Testiranje visine titra protutijela za bjesnoću za pse u skloništima

| More

Članak 23. Pravilnika o uvjetima kojima moraju udovoljavati skloništa za životinje propisuje držanje cijepljenih pasa na promatranju u skloništu šest mjeseci nakon primitka ili testiranje visine titra protutijela koje se vrši nakon cijepljenja i provjera je učinkovitosti cjepiva. Zahtjev za testiranjem visine titra protutijela za bjesnoću za pse u skloništima kroz Pravilnik (ili bilo koju sličnu zakonsku regulativu) nelogičan je i neopravdan iz mnogih razloga.

Zatražili smo mišljenje o potrebi testiranja visine titra protutijela za bjesnoću za pse u skloništima uvaženog stručnjaka, Michaela J. Daya, profesora veterinarske patologije. Slijedi njegov odgovor:

"Smjernice WSAVA-e (The World Small Animal Veterinary Association) za cijepljenje u skloništu predlažu kao najprikladniji protokol cijepljenje pasa protiv bjesnoće onda kada napuštaju sklonište (s dvjema dozama koje se daju u endemičnim područjima).

Razdoblje inkubacije za kliničku bjesnoću kod pasa je 3-24 tjedna, tako da razdoblje od 10 dana karantene (ili u tom slučaju dodatni tjedni) možda nije dovoljno za identifikaciju zaraženih pasa... ali to desetodnevno razdoblje odabrano je radi psa kojeg je ugrizao sumnjiv zaraženi pas jer razdoblje u kojem se virus širi prije neuroloških znakova kod prirodno zaraženih životinja je 1-5 dana.

Serologija se ne koristi rutinski za dijagnosticiranje zaraze bjesnoćom jer klinički zaraženi psi rijetko imaju vremena za serokonverziju. Serologija se zaista jedino koristi kako bi se utvrdio imunološki odgovor cijepljenja, pa seropozitivnost najvjerojatnije ukazuje na ranije cijepljenje.

Međutim, kako se navodi u Greenu:

'Testiranje pasa na serumska antitijela na virus bjesnoće, kako bi se utvrdila nedavna izloženost virusu bjesnoće, može biti nejasno jer povišen titar može biti rezultat cijepljenja u prošlosti ili nedavne izloženosti virusu. Stoga serološki odgovor ne može konačno ukazati na cijepljenje ili na zarazu.'"

Michael J. Day je profesor veterinarske patologije na Školi veterinarskih znanosti (School of Veterinary Sciences) Sveučilišta u Bristolu, autor udžbenika Clinical Immunology of the Dog and Cat (in second edition) i Veterinary Immunology: Principles and Practice te brojnih stručnih radova. Aktivni je član mnogih strukovnih organizacija i dobitnik značajnih nagrada za svoj rad na području istraživanja bolesti životinja. Više informacija o njemu može se saznati na ovom linku.

Iz navedenoga proizlazi da se testiranjem pasa na serumska antitijela na virus bjesnoće može utvrditi samo ima li ili nema virusa, a ne i podrijetlo virusa – ranije cijepljenje ili zaraza bjesnoćom. Dakle, testovima se dobiva zapis cijepljenja, a ne dokaz bolesti. Više o tome može se naći i na njemačkom jeziku na linkovima: Gießener Justus-Liebig-Uni i Friedrich-Löffler-Institut.

Članak koji izvještava o istraživanju koje propituje pouzdanost ELISA testa: vetline.de, a istraživanje se može pročitati ovdje.

Osim navedene upitne svrhovitosti i nepreciznosti testiranja visine titra protutijela za bjesnoću kao metode za utvrđivanje bjesnoće, znakovito je da zakonodavstvo EU ne regulira obavezu za skloništa da provode testiranja visine titra protutijela za bjesnoću za pse. Ne postoji ni jedno sklonište na svijetu koje provodi test titra protutijela za bjesnoću, posebno ne u EU. Sporno testiranje provodi se u svijetu jedino u slučaju prelaska životinja preko državnih granica - kod nas prilikom ulaska životinja iz zemalja s visokim rizikom na bjesnoću. Kako je Hrvatska kategorizirana kao zemlja slobodna od urbane bjesnoće, nema logike u tome da nalaže svojim skloništima istu mjeru koju nalaže za životinje iz zemalja s visokim rizikom na bjesnoću.

U EU jedina odredba koja zahtijeva testiranje visine titra protutijela za bjesnoću je Uredba 998/2003 o nekomercijalnom kretanju kućnih ljubimaca i direktiva 92/65/EEC koja se odnosi na komercijalno kretanje. Uvjet je za pse, mačke i pitome vretice koji se premještaju u EU iz trećih zemalja da su dobili test titra protutijela za bjesnoću najkasnije 30 dana nakon što su cijepljeni protiv bjesnoće i tri mjeseca prije puta. Osim toga, u zakonodavstvu EU nema drugih zahtjeva za testiranje titra protutijela za bjesnoću.

U Hrvatskoj se provodi oralno cijepljenje lisica i ne bilježi se porast bjesnoće, a posljednji slučaj bjesnoće kod ljudi zabilježen je 1964. godine. Iako je testiranje titra protutijela za bjesnoću ili šestomjesečno promatranje životinja u skloništima propisano aktualnim Pravilnikom iz 2004, u ovih osam godina skloništa u Hrvatskoj nisu provodila mjeru propisanu čl. 23. Pravilnika niti je to veterinarska inspekcija tražila jer ju je nemoguće provesti u praksi – u svih osam godina koliko je Pravilnik na snazi, a navedena odredba se ne provodi, nije zabilježena niti jedna pojava bjesnoće u pasa udomljenih iz skloništa!

Apsurdi i nelogičnosti su brojne: građani mogu udomiti psa izravno s ulice te ga cijepiti i čipirati kod veterinara, bez kontrole titra protutijela, no pas koji završi u skloništu trebao bi prolaziti dugotrajnu proceduru boravka u skloništu i udomljavanja; nadalje, pas udomljen, primjerice u Sloveniji, može prijeći hrvatsku granicu pod uvjetom da je cijepljen i mikročipiran, dok pas iz hrvatskog skloništa, da bi bio udomljen, uz to mora proći i test na titar.

Za skloništa u Hrvatskoj provedba spornoga članka znači raspad sustava udomljavanja, budući da zbog trajanja propisane procedure psi u skloništu moraju boraviti najmanje 45 dana ili šest mjeseci ako se ne provodi testiranje. Mogu se očekivati ulice pune napuštenih pasa i mačaka koji, osim što nisu cijepljeni protiv bjesnoće, predstavljaju opasnost i zbog mogućnosti širenja zaraza, napada na ljude i druge životinje i sl. Jasno je da svrha ove mjere ne može biti suzbijanje bjesnoće i zaštita građana jer za mačke, koje su po svim statističkim pokazateljima najčešće prijenosnice bjesnoće, nije obavezno niti cijepljenje protiv bjesnoće.

Procedura propisana čl. 23. Pravilnika, kao i ona u prijedlogu novoga Pravilnika, financijski je nepotreban teret za skloništa, jedinice lokalne samouprave i državu. U borbi protiv bjesnoće dovoljno je poštivati klasičnu proceduru u skloništima: 10 dana karantene, a potom cijepljenje zdravih životinja i edukacija udomitelja o simptomima bjesnoće, važnosti redovitog godišnjeg cijepljenja životinje protiv bjesnoće i o nenapuštanju životinja. Takav način rada skloništa i udomljavanja životinja omogućuje kontinuirano udomljavanje bez pretrpavanja skloništa ili gomilanja napuštenih životinja na ulicama, što bi dovelo do kolapsa sustava zbrinjavanja. Provedba čl. 23. Pravilnika zahtijeva visoke troškove za skloništa, što je osobito problematično za zemlju kao što je Hrvatska s izraženim manjkom broja skloništa za napuštene životinje, unatoč tome što su Zakonom o zaštiti životinja propisana kao obaveza lokalnih zajednica, ali nisu izgrađena upravo zbog velikih financijskih izdataka. Produljeni boravak pasa u skloništu zbog zahtjeva iz Pravilnika značajno povećava ukupne troškove skloništa, a u konačnici ne dovodi do bolje zaštite od bjesnoće od trenutne prakse u radu većine skloništa u Hrvatskoj.

Vezane teme

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting