Prikaz knjige Život životinja - Suzana Marjanić

| More

Životinje kao izazov humanizmu ili četiri komentatora traže Coetzeejev lik

Suzana Marjanić

John Maxwell Coetzee: Život životinjâ, komentatori: Marjorie Garber... [et al.], uredila i uvod napisala: Amy Gutmann; preveo Petar Vujačić, 'Uvod' i 'Refleksije' prevela Giga Gračan, AGM, Zagreb, 2004.

'Životinje ekologiji ne vjeruju'. - Coetzee

Prikaz Coetzeejeva akademskoga romana Život životinjâ/The Lives of Animals (1999), kako ga subžanrovski atribuira Marjorie Garber – a Ivo Vidan žanrovski ga je odredio kao menipsku satiru (usp. Tvrđa 1-2, 2003., str. 323) – željela bih otvoriti citatima dvaju autora kojima podvlače analogiju tehnikâ masovnih pokolja koje su se nekoć primjenjivale na ljudima, a danas svakodnevno iza konzumerističkih kulisa s proteznim gurajućim metalnim kolicima na životinjama, a (niže) navedene citate koji postavljaju etički 'izazov humanizmu' koristila je zagrebačka udruga Prijatelji životinja povodom PETA-ine (People for the Ethical Treatment of Animals) izložbe Holokaust na vašem tanjuru 24. ožujka 2004. na Trgu bana Jelačića. Riječ je, ne slučajno, o upozoravajućim konstativima (stanja stvari) židovskih intelektualaca (navedene odrednice navodim jedino zbog Coetzeejeva fikcionalnoga pjesnika Abrahama Sterna, koji upravo zbog navedene analogije ne želi pribivati večeri priređenoj u čast fikcionalne romansijerke Elizabeth Costello, fikcionalnoga alter ega J. M. Coetzeeja) – jidiš pisca, dobitnika Nobelove nagrade Isaaca Bashevisa Singera ('U svom odnosu prema životinjama, svi ljudi su nacisti; za životinje traje vječna Treblinka.' ili 'Dok će god ljudi prolijevati krv životinja, neće biti mira. Mala je razlika između ubijanja životinja i stvaranja plinskih komora kakve je stvorio Hitler ili Staljinovih koncentracijskih logora... Neće biti pravde dok će god čovjek stajati s nožem ili pištoljem i ubijati slabije od sebe.') i Theodora Adorna ('Auschwitz se ponavlja svaki put kad netko pogleda klaonicu i pomisli: to su samo životinje.'). Podsjećam kako upravo na tragu 'izazova humanizmu' udruga Prijatelji životinja radi na objavljivanju prijevoda knjige Eternal Treblinka: Our Treatment of Animals and the Holocaust (2002) Charlesa Pattersona, koji je dubinski potvrdio navedenu analogiju, a koju je Coetzeejeva fikcionalna romansijerka Costello naznačila tek u obrisima (ili kao što bi rekli radikalni animalisti – 'umjereno'). Upravo će u svom komentaru Coetzeejeve knjige bioetičar i jedan od predvodnika etičkog animalizma Peter Singer apostrofirati kako navedena usporedba nužno ne znači i izjednačenje te kako je jedan lik Isaaca Bashevisa Singera usporedio ljudsko ponašanje prema životinjama s nacističkim ponašanjem prema Židovima, ali pridodajući kako I. B. Singer ne tvrdi da je riječ o zločinima jednake težine, nego da se temelje na moći sile, 'pa oni koji su jači mogu činiti što ih je volja s onima koji su u njihovoj vlasti' (str. 98). Dakle, Coetzeejev fikcionalni pjesnik Abraham Stern upravo zbog navedene usporedbe protestno je odbio doći na večeru priređenu u čast Elizabeth Costello u Klubu nastavnikâ (pridodajem kako se na spomenutoj akademskoj večeri samo troje od jedanaest uzvanika okuražilo naručiti ribu), vjerujući kako navedenom analogijom romansijerka (alias Coetzee, ako prizovemo Flaubertovu formulu koja otvara relaciju autor-lik 'Madame Bovary, to sam ja!') vrijeđa spomen na mrtve i 'jeftino trguje užasima logora'. I nadalje osudom (i apsolutnim nerazumijevanjem užasa stanja stvari) koju odašilje spomenuti pjesnik njemu etički upitnoj analogiji pobijenih europskih Židova i poklane stoke: 'Ako se prema Židovima postupalo kao prema stoci, iz toga ne proizlazi da se prema stoci postupa kao prema Židovima' (str. 56). Udruga Prijatelji životinja prilikom spomenute PETA-ine izložbe u Zagrebu konfrontirala se s potpuno identičnim medijskim osudama bez obzira na činjenicu što je koordinator kampanje Matt Prescott također 'Židov čije su članove obitelji ubili nacisti' (navedene tragične biografske isječke koristim, ponavljam, samo zbog fikcionalnoga pjesnika Abrahama Sterna i upućujem na intervju s Mattom Prescottom, objavljen u Zarezu 8. travnja 2004., str. 44), i bez obzira na to što su jasno istaknuli smisao navedene analogije: 'Ne izjednačuju se žrtve, već se ukazuje na isti tip zločina' (www.prijatelji-zivotinja.hr/html/holokaust-reakcije.html). Umjeren stav Elizabeth Costello prema spomenutoj analogiji čini mi se da upravo razotkriva njezin iskaz: 'Zločin Trećeg Reicha, zvoni glas optužbe, sastoji se u tome što su se prema ljudima odnosili kao prema životinjama' (str. 25). Naime, prilikom spomenute PETA-ine izložbe Holokaust na vašem tanjuru – koju je Matt Prescott osmislio kao instalaciju koju tvori osam velikih panoa s fotografijama prizorâ iz industrijskih farmi i klaonica usporedno s fotografijama užasâ iz nacističkih koncentracijskih logora – posebno je naglašena opasnost od navedene zooporedbe s učinkom realnog koju antropocentrizam dozvoljava samo u postupcima prema 'ne-ljudskim životinjama': 'Te usporedbe posebno uznemiruju jer impliciraju zahtjev da se ljude ne tretira 'kao životinje', s pretpostavkom da se sa životinjama smije postupati 'kao sa životinjama'' (http://www.prijatelji-zivotinja.hr/holokaust//analogija.html). Ipak, Elizabeth Costello osjeća bolnu nevidljivu prisutnost, sakrivenost klaonica – modernih koncentracijskih logora smrti: 'Svakoga dana nov i svjež holokaust' (str. 41). Ili: 'Chicago nam je pokazao put – nacisti su tehniku prerade tijela učili u čikaškim klaonicama' (str. 60). Romansijerka nekoliko puta u eksplikaciji navedene analogije kao 'izazova humanizmu' priziva sramotu Treblinke gdje je stradalo 'više od milijun i pol, možda čak i tri milijuna' ljudi (str. 24), čije se salo koristilo za proizvodnju sapuna, a kosa za punjenje strunjača (str. 26), te kako logoraške optužbe bruje jezikom obora i klaonica: 'Otišli su kao ovce na klanje.', 'Umrli su poput životinja.', 'Ubili su ih nacistički koljači' (str. 25). Pritom ukazuje na neke narode, primjerice, Nijemce, Poljake i Ukrajince (šteta što ne navodi još neke s ovih balkanskih vjetrometina), koji, navodno (zbog svojih ravnodušnih srca) 'nisu znali' za logore smrti što ih okružuju (svi su znali za Jasenovac, neki su tada znali za Dretelj): 'Srce je sjedište stanovite sposobnosti, suosjećanja, koja nam povremeno omogućuje sudjelovati u bitku Drugoga' (str. 40). Podsjećam na Coetzeejev roman Sramota, objavljen iste godine kao i Život životinjâ, točnije na dio kada David kao volonter u šinteraju (psi u ne tako davnoj sramotnoj ljudskoj prošlosti bili su trenirani za napad na Crnce u Južnoafričkoj Republici) i Bev Shaw usmrćuju pse, što Coetzee prekriva njemačkom riječju Lösung – 'njemački jezik, čini se, uvijek pri ruci ima prikladno bezobličnu apstrakciju'. Na navedenu zlokobnu imenicu nadovezuje se još zlokobnija Endlösung (Konačno rješenje) 'židovskog pitanja' na čemu se temeljila Hitlerova sramotna genocidna rasistička ideologija.

Život životinjâ kao akademski roman, što će reći – 'najdotjeraniji i najocrnjeniji suvremeni književni žanr' (str. 85) – kako ga atribuira, ponavljam, književna teoretičarka Marjorie Garber, a Ivo Vidan žanrovski ga je odredio kao menipsku satiru, ili kao što je Život životinjâ opisan na ovitku knjige kao 'tekst koji se razvija na rubovima i akademske filozofske rasprave i fikcionalne književnosti, i koji bi se unutar starijeg nazivlja klasificirao kao menipska satira (Frye, Bahtin), odnosno kao metafikcija unutar novijega' – problematizira prava životinjâ i (etičko) vegetarijanstvo kroz dva predavanja – 'Filozofi i životinje' te 'Pjesnici i životinje', što ih je Coetzee održao u Tannerovu ciklusu predavanja na Sveučilištu Princeton akademske godine 1997/1998., međutim, na pomalo neuobičajen način, budući da je predavanje održao u formi fikcionalne priče o romansijerki Elizabeth Costello koja drži spomenuta predavanja (dakle, riječ je o metatekstualnoj strukturi 'predavanja u predavanjima' ili kao što ih određuje Marjorie Garber – proza u prozama, proza 'koja utjelovljuje dvoranu sa zrcalima i oko nje se izgrađuje, mise en abîme') na imaginarnom Appleton Collegeu, a koja otvara prizivanjem na Kafkina obrazovanoga majmuna Crvenoga Petra iz pripovijetke Izvještaj za neku akademiju. Ili kao što će fikcionalna kćerka Naomi Petera Singera prepoznati u navedenoj strukturi Coetzeejeva predavanja postmodernističku strategiju: on će 'tamo predavati o nekom tko drži predavanje? Très post-moderne' (str. 97). Naravno, i Costello akademske domaćine iznenađuje jer ne drži predavanja o književnosti ili književnoj kritici, nego upravo o etičkom animalizmu. 'Pogledajmo' ukratko Elizabeth Costello. Dakle, Costello je vegetarijanka (nažalost, ne iz etičkih razloga), ali ipak nosi kožnatu obuću i kožnatu torbicu i ističe kako u njezinu slučaju nije riječ o etičkom vegetarijanstvu, već o vegetarijanstvu koje proizlazi iz 'žudnje za spasenjem duše' (str. 50), i stoga je 'razumljivo' što rabi odjeću i obuću oderanih, razrezanih, rascopanih životinjskih trupala. Navedeno, ujedno, potpuno objašnjava zašto nije veganka. I stoga povjesničarka religije Wendy Doniger prikladno zaključuje kako romansijerka Elizabeth Costello kao i budistima i đinistima – budući da im je kroz vegetarijanstvo stalo do spasenja čovjeka kao pojedinca – nije toliko stalo do životinja (str. 110). Navedeno ističe i Amy Gutmann u svome 'Uvodu', a Norma, supruga sina Elizabeth Costello, i, inače, specijalistkinja za filozofiju uma, ne razumijevajući izvorište njezina vegetarijanstva, vjeruje kako je riječ o pomodarstvu i pokazivanju moći (str. 76). Ujedno, Costello je i antiekologinja, pridodajem, antiekologinja površinske ekologije i menadžerâ takve ekologije koji odlučuju koliko se jaguara smije potamaniti prije nego se poremeti ravnoteža ekosfere. Očito, samo starost provodi agitirajući protiv okrutnosti prema životinjama (str. 21). Zanimljivo je da čak pokušava pronaći opravdanje za Descartesovo sramotno određenje životinja kao bioloških automata, navodeći kako znanost njegova doba nije došla u dodir s velikim majmunima ili razvijenim morskim sisavcima, 'te upravo u tome leži razlog za pretpostavku kako životinje nisu sposobne misliti' (str. 69). Moram pridodati, prilično začudno traganje za opravdanjem Descartesova hladnoga mehanicizma za osobu, postariju gospođu koja živi sama sa svojim mačkama (iako ne doznajemo broj mačaka; usp. str. 45). Podsjećam kako u Nepodnošljivoj lakoći postojanja Kundera upozorava kako je opasno pretvarati životinju u machina animata, 'jer čovjek tako presijeca nit koja ga je vezala za Raj pa ga, u toku leta kroz prazninu vremena, ništa neće moći zaustaviti ni utješiti' (preveo Nikola Kršić, Sarajevo 1990.). Upravo ono što primatologinja Barbara Smuts, koja je istražila nepoznati teren ljudsko-pavijanske intersubjektnosti, zamjera Coetzeejevu akademskom romanu/menipskoj satiri jest 'upadljiva praznina' u tome što Elizabeth Costello vrlo malo, točnije, ništa govori o svojem odnosu prema životinjama. Barbara Smuts smatra kako je riječ o teritoriju na koji se, vjerojatno, Coetzee bojao stupiti, te Coetzeejevoj junakinji, točnije fikcionalnom alter egu J. M. Coetzeeja, poručuje na potrebu onoga 'što ima manje veze s pjesničkom imaginacijom a više sa susretanjem životinja u zbilji': '[…] sve koje zanimaju prava životinja pozivam: otvorite srce prema životinjama oko sebe i sami otkrijte kako je to sprijateljiti se s ne-ljudskom osobom' (str. 137). Željela bih samo pridodati kako je prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost 2003. u Stockholmu, Coetzee, koji je inače rezerviran prema intervjuima, odabrao samo dvoje novine za intervju, a jedna od njih je Djurens Rätt (Prava životinja), gdje je, između ostaloga, izjavio da je vegetarijanac (http://www.satyamag.com/may04/coetzee.html).

Drugi dio knjige, nakon spomenuta dva predavanja koja Costello drži na imaginarnom Appleton Collegeu – a koji je popraćen 'Uvodom' što ga ispisuje Amy Gutmann, profesorica na Sveučilištu Princeton koja je utemeljila i vodi Centar za ljudske vrijednosti na tom sveučilištu – slijede četiri komentara/refleksije koje ispisuju Marjorie Garber, Peter Singer, Wendy Doniger i Barbara Smuts. Osobno, najzanimljivijim smatram komentar bioetičara Petera Singera koji oblikuje poput Coetzeeja fikcionalni dijalog, što ga vodi jedan filozof-zagovornik prava životinja Peter (dakako, Singer) i njegova fikcionalna kći Naomi, koja performativno nalikuje današnjim anarhoekolozima. Naomi, naime, kao veganka doručkuje müsli sa sojinim mlijekom i zavezuje martensice koje nisu od životinjske kože (za razliku od Costello) i očekuje posao koji ima veze sa zaštitom okoliša. Ipak, Naomi ne bi željela izjednačavati ono što su načinili djedu i baki njezina oca s industrijskim klanjem životinja (str. 98). Pridodajem kako nije riječ samo o klanju, već, i o eksperimentiranju, i stoga me zanima koji, primjerice, sapun spomenuta anarhoekologinja i veganka ima u svojoj kupaonici (dakle, je li on s etički bijele ili crne liste). U okviru navedene postmodernističke strategije komentiranja o nekome tko komentira navedeno Coetzeejevo predavanje Singerov fikcionalni filozof Peter izjavljuje: '[…] ja radije držim istinu i fikciju jasno odijeljene. Samo bih htio znati što se od mene očekuje kao replika na ovo' (str. 97). Dakle, odlučuje se na isti način zamrsiti vlastitu repliku i kao komentar ispisuje fikcionalni dijalog s vlastitom (fikcionalnom) kćerkom (inače, Peter Singer ima tri kćerke). Međutim, posljednja rečenica Singerove replike tragom postmodernističkoga simulakra razbija mogućnost da navedeni komentar pročitamo kao fikcionalnu repliku: 'Otkada pak pišem fikcionalnu prozu?' (str. 104). Osim toga, Singerov filozof Peter autoreferira na svoje djelo Oslobođenje životinjâ (1975) – koje u animalističkim krugovima slovi kao Biblija pokreta za oslobođenje životinja – određenije na njegovo prvo poglavlje 'Sve su životinje jednake… ili zašto etički princip na kojem počiva jednakost od nas traži da jednako uvažavanje proširimo i na životinje'. Ono što Singerov filozof Peter ističe kao posebnu kvalitetu predavanja fikcionalne romansijerke Costello jest što naše postupanje sa životinjama uspoređuje s holokaustom (str. 98). Naravno, njegova kćerka zamjećuje kako je navedena usporedba jednaka usporedbi koju podvlači njezin otac (Peter Singer), a riječ je o paraleli između rasizma i speciesizma (zanimljivo je pritom da je konzultant za filozofiju i bioetiku Hrvoje Jurić odabrao navedenu prilagođenicu speciesizam, dok, primjerice, Nikola Visković u knjizi Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji iz 1996. godine uvodi prilagođenicu specizam i prevedenicu vrsizam u značenju diskriminacija životinja). Inače, pojam speciesism inicirao je Richard Ryder, britanski psiholog i jedan od pionirâ suvremenog oslobođenja životinja i pokreta za prava životinja, 1970. godine. I bez obzira na to što paralelizmom rasizam – specizam Peter Singer kao da želi ukazati kako je riječ o jačem razotkrivanju našega ravnodušnoga odnosa prema 'ne-ljudskim životinjama', ipak Singerov filozof Peter priznaje kako Costello zastupa radikalniji egalitarizam nego što bi on bio pripravan braniti. Od četiri komentatora koji traže Coetzeejev lik, uz Petera Singera još samo Marjorie Garber reflektira o navedenome paralelizmu kao izazovu humanizmu, upozoravajući kako je za mnoge holokaust događaj onkraj analogije, te otvara i pitanje jesu li i zoometafore (primjerice, naširoko rabljeni žrtveni jarac) i zooporedbe nepoštene: 'Promatrano u književnim kategorijama, ovo je izazov humanizmu' (str. 90).

Povjesničarka religije Wendy Doniger repliku na Coetzeejev Život životinjâ otvara debatom koju je Costello imala s profesorom filozofije Thomasom O'Hearneom, koji tvrdi (iz nedovoljnog poznavanja navedenih činjenica) da je suosjećajno postupanje prema životinjama 'izrazito nova, izrazito zapadnjačka, štoviše, izrazito anglosaksonska ideja', pri čemu spomenuta povjesničarka religije zamjećuje kako mu se Costello, navodno, 'suprotstavlja odveć slabašno' (str. 105). Navedeni antropocentričan O'Hearneov stav Elizabeth Costello negira podacima da držanje kućnih ljubimaca nije nipošto privilegij Zapada, budući da su već prvi putnici po Južnoj Americi nailazili na naselja u kojima su ljudi i životinje živjeli ispremiješani, i akcentirajući kako se posvuda po svijetu djeca sasvim prirodno druže sa životinjama: 'Ona ne primjećuju crtu razdvajanja. Tomu ih se mora naučiti, jednako kao što ih se mora naučiti da je ispravno ubijati i jesti životinje' (str. 69). Doista ne bih rekla da je riječ o slabašnoj konfrontaciji Elizabeth Costello. Naime, spomenuti profesor filozofije predstavnik je onog najodvratnijega (oprostite na navedenoj atribuciji) filozofijskog antropocentrizma koji vjeruje i bahato tvrdi da životinje nemaju besmrtnu dušu i toplo pozdravlja 'human odnos prema životinjama, osobito u klaonicama' (str. 73). Naravno, navedenom antropocentrizmu Costello mora replicirati kako se povijest za prava životinja povezuje s poviješću ljudskih prava, budući da je skrb za životinje samo izdanak širih filantropskih napora, među ostalima, za robove i djecu (usp. str. 69), kao što detaljno pokazuje James Turner u knjizi Reckoning with the Beast: Animals, Pain, and Humanity in the Victorian Mind (1980). Isto tako i Marjorie Garber ističe kako su društva za zaštitu životinja koja su nastala u 19. stoljeću inicirali isti društveni aktivisti koji su osnovali društva za ukidanje ropstva i za žensko pravo glasa (str. 92). Dakle, sve je započelo oslobođenjem rasnih manjina, nastavilo se oslobođenjem žena i manjinskih grupa (primjerice, homoseksualaca), a vjerojatno u 21. stoljeću uslijedit će i globalno oslobođenje životinja koje će izniknuti iz za sada ilegalnih akcija ALF-a (Animal Liberation Front). Dakle, čini mi se (ponavljam) da se nikako ne radi o slabašnoj konfrontaciji Elizabeth Costello. Naime, u trenutku kada Costello aludira na engleskoga filozofa Michaela Leahyja – koji u knjizi Against Liberation: Putting Animals in Perspective (1991) vjeruje i tvrdi da životinje, jer nemaju jezik, ne mogu imati intencije ili djelovati 's razlogom' – u debati s filozofom O'Hearneom, romansijerka navodi: 'Kakva vam je to filozofija? U smeće s njom, kažem ja. Kakva su to