Moralnost eksperimenata na životinjama
Životinje se ne smije koristiti u bilo kakvu svrhu koja nam je pogodna bez pažljiva obraćanja pažnje na to kolike su od toga koristi, te na to koliko u svemu tome životinje trpe.
Kako se može obraniti opći stav da jedino ljudi imaju izvornu moralnu težinu, da je zaštita koju moralna pravila pružaju uvijek povezana isključivo s njima?
Valjan odgovor ne može glasiti da je to stoga što su oni ljudska bića, što pripadaju vrsti Homo sapiens, iako mnogi posjeduju upravo takvu intuiciju. Kada bi bilo tako, onda bi se s istim pravom moglo reći da moralne obzire treba pridavati samo pripadnicima neke rase, vjere, spola, nacije ili koje druge grupe. Mnogi su, tijekom povijesti, s dubokim uvjerenjem smatrali da granicu treba povući na neki takav način. Starim je Grcima bilo teško pojmljivo da barbari vrijede jednako kao i oni, baš kao i bijelcima s američkog Juga da su im crnci ravnopravni. Zašto bi onda naš osjećaj da je pripadnost ljudskoj vrsti moralno presudna bio išta bolje utemeljen? Sve takve grupe predstavljaju moralno nevažne kategorije koje ne mogu opravdati drukčije tretiranje ili čak potpuno ignoriranje onih drugih. Kako kaže Peter Singer: Zašto izabrati rasu [ili vrstu]? Zašto ne to je li osoba rođena prestupne godine ili ima li imenu više od jednog samoglasnika? Uzimanje takvih granica za ozbiljno vodi u predrasude koje nazivamo rasizmom, vjerskim fanatizmom, seksizmom, nacionalizmom, itd. Slično tome, stav koji brani tezu da treba moralno uvažavati ljude, ali ne i druge vrste, naziva se specizmom. Nema ničeg moralno relevantnog u pripadnosti ljudskoj vrsti i ničeg što bi opravdano isključivalo one ostale. U najboljem se slučaju može smatrati da se neka uistinu relevantna karakteristika poklapa s granicom između ljudi i drugih životinja.
Sposobnost za patnju
Tradicionalno se isključivanje ne-ljudskih vrsta i branilo na takav način. Filozofi su se prvenstveno pozivali na karakteristike kao što su racionalnost, samosvijest, sposobnost govora, pamćenje, osjećaj za budućnost, mogućnost akumuliranja iskustva, itd. Na taj su način htjeli razlučiti bića koja spadaju u domenu morala od onih kojima tu nije mjesto. No, svako takvo razdvajanje nikako ne može uključiti samo ljude i isključiti sve ne-ljudske životinje. Ma koji god se kriterij uzeo, on vrste ne odvaja na željeni način. Neki se ljudi - primjerice djeca, mentalno retardirani, senilni, osobe u dubokoj komi - po svakom od tih kriterija nalaze niže od mnogih životinja. Postoji dosta razloga za tvrdnju, naime, da neke od njih mogu naučiti jezik, da su samosvjesne, da mogu razviti emocionalne odnose s drugim bićima, tj. da su osobe u većoj mjeri nego oni ljudi koji te sposobnosti nikad neće moći steći. Stoga postavljanje visokih kriterija može isključiti sve životinje, ali će zasigurno isključiti i mnoge ljude. Kako se pak kriterij spušta, moralni će se obziri odnositi na sve više ljudi, ali i na mnoge životinje. Ukratko, ni takvi kriteriji koji izgledaju moralno relevantniji od obične pripadnosti nekoj grupi ne mogu obraniti ono što bi tradicionalni moralisti htjeli. Daljnje je pitanje zašto bi bilo koji od takvih kriterija trebalo uzeti ozbiljno. Zašto bi racionalnost, samosvijest ili nešto slično trebali imati takvu težinu da se samo prema bićima koja posjeduju te karakteristike odnosimo obzirno? Zašto samo genijalni ne bi imali pravo na uvažavanje ili barem oni čiji je kvocijent inteligencije veći od 100? Nije, naime, jasno zbog čega bi ijedna takva karakteristika bila posebno značajna i što ju to razlikuje od drugih koje su predložene. Stoga se otvara pitanje koji se onda opravdani, moralno relevantan kriterij uopće može naći? Odgovor koji se nameće svojom uvjerljivošću glasi: sposobnost da se posjeduje interes.
![Neurološki eksperiment na majmunu [ 46.93 Kb ]](/data/image_2_1079.jpg "Neurološki eksperiment na majmunu [ 46.93 Kb ]")
Majmun u uređaju za rastezanje podvrgnut neurološkim eksperimentima koje je izvodio dr. Edward Taub. Dr Taub je jedini znanstvenik koji je kosristio vivisekciju koji je optužen i osuđen zbog okrutnosti nad životinjama. Kasnije je na prizivu oslobođen zbog pravnih otezanja: njegovi eksperimenti ne podliježu zakonima o zaštiti životinja.
Naime, naše postupanje može biti loše samo ako ugrožava nečiji interes, a uvjet koji mora biti prisutan da bi neko biće moglo imati interese jest sposobnost za osjećanje bola i zadovoljstva. Ovaj Singerov primjer to dobro razjašnjava: bilo bi besmisleno misliti da nije u interesu kamena da ga dječak šuta po cesti. Kamen nema interesa zato što ne može patiti. Ništa što možemo učiniti s njim ne može utjecati na njegovu dobrobit. Sposobnost za patnju i uživanje jest, međutim, ne samo nužan nego također i dovoljan uvjet za to da kažemo da neko biće ima interese - na apsolutnom minimumu, interes da ne pati. Miš, na primjer, ima interes da ga se ne šuta po cesti zato što će patiti ako se to s njim čini. Dakle, svako (osjetilno) biće koje je sposobno za patnju i zadovoljstvo mora se moralno uvažavati, što znači da se to odnosi na veliku većinu životinja, tj. na sve one koje posjeduju neki stupanj svijesti.
Korist i šteta
Dakle, teško je izbjeći zaključak da životinje imaju određen moralni status i da nisu najobičniji potrošni materijal s kojim se smije činiti što god se želi. Nije mi poznat baš nijedan prigovor koji obara to rezoniranje. Međutim, to još uvijek nije sasvim dovoljno da se pokaže kako se njima, baš kao i svima ostalima koji spadaju u sferu morala, ne smiju činiti stvari koje im štete. Stoga se još ne može ni utvrditi kako točno stoje stvari s moralnošću eksperimentiranja kojem su izložene. Pitanje koje valja rasvijetliti da bi se dobio daljnji odgovor jest: što točno moralni status podrazumijeva, na koji način oni koji ga posjeduju ulaze u naše moralno razmatranje? Dvije su osnovne pozicije o tom problemu: utilitaristička i ona koja pojedincima pridaje moralna prava. Utilitarizam je stajalište koje ispravnost radnji procjenjuje prema njihovim posljedicama. Ako možemo odabrati između nekoliko smjerova djelovanja, onda je ispravan onaj čije će posljedice biti najbolje. Kriterij prema kojem se odlučuje koliko su posljedice dobre jest, prema klasičnoj verziji te teorije, količina bola i zadovoljstva koja će nastati uslijed neke radnje. Drugim riječima, postupak za koji se treba odlučiti jest onaj koji će izazvati najmanje bola i najviše zadovoljstva za sve one kojima se duguje moralno uvažavanje. A interesima svih tih bića treba pridati jednaku važnost. Međutim, iz toga ne slijedi da se pritom ne može biti gubitnik, da nitko ne može biti povrijeđen. Takvo se povređivanje dopušta ako je korist koju neki, obično većina, od njega imaju dovoljno velika da prevagne nad štetom nanesenom nekom pojedincu ili nekolicini njih. Utilitaristički moralni obziri zahtijevaju samo to da bol i zadovoljstvo svih ravnopravno uđu u kalkulaciju, ali ne garantiraju da će svatko biti zaštićen, a kamoli zadovoljen.
![Majmuni umrli tijekom transporta [ 51.85 Kb ]](/data/image_2_1080.jpg "Majmuni umrli tijekom transporta [ 51.85 Kb ]")
Neki od mladih majmuna uvezeni radi korištenja za laboratorijske eksperimente pronađeni su mrtvi nakon dolaska na londonski aerodrom.
Gledište koje zagovara davanje moralnih prava pojedinačnim bićima protivi se gore spomenutom, mogućem žrtvovanju jednih da bi se pribavile koristi za druge. Štoviše, to je i glavna motivacija za formuliranje te pozicije. Ona postulira tzv. inherentnu vrijednost kojom želi izbjeći utilitarističku aksiologiju u kojoj bića imaju vrijednost samo zbog svojih iskustava - tj. zbog bola, zadovoljstva, preferencija - ali ne i sama po sebi. Zbog tog nepriznavanja posebne vrijednosti pojedincima kao takvima utilitarizam i može dopustiti zbrajanje zadovoljstva na štetu nekih posjednika moralnog statusa.
Utilitarizam i eksperimenti
Gledište prava, pak, pridaje važnost i pojedinačnim bićima i njihovim iskustvima, te ne dopušta nikakvo zbrajanje tog tipa. Ono nadalje smatra da svi posjednici moralnog statusa inherentnu vrijednost imaju u jednakoj mjeri. A jednaka vrijednost za sobom povlači i jednako pravo na uvažavanje. Iz jednakog prava na uvažavanje slijedi da se bićima koja ga posjeduju ne smije nanositi nikakva šteta osim u nekim posebnim slučajevima. Ti se posebni slučajevi odnose na samoobranu, kažnjavanje krivaca, te na situacije u kojima netko predstavlja nevinu prijetnju ili nevini štit (tj. služi agresoru za zaštitu).
Za koju se od navedenih pozicija treba odlučiti (ako i za jednu od njih)? Kako treba shvatiti moralni status koji životinje posjeduju? Ulaze li one samo u utilitarističke kalkulacije ili imaju moralna prava? To se može rasvijetliti samo tako da se pogleda kakve implikacije svako od tih gledišta ima za problem eksperimentiranja na životinjama, te za razna druga povezana pitanja. Prema prihvatljivosti tih posljedica onda možemo ocijeniti i prihvatljivost osnovnih pozicija.
Ako se usvoji utilitarizam, eksperimenti na životinjama mogu se dopustiti, ali pod uvjetom da su dovoljno korisni. Pitanje je, dakle, jesu li to uistinu. Kod odgovora na to pitanje dolazi do velikog rascjepa u utilitarističkom kampu. Jedni tvrde da je većina eksperimenata suvišna, nekorisna ili može biti djelotvorno zamijenjena nekim drugim, alternativnim postupcima. Peter Singer, koji žustro brani tu poziciju, doista sjajno dokumentira sve bespotrebne grozote koje se na životinjama izvode. Drugi utilitaristi, poput R.G. Freya, smatraju da bez nekih eksperimenata s životinjama nikako ne možemo, te s njima zato svakako moramo nastaviti.
Apsolutna zabrana pokusa
U tom se kontekstu primjerice spominje uzgoj genetski manipuliranih svinja čije se srce može privremeno presaditi teškim bolesnicima i tako im produžiti život dok se ne nađe ljudski davalac. Osnova ovog argumenta za opravdanu medicinsku upotrebu životinja su neosporne činjenice da organa za presađivanje jednostavno nema dovoljno, te da životinje mogu djelotvorno poslužiti da bi nadomjestile taj manjak. Osobno smatram da ovaj drugi tabor daje uvjerljivije razloge. A čak i da nije tako, ostaje činjenica da i onaj prvi dopušta da pokusi ponekad (ali rijetko) mogu biti korisni i da ih tada treba izvesti. A tad se moramo suočiti s jednom veoma važnom tezom, zajedničkom svim utilitaristima. Oni, naime, drže da se eksperiment smije izvesti na životinjama samo ako se smije izvesti i na onim ljudima čiji moralni status nije ništa viši (npr. osobama u komi, retardiranima i slično). To znači da bi u laboratorije kad-tad morali dovesti i takve ljude, te ih podvrgnuti svemu onom čemu su podvrgnute životinje. A taj zaključak s velikom nelagodom spominju i oni koji ga imaju hrabrosti prihvatiti.
Pozicija koja životinjama pridaje prava ima drukčije implikacije. Ona odbacuje utilitarističku kritiku eksperimenata baš zato što ova ostavlja mogućnost da testovi mogu biti dopušteni ako se pokažu nužnim, te ako se traganje za alternativnim postupcima izjalovi. Prema tom stajalištu, eksperimenti moraju biti napadnuti bez obzira na njihove učinke. Dobivene koristi mogu biti stvarne, ali su stečene na pogrešan način. Baš kao što takve koristi ne bismo imali prava steći eksperimentirajući na (zdravim) ljudima, nemamo ih pravo niti zadobiti pokusima na životinjama, koje također posjeduju prava. Takvo se što smatra jednakim onom što su nacisti činili zatočenicima u koncentracijskim logorima. Osnova za takvu apsolutnu zabranu pokusa jest to da oni životinjama nanose patnju i smrt, a ne spadaju ni u jedan od četiri slučaja kad to može biti opravdano. Životinje, naime, tu nisu ni agresori, niti ih treba zbog nečeg kazniti, nisu ni nevine prijetnje, niti ih itko koristi kao štit da bi nas mogao povrijediti. Eksperimentiranje, moralno gledano, jest ili stavljanje drugog u riskantnu situaciju da bi se umanjili rizici koje netko preuzima vlastitom voljom (npr. korištenjem raznih novih preparata), ili pokušaj pribavljanja neke (moguće) spoznajne koristi na račun drugih. A sve to povređuje prava. Zato je potpun prekid svih takvih praksi moralno obavezan.
Moralna razlika
Međutim, zadovoljavaju li nas ova gledišta? Kada bismo se potpuno odrekli eksperimenata, kao što to traži poštivanje životinjskih prava, time bismo prihvatili spremnost da izložimo ljude mnogo većim rizicima kod korištenja novih lijekova i ostalih potencijalno opasnih proizvoda, te bismo se morali odreći mnogih napredaka u spoznaji ili barem toga da se do njih brže stigne. Tvrdnja da nikakva korist ne može opravdati eksperimente na životinjama stoga je teško održiva. Rijetko tko želi da zatvorimo laboratorije do vremena kad će se cjelokupno istraživanje moći činiti drugim metodama. S druge strane, kad bismo prihvatili utilitarizam, eksperimenata se ne bismo trebali skroz odreći, ali bismo morali dopustiti da se oni izvode i na nekim ljudima. A ni to nije nešto što nam je danas lako prihvatljivo. Obje te opcije očito nameću cijenu koju nije lako platiti. Je li se iz toga moguće izvući?
Možda takvo što nudi treća, kompromisna mogućnost nazvana; utilitarizam za životinje, kantovstvo za ljude. Prema toj bi se poziciji uvela oštra ograničenja za postupanje prema ljudima (tj. priznala bi im se prava), dok se životinje jedino ne bi smjele isključiti iz moralnih kalkulacija. To znači da bi mogle biti i žrtvovane ako bi njihov gubitak predstavljao veću dobit za ostale, bilo ljude ili druge životinje. Prema ovoj su poziciji životinje nešto što, moralno gledajući, stoji između ljudi i kamenja, a utilitarizam predstavlja srednje gledište koje govori o obavezama o takvim bićima. Ovakva je pozicija atraktivna zato što nam omogućava da pomirimo uvjerenje da životinje zaslužuju moralno uvažavanje, da nisu obična oruđa, s (još uvijek) široko rasprostranjenom intuicijom da svi ljudi ipak vrijede više od (velike većine) njih. No, problem je kako to gledište uskladiti s našom osnovnom argumentacijom, izloženom ranije, koja ne priznaje bitnu moralnu razliku između ljudi i drugih vrsta. Nadalje, nije jasno ni kako utemeljiti tu eklektičku poziciju. Problem je, naime, istovremeno biti i utilitarist i kantovac. A nije ni sigurno da ta pozicija ima skroz intuitivno prihvatljive implikacije s obzirom da uvijek daje prednost ljudskim interesima. Prema njoj, na primjer, ne bi bilo ispravno spasiti mnogo životinja time što bi se nanijela blaga bol nekom čovjeku ili to da netko, kad bi ga na takav izbor natjerao kakav manijak, prije opali šamar svojoj majci negoli da napuštenoj mački iskopa oko? Tako izgleda da ta pozicija životinjama pridaje premalo važnosti i pati od nekih nerazriješenih teškoća. Dakle, ostaje pitanje imamo li uopće načina da pomirimo put na koji nas tjera naše rezoniranje s onim što još uvijek snažno osjećamo. Izgleda da je ovo još jedan od tvrdoglavih moralnih problema kod kojih je teško biti načisto s time za što se odlučiti i kako pomiriti sve zahtjeve.
Promjene u reakcijama
Što treba zaključiti i što nije problematično? Prvo, da životinje imaju neku moralnu važnost. Drugo, da ih se stoga ne smije koristiti u bilo kakvu svrhu koja nam je pogodna bez pažljiva obraćanja pažnje na to kolike su od toga koristi, te na to koliko u svemu tome životinje trpe. Iz ovog slijedi da treba prestati s mnogim bespotrebnim eksperimentima koji se trenutačno čine rutinski, te treba osnivati komisije koje bi pažljivo odlučivale o tome hoće li određeni eksperimenti donijeti dovoljno koristi da mogu opravdati ono što će se tijekom njihova izvođenja činiti životinjama. A u dopuštenim bi se slučajevima morali maksimalno koristiti anestetici. Svi zahtjevi koji idu preko toga, kao primjerice oni za potpunim obustavljanjem eksperimenata ili korištenjem retardiranih ljudi u njima, su prijeporni. Takva (priznajmo) dosljedna rješenja, čini se, moraju pričekati vrijeme u kojem će se promijeniti naši moralni osjećaji, tj. u kojem ćemo moći prihvatiti ili da svi ljudi nisu vredniji od svih životinja ili da je život većine životinja toliko vrijedan da baš nikakve koristi koje možemo imati od toga da im ga oduzmemo ne mogu opravdati takvo što. A mogućnost da do takvih promjena dođe postoji. Na primjer, mnogi od nas smatraju da nema ničeg lošeg u tome da se ljudi koji se nalaze u bespovratnoj komi bezbolno usmrte, tj. da se na njima izvrši eutanazija. Međutim, ipak bismo nerado dopustili da se neki veoma važan i smrtonosan eksperiment prije izvede na njima negoli na zdravim životinjama. Ali zašto? Zar te ljude nećemo ionako usmrtiti? Zar korištenjem životinja nećemo bespotrebno izazvati smrt nekih bića koja bi inače mogla sretno živjeti? Takve misli i spekulacije mogle bi, možda, donijeti promjenu u našim emocionalnim reakcijama.
Neven Petrović, članak iz novina Zarez.
![Majmun nakon kirurškog eksperimenta [ 23.63 Kb ]](/data/image_2_1081.jpg "Majmun nakon kirurškog eksperimenta [ 23.63 Kb ]")
