Proizvodnja vune: bol striženja

| More
Smrt s druge strane svijeta

Sa oko 148 milijuna ovaca, Australija poizvodi 80% ukupne količine vune u svijetu. Stada se obično sastoje od tisuća ovaca tako da je individualna briga o njihovim potrebama praktički nemoguća.

Samo nekoliko tjedana nakon rođenja, janjadi se probuše uši, repovi im se režu a mužjaci bivaju kastrirani bez anestezije. Prema predstavniku reformi australskog zakona, M.D. Kirby-u, australske ovce godišnje pretrpe oko 50 milijuna operacija koje bi se smatrale okrutnima da se obavljaju na mačkama ili psima. Vrlo visoke stope smrtnosti smatraju se normalnima: 20-40% janjadi umire pri rođenju ili prije osmog tjedna života od hladnoće ili gladi; 8 milijuna odraslih ovaca umire svake godine od bolesti, nedostatka smještaja i nebrige. Milijun njih umire unutar 30 dana od striženja.

Najčešće uzgajana vrsta ovaca u Australiji je Merino, uzgojena posebno sa naboranom kožom (što znači više vune po životinji). Takav neprirodan teret vune uzrok je smrti životinja od vrućine tijekom vrućih mjeseci, a nabori na koži skupljaju urin i vlagu. Muhe, privučene vlagom, liježu jaja u nabore kože i ličinke tada doslovno mogu ovcu živu pojesti. Kako bi spriječili napade muha, australski stočari barbarski obavljaju operaciju izrezivanja velikih komada kože sa stražnjih dijelova neanesteziranih nogu janjaca. Na taj se način dobiva glatka koža sa ožiljcima u koju se neće ugnijezditi muhe. No krvave rane često postanu meta muha prije nego uspiju zacijeliti; unatoč mišljenju mnogih da ove operacije ubijaju više ovaca nego što ih spase, operacije se obavljaju i dalje.

Sa starenjem se ovce podvrgavaju brušenju zubi, neanesteziranom postupku koji, tvrde stočari, smanjuje gubitak zubi i produljuje produktivni život ovaca. Brusilica na baterije se koristi kako bi se zubi izlizali. Drugi način je rezanje ravno kroz zub blizu razine desni. Ovaj zastrašujući i bolan postupak razotkriva osjetljivu srž zuba i uzrokuje jako krvarenje.

Uz ovolike stope smrtnosti i bolesti, jedino racionalno rješenje bi bilo smanjiti broj ovaca i na taj način biti u mogućnosti ostale tretirati pristojno. No, unatoč tome, ovce su prisiljene rađati više janjaca uz posredstvo lijekova. Pothranjene ženke se ispituju u laboratorijima u klimatski kontroliranim uvjetima kako bi se vidjelo koliko mogu izdržati prije nego umru.

Kao i ostala 'roba', životinje mogu postati žrtvama fluktuacija ekonomije. 1990. godine 10 milijuna australskih ovaca je ubijeno i pokopano u masovne grobnice jer su zbog dugotrajne suše i niskih cijena vune postale gotovo bezvrijedne.

Tortura striženja

Ovce se strižu svakog proljeća nakon jagnjenja, neposredno prije nego što bi prirodnim putem promijenile zimsku dlaku. To je kritično vrijeme jer prerano striženje može značiti gubitak vune. Zbog žurbe, oko milijun australskih ovaca umire svake godine zbog izlaganja hladnoći nakon preranog striženja. Kratko ošišana ovca je osjetljivija na hladnoću od golog čovjeka budući da njena tjelesna temperatura iznosi oko 102°F, što je mnogo više od temperature čovjeka.

Kod striženja je najvažnija brzina. Ljudi koji obavljaju taj posao obično se plaćaju po količini vune, a ne po satu, što ih potiče da rade brzo a time i nemarno. Jedan očevidac je rekao: 'Štagalj za striženje vjerojatno je jedno od najgorih mjesta na svijetu što se tiče okrutnosti prema životinjama. Vidio sam šišače kako udaraju ovce sa spravama za šišanje ili šakama dok im njuške nisu prokrvarile. Vidio sam ovce sa napola oguljenim glavama.'

Izvoz životinja

Kada ovce ostare i nisu više učinkoviti proizvođači vune, transportiraju se u udaljene klaonice vlakovima i kamionima bez hrane i vode. Kad koja padne, pregaze ju ostale prestrašene životinje. Po dolasku one umiruće i umrle stavljaju se na hrpu. One sa upalom papaka vuku se na koljenima. Najgori oblik okrutnosti je izvoz sedam milijuna ovaca svake godine iz Australije na Bliski Istok, što vijeće za vunu Australije predstavlja kao 'važnu komponentu industrije vune i ovaca.' Te ovce prelaze ogromne udaljenosti dok ne stignu do hranilišta gdje se drže do ukrcavanja na brodove. Mnogo ovaca, bolesnih ili ozlijeđenih od putovanja, zbog prenapučenosti, bolesti i loše hrane, umire u oborima. 18% ovaca umire tijekom transporta koji traje od 3 do 6 tjedana; 1983. godine u samo jednom hranilištu 15 000 ovaca umrlo je od hladnoće.

Preživjele ovce, njih 7 milijuna godišnje, odvode se u krdima na velike brodove, slične onima u kojima su se ranije prevozili robovi. U svaki brod se ukrca do 125 000 ovaca, svaka na prostor ne veći od nje same tako da se ne mogu sve odjednom leći niti dosegnuti hranu. Uvaljene u vlastiti otpad tijekom 3 ili više tjedana, obolijevaju od morske bolesti, temperaturnih ekstrema, raznih drugih bolesti i ozljeda.

Mlađe životinje ili mladunčad rođena na putu obično umire pregažena od ostalih životinja. Stopa smrtnosti na brodu dostiže čak 10%, a na svaku ovcu koja umre dolazi velik broj drugih koje oblijevaju ili bivaju ozlijeđene.

Na kraju trotjednog putovanja do Bliskog Istoka, preživjele ovce se ubijaju u ritualnom klanju (Halal). Budući da muslimanski zakoni ne zahtijevaju da se nož naoštri između dva klanja, ovcama se obično otvaraju grla tupim noževima. Očevidac u klaonici u Bahrainu tvrdi da se s klanjem počinjalo čim bi se obori napunili. 'Ovce bi mahale glavama, očigledno zbunjene, pokušavajući ustati i oglasiti se dok im je krv sukljala iz grla'. Preostale ovce se natrpaju u prtljažnike automobila za kasnije klanje u kućama kupaca.

Nevine žrtve iz divljine

Ovce nisu jedine životinje koje trpe zbog industrije vune. Australska vlada dopušta ubijanje 5 milijuna klokana godišnje jer ih vidi kao štetočine koje jedu travu što stočarima treba za ovce i krave. 90% ubojica klokana su tzv. 'vikend lovci' koji ubijaju najisplativijim metodama: gaze ih kamionima, truju im vodu, tuku ih dok ne umru ili ih čak nabijaju na kolce i kuke za meso derući im kožu na živo. Uobičajena metoda ubijanja klokana opisana je u knjizi 'Izumiranje: Uzroci i posljedice nestanka vrsta' Paul-a i Anne Erlich: životinje se zabljesne svjetlom iz auta po noći. 'Klokani bi se ukočili na svjetlu i tada bi ih ubili puškom. Neki su bili ubijeni na licu mjesta ali neke bi lovci namjerno samo ranili i ponekad ostavili da se muče satima ili čak danima tako da im meso ostane svježe dok ih dođu pokupiti.'

Prema Dr. Susan Lieberman iz Američkog Društva za humanost, mladi klokani 'ne smatraju se vrijednima metka... tako da se često ubijaju na način da ih se baci u drvo, branik auta ili udara u glavu.' U SAD-u na stotine tisuća kojota, koje se krivi za navodno napadanje ovaca i druge stoke, svake godine stočari i Vlada truju, ubijaju puškom ili žive pale.

Postoje alternative

Postoje alternative vunenoj odjeći i pokrivačima koje mnogi ljudi alergični na vunu već koriste, a to su pamuk, flanel, polyester i mnogi drugi umjetni materijali. Lako su perivi, ne skupljaju se, boje im ne blijede, jeftiniji su i ne pridonose okrutnosti.

Vezane teme

Janje [ 21.75 Kb ]Uzgoj, transport i klanje ovaca 6 [ 95.52 Kb ]Uzgoj, transport i klanje ovaca 15 [ 51.30 Kb ]Uzgoj, transport i klanje ovaca 11 [ 53.22 Kb ]Uzgoj, transport i klanje ovaca 16 [ 63.96 Kb ]klokan13 [ 108.43 Kb ]

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting