Luka i Lorena glas su i prijatelji onih koji se ne mogu boriti za sebe
U sklopu našeg novog, tiskanog izdanja časopisa Grazia posvećenog važnosti društvenog angažmana, razgovarali smo s ljudima čiji rad je ponekad nevidljiv, ali čini ogromnu razliku u društvu i kako se mi kao u pojedinci u tom društvu osjećamo. Ispričali su nam svoje priče, inspirirali nas, a nadamo se da će i vas. Među njima su i Luka Oman i Lorena Herceg, jedni od najboljih prijatelja životinja
Prava životinja jedna su od najgorljivijih tema današnjice. Kako civilizacijski napredujemo, kako se sve više educiramo, tako nam postaje sve jasnije da ne postoji jedan razlog zašto bismo koristili naše životinjske zemljane sustanovnike za hranu, za odjeću, za obuću, za zabavu. Štoviše, takav način života ne samo da smo civilizacijski trebali nadići, već je takav način života neodrživ: uništavanje biološke raznolikosti, to jest uništavanje ekosustava, te korištenje životinja u prehrani, sve to neminovno dovodi do klimatske katastrofe. Naši sugovornici, Luka Oman i Lorena Herceg, članovi su najaktivnije udruge za prava životinja u Hrvatskoj, Prijatelji životinja.
Luka Oman, predsjednik udruge
Luka Oman, osim što je predsjednik udruge je i jedan od najaktivnijih i naglasnijih članova. Pitali smo ga, kako je došlo do toga da je postao glas onih koji se ne mogu zauzeti za sebe. “U dječjoj dobi zbog obiteljske situacije preselio sam se na selo i tamo vidio svu surovost odnosa prema životinjama i kako meso, mlijeko i jaja dolaze do naših tanjura.” priča nam Luka o svojim počecima. Kako je na selu viđao razne strašne scene, prijelomna točka je bila kada je dobio zadatak od strane bake donijeti puru koja će im biti ručak. “Baka je nabavila pure, predivna bića koja smatramo glupima, a zapravo sam vrlo brzo prepoznao njihovu simpatičnu radoznalost, lukavost i volju za životom. Baka nije bila zadovoljna količinom jaja koje nesu u odnosu na kokoši. Nije bilo teško uočiti da se većina zemljišta koje baka obrađuje i hrana koja na njoj izraste koriste za tov životinja, a ne za jela u našim tanjurima. Zapravo, sav mukotrpan rad moje bake bio je vezan za tov životinja, a ne za uzgoj povrća i voća koje smo imali u izobilju i do kojih je dolazila s lakoćom. No, vratimo se na bakino nezadovoljstvo purama. To je pak rezultiralo nečim za njih pogubnim, a ujedno i mojim izravnim iskustvom u oduzimanju nečijeg života. Baka je rekla da su pure veće i jače od kokoši i da joj treba pomoć, a osim toga, da želi skupiti krv. Rekla je da ide po nož i tanjur, a ja da odem po jednu puru. Da odem po puru! Stegnulo mi se grlo. Ja to ne mogu! Koju da izaberem? Nisam se želio niti zapitati…
Ušao sam među njih, a one, s obzirom na to da su me poznavale i vjerovale mi, nisu bježale nego su se gurale, natječući se koja će mi biti bliže. To je bilo užasavajuće za mene, osjećao sam se izdajnički, a to je bio samo prvi osjećaj koji sam ‘morao’ iskusiti.
Uzeo sam jednu, jednostavno uzeo, jednostavno joj presudio iako mi ništa nije učinila. Baka je već čekala, kao da želi čim prije završiti s tim. Držao sam ju u rukama, tu pticu predivnog perja i simpatičnog glasanja, prema bakinim uputama, vrlo čvrsto. Baka je zarezala u njezin vrat i krv je potekla… Mislio sam da će trajati vječno. Zaželio sam da prestane trzanje u mojim rukama i prestalo je. Njezin život ugasio se, trzanja više nije bilo, toplina njezina tijela nestajala je. Osjećao sam se poraženo. Bakino hvaljenje nije pomoglo i ništa nije moglo pomoći, ne meni, nego toj puri čiji sam život oduzeo. Odluka je pala! Bilo je dosta! Ja više u tome ne sudjelujem, a pod time ne mislim na klanje nego na sudjelovanje – odlučio sam prestati jesti životinje. Nisam htio više nanositi bol nikome, niti da to itko čini u moje ime i za mene”, ispričao nam je Luka ovaj za njega toliko mučan događaj da je bio prekretnica njegova života.
“Želja da nasilje prestane potaknula me da prestanem jesti životinje, ali isto tako želja da prestane iskorištavanje životinja tjerala me da postanem aktivan, da širim informacije o užasnom položaju životinja i potičem na pozitivnu promjenu i druge”
“Ubrzo nakon što sam postao vegan i spoznao koliko životinje pate, a kako im svi zajedno trebamo i možemo pomoći, sve moje djelovanje za opće dobro postalo je svakodnevno i životni poziv.” kaže nam Luka. Danas mu je to profesionalni i ozbiljni angažman koji se prepliće i s privatnim životom. “S obzirom na to da mi je cilj promijeniti svijet nabolje i čvrsto vjerujem da je to itekako moguće, ali i nužno, svu svoju energiju i misli usmjeravam u tom smjeru, uz potrebno izdvojeno vrijeme za odmor i obitelj.” Za Prijatelje životinja kaže kako imaju vrlo jasnu misiju i zaslužuju podršku onih koji s njima dijele istu viziju za etičnijom, suosjećajnijom, održivijom i zdravijom budućnosti za sva živa bića. “Za sve što je dosad postigla udruga Prijatelji životinja zaslužan je predan i požrtvovan rad članova i članica, što zahtijeva dosta odricanja i upornosti. Cilj Prijatelja životinja je da i nadalje budu čvrsta organizacija koja će ohrabriti svaki aktivizam pojedinaca i drugih udruga, a za to joj treba upravo podrška i vjera kako mene osobno tako i svakog člana i podupiratelja.” Pogotovo jer prepreka ima jako puno. No kaže kako se trude razmišljati pozitivno te da se fokusiraju na veliki broj onih koje nije nikakva izlika zaustavila da postanu vegani, da odbace nasilje i specizam te prihvate suosjećajan i pravedniji način života unatoč tome što to ponekad nije lako. Upravo svojim radom žele biti podrška svima onima koji imalo žele biti dio promjene i potaknuti kvalitetnim informacijama one koji još nisu svjesni da trebamo promijeniti naš odnos prema životinjama, i zbog njih, i zbog nas samih i našeg opstanka.
“Nekad je naš rad neshvaćen, ima i uvreda, i tada nije lako gurati dalje. Teško je i nemjerljivo jer rijetko izravno vidite odaziv onih koji su, primjerice, postali vegani ili barem krenuli smanjivati meso, mlijeko i jaja u svojoj prehrani, koji su prestali posjećivati cirkuse i zoološke vrtove, koji više ne nose krzno, koji ne kupuju životinje, već udomljavaju napuštene pse i mačke…”
“No i ljudi u Hrvatskoj se mijenjaju, ne gledaju samo vlastite interese i sve se više žele uključiti. Primjerice, naš besplatni servis Vege izazov, koji svim prijavljenima preko stranice www.veganopolis.net nudi mnoštvo korisnih informacija i poticaja, sve više privlači mnoge te sada ne prođe dan, a da se netko ne prijavi.” pozitivan je Luka. Međutim put prema cilju je još dug i trnovit. “Ključni su edukacija i poticaj od najmlađe dobi – pružati i djeci i odraslima istinite informacije, koliko god one bile bolne, na prikladan način o postupcima koje radimo životinjama i pritom im ne nuditi lažno opravdanje već izbor, potaknuti ih na kritičko razmišljanje i traženje promjene koja će popraviti situaciju za dobrobit svih. Također, važno je osvijestiti ljude koliko je snaga pojedinca bitna, koliko je aktivnost svakog člana društva važna i moćna. Ako želimo pravedniji svijet bez nepotrebne patnje i boli životinja, njihova porobljavanja i iskorištavanja, bez gladnih ljudi, zagađenja i bolesti, onda krenimo od sebe i živimo tu promjenu koju želimo vidjeti.”
Lorena Herceg, koordinatorica projekata
Lorena Herceg svoje prve korake k aktivizmu napravila je s nekih 12 godina kada se učlanila u Zelenu akciju i time postala njihova najmlađa članica. No zbog introvertnosti nije nikad bila tamo aktivna, ali krajem srednje škole počela je volontirati u Noinoj arci gdje je šetala i hranila pse. Kaže kako je oduvijek voljela životinje te je bila osjetljiva na nepravdu prema njima, kao i ostalim marginaliziranim skupinama, pa je bilo samo pitanje vremena kada će zaplivati aktivističkim vodama. “Iako sam još u osnovnoj školi htjela biti vegetarijanka, tek sredinom dvadesetih provela sam to u djelo na što me potaknula knjiga „Zašto volimo pse, jedemo svinje i nosimo krave?” i film „Zemljani”. Nakon što sam vidjela natječaj za posao u Prijateljima životinja, zaključila sam da je to mjesto stvoreno za mene, a od tada sam i veganka. Aktivizmom u sferi prava životinja bavim se u sklopu svojega posla, dok se aktivizmom na drugim područjima, poput feminizma i prava za LGBTIQ osobe, bavim u slobodno vrijeme. Budući da radim u udruzi na puno radno vrijeme, najveći dio dana „ode” mi na to, no osim radnog tjedna često imamo neke akcije ili događanja i vikendom pa sam i tada u pogonu.” kaže nam Lorena. Njihov zadatak nije nimalo lak, štoviše, iznimno je emocionalno isrcpljujuć jer se radi o živim bićima čiji su ponekad jedini advokati, a s druge strane, sudac im je zajednica s ustaljenim navikama i razmišljanjima.
“Pokušavamo osvijestiti ljude da nisu samo psi i mačke životinje koje trebaju našu pomoć, odnosno da je najveći broj životinja koje su ubijene i mučene upravo one o kojima se rijetko kada misli, a to su one koje se uzgajaju za hranu.”
“Cilj je da se prestane s iskorištavanjem životinja za bilo kakve svrhe. Mislim da je ovo jedina udruga koja se na ovakav način bavi zaštitom životinja, dok ostale udruge za životinje imaju azile i na taj im način pomažu. Iako ne bih imala ništa protiv da radim u nekoj takvoj udruzi, drago mi je da sam baš ovdje jer sam se u potpunosti uklopila i imam osjećaj da mi je to drugi dom. Ponosni Zagreb i fAktiv su inicijative kojima sam se također pridružila jer želim biti uključena i u te borbe”, kaže nam ova “višeplatformna” aktivistkinja. Kako ima uvid na više polja, pitali smo je, koje su to najčešće prepreke na koje nailazi:
“Najveća prepreka je osjećaj bespomoćnosti koji me obuzima kada mi se čini da se ništa ne mijenja nabolje. Također, izuzetno je emocionalno iscrpljujuće čitati o zlostavljanju životinja, odgovarati ljudima na prijave za zanemarivanje i savjetovati ih što da naprave, posebno kada znaš da nadležne institucije neće pomoći životinji jer ne smatraju to problemom.”
“Nadalje, ljude je teško uvjeriti da su u krivu i da čine nepravdu drugima time što, primjerice, jedu meso jer to smatraju svojim izborom, a ne misle da su time oduzeli izbor životinji koja je zbog toga ubijena. Svjesna sam toga jer sam i sama dugo racionalizirala svoje postupke i navike i uvjeravala se da je to normalno i prirodno. Ljudska psiha i nesklonost promjeni svakako su jedna od većih prepreka.” Tome svakako možemo pribrojiti i trolove na društvenim mrežama kojih nažalost ima puno, ali kako kaže Lorena “…s druge strane imamo divne volontere i volonterke koji nam nesebično pomažu u brojnim aktivnostima. Mislim da je važno poticati djecu još u osnovnoj i srednjoj školi na volontiranje i priključenje grupama koje se bave nekim društvenim problemima. Jako je bitno učiti ih empatiji, toleranciji i prihvaćanju različitosti. Osvješćivanje odraslih ljudi težak je i dugotrajan proces, pogotovo ako to podrazumijeva mijenjanje njihovih dugogodišnjih stavova, vrijednosti i paradigmi. Pozitivni primjeri događaja koji su doveli do promjena uvijek dobro dođu jer se time pokaže da se može kada se uloži trud.”
Preuzeto sa Grazia.hr
Fotografije: Filip Koludrović
Make-up: Mirta Pejić
Frizure: Sara Rabotski za Salon Glamour
Produkcija: Andreja Pančur i Petar Trbović
Asistent stilista: Laura Bošnjak
![Luka, Borka i Lorena [ 218.86 Kb ]](/data/image_3_14665.jpg "Luka, Borka i Lorena [ 218.86 Kb ]")
![Lorena, Borka i Luka [ 105.54 Kb ]](/data/image_3_14664.jpg "Lorena, Borka i Luka [ 105.54 Kb ]")