cjepidlačenja?' (str. 75). Doista, navedenu filozofiju valja 'baciti u smeće', kao što su se mogli čuti vrlo slični radikalni stavovi na simpoziju Filozofija i rod, održanom u Zagrebu u prosincu 2004. godine, prema kojima postaju upitni oni filozofi koji svojim filozofemima propagiraju mizoginiju. Spomenutoj povjesničarki religije možda bi se moglo prigovoriti da ne uspostavlja razliku između biti 'prijatelj životinja' i biti 'ljubitelj životinja' (usp. str. 105), a što je posebice vidljivo iz njezina razgovora s jednim aktivistom pokreta za prava životinja (možda ALF-ovac), kada je ostala začuđena tvrdnjom spomenutoga aktivista koji nema 'kućne ljubimce' budući da je 'okrutno držati životinje u gradu'. Poslušajmo njegov odgovor koji povjesničarka religije određuje kao 'jednostavan': '[…] sterilizirati sve postojeće pse i mačke, pa za dvadeset godina na svijetu ne bi bilo ni pasa ni mačaka' (str. 120). Dakle, prema njegovim utopijskim projekcijama (a utopija u anarhističkim strategijama i prema anarho-krilatici 'Gdje ima vlasti, nema slobode' označuje mjesto, društvo koje još uvijek nije realizirano, a NE kao prema srednjoškolsko-udžbeničkim formulacijama – 'mjesto kojega nema') ne bi bilo lutalica, marginaliziranih, poniženih i povrijeđenih (ljudskih i) 'ne-ljudskih' životinja. Poslušajmo i njezin komentar: 'Kao za junake grčkih tragedija, ono krajnje pravo svih životinja – po njegovu sudu – jest da se ne rode. Meni se čini da možemo učiniti nešto više' (str. 120). Međutim, dakako, Wendy Doniger ne navodi što bismo to mogli učiniti i navedenim iskazom završno uokviruje svoj doista zanimljiv komentar, što ga otvara tematom 'Suosjećanje sa životinjama i vegetarijanstvo', a završno uokviruje eksplikacijom 'Suosjećanje sa životinjama kao bićima s jezikom'. Naime, već Barbara Smuts upozorava kako pojam 'kućni ljubimac' označuje biće niže od njegova divljeg parnjaka, 'biće koje je nedoraslo, domesticirano, ovisno' (str. 130). Iako Doniger naglašava kako imenica deer (jelen) dolazi od njemačkoga Tier, 'što znači svaka divlja životinja' (str. 111-112), ne ulazi u dublje etimologijsko tumačenje navedene analogije, što jest učinio Nikola Visković, koji u svojoj knjizi Životinja i čovjek (1996) navodi kako Tier i deer, po svemu sudeći, dolaze od riječi isparavanje (Dunst), u smislu dah, što navodi prema rječniku Duden (B. 7, 1963, str. 709), čime upozorava na etimološku bliskost latinskih riječi anima (dah, život, duša) i animalis (živo biće, životinja). Ovo je tek djelić animalističkih razmatranja o besmrtnosti životinjske duše koji je očito nedovoljno poznat vulgarizmu što ga zastupa fikcionalni filozof Thomas O'Hearne i njegovi stvarni 'sljedbenici'.

Ono što bih također željela naglasiti u ovome kratkom prikazu čini i upitan odnos Elizabeth Costello prema vlastitom sinu Johnu Bernardu, inače, mladom honorarnom profesoru fizike i astronomije na imaginarnom Appleton Collegeu, gdje upravo Costello drži predavanje, a nitko na navedenom sveučilištu nije znao za njihovo srodstvo majka – sin (str. 22, 44, 83), i sama je – kako vjeruje njezin sin – vjerojatno odlučila ne voljeti nijednu ženu s kojom bi se on bio vjenčao (str. 21). Osim navedenoga, strašno je što John Bernard nema nikakav stav o životinjama, a kao dijete samo je kratko vrijeme imao hrčke; 'inače sa životinjama nema gotovo nikakve veze' (str. 21). Posljednje rečenice romana koje ponovno tematiziraju bol Elizabeth Costello zbog ljudskog (=zvjerskog) postupanja prema životinjama, pokazuju kako je sin umiruje riječima: '- Mir, mir – šapće joj u uho. – Mir, mir. Još malo, pa je gotovo' (str. 78), a koje, hoćemo-nećemo, podsjećaju na tepanje, umirivanje i tetošenje životinjâ (dakako, i djece), a s druge strane – i na predčin klanja na seoskim gospodarstvima (na industrijskim farmama vrijedi formula metak u čelo, ubod noža u vratnu žilu, mesarskom sjekirom, maljem o glavu, što bi Thomas O'Hearne vjerojatno odredio kao humano klanje).

Čini se da Marjorie Garber postavlja ključno pitanje što se tiče same tematike Coetzeejeva akademskoga romana/menipske satire: 'Mislili smo da u tim dvama predavanjima Coetzee govori o životinjama. No je li moguće da je on sve vrijeme zapravo pitao: 'Koja je vrijednost književnosti?'' (str. 95). Pridodala bih: DA, ALI… Podsjećam da Costello negativno odgovara na sinovo pitanje: '- Majko, vjeruješ li iskreno da će predavanje o poeziji uistinu zatvoriti klaonice?' (str. 66). Naravno, da NE vjeruje, kao što NE vjeruje ni njezin autor (usp. http://www.satyamag.com/may04/coetzee.html).

(objavljeno u Književnoj republici, 3-4, 2005.)

Tele

Također pogledajte

Akcije

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting