Očitovanje Antuna Brkića zaposlenicima Veterinarskog fakulteta

| More

Prof. dr. Antun Brkić
Hribarov prolaz 9
10010 Zagreb

Kratka kronologija tzv. 'Slučaja beagle'

Nadnevka 14.travnja 2005. godine Ministarstvu, znanosti, tehnologije, obrazovanja i športa uputio sam zahtjev za izdavanje prethodnog mišljenja za izvođenje pokusa na kralježnjacima u znanstveno-istaživačke svrhe. Tim povodom, kako sam naveo u tekstu, tražio sam dozvolu za rad na kunićima i psima križanih i miješanih pasmina, predvidjevši istraživanja kroz tri godine, a koja bi se vršila na Klinici za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Taj zahtjev supotpisala je i dekanica Veterinarskog fakulteta prof. dr. sc. Ljiljana Pinter (što ona u emisiji 'Otvoreno' nadnevka 14. srpnja 2005. godine opovrgava).

Nadnevka 27. travnja 2005. godine od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa dobivam prethodno mišljenje o izvođenju pokusa na životinjama, u kojem djelatni državni tajnik potpisuje pozitivno mišljenje o izvođenju pokusa za korištenje traženog broja kunića i pasa u svrhu istraživanja kroz tražene tri godine. Spomenuto rješenje adresirano je na ruke dekana Veterinarskog fakulteta, prof. dr. sc. Ljiljane Pinter (što ona u javnim medijima kontinuirano opovrgava). Istog datuma, isti državni tajnik potpisuje dopis da su sredstva za projekte za 2004. godinu bila nedostupna, te me upućuje da se ponovno javim na javni poziv glede financiranja u 2005. godini.

Temeljom dobivenog prethodnog mišljenja Ministarstva znanosti, tehnologije, obrazovanja i športa (što je upućeno u prilogu molbi Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva - Upravi za veterinarstvo) upućujem zamolbu nadležnom Ministarstvu poljoprivrede, šumarstvu i vodnog gospodarstva - Upravi za veterinarstvo, kojom tražim odobrenje za izvođenje pokusa na kunićima i psima - VETERINARSKOM FAKULTETU SVEUČILIŠTA U ZAGREBU, Klinici za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju, Heinzelova 55 Zagreb, obavljanje pokusa na živim kralješnjacima.

U rješenju stoji:

Mjesto obavljanja pokusa:
- VETERINARSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU, Klinika za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju, Heinzelova 55, Zagreb

Svrha pokusa:
- istraživanje morfogenetskog koštanog proteina u kunića i pasa u svrhu poboljšanja mogućnosti liječenja kritičnih koštanih defekata u životinja i ljudi

Vrsta i broj upotrebljenih životinja:
- kunići, starosti 5 mjeseci, oba spola, 54 životinje
- psi, raznih pasmina i dobi, oba spola, 54 životinje

Voditelj pokusa:
- prof. dr. sc. Antun Brkić, dr. vet. med.

Zamjenik voditelja pokusa:
- dr. sc. Berislav Radišić, dr. vet. med.

Voditelj nastambe za pokusne životinje:
- prof. dr. sc. Antun Brkić, dr. vet. med.

Rješenje vrijedi od 1. lipnja do 31. prosinca 2005. godine

Uputa o pravnom lijeku
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali može se pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske u roku od 30 dana od uručenja rješenja.

U potpisu stoji: Pomoćnik ministra - ravnatelj dr. sc. Mate Brstilo, dr. vet. med.

Kako je iz gornjeg razvidno istraživanja na životinjama su odobrena, ali od Ministarstva znanosti, tehnologije, obrazovanja i športa nisu osigurana financijska sredstva, stoga prof. dr. sc. Slobodan Vukičević iz Hrvatskog društva za mineralizirana tkiva donira 32 psa pasmine uzgojeni beagle i potrebnu hranu u svrhu provođenja pokusa u sklopu traženog projekta pod mojim vodstvom, o čemu postoji pisani trag od 30. lipnja 2005. godine.

Nadnevka 30. lipnja 2005. godine na Kliniku dolaze psi spomenute pasmine, o čemu se uredno obavještavaju nadležne Veterinarske inspekcijske službe, koje počinju kontinuiran nadzor nad životinjama u izolaciji.

Nadnevka 11. srpnja 2005. godine, nakon prestanka opasnosti od bjesnoće i konstatacije da su se životinje prilagodile novom okolišu te da ne predstavljaju opasnost za druge životinje i čovjeka, što konstatira i nalaz nadležne Veterinarske inspekcije, u kojem piše da su psi živahni i veseli, pristupam izvođenju predviđenih zahvata na 22 životinje (sukladno čl. 34 Pravilnika o uvjetima držanja pokusnih životinja, posebnim uvjetima za nastambe i vrstama pokusa).

O svemu gore spomenutome u cijelosti je upoznata dekanica Veterinarskog fakulteta prof. dr. sc. Ljiljana Pinter, iako ona to opovrgava.

Nadnevka 14. srpnja 2005. godine dekanica Veterinarskog fakulteta u 12 sati saziva konferenciju za novinare, a mene o njoj obavještava jedan sat prije, inzistirajući na mom dolasku. Upućuje mi, osim toga, poziv za sudjelovanje u emisiji 'Otvoreno' istog nadnevka u 22 sata i 45 min., no koji ja dobivam tek narednog dana. Za spomenutu konferenciju, kojoj na žalost nisam mogao nazočiti, zbog unaprijed dogovorenih sastanaka i poslovnih aktivnosti, dekanica izjavljuje da nema pojma o nikakvim psima pasmine bagle, o nikakvim predviđenim pokusima, osporavajući pritom u emisiji 'Otvoreno' spoznaje o mome traženju projekta, a koji je ona supotpisala, sporeći bilo kakvu umješanost ili informiranost o tome. Toga dana počinje medijski linč protiv mene kao osobe, moje stručnosti, mog nastavničkog i znanstvenog habitusa i mene kao čovjeka. Ista organizira i rukovodi prosvjednicima, kojih se skuplja 300-tinjak, organizirajući prošireni dekanski kolegij na kojem hini neznanje o bilo čemu osim da je 'posredno čula da su neki beagli na Klinici'. Prosvjednicima, koji su imali funkciju spriječavati moj dolazak na Fakultet, omogućila je i ovlastila ih kontrolirati osoblje Veterinarskog fakulteta koji prolaze Kirurškom klinikom, ulazak u prostore Klinike, te tom prilikom nisu pustili nadležnog veterinarskog inspektora Tomislava Perokovića da obavlja svoje inspektorske dužnosti, jer isti nije bio na listi osoba koji smiju ući na Kiruršku kliniku, a koju im je dala dekanica Veterinarskog fakulteta, prof. dr. sc. Ljiljane Pinter. Pokušavajući nastaviti raditi i pored silnih teškoća, moji asistenti, profesori i suradnici nailazili su na brojne prepreke, omalovažavanja, vrijeđanja i prijetnje. Nakon što se jedan od mojih asistenata požalio dekanici moleći da ukloni prosvjednike koji koće dnevne aktivnosti osoblja, doživljava otresitu reakciju dekanice uz njenu primjedbu da prosvjednici i njihov boravak u prostorima Klinike za kirurgiju nije njegov problem, nego radije neka ih pita da li su gladni, te da im kupi ćevape, a ona će mu drugo jutro nadoknaditi onoliko koliko potroši na prosvjednike.

Nadnevka 17. srpnja 2005. godine u 23 sata završavam u Zavodu za hitnu interventnu medicinu KBC Zagreb, Klinike za unutarnje bolesti Rebro gdje sam zadržan na opservaciji. Paralelno s početkom prosvjeda i porastom medijskog linča svih TV kuća i najvećeg dijela tiskanih medija, a što je stupanj žutog novinarstva bio viši to su više bile uvrede, prijetnje i neistine protiv mene, pogoršava se moje zdravstveno stanje. Tako se senzibiliziranoj javnosti objavljuje moja adresa stanovanja, moj broj telefona, brojevi telefona na mom radnom mjestu, mail adresa i ostalo. Na sve moguće načine vrijeđalo me se, psovalo, osporavalo i prijetilo smrću, o čemu sam uglavnom uredno obavještavao nadležni MUP, a o čemu postoje tragovi i preslike prijetećih pisama u arhivi MUP-a. Progon od strane dekanice prof. dr. sc. Ljiljane Pinter se povećava, ona bjesomučno traži pristup k rektorici, prof. dr. sc. Jasni Mencer, da bi sada obje nastavile još žešćim napadima na mene, te u jednom trenutku rektorica izjavljuje kako sam učinio kriminal. O toj kletvetničkoj kampanji dekanice Veterinarskog fakulteta prof. dr. sc. Ljiljane Pinter, ministar znanosti izjavljuje da će slučaj istražiti. Kroz svo to vrijeme dekanica Veterinarskog fakulteta raspiruje mržnju protiv mene, omogućavajući i potičući novinare, TV snimatelje i fotoreportere da ulaze u same nastambe za pokusne životinje, te ju ne smeta činjenica da u te prostore smiju ući samo osobe uposlene u izolaciji, a pored njih i veterinarski inspektori te ovlašteni veterinarski djelatnici koji provode naređene protuepizootijske mjere (Pravilnik o uvjetima i trajanju karantene za uvezene životinje, čl. 9).

Ovako usmjeravana medijska kampanja te usmjeravanje prosvjednika protiv mene u smislu traženja linča, dovelo je do dodatnog i opetovanog pogoršanja mog zdravstvenog stanja, te 19. srpnja 2005. ponovno završavam u bolnici, no ovaj puta Magdalena u Krapinskim toplicama, gdje započinjem bolničko liječenje.

Nadnevka 21. srpnja 2005. godine dekanica Veterinarskog fakulteta, pozvavši medije, kupivši unaprijed 32 ogrlice i isto toliko povodaca za pse u pokusu, pompozno počinje dijeliti pokusne pse pasmine uzgojeni beagle, uzimajući si na taj način pravo neovlašteno dijeliti tuđu imovinu, ne mareći pri tom što su predmetni psi u mom vlasništvu stečenom donacijom za potrebe izvođenja mojeg znanstvenog istraživanja. Pričekavši TV kamere slavodobitno izjavljuje za centralnu televizijsku informativnu emisiju (HT 1, Dnevnik 19,30 h) 'ako je ovo happiend za pse, onda je to the end za dva profesora', misleći pritom na mene i prof. dr. sc. Slobodana Vukičevića. Ti psi imaju svoju vrijednost, operacijski zahvati, naprave, pomagala i potrošni materijal također imaju svoju vrijednost. Dekanica usput obećava za pse, koje je neovlašteno poklonila, besplatna cijepljena i liječenja do 1. rujna ove godine na svim klinikama Veterinarskog fakulteta.

Na posredan način saznajem da je dekanica, premda sam na bolovanju, mene razriješila dužnosti funkcije pročelnika svih Klinika i predstojnika Klinike za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju, a na moje mjesto predstojnika imenovala doc. dr. sc. Dražena Matičića. Dekanica odmah u računovodstvo daje nalog o mom statusu i zahtijeva umanjenje moje plaće, da bi mi, po mom povratku s bolovanja, pokušala uručiti Odluku o privremenom udaljenju obavljanja funkcije pročelnika klinika Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnika Klinike za kirurgiju, ortopediju i oftamologiju, s datumom 18. srpnja 2005., što ja odbijam preuzeti, jer mi se isto rješenje uručuje 31. kolovoza 2005., te se naknadno u podatke o urudžbenom zapisniku ovaj potonji datum ispravlja. Usput dobivam Rješenje o razrješenju dužnosti predsjednika Povjerenstva za dobrobit životinja datiranu s 14. srpnjem 2005., te rješenje o razrješenju člana Povjerenstva za dobrobit životinja, datirano također 14. srpnja 2005., no na moju intervenciju datumi se ispravljaju te se navodi 31. kolovoz 2005.

