Vidite li životinju?

| More

Ljudska je psiha nevjerojatna. Uspije kreirati stvarnost dajući joj vlastita pravila, a sve u službi formiranja svijesti, razuma, koji, prije svega i slove kao glavne odlike humanosti, naravno uz mogućnost razvijanja 'viših' osjećaja, naoko nedostupnima svemu što se ne rađa u čovjekovom obličju. Da ne bude zabune, mi doista i jesmo nevjerojatni, savršeno neprirodni, moćni i inteligentni, i samim time osuđeni na put stvaranja savršenije civilizacije koja je sagrađena na kompleksnosti naših misli i osjećaja.

Ljudskoj su psihi naznačena pravila koja se teško ruše. Ona pripadaju tradiciji, društveno je nepoželjno preispitivati ih kako se ne bi narušio integritet većine, postojanost zakona. A ti su zakoni katkad i više nego okrutni – razmjeri njihova djelovanja su apokaliptični.

Odmakli smo se od primata koji su prvim strjelicama lovili jelene, većina nas i ne može vidjeti krv. Kažemo da smo civilizacijski evoluirali. Ipak, ako bolje razmislimo, jedino u čemu jesmo evoluirali jest politička korektnost. U prilog tomu govori činjenica da se zbog većine ljudi godišnje ubija i muči više milijardi životinja u razne svrhe. No, za razliku od naših predaka koji su zamazani krvlju divljali oko vatre, mi smo se zaželjeli smatrati etičkim bićima, pa se divljanja obavljaju daleko od očiju javnosti. I to divljanje nazivamo potrebom, iako su naši preci bili puno bliži pojmu 'potreba' od nas. Sada smo opet na pojmu političke korektnosti – ubijenu životinju nazivamo mesom, njezinim dijelovima tijela dajemo druga značenja puno prikladnijima za naše nepce i našu savjest. Stoga ulazimo u mesnicu kao da to i nije jedna velika grobnica, dok nas hvata jeza od pomisli da bismo isto tako mogli posjetiti nekakvu ljudsku kosturnicu. To je zato jer se mesnice nameću kao potrebe, nešto sasvim prirodno. Ipak, ako skinemo tradicijske pokrove s očiju, pogledajmo jesmo li doista napredovali u civilizacijskom smislu. Jesmo li dorasli putu kojega smo sami odabrali onoga dana kada smo odlučili prvi puta pomoći biću koje nismo mi sami, ili naša obitelj? S obzirom na tradicijska ili svjesna izopačenja vrijednosti, može li se danas išta što radimo nazvati etikom?

Za dvadesetak kuna možete dobiti neki dio zaklane životinje. Možete dobiti dio njezine ruke, šape, papka, noge, kraka. Kako biste vi spremili batak za vašu djecu, mesar je morao dograbiti kokoš i slomiti joj vrat, a zatim iščupati nogu. Kako biste se vi i vaša djeca sladili na blagdane ili posebne prilike, mesar je morao uzeti ovci njezino dijete i zariti nož u njegovo nježno tkivo dok ono vrišti od bola. I majka krava plače jer su joj telića odveli na klanje. Ona osjeća smrt, životinje su još i danas instinktivnije od nas. Telića kolju sjekirom, posebnim noževima, mašinama za klanje. Rijetko kad ga omame, a i omamljivanje dovodi do užasne boli. Krvi je posvuda. Životinje plaču, vrište. U kobasicama koje jedete nalaze se komadi svinje koja je očajno vikala dok su je ubijali. To vas ne zanima, jer je niste čuli – predaleko ste. Kobasica je za vas mrtva stvar, nešto ukusno. Spremit ćete je svojoj obitelji, koju također neće zanimati njezino podrijetlo. U paštetama s veselim omotima nalaze se termički obrađeni krvavi komadi bića koji se u mnogočemu ne razlikuju od nas samih. Samo za jedan zalogaj kruha s paštetom potrebno je proliti krv. U mesnicama možete vidjeti odrezanu glavu, cijelu policu osuđenika na smrt. Međutim, većini pozli prilikom gledanja rezanja glave na ljudskome, pa i životinjskome modelu na televiziji ili internetu. Svi se bune kada netko javno zlostavlja životinju, najčešće psa ili mačku, ali je u redu kada se svinji ili kravi pa čak i psu u tajnosti režu noge, glave ili jezici za nečiji jelovnik. Čini se u redu ako se unutarnji organi čupaju i vade iz svjesnih, ponekad samo omamljenih životinja. Čini se u redu ako se one gule na živo, jer mi tome ne moramo svjedočiti. Recept glasi: ako se ne vidi, ne događa se.

Prehrambenih industrijskih postrojenja sve je više, kao i životinjskih žrtava. Ljude vrijeđa usporedba s ljudskom patnjom, a takva je usporedba danas doista nemoguća – životinje pate mnogo više. Niti svi ratovi u povijesti čovječanstva, niti sve prirodne katastrofe nisu uzele toliki danak. I sad dok ovo pišem stotine životinja vrišti i plače, u strahu, u boli, u tuzi. Dok vi čitate u vašem se hladnjaku nalaze dijelovi tih žrtava, od kojih je svaka individualno patila, kojoj je bezobzirno uskraćen život zbog surove podređenosti našemu postojanju, komotnosti naše stvarnosti.

Ne želite se odreći šunke, ona vam je ukusna. Zamislite da se šunka radi od djeteta koje plače dok ga odvajaju od majke – bi li vam i onda bila ukusna? Nažalost, šunka se i radi na taj način – samo što dijete ne pripada ljudskoj vrsti. Ljudi ubijaju mehanički, uključuju svoje prirodne obrambene mehanizme, tjeraju ih do te mjere koja bića pretvara u predmete, ili im jednostavno briše značaj. Katkada dovodi i do stvaranja užitka zbog prividne moći. Lovci ubijaju radi užitka, programiraju svoju svijest da ne osjeća žalost za životinje u koju hladnokrvno pucaju, dok su spremni voljeti svoju obitelj, prijatelje, pa čak i svojega psa. Ubijanje više ne predstavlja uznemirujuće i nasilno oduzimanje života, već ispraznu radnju, ili čak hedonizam. Na istome načelu djeluje i psiha serijskih ubojica ili krvnika. Zastrašujuće, zar ne?

Mesnice i klaonice su zapravo poprišta zločina koje ne služe na čast civiliziranom čovjeku koji svoju djecu uči vidjeti meso, a ne mrtve životinje. Takva djeca se zarana uče nasilje nazivati drugim terminima što će im dobro doći u budućnosti odluče li biti nasilni prema drugim ljudima ili životinjama. Djeca se othranjuju na mlijeku dobivenom od krava na nasilan način, servira im se tuđu bol u predškolskoj dobi, uče se uživati u hrani i izbjegavati saznanja o njezinom izvoru. Neki ljudi prožive cijeli vijek bez da se zapitaju koliko je ispravno to što čine. Njihovi su obrambeni mehanizmi odviše jaki i djelotvorni da bi ih bilo briga o onome što se doista događa. Ono što se događa je potrebno zaustaviti. U ime civilizacije, etike i bića koje pate zbog nas. Čestitam svim životinjojedima koji su uspjeli doći do kraja ovoga kratkoga teksta i testirati svoja načela. Hoćete li i dalje zatvarati svoje oči? Želite li znati što se događa ili vam je udobnije u civilizacijski skrojenoj stvarnosti, ma koliko ona lažna bila. Odluka leži ni više ni manje nego na vašoj savjesti.

Autor: Prijatelji životinja

Vezane teme

Janje

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Facebook preporuke