Klaonice 2006. - drukčija vrsta 'Džungle'
100 godina nakon što je senzacionalna knjiga poslužila kao inspiracija za zakone, problemi u industriji mesa i dalje traju
Sharon Cohen
ASSOCIATED PRESS
OMAHA, Nebraska – On radi u svijetu dugih noževa i velikih pila, krvi i kostiju, polarne hladnoće i iscrpljujuće vrućine. Za Martina Korteza, to je život radnika koji pakira meso.
To nije mjesto za 'mekušce'. Neki radnici ne mogu podnijeti rezanje mesa i kostiju stotina primjeraka stoke, dan za danom. Cortez tamo radi preko 30 godina. Također, tamo je opasno. Neki radnici bili su porezani, opečeni ili su zadobili trajne ožiljke. On nije.
Iako je tako, Cortez, čovjek tihog govora i tužnih očiju, ne preporučuje taj posao. Ubijanje životinja, dizanje teških tereta, sve ono što se događa tijekom procesa dostave odrezaka i hamburgera na stolove Amerikanaca, kaže on, znači dane teškog rada, na prostoru za ubijanje.
'Znate li što kažu novopridošlim radnicima?' kaže on. 'Oni ne ubijaju krave. Oni ubijaju ljude.'
Neki bi rekli da je to Džungla 2006.
Nije ni približno onako užasno kao što je svjetski poznati senzacionalist Upton Sinclair opisao prije 100 godina, objavivši rezultate svojih istraživanja u senzacionalnoj knjizi Džungla (The Jungle). Knjiga koja je bila mučni portret života potlačenih useljenika, zaposlenih u industriji mesa, razljutila je predsjednika SAD-a, vrtoglavo snizila cijene mesa i postala prekretnicom, inspirirajući zakone o zaštiti potrošača.
Čak i najgorljiviji kritičari priznaju da su vladine uredbe i inspektori učinili proces industrijske obrade mesa daleko čišćim i sigurnijim nego što je bio kad je Sinclair opisivao štakore kako trče po gomilama mesa, bolesne radnike koji povraćaju u uređaje za preradu mesa i bolesne životinje koje teturaju prema klaonicama.
Ali, 100 godina kasnije, industrija koja za Ameriku proizvodi meso, još uvijek se suočava s nekim od istih problema koje je opisao Sinclair.
Godine 1906. veliki koncerni industrije mesa bili su optuživani zbog izrabljivanja useljenika, vodile su se sindikalne borbe zbog bijednih plaća za opasan posao.
2006. isti problemi su također prisutni, mada su se imena promijenila. Istočnoeuropske useljenike, koji su se prije 100 godina slijevali u stočne torove mesne industrije u Chicagu danas su zamijenili useljenici iz Meksika i Centralne Amerike, koji u udaljena područja ruralnog sjeverozapada i sjeveroistoka SAD-a dolaze tragati za ostvarenjem vlastitih snova o boljem životu.
'Nije tako loše kao što je bilo prije 100 godina – prije zakona o radu i zakona o sigurnosti hrane', kaže Lance Compa, stručnjak za radno pravo sa Sveučilišta Cornell, autor prošlogodišnjeg izvješća za organizaciju Human Rights Watch, posvećenog mesnoj i peradarskoj industriji. 'No, imajući u vidu uvjete našeg vremena, situacija je u mnogočemu nalik onoj prije 100 godina.'
'Ekstremno je opasno, tamo gdje tako ne bi trebalo biti', kaže on. 'Radnike izrabljuju ondje gdje se to ne bi trebalo događati. Kompanije to znaju.'
Drugi kažu da se čak i uz bolje provođenje zakonske regulative, ukoliko se poslovi u mesnoj industriji usporede s drugim radnim mjestima, otkrivaju nedostaci.
'To je nova Džungla, ne prema standardima ranijih vremena, već prema današnjim standardima', kaže Lourdes Gouveia, ravnatelj Ureda za Latinoameričke studije (Office for Latino/Latin American Studies) na Sveučilištu Nebraska u Omahi.
The American Meat Institute, trgovačka grupa koja je osnovana iste godine kad je Sinclair objavio svoju knjigu, odbacuje te tvrdnje. Oni tvrde da su plaće u iznosu od blizu 25.000 američkih dolara godišnje konkurentne, da se o rizicima govori s pretjerivanjem i da je sigurnost rada dramatično poboljšana tijekom posljednjih godina.
'To je novi svijet', kaže Patrick Boyle, predsjednik te organizacije. 'Kad bi danas Upton Sinclair prošetao kroz naše tvornice, on bi rekao da je bio uspješni začetnik reforme. Bio bi zapanjen, ja mislim, i impresioniran promjenama koje su se u međuvremenu dogodile.'
Neke od ovih promjena zbile su se nedugo nakon što je Džungla bila objavljena. Predsjednik SAD-a Theodore Roosevelt poslao je istražitelje u Chicago i njihovo je izvješće – u detalje opisujući prljavštinu i loše uvjete rada na 'prostorima za ubijanje' – bilo je poslano američkom Kongresu. Unutar nekoliko mjeseci uslijedile su dvije značajne reforme: Zakon o čistoj hrani i lijekovima (the Pure Food and Drug Act) i Zakon o inspekciji za meso (the Meat Inspection Act) iz 1906. Naredna desetljeća donijela su još neke druge zakonske regulative i poboljšanu tehnologiju.
Ipak, neki ljudi i dalje povlače paralelu s Džunglom. 'Mislim da oni žive u vremenskoj rupi', kaže Boyle.
Boyle kaže da je tijekom proteklih 15 godina stavljen novi naglasak na partnerstvo – sindikat, federalne organizacije za sigurnost rada i administracija zadužena za zdravstvo zajedno s kompanijama surađuju na poboljšanju ergonomije i opreme, i dijele načine kako poslove u industriji mesa učiniti sigurnijim, uključujući moćnije alate, manje noževa i bolje dizajnirana mjesta za rad.
Izgleda da se to isplatilo: federalni podaci pokazuju da se od 1992. do 2001. postotak ozljeda i oboljenja radnika u mesnoj i peradarskoj industriji upola smanjio – od 29,5 došao je na 14,7 na 100 stalno zaposlenih radnika, prema vladinom izvješću iz 2005. (Ipak, taj je postotak još uvijek među najvišima u bilo kojoj industriji).
To vladino izvješće također upozorava da napredak možda i nije tako dramatičan jer se i dalje, čini se, događaju mnogi neprijavljeni slučajevi ozljeda i oboljenja – useljenici se možda boje da će izgubiti posao, a nadzornici možda ne prijavljuju probleme i na to ne potiču radnike, zato jer mnoge tvornice imaju novčane i druge nagrade za održavanje sigurnih radnih mjesta.
Ako ostavimo brojke postrani, kaže se također u spomenutom izvješću, industrija mesa je još uvijek jako opasna, radnici satima rade stojeći i baratajući noževima uz brze pokretne trake, tu su kemikalije, životinjski otpad, klizavi tvornički podovi, buka, nepodnošljiva vrućina i hladnoća.
Rizici su mnogobrojni: posjekotine i ubodi, opekline, ozljede nastale trajnim naprezanjem, amputacije i još gore od toga. Nezgoda s nožem oslijepila je jednog radnika i trajno unakazila lice drugome, kaže se u tom izvješću.
Oscar Montoya izgubio je 1999. veći dio svog lijevog kažiprsta u nezgodi dok je radio s velikom pilom za komadanje utrobe stoke. Imao je tri operacije, vratio se poslu u mesnoj industriji, a onda je dao otkaz.
'Bilo mi je mnogo teže nego što sam mislio da će biti', kaže on. Sad radi kao serviser rashladnih uređaja i sustava za grijanje.
Broj radnika koji napuštaju posao i umjesto kojih dolaze drugi u mesnoj industriji može godišnje nadmašiti 100% , kaže vladino izvješće. To je doista napuhana brojka, kaže Boyle, predsjednik organizacije The American Meat Institute. On tvrdi da kompanije koje posjeduju industriju mesa troše mnogo vremena i novca na obuku radnika, kako bi ih motivirali da ostanu na poslu.
Jose Maria Montoya (nema veze s Oscarom) ostao je samo godinu dana u tvornici kompanije Nebraska Beef. Radio je na odvajanju mesa od kostiju, i kaže kako su mu stalno ponavljani pokreti rezanja, koji su trajali satima, izazivali užasnu bol u rukama, izgubio je i osjećaj u prstima. Noću se znojio. No, nije se nikad žalio.
'Ništa nisam rekao', kaže, dok mu glas odaje kako je iznenađen idejom da se trebao žaliti. 'Što ja mogu učiniti? Kad trebaš novac za svoju obitelj, onda ne postavljaš pitanja. Samo radiš ono što moraš. Ja nemam mnogo izbora. Ne govorim dobro engleski i nisam obrazovan.'
Njegove riječi podsjećaju na dane iz Sinclairova vremena, kad je mnoštvo Litvanaca, Poljaka i drugih useljenika iz istočne Europe preplavljivalo mračne klaonice u velikim američkim gradovima, nadajući se boljem životu. Od njih se nije tražilo da budu obrazovani – trebali su imati samo jaka leđa, slab osjećaj njuha i spremnost na znojenje.
Lik koji u romanu Džungla simbolizira borbu bio je Jurgis Rudkus, litvanski useljenik čiji je život bio noćna mora. On je bio ozlijeđen, izgubio je posao, završio je u zatvoru, kuću su mu oduzeli, a žena i sin su mu umrli.
Džungla daje najužasniji mogući portret tih očajnih vremena – s namjerom da dotakne savjest američkog naroda. Danas su priče iz mesne industrije daleko od tog romanesknog užasa, no dijelovi poruke te knjige povremeno i dalje odjekuju.
Tisuće useljenika i dalje stižu, baš kao i stoljeće ranije.
Neki su među njima izbjeglice iz zemalja poput Somalije, Sudana i Vijetnama; još više ih dolazi preko meksičke granice, pronalazeći svoj put u Nebrasku, Kansas ili neku drugu američki državu gdje postoje ogromna postrojenja mesne industrije, koja izgleda da imaju neutaživu potrebu za radnom snagom.
Jose Maria Montoya otišao je iz Meksika kao tinejdžer, nadajući se dobroj zaradi. Onda se vratio kući, ne ostvarivši ono čemu se nadao.
Nakon što je odustao od rada u mesnoj industriji, ostao je na području Omahe, pronašavši sebi posao u tvornici tekstila. Kaže da je bio tako dobar krojač, da je više nego udvostručio svoju plaću za 8 dolara po satu rada.
No, taj je posao izgubio. Ironično, kompanija za koju je radio preselila je pogon u Meksiko zato da tamo iskoristi niže plaćenu radnu snagu. Montoya je stekao nove vještine, naučio je voziti viljuškar, i onda se vratio u istu kompaniju mesne industrije – ovaj put u odjel transporta.
S 37 godina, Montoya ima ambicije: on želi pokrenuti vlastiti posao izrade radnih odijela za teške fizičke poslove. Njegovo se mršavo lice ozari kad govori o tome.
'Volim tu vrstu posla', kaže on. 'To je ono što zaista želim raditi u svom životu.'
Ima čak i ime za svoju buduću tvrtku: Del Valle Apparel.
Ali, Montoya također ima i hipoteku, mnoštvo računa koje mora plaćati, plaću od 12,50 američkih dolara po satu rada i osmero djece koje mora prehraniti. Iako mu i supruga radi, njihova zajednička primanja to jedva pokrivaju.
'Moj san sada je san za moju djecu', kaže on, sjedeći u dnevnoj sobi svoje obitelji s dvogodišnjim Emanuelom u naručju. Montoya kaže da svoju djecu potiče da marljivo uče, tako da jednog dana postanu učitelji, liječnici i suci. I kad se počnu žaliti na školu, njihove prigovore prekida govoreći:
'Vi nemate izbora', kaže im. 'Želite li biti poput mene i raditi kao magarci?'
Juan Valadez to razumije. Kad je prije 30 godina došao iz Meksika tražeći posao, vrata su za njega uglavnom bila zatvorena. No, mogao je raditi u industriji mesa. Trebala mu je plaća. Kompanija je trebala radnike. Bio je to savršen spoj.
'Pokretna traka nikad ne staje, ti radiš i radiš, i umoriš', kaže on. 'Ponekad se nadaš da će se traka pokvariti, tako da se možeš malo odmoriti.'
'To je posao kojeg je najlakše dobiti, no najteže ga je raditi', dodaje on. 'Taj te posao ubija, malo po malo.'
Tijekom trideset godina, Valadez, otac petoro djece, udvostručio je svoju plaću, povećavši je na više od 11 američkih dolara po satu i bio je svjedokom promjene populacije radnika u tvornici. 'Nekad su ovdje radili Meksikanci, crnci i bijelci. Sada su tu samo Latinoamerikanci', kaže on, pokazujući na druge latinoameričke radnike koji sjede oko stola u sindikalnoj dvorani. 'Možda drugi imaju bolje mogućnosti,' kaže.
Od 1980. do 2000., broj latinoameričkih radnika u mesnoj industriji – uključujući i peradarsku – povećao se više nego četverostruko, na 35%, prema federalnim statistikama, kaže William Kandel, sociolog Službe za ekonomska istraživanja američkog Ministarstva poljoprivrede (Economic Research Service of the Agriculture Department).
Vjeruje se da ova industrije zapošljava i mnogo neprijavljenih radnika – jedan vladin dužnosnik, pozivajući se pritom na izvješće iz 1998., kaže da je to možda svaki četvrti radnik u tvornicama za preradu i pakiranje mesa u Nebraski i Iowi.
Državni službenici su tijekom godina organizirali racije u tvornicama i poduzimali druge korake kako bi suzbili 'rad na crno', ali kupiti lažne identifikacijske iskaznice je razmjerno lako.
I kompanije koje se bave preradom mesa i Ujedinjeni sindikat radnika u prehrambenoj industriji i trgovini – koji za sebe tvrdi da predstavlja više od 50% radnika u mesnoj i peradarskoj industriji – prilagodili su se na veliki broj radnika rođenih u inozemstvu, izvan SAD-a, nudeći im, između ostalog, tečajeve engleskoga jezika.
'Radnici mogu komunicirati kad god žele,... oni znaju da ih se ne iskorištava, njihovi nadzornici ne mogu reći da se radi o pogreškama u komunikaciji', kaže Donna McDonald, predsjednica sindikalne podružnice 271 u Omahi.
Sindikat, boreći se da proširi vlastito članstvo, također se probija i na drukčiji teren. U područjima kakvo je Omaha, udružuje se s aktivistima lokalne zajednice i crkvenim vođama – uključujući svećenike i časne sestre koje u tvornicama dijele letke, pokušavajući organizirati radnike.
'To nam daje kredibilitet', kaže McDonald. 'Oni nude određenu utjehu.'
Desetljećima ranije, industrija prerade i pakiranja mesa bila je smještana u urbanim područjima, pogodnim za rad. No ogromni torovi stoke odavno su napustili Chicago, Fort Worth i Kansas City. Mesna je industrija izgradila velike tvornice bliže mjestima gdje se uzgaja stoka – i u državama gdje su sindikati mnogo manje popularni.
'Kad bi Sinclair danas pisao svoju knjigu, on ne bi išao u Chicago. Išao bi u Garden City u Kanzasu, ili u Lexington (Nebraska)', kaže Roger Horowitz, povjesničar i autor tri knjige o industriji, uključujući i knjigu Putting Meat on the American Table.
U novim gradovima mesne industrije, plaće su sve manje. U 2004., prosječna godišnja plaća radnika u klaonici bila je 25.000 američkih dolara - usporedimo je sa 34.000 američkih dolara godišnje, koliko su plaćeni radnici u tvornicama, prema federalnim podacima.
Nije uvijek bilo tako.
Radnici su svoje bolje dane imali tijekom 1950-ih i 1960-ih, kad je sindikat ojačao i pomogao da se plaće povise, smještajući rad u industriji mesa među stabilne poslove pripadnika srednje klase.
'Za radnike s plavim ovratnicima, bez mnogo obrazovanja, radnici u industriji mesa mogli su poboljšati stambene prilike, i slati svoju djecu na koledž tako da ona ne moraju raditi isti posao poput roditelja. To je postala priča o američkom uspjehu', kaže Horowitz.
To nije dugo trajalo.
Tijekom kasnih 1970-ih i početkom 80-ih, došle su velike promjene. Pojavila se nova vrsta uporne konkurencije, uglavnom bez sindikalnih organizacije, predvođena tvrtkom Iowa Beef Processors -- sada dijelom kompanije Tyson Foods. Staromodne su kompanije bankrotirale. Ugovori koji su uključivali nekoliko tvornica i nudili standardnu plaću nestali su.
Plaće radnika u industriji mesa, koje su 1960. bile 15% iznad industrijskog prosjeka, do 1990. pale su, spustivši se na 20% ispod industrijskog prosjeka, kaže Don Stull, profesor antropologije i stručnjak za industriju sa Sveučilišta u Kansasu.
Radnici koji niz godina rade u mesnoj industriji, poput Martina Corteza, stoički podnose sve te uspone i padove.
S 55 godina, on nije sklon mijenjati posao. Radi ono što zna. No, kaže novopridošlim radnicima da se obrazuju i krenu raditi nešto drugo. Kaže svojim dvjema kćerima (imaju 16 i 20 godina) da se upišu na koledž.
'Svi kažu da je to američki san. Neki ljudi ga ostvare. Neki ne', kaže on.
'Ja se ne žalim', dodaje on. 'Mi ovdje preživljavamo. Ne znam kako, ali preživljavamo.'
![Klanje konja [ 35.28 Kb ]](/data/image_2_2182.jpg "Klanje konja [ 35.28 Kb ]")