Napominjem da je moja plaća za mjesec srpanj umanjena za predstojnički i pročelnički dodatak.

Nadnevka 6. rujna 2005. g. dobivam Odluku o plaći, upućenu, za razliku od dosadašnjeg načina uručivanja mi pošte (putem kurira kojem sam se morao potpisati o preuzimanju pošte), na, za fakultetske odnose uobičajen način, ali datirane 27. kolovoza 2005. g. te da od tog datuma ista odluka stupa na snagu.

U međuvremenu, 20. srpnja održana je 21. redovita Sjednica fakultetskog vijeća koju vodi dekanica prof. dr. sc. Pinter, pa, premda zbog velikog medijskog interesa, javnog linča, neprocjenjive štete nanesene struci i Veterinarskom fakultetu, koji je proslavio 85. godina rada, a kojem su, do sada, na čelu bili časni i čestiti ljudi, ne stavlja na dnevni red probleme vezane za slučaj provođenja pokusa na fakultetu, nego kao nadopunu dnevnog reda, želeći samo pročitati izvješće Povjerenstvu 'za slučaj beagle' kojega je sama oformila, odričući pravo članovima vijeća na diskusiju. Članovi fakultetskog vijeća na to ne pristaju, nego dekanicu prisiljavaju da to uvrsti kao drugu točku dnevnog reda s pravom na diskusiju, tražeći objašnjenje za novonastalu situaciju, okrivljujući dekanicu za dopuštanje blaćenja Fakulteta, struke, Klinike i sveučilišnog profesora (moje malenkosti). Rezultat toga bilo je čitanje izvješća Povjerenstva koje nije našlo moju krivnju, osim navodnog prekršaja što sam s pokusima započeo prije isteka karantene. Interesantnim se čini i činjenica da je dekanica prof. dr. sc. Ljiljana Pinter, također glasovala za prihvaćanje izvješća, no unatoč tome, ostala je pri odluci o mojemu privremenom udaljavanju od obavljanja spomenutih funkcija pozivajući se na povredu čl. 2 stavka 1. Pravilnika o uvjetima i trajanju karantene za uvezene životinje (NN 13/94) , koji glasi: 'karantena je sustav protuepizootijskih mjera u određenom mjestu i za određeno vrijeme radi provjere zdravlja uvezenih životinja'.

Ne moram ni napominjati kako sam zbog inscenirane krivnje, medijskog linča, javnih osuda, podozrenja, nepovjerenja i inog negativnog, pretrpio neprocjenjivu štetu, narušavanje ljudskih atributa, a što se reflektiralo i na moju užu i širu obitelj. Moja djeca, moja žena trpjeli su i još uvijek trpe uvrede, osjećaje nepovjerenja, osjećaje upitnih moralnih vrijednosti i svega čime je obdaren častan i čestit čovjek.

Neupitnim se čini samo jedno, a to je potreba i želja dekanice Pinter, želja i potreba za osvetom, jer nisam u svojstvu pročelnika klinika, na koje me je imenovala prije godinu i pol dana, pristao biti dijelom prljave igre koju je nakanila voditi i uz moju pomoć osuđujući i progoneći mahom stare profesore našeg Fakulteta ali i sve one koji se usuđuju suprotstaviti se njenim idejama o dezintegraciji Fakulteta, donošenju Statuta koji bi joj donio neograničene ovlasti te ustroj nekih jedinica u kojima je ona nakanila zaposliti njoj drage ljude, a sve ostale staviti u ovisnički položaj.

Download

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting