Godina ljubavi s Bellom
Danas se sjećam prve nesretne šetnje bučnim asfaltom, prvog šoka od dodira s travom, tužnog pogleda, cviljenja u snu, trzanja i ispuštanja nepoznatog i bolnog glasanja. U tim trenucima osjetila bih zastrašujuću i nepoznatu mi do tada bol, privila bih je u zagrljaj i tako ostajala s njom u nepomičnom stanju ni sama ne znam koliko vremena.
Imala je nesreću da se prije dvije i pol godine rodi u jednoj talijanskoj uzgajivačnici biglova. Svoj kratki život do prije godinu dana provela je u kavezu. Bila je bezimena i osuđena na okrutno mučenje i bolno umiranje. A onda je s još 31 svojim supatnikom stigla na Veterinarski fakultet u Zagrebu. Nehumani tzv. znanstvenici koji mučenje životinja pokrivaju plaštom potrage za lijekom, ne govoreći pritom o vlastitoj pohlepi i zaradi, učinili su ono što su naumili. Zdrave noge nesretnih pasa polomili su cirkularnom pilom. No, na sreću, priča o stravičnom iživljavanju nad psima procurila je s Veterinarskog fakulteta u javnost. Nakon mučnog natezanja, nesretni psi dani su na udomljavanje. I tako je mala, izmučena, iskasapljena i izgladnjela godinu i pol stara ženkica stigla u naš dom na zagrebačkoj Trešnjevci.
Još istoga popodneva, dok nije shvaćala što joj se događa, dobila je ime - Bella. Dobila je, vjerojatno prvi put u životu, slasnu konzervu pseće hrane, pseću čokoladicu, grickalice. Dobila je gumenu igračku kojoj se čudom čudila i kost za koju nije znala što s njom treba učiniti. 'Čemu to služi', pitala se, gledajući svoj ležaj s ogromnim mekim jastukom. 'Što ću ja tu', čudila se, nenavikla na dobro. Obilazila je sve nas koji smo toga popodneva i večeri sjedili u tišini sobe gdje je boravila i tiho razgovarali kako je ne bismo uznemirili, svaki zvuk za nju je bio strah u pogledu od nepoznatoga.
Nakon kratkog vremena umiljavala se redom svima, iako je do tada od ljudi doživljavala samo boli. No, u svojoj maloj psećoj glavici valjda je shvatila da je to vrijeme prošlo i da su neki ljudi zaista ljudi. Opustila se, zalegla ne na jastuk, nego na pod kako je i navikla, pa jela, pila, pa opet jela, umiljavala se. Dani su se nizali u tjedne, tjedni u mjesece i eto mjeseci u godinu.
Danas se sjećam prve nesretne šetnje bučnim asfaltom, prvog šoka od dodira s travom, tužnog pogleda, cviljenja u snu, trzanja i ispuštanja nepoznatog i bolnog glasanja. U tim trenucima osjetila bih zastrašujuću i nepoznatu mi do tada bol, privila bih je u zagrljaj i tako ostajala s njom u nepomičnom stanju ni sama ne znam koliko vremena. Kako je vrijeme prolazilo Bella je nevjerojatnom inteligencijom shvaćala što čemu služi i koristila se svojim najjačim oružjem - šarmom, kako bi osvojila simpatije svih u ulici i parkiću. Krenuli smo od početka s njom u velike šetnje, a dio njezine šetnje sveo se na nošenje u naručju nekoga od obitelji. Šetali smo i upoznavali je sa svime što nije uspjela u svom tako tužnom životu vidjeti i upoznati. Željeli smo joj nadoknaditi ono što se zove igra s psićem, uživali smo u svakoj novoj pozitivnoj reakciji i željno čekali trenutak kada će izreći svoj prvi 'vau, vau'.
Kada se Bella privikla na naš dom i u domu na dvije razmažene mace svete birme i jednog starog perzijskog macana, krenuli smo put sela i naš prvi vikend na selu bilo je veliko iskušenje, kako za nju tako i za nas. Napokon travnata površina, veliko ograđeno dvorište, sloboda, sloboda bez uzice, trčanje do mile volje i dok te nogice nose. U dvorištu eto čuda i veselja, veliko četveronožno biće, znatiželjnog pogleda i željno ponjuškati pridošlicu - na naše zadovoljstvo obostrano istoga časa rodila se međusobna ljubav između našeg četverogodišnjeg njemačkog ovčara Maxa i Belle. U početku Bella bi se vraćala u Zagreb svake nedjelje i redovito odrađivala zajedno sa mnom radni tjedan odlazeći sa mnom u ured i sklupčana pored mojih nogu znatiželjno podizala glavicu i izlazila u prostoriju kada bi netko dolazio. Uskoro je i sama imala svoje simpatije među pridošlicama i veselila se kada bi se ponovno vraćali. Onda bi došao petak i opet putovanje. Uživala je voziti se na suvozačevu mjestu i znala je da idemo na selo i opet duga druženja i šetnje uz Maxa i tri domaće mace - Mimi, Lilly, Tommy - koje obožavaju Bellu jednako kao i ona njih. Uskoro su nastali tužni trenuci kada Bella nije bila sretna odlaziti u Zagreb. Srećom da je suprug uglavnom na seoskom imanju i Bella je postala mali seoski pas-čuvar. Sada kada sama dolazim iz Zagreba, ne može dočekati kada ću izaći iz auta - prvo se pozdravimo i tada optrčava počasni krug dvorištem, dahće, stoji na zadnjim šapama s prednjim šapama u zraku i s pogledom u očima 'drži me, nosi me, voli me'.
Strpljivošću i ljubavlju cijele naše obitelji problemi su riješeni, Bella je potisnula ružna sjećanja i negdje ih ostavila daleko iza sebe. Danas je Bella sretan pas, spava na mekom jastučiću i diše punim plućima, veseli se svakom posjetitelju, čuva svoje dvorište i nema više onih ružnih snova, straha u pogledu pri buđenju i sklupčanog malog tijela u kutu sobe. Sve smo to zaboravili i uživamo u svakom novom danu i druženju s našom Bellom. Iako je Bella imala sreću i bila istrgnuta iz 'kandži' onih koji zlostavljaju i skrivaju se ispod plašta znanstvenih radova, još uvijek veliki broj malenih bića, jednako onako kako je Bella bila tužnog pogleda sa strahom u očima, čeka bolna i stravična ispitivanja 'bolesnih' umova. Nadam se da će sjećanje na 21.7.2005. probuditi u nekima malo milosti, i da će se stvoriti barem malo humanosti u tom opakom svijetu sebičnosti i želje za uspjehom i zaradom.
Snježana Markuš i Ivan Cesarec
Zagreb, 18.7.2006.