Jaja su i dalje na glasu kao nezamjenjiva u našoj prehrani. Mnogi potrošači čiste savjesti kupuju jaja iz tzv. slobodnog uzgoja. Međutim, zaboravljamo jednu od najvećih strahota koja se odvija u industriji jaja: godišnje se samo u EU ubije 330 milijuna muških pilića prvog dana njihovog života, samo zato što ne mogu nesti jaja.

Industrija jaja

Kako bi se došlo do maksimalnog prinosa u proizvodnji kokošjeg mesa, kao i u proizvodnji jaja, uvode se posebne vrste. Kokoši koje se uzgajaju za meso ubrzano narastu za samo 36 dana. Tzv. nesilice su manje i namijenjene velikoj proizvodnji jaja (oko 250 umjesto prirodnih šest jaja godišnje). Sudbina muških pilića je tragična – zato što ne mogu nesti jaja, a za proizvodnju mesa su premaleni i ne mogu dovoljno brzo dobiti na težini, muški pilići se već prvog dana svojeg života izdvajaju i ubijaju. Samelju ih, ubiju plinom ili zdrobe jer nije profitabilno ostaviti ih na životu.

Ženke stavljaju u tzv. uzgoje. Tamo provedu prosječno pet mjeseci, nakon čega mogu nesti jaja. Nakon toga drže ih 12 do 14 mjeseci u tzv. bio-uzgoju, slobodnom uzgoju ili baterijskom uzgoju, gdje se koriste u proizvodnji jaja. Za to vrijeme kosti im postanu lomljive, zbog manjka kalcija koji se oduzima tijelu pri proizvodnji jaja. Pate od bolesti i poremećaja ponašanja radi stravičnih uvjeta života. Mnoge kokoši umiru jako mlade. ‘Sretnice’ koje prežive dovoljno dugo, odlaze u klaonicu nakon što im proizvodnja jaja opadne. Prosječna životna dob kokoši u industriji jaja je godina i pol, dok kokoš koja nije iskorištavana može doživjeti i 15 godina.

Nekoliko država članica EU-a poduzelo je korake kako bi zabranilo praksu ubijanja muških pilića. Njemačka i Francuska uvele su zabranu usmrćivanja muških pilića od siječnja 2022., a Italija se obvezala ukinuti tu praksu do 2026. godine. Te zemlje promiču usvajanje tehnologija in-ovo određivanja spola, koje omogućuju utvrđivanje spola pilića prije izlijeganja, čime se sprječava usmrćivanje muških pilića.

Postotak jaja iz baterijskog uzgoja, koja se koriste u raznim proizvodima (keksima, kolačima, tjestenini itd.) iznosi gotovo 75%. U proizvodima kao što su tjestenina, pekarski proizvodi i gotova jela, još uvijek se masovno koriste uvezena jaja iz baterijskog uzgoja. No, jesu li drugi načini držanja kokoši alternativa?

Jaja iz tzv. slobodnog uzgoja nisu alternativa

Jedno od problema kod tzv. slobodnog ili free-range uzgoja je što su i dalje povezani s ubijanjem muških pilića. Tko kod izraza free-range automatski ne pomisli na idiličnu farmu s 15 kokoši, što odgovara jednoj lijepoj reklami za jaja? Međutim, i u takvim idiličnim reklamama na farmama se nalazi najviše dva pijetla. Sada smo naravno svjesni odgovora gdje su nestali ostali muški pilići.

Slobodni uzgoj ipak ne podrazumijeva idiličnu farmu.

S obzirom na veliku konkurenciju u poljoprivredi, nije isplativo trošiti novac na kokoši (i pijetlove) koje nesu manje (ili nimalