Glad u svijetu

| More

Error:

Da vam netko kaže da ljudi na zapadu mogu jesti meso zato jer djeca u Africi i Aziji gladuju, biste li mu povjerovali?

Jedna pitalica glasi: Koja je to hrana koju što više proizvodimo, to više ljudi umire od gladi? Odgovor je: meso! Razlog tome jest taj što je meso nevjerojatno rastrošan način proizvodnje hrane i prosječno se za 1 kg mesa upotrijebi 10 kg proteina iz povrća. Do izgladnjivanja dolazi zato što ljudi na bogatom Zapadu koriste većinu svjetskih usjeva žitarica kako bi nahranili svoje životinje na farmama. Štoviše, Zapad koristi svoju moć inzistirajući na tome da manje bogate zemlje uzgajaju hranu za životinje zapada umjesto da tu hranu uzgajaju za vlastiti narod.

'Oko skoro 6 milijardi ljudi dijeli ovaj planet, približno 1/3 njih živi na bogatom Sjeveru a 2/3 na siromašnijem Jugu. Da bismo preživjeli, svi koristimo zemaljske usjeve i prirodne proizvode - ali ne koristimo ih svi u istom iznosu. Npr. dijete rođeno u SAD će tokom svoga života upotrijebiti 12 puta više dodatnih izvora od djeteta rođenog u Bangladešu-12 puta više drveta, bakra, željeza, vode, zemlje, itd.

'Prosječan dnevni unos kalorija za čovjeka u Bangladešu iznosi 1.930 kalorija, dok je kod Amerikanaca 3.650 kalorija. Procijenjeno je da minimalni iznos hrane koja je potrebna za normalno zdravlje iznosi 2.360 kalorija dnevno. Pa tako možete vidjeti da prosječno osoba u Bangladešu ima premalo hrane dok prosječni Amerikanac previše jede. A oko 1/3 hrane prosječnog Amerikanca je meso.

'Naravno da nisu samo Amerikanci oni koji jedu velike količine mesa, nego je tako sa svim populacijama u bogatom Sjeveru. U Britaniji je prosječan iznos mesa kojeg jedan čovjek pojede tokom godine 71 kg. S druge strane, u Indiji čovjek pojede oko 2 kg mesa godišnje. Prosječni Amerikanac pojede 112 kg mesa svake godine, a većina od toga je govedina. U SAD-u djeca starosti između 7 i 13 godina pojedu skoro 6 i pol hamburgera svaki tjedan: a samo fast food restorani svake godine prodaju 6,7 milijardi hamburgera.'*

U nerazvijenim zemljama, jedna osoba konzumira u prosjeku 200 kilograma žitarica godišnje, uglavnom se hraneći direktno njima. Za usporedbu, Lester Brown, svjetski autoritet za pitanje hrane, tvrdi da prosječan europljanin ili amerikanac potroši 1000 kilograma godišnje, tako da prvo potroši skoro 90% žitarica za prehranu životinja koje kasnije pojede. Prosječan europski ili američki mesojed, tvrdi Brown, koristi 5 puta više hranidbenih resursa nego prosječan Kolumbijac, Indijac ili Nigerijanac.

'Vjerovali ili ne, u svijetu ima 3 puta više životinjskih farmi nego što ima ljudi. 16,8 milijardi farmi. Životinje imaju velike apetite i mogu prožvakati brdo hrane. Ali većina onoga što uđe na jednom kraju izađe na drugom te je izgubljeno. Sve životinje koje se uzgajaju za meso jedu više proteina nego što ih proizvode - čak i one najproduktivnije svinje pojedu 9 kg proteina iz povrća da bi proizvele 1 kg mesa, tok pilići pojedu oko 5 kg za jedan kg mesa. Preostali kilogrami se uglavnom izgube kao gnojivo (u gnojivu).

'Samo životinje u SAD-u pojedu onoliko pšenice i soje koliko bi moglo nahraniti 2 milijarde ljudi, što iznosi 1/3 svih ljudi na svijetu ili pak čitavu populaciju Kine i Indije (kad se zbroje). Ali ima toliko krava da čak ni ova količina nije dovoljna pa da bi ove mašine za preživanje mogle i dalje 'raditi', potrebno je uvesti još više stočne hrane izvana. SAD čak kupuje govedinu od siromašnih zemalja Centralne i Južne Afrike, a sva ta stoka treba biti hranjena na sličan način.

'Možda je najgori primjer gubitka na Haitiju, službeno jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu, gdje većina ljudi za opstanak ima na raspolaganju 1.900 kalorija dnevno. Većina najboljeg poljoprivrednog zemljišta upotrebljava se za uzgoj jedne vrste trave koja se zove alfa-alfa a velike internacionalne kompanije dovode avionom svoju stoku na Haiti iz SAD, kako bi pasle alfa-alfu i dobile na težini. Nakon toga životinje ubijaju a lešine voze natrag u SAD da bi pripremili još više mesa za hamburgere.

'Da bi napravili prostor za američku stoku, obični ljudi s Haitija su potisnuti u planine gdje moraju gospodariti na manje plodnoj zemlji. Da bi ovdje uzgojili dovoljno hrane za opstanak oni koriste istu zemlju ponovo i ponovo, sve dok ona ne postane siromašna hranjivima i beskorisna te ju konačno ne odnese vjetar. To je začarani krug koji pokazuje kako ljudi na Haitiju postaju sve siromašniji.'*

Na istom komadu zemljišta potrebnom za proizvodnju 1 kg mesa može se proizvesti npr. 200 kg krumpira ili 160 kg rajčica i to uzimajući u obzir isti vremenski period. Isto tako, umjesto 50 kg govedine možemo dobiti 1000 kg trešanja ili 6000 kg mrkve ili 4000 kg jabuka.

No, nije samo američka stoka ona koja konzumira svu svjetsku hranu. Isto je slučaj i sa stokom iz Europske zajednice za čiju hranu 60% tog najvećeg pojedinačnog uvoznika životinjske hrane na svijetu dolazi iz zemalja na jugu.

Prema izvještaju Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO) iz 1995., stotine milijuna ljudi na Jugu provode cijeli život u ekstremnom siromaštvu i 11 milijuna djece umire svake godine od bolesti uzrokovanih izgladnjivanjem. Koliko bi samo zemljišta bilo sačuvano i koliko bi se ljudi moglo nahraniti kada bi sve proteine iz povrća potrošenih na ishranu životinja dali ljudima! Slijedeći prikaz to najbolje ilustrira.

Na površini zemljišta veličine 5 nogometnih igrališta (što iznosi 10 hektara), može se uzgojiti:

MESA dovoljno za prehranu 2 čovjeka
ili
KUKURUZA dovoljno za prehranu 10 ljudi
ili
ŽITA dovoljno za prehranu 24 ljudi
ili
SOJE dovoljno za prehranu 61 čovjeka

U vodećim zemljama zapada oko 80% proizvedenih žitarica koristi se za prehranu životinja. Na 1 ari dobije se 350 kilograma goveđeg mesa, dok se na toj istoj ari može dobiti 40.000 kilograma krumpira. Većina siromašnih zemalja proizvodi žitarice ne za prehranu svog stanovništva koje umire od gladi nego za prodaju Zapadu gdje je potražnja za njima nevjerovatno velika.

Bogate zemlje ne troše samo svoje žitarice za hranjenje stoke. One također koriste biljnu hranu bogatu proteinima iz siromašnih zemalja. Dr. Georg Borgstrom, vodeći autoritet što se tiče geografskog porijekla hrane, procjenuje da 1/3 uroda kikirikija u Africi završi u želucima stoke i peradi u zapadnoj Europi.

Oko 85 posto svih žitarica u Americi upotrebljava se za uzgoj životinja. Uzgoj životinja za hranu strahovito je rasipanje svjetskih resursa, ne samo zemlje već i vode. Kada bismo sačuvali naše zalihe žitarica i dali ih siromašnima i neishranjenima umjesto životinjama, lako mogli bismo nahraniti gotovo sve kronično pothranjene ljude svijeta. Meso je najneekonomičnija i najnedjelotvornija hrana koju jedemo: cijena jednog kilograma mesnih bjelančevina dvadeset je puta veća od cijene jednake količine biljnih bjelančevina. Samo deset posto bjelančevina kojima hranimo životinje vraća se u mesu koje jedemo; znači da 90 posto odlazi u nepovrat. Poljoprivredne bi se površine mogle produktivnije iskoristiti kada bi se zasadile biljnom hranom. Jedno jutro zemlje upotrijebljeno za uzgoj goveda donijet će samo pola kilograma bjelančevina, dok će ta ista zemlja zasijana sojom proizvesti osam kilograma bjelančevina. Dakle, da bismo jeli meso moramo upotrijebiti 16 puta više zemlje nego što je potrebno za uzgoj soje, a uz to je sojino zrno hranjivije.

U svijetu vlada glad zbog mesožderstva. Mnogi to nisu svjesni jer ne žive u siromašnim zemljama u kojima djeca umiru od gladi. Tamo se i to malo žitarica izvozi u razvijene zemlje za ishranu životinja, dok narodu siromašnih zemalja ne ostaje ništa.

U knjizi Prehrana za mali svijet (Diet for a Small Planet), autorica Frances Moore Lappé traži od nas da zamislimo sebe ispred tanjura koji sadrži pola kilograma goveđeg odreska. Ona kaže: 'Sada zamislite da u sobi s vama sjedi 45 do 50 ljudi koji ispred sebe imaju prazne tanjure. Za 'cijenu hranjenja' vašeg odreska, svaki njihov tanjur mogao bi biti ispunjen šalicom skuhane žitarice.'

Harvardski nutricionist Jean Mayer procijenio je da bi smanjenje proizvodnje mesa za deset posto oslobodilo dovoljno žita da se nahrani 60 milijuna ljudi.

Podaci o besmesnoj prehrani naveli su stručnjake za hranu da istaknu kako je svjetski problem gladi umjetan. U ovom trenutku, proizvodi se puno više nego dovoljne hrane za prehranu svake osobe na našoj planeti. Problem je u našim odlukama.

'Moj sin je uvjerio mene i moju suprugu Caroline da postanemo vegetarijanci ukazujući nam na to da ako bi svijet jeo žitarice umjesto da njima hrani životinje na farmama, nitko ne bi gladovao.' - Tony Benn, premijer

* Isječci korišteni iz knjige Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan britanske autorice Juliet Gellatley

Error:

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting