| More

Blagdan uskrsnuća rođen je u drami života. Žena sa srcem nekadašnje i vječne djevojčice ispričat će vam svoju priču 'uskrsnuća' zagnjurenu u četrdeset godina ranije vrijeme. Tada je sve počelo, a prošlo je brzinom onih četrdeset dana korizme pred Uskrs što lete sve brže svaku iduću godinu. I dok je sjedila u debelom hladu kućice na Gmajni, gledajući proljetno cvijeće krhke ljepote i raskošno zelene tepihe svježe trave, rodio se ambijent razigrane probuđenosti u ljudskom sjećanju na dane djetinjstva kad je sve bilo nevino.

I ovdje, dok sjedim na Gmajni, i tamo dalje istočno od Zagreba gdje sam živjela rano djetinjstvo boravila sam blizu groblja, a ono je mirnoćom božanskog savršenstva slalo poruku: 'Život svima traje samo izvjesno vrijeme!' Svaki susret s grobljem duboko je u meni otvarao tišinu i poštovanje prema životu pa je tako bilo i u prvom susretu s malim grobljem Klanječkog dola kad smo po zmijolikoj cesti iz Klanjca klizili prema bakinoj pradomovini. Sreća je što je brijeg s njenom kućicom na padini, iznad dola s grobljem, inače bi i ovi praznički susreti i posjeti bakinoj sestri oslovljavanoj s teta Lojza bili više nego ispunjeni razmišljanjima o životu, o njegovoj suštini, o tome čime ga ispuniti i načinu kako to postići. Kad se cesta iz Klanjca spušta u dol, pogled se spontano probija u krajolik i teži da ostane na nekoj visini i dotakne odredište, ali putevi ko putevi iznenađuju, i eto vas začas nisko u dolu, u neočekivanom ambijentu groblja.

'Ups, evo ga!', i gurne me to groblje u pijetet ili možda čak žalovanje u kojem netko upravo jest, mada sve to nisam očekivala. Iz obrata podastrte slike različitosti postojanja u smrti i u životu samo vas brzina kretanja automobila može izvući. A zavoji su pomogli jako, tako da su svojom kratkoćom naglo mijenjali slike s obzora pa su pitanja o smrti bila više blic i usput. Samo smo prolazili kraj groblja i tema smrti netom je nestala jer naše odredište su bili živi ljudi, preci moje mame, Zagorci kaj su i Zagreb imali rad. A tamo su živjeli svi osim jednog, brata bakinog, strica Franca. On se nije dao s Gmajne i to je povuklo tetu Lojzu iz zagrebačkih oprava i šešira natrag u blato šljivika i vinograda.

Pitanja o životu bila su naša tema. Gdje smo stali? Ah, da povlačenje iz Zagreba. No prije povlačenja iz grada život je tamo bio vrlo društven. Baka Ana došla je k teti Lojzi u grad pa su se posjećivale kazališne predstave, upoznavali se glumci, intendanti, pekari, vozači, pisci, liječnici. Ljudi su stizali i s morskih brda, širio se grad na sve strane. Nove su se zajednice sklapale kako to već biva kad se sreću mladi, a odaziv na jednu svadbenu svečanost donio je baki Ani susret s didom Ivanom, veselim Dalmatincem punim dobre volje i namjere kakva je i mama mojoj sestri i meni. Mamu je pak tata odveo iz Zagreba, malo istočno u jaki industrijski grad, gdje su vatre mog djetinjstva potpaljivane slikom rafinerijskog plamena i događanjima, pričama i stavovima jedne sredine što ni danas ne diše očaravajućom svježinom života. Prošao je rat stazom mog djetinjstva.

Koka

Tada, u doba mog djetinjstva dvorišta mladosti mojih vršnjaka bila su prepuna domaćih životinja, a danas, kažu mi, već ih čuvaju u zoo- vrtovima. Radovao bi me ponovni susret s Jurekom i Katicom, kokotom i kokicom ljepote neviđene u peradi. To su bili moji ljubimci. Da ne spominjem svu drugu djecu koja su mahnitala za njima. Često smo odlazili na selo i u jatima tražili njih, Katicu i Jureka jer bili su par i pol, lijepi i razigrani poput živih igračaka za nas djecu. I tko ih je mogao razdvojiti, rijetko tko, uvijek zajedno i u trku od djece, nalazili su načina da na kraju osvanu jedno kraj drugog. To je bila ljubav, ta ljubav između Katice i Jureka. I mislim da su u tom svijetu peradi imali neku povlaštenu poziciju jer su ih gospodari držali iz nekog meni sada više nepoznatog razloga, ali sigurno ne kao ostalu perad zbog ciljanog uzgoja. Tu se vjerojatno radilo o ljubavi prema čistoj ljepoti pojavnog oblika skladnog para, iako peradi, ali ipak para čije su jedinke zračile sigurnošću postojanja i sigurnošću zajedništva.

Mi koji smo živjeli u gradovima držali smo u podrumima stanova i poneku običnu koku, dakako ne radi ljepote nego radi bogatijeg jelovnika. Nisam shvaćala takav razlog sve do kobnog dana kad je naša podrumska koka dozrela za smaknuće.

Zimi je naš podrum bio prepun ugljena, cjepanica suhog drveta, mrkava, peršina i kestenja zagnjurenih u fini pijesak, a u kutu daleko od panja koke su imale svoje mjesto i toplinu brige koju smo im davale moja sestra i ja. Poduku smo primale od prabake Roze koja je, živeći s nama bila glavna gazdarica u nekim pitanjima. Po pitanju koka i mama je bila učenica kao gradsko dijete.

Svakog smo zimskog dana mlađa sestra i ja odlazile u podrum po ogrjev. Preko dugih blokova stepenica koje su se penjale sve do tavana nosile smo ugljen u kanti i drva u naramku. Na našem drugom katu ložile smo vatru u kalijevoj peći dnevne sobe, a u kuhinji gdje se na peći grijalo mlijeko i kasnije kuhao ručak prabaka je preuzimala stvar vatre u svoje ruke. Sve je uz pomoć prabake bilo ljepše i lakše. Kad smo ustajale već je bilo toplo, a u težak posao nošenja drva i ugljena koke su unosile radost. Čekale su u podrumu hranu i vodu. Pogledati kako su, nahraniti ih i dati im vode bila je ona snaga koja je davala inspiraciju tom svakodnevnom poslu bilo da se radilo danju ili noću. Neke su nas koke ponekad i plašile svojim nemirnim mlataranjem krila i kokodakanjem. Mada strah u podrumskom prostoru djeci nije neobična stvar, u našem slučaju treba dodati i miševe koji su protrčavali dugačkim hodnikom te dodatno šuškali svuda uokolo. Mrak je bio prisutan u svako doba, ali ako je u hodniku podruma pregorila žarulja trebalo je samo hrabro dogurati do naših podrumskih vrata. Lokot je tada lako padao i sve je bilo izvjesnije.

Tu su nas čekale poznate koke. Zatvorene u mračnom podrumu i bez hrane. Posude su znale biti više nego prazne i tada sam puna nekog čudnog osjećanja razmišljala kako im je ovako u mraku bez vode i hrane. Nadam se da ih, ponekad, zbog neposluha prema prabaki koja je uvijek podsjećala na dnevnu obavezu ili jednostavno zbog igre, nismo povređivale svojom nebrigom jer ono što je nakraju doživjela jedna od svojih gospodara zaista je stravično i može se nazvati kokinom životnom dramom.

Tek sam, vrlo sramežljivo otvarala oči svijetu odraslih, ali gotovo zgnječena i preplašena srca jer mi nije bilo jasno zašto su ljudi tako neosjetljivi prema tuđoj smrti. Za mene, tada djevojčicu predškolske dobi život još nije ni počeo, a već sam naslućivala teške stvari. Što će se tijekom života dogoditi meni kad je naša koka prošla više nego užasno?

Da ću gledati, ne sjećam se je li sestra tada bila s nama, kako naša koka obezglavljena juri mračnim podrumskim hodnikom, i to doslovce bez glave, dok joj iz vrata okomito prema nebu, stropu ovozemaljskog života, suklja mlaz krvi, ne, tako nešto stravično ni u snovima mi još nije pokazano.

Kokino smaknuće

Evo kako se zbila ta podrumska drama. Vrijeme je vikenda i mama i tata su kod kuće. U takve dane obično nešto zajedno radimo. Ovaj put nije bilo posebne akcije kao naprimjer one, čišćenja cipela, koju je otvarao tata ljeti na balkonu ili, za težih klimatskih prilika, u hodniku. Nismo išli ni na plac po zalihe hrane, niti smo biciklima odlazili u posjetu drugoj baki, prabakinoj kćeri, već se ekipa razdvojila na, čini mi se dva tima. Tim koji se spustio u podrum bio je, kasnije sam shvatila, opasan tim. Meni nije takvim izgledao jer mu se inače sigurno ne bih priključila. Govorkalo se samo o odlasku u podrum i dijete ko dijete najavi svoje opredjeljenje.

'Idem i ja s vama', glasilo je moje priključenje timu.

'Ne idi danas, drugi put ćeš ići i ti', netko je pokušao izbjeći moju prisutnost u planiranoj nakani. Međutim, tko bi me odgovorio od tako dragog društva rijetko skupljenog za podrum.

Po meni smo prabaka, mama i ja započele sasvim normalnu ophodnju koka i pribavljanje malo većih količina ogrjeva za vikend dane. Sve je izgledalo obično. Sastav je istina izmijenjen prema inače tjednom rasporedu, ali baš zbog njega ništa nije bilo upozoravajuće. Ne sjećam se točno, ali mislim da je sestra ostala u tatinom timu i nije se pojavila u podrumu. Još se nečeg ne sjećam: 'je li prabaka najavila mami što joj je za činiti, još gore u stanu, ili je njoj tek u podrumu priopćeno da zakolje koku'?

Uglavnom, kako bilo da bilo otišle smo u podrum da se to obavi ne sluteći ništa pretjerano loše jer su me već u toj dobi naučili da se koke kolju radi jela. Ljudi našeg podneblja tako žive i tome podučavaju mlađe naraštaje. Prabaka je bila u poziciji da pripremi mamu na samostalni čin procesuiranja koke do naših tanjura, a mama pak da primi učenje kroz praksu. Prvu praksu tog tipa.

Okupili smo se oko panja. Meni nije bilo jasno kako će se to učiniti jer na panju siječemo cjepanice na sitno trešće kojim se potpaljuje vatra. No dobro, ako ja ne razumijem i nije važno, izgleda da je mami jasno. Prabaka joj je nešto govorila više na uho, a ja sam se uživljavala u situaciju da će biti zaklana naša koka koju smo hranili, čuvali i zavoljeli. Ako je sami od sebe ne spasimo tko će je? Konačno sam shvatila i izrekla tiho molbu da se koka ne dira. Bila sam u akciji spašavanja.

'Nećete je zaista ubiti, ostavite je živu!', počela sam moljakati.

'Zato smo je i hranili da naraste, a kad su velike koke se kolju', objasnile su mi i nastavile.

'A ručak, što ćemo danas za ručak?', primila sam i pitanje.

'Bilo što, imamo krumpira, zelja, svega', nudila sam izlaz.

Moje negodovanje malo je zadržavalo stvar, ali dalje od toga nije išlo.

'Idi van !', rekle su mi.

Stajala sam uz panj još neko vrijeme, brborila u bradu molbe, ali nitko s tim nije imao ništa. Valja obaviti posao zbog kojeg se sišlo u podrum. Ostalo su bile dječje igre ljubavi za koku i nije shvaćeno ozbiljno. Svijest ne može mnogo dalje od moćne navike koja se u magli bezosjećajnosti drži ispravnom. Dalje od primljenog nasljeđa rjeđe se razmišlja. Danas konfekcijski postupak proizvodnje mesne hrane nekoć je pokazivao svoju surovu stranu izvršavanja naših najbližih. Negdje u blizini panja stajala je i sjekira, ali se je ja tada nisam sjetila kao potrebne jer zamišljala sam da će se čin obaviti nožem koji je ležao u donešenoj, izvana plavoj zdjeli. Obuzeo me strah i izašla sam iz kokinog doma u podrumski hodnik. Napustila sam mjesto smaknuća. Tamo su ostale mama i prabaka, a sama sam se nadala da 'to' ipak neće izvršiti moja mama. Ako se već nešto mora, neka to učine oni koji su time već toliko ovladali da ih pri tom više ni srce ne pita ništa. Čovjek se na svašta privikne, ali ja nisam mogla i nisam htjela vjerovati da će to, ono klanje, učiniti moja mama. Kako sam ju željela spasiti tog groznog čina, kako sam ju silno htjela vidjeti da izlazi za mnom na hodnik. Ali nije dolazila i nisam znala što se unutra događa. Stajala sam na prstima, peta izdignutih k zidu, stisnuta leđima do vapaja k nebu.

'Pomoć, pomoć, zar niotkud neće stići pomoć?', vikala je moja nutrina. Ubit će koku! Vrtjela se misao moždanim vijugama. Nisam se odmicala od zida, plašeći se da neka strava ne strugne između. Sve sam više bila priljepljena uza zid i svjesnija da želim ostati blizu koke mada bih najradije izletjela na svjetlo dana i sve dokinula. Bila sam tiha. Nisam imala argumente, nisam shvaćala kako se mogu boriti. Uvukla sam se u neki svoj svijet koji je još i danas takav, ali ne više bez podrške za baš takav.

Prabaka je ustrajala u tome da poduči mamu, dotad neiskusnu.

Kakva šteta za takvo suludo iskustvo! Znala sam da je moguće živjeti drukčije od onoga što vidite oko sebe, ali u tadašnjem društvenom prostoru to nije bilo provodljivo.

Čekala sam u hodniku smanjujući protok misli, strah je isto učinio svoje i taložio se duboko, duboko, izazivao nelagodu, nemogućnost da se pomaknem. Slušala sam viku koke, mlataranje njenih krila, neke dogovore mame i prabake kad odjednom iz podruma, desno od mene izleti koka sumanutom brzinom i projuri kraj mene bez glave. Doslovno bez glave.

Jeste li vidjeli kad takvu stvar, jureću koku bez glave, a iz vrata joj suklja krv? Suklja ko pod užasnim pritiskom okomito u vis. Jače sam ustuknula k zidu i užasnula se. Ne, nije moguće da vidim to što vidim. Što joj je učinila, pitala sam se? Živa je i trči bez glave. Stravično! Kakav kraj i je li uopće kraj kad još je živa? Može li se živjeti tako bez glave? Ljudi, čini se, mogu. Vidjela sam poslije da to čine jedni drugima. Odsijecaju glave. Kakav bezglavi život! A kaže se da su ljudi najrazvijenija bića na prelijepoj planeti Zemlji.

Mama

Između moje mame i mene od tada je nešto duboko posađeno i zaboravljeno, nešto poput izgubljenog sukoba. To su naši odnosi. Izgubljene ljubavi i zaboravljeni sukobi.

Božanska igra života htjela je da mama kasnije u Zagrebu, dobije nadimak Koka, od milja. Bilo je to u atmosferi posla, kolega koji nisu imali ništa s našom podrumskom pričom. Kako i zašto se pojavio takav nadimak nije se znalo previše, jednostavno se pojavio i koristio u tim radnim okolnostima. Kasno sam saznala za njega, a za mene nije bio običan nego provokativan, asocirajući, i upitne slatkoće. Nije mi bio drag, ali i bio je. S jedne je strane izražavao doživljaj kolegica i kolega koji su na moju mamu gledali kao onu koja brine za radnike kao što koka brine za svoje piliće. S lakoćom i diplomatski rješavala je tadašnje probleme službe koju je vodila, bila je jasna, izravna i hrabra, saznala sam to kroz njene kasnije priče meni, a i kroz ponašanje kolega prema njoj.

U neko doba mladosti vodila je na mojoj top listi voljenih. Idelizirala sam ju sve do vremena dok se stvari nisu pomiješale žestoko s nemilim drugim događajima u životu koje je trebalo prihvatiti. A tad je nastao pravi rat. Unatoč svemu imala sam njenu zaštitu i podršku do mjere njenog umijeća i poznavanja mene.

Tata

Što je bilo s tatom? – prizivam u sjećanja njegovo učenje. Jednom smo tako sjedili za stolom i objedovali. Kuhinja je bila svima nama drago obitavalište. Okupljali smo se tu na dojmljivim druženjima ne samo zbog tople peći ili sušenja nakon hladne kupaonice ili dogovora oko dnevnih i inih obveza već smo tu, uz radio koji je najčešće pratio muziku 'Po vašem izboru', plesali i twist. Do besvijesti. Plesač broj jedan htio je biti tata, ali moja sestra u dobi od svega nekoliko godina bila je neustrašivih pokreta, nevjerojatnih savijanja u glavnim pravcima, naprijed i natrag, a i dosta je letila po tatinim ramenima tako da on nije imao šanse biti najbolji. Ona je stvarala figure i tata nije mogao slijediti baš sve. U stvari bili su sjajni, a u jednoj posebnoj plesnoj razigranosti twista poželjela sam biti jednako plesna. Međutim, tata se umorio i rekao: 'Ne mogu više, drugi put!' Drugog puta nije bilo jer za mene je samo tada bilo moguće biti u tom, istom kao što su tada bili sestra i tata. Dovoljno za ljubomoru.

Nego, kad smo ono jedne nedjelje objedovali, pamtim da smo se tata i ja bolje upoznali ne samo u pogledu jelovnika. Inzistirao je da bude autoritet, a ja sam toleranciju držala kvalitetom koja razvija demokraciju. Traženje da uvijek slušam odrasle za mene je bilo frustrirajuće.

Jelovnik je tog dana činila goveđa juha. Juhe sam voljela, ali ne i ono od čega su se pripremale. Imala sam plan. Uzet ću puno rezanaca kao jaču hranu i još ću se grijat na slasnoj juhi. Super. Kuhanu govedinu nisam uzela jer te komadiće mesa nisam željela ni vidjeti na svom tanjuru. S mesom sam se držala na distanci, ali tata nije razumio tu pojavu i u moj je tanjur čiste juhe stavio komadić kuhanog mesa.

Užas!, pomislih. Čemu sad ovo?, moje mentalno pitanje tati. Ali gospodin ne odgovara, ne zna ili ne želi znati da se može čitati iz oka, geste, držanja. Sva sam se uvukla u sebe ne bih li se spasila situacije. Nisam htjela jesti meso, a bila sam bez argumenata. Dobivam direktivu: 'Dok ne pojedeš sve s tanjura ne možeš od stola', glasila je. Ha, ha, pomislila sam, baš zgodno još ćete me maltretirati takvim grubim jelom. Izgledalo je nevjerojatno, ali bilo je istinito, tata nije popuštao.

Stavila sam komadić toga nečega u usta i žvakala, sažvakavala, ali ne i progutala. Toga se nisam uspjela obraniti no kod gutanja sam stala. Bilo mi je dosta svega. Skrivala sam sažvakano meso u ustima i nisam ga progutala shvaćajući već tada, da se radi o komadiću kravice. Tati nije bilo jasno zašto to ne učinim, a ja mu nisam znala objasniti što me mučilo. Zaista nisam razumjela da i nakon što mi je objasnio čije je to meso, jer dobro sam se informirala upravo kod njega, želi da ga progutam. I tako smo moj tata i ja stigli do višeg oblika neizvjesne diplomacije. Naime, prevarila sam ga. Meso u kutu usne šupljine dobro sam sakrila i pravila se kao da je progutano. Šutke sam se digla od stola i od ispražnjenog tanjura te klisnula na neko mjesto, sigurno zahod, i tom činu jedenja je došao kraj.

S vremenom se sve promijenilo i iako čista, kao što su to sva djeca, ipak sam naučena jesti meso.

Odabrano vegetarijanstvo

Slijedi povratak izvornosti jer život je ipak najbolja škola. On vas gura u određenom pravcu, samo je pitanje opirete li mu se ili ga mudro slijedite i učite od njega. Život je najnemilosrdniji učitelj kad iz njega nestaju naši dragi, naši najbliži. Tada smo osjetljiviji na činjenicu da život završava. Nemili događaji rano su me stijesnili na prostor u kojem sam intezivno razmišljala o životu i smrti.
Tata je 'otišao' u izravnom automobilskom sudaru s neosvijetljenim zaprežnim kolima u sumrak neke jesenje nedjelje. Konj je ostao živ, a moj je tata stradao. Mrak je skrivao naše naizgled nerazumljive sudbine. Ne kažem da je riječ o bilo kakvoj kazni, ipak posljedice našeg zaboravljenog i neosjetljivog ponašanja pojavljuju se u nama kroz naizgled neprepoznatljive oblike. Svjetlost tog životnog doba našla sam u svom mužu, ali začudo, i on umire vrlo brzo od zločudne bolesti, raka želuca. Obožavao je istarski pršut. I konačno se ikristaliziralo ono vegetarijanstvo djetinjstva koje nisam uspjela samostalno slijediti ni obraniti. Postala sam vegetarijanka, uvjerena u nužnost poštivanja svakog života i to prenijela na sestru i mamu.

Opet mama

Za slijeđenje vegetarijanstva mama je pronašla razlog u zdravlju. Nenasilje, kao načelo, nije bila njena inspiracija. Navike i osjeti okusa zavladali su čovjekom tako snažno da se baš u dane kršćanskih blagdana poželi neka specijalno ukusna mesna hrana. U to se vrijeme i kod moje mame događaju takve navale želja za običajima iz djetinjstva kad je hranidbeni stol pun nečeg neživog, prethodno ubijenog.

Sjećam se skorog Božića kad je u kuću donijela smrznutu koku. Ali ja nisam zaboravila onu koku. Mama je bila ta koja je izvršila onaj čin. Nadala sam se da je u proteklom vremenu drugačije poslagala stvari. Međutim, gorko me je rasplakala činjenica da mama još uvijek ne razumije razloge mog vegetarijanstva, a probuđene uspomene na krvave slike prošlosti samo su nadolile suze.

'Kako si mogla?', pitala sam i dugo tada plakala. Osjećala sam bol nerazumijevanja, prepoznavala neosjetljivost i još ponešto, a onda sam se sa svim tim pomirila. Tajna je bila u prihvaćanju. Sloboda izbora širi svoja prava, a rezultati promjena slažu lance akcija. Okruženje s kojim se sada nosim nikad ne miruje. Zato i vozim slalom dok reakcije u tijeku izbacuju loše stvari uzrokovane zaboravljenim.

Naši današnji zemaljski dani prepuni su noviteta nesklada prirode i čovjeka, ali ono što mene veseli je činjenica da je mali prostor zajedničkog kućanstva mame i mene ipak oslobođen iznenađenja, istina tek nakon obilnih Božičnih suza. Poštuje se vegetarijanstvo, priča se o željama, ali u odabiru mogućih varijanti blagdanskog stola nema dileme. Samo su još uspomene hrskave, slasne i masne. Pogled na one kojima je ostavljeno da odaberu onu drugu hranidbenu mogućnost jasan je i nedvosmislen, a u duhu moje mame glasio bi: 'Blago njima oni će imati puricu! Fino!'

Ovaj slučaj vegetarijanstva izgleda nedovršeno, ali bere plodove bogatijeg života i prepun je dobrih vibracija za novi – stari način prehrane.

Ljerka Rajko

Izvor prve objave: Časopis za kulturu HRVATSKO ZAGORJE, br. 3-4, god. X., Krapina, 2004., str.174.-184. Prilagođeno uz dozvolu autorice za web portal udruge Prijatelji životinja.

 [ 51.19 Kb ]

Također pogledajte

Akcije

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting