja 2015. godine

Odgovor Ministarstva poljoprivrede od 15. svibnja 2015. [ 117.58 Kb ]Odgovor Ministarstva poljoprivrede od 15. svibnja 2015. [ 37.19 Kb ]

Vezane teme

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting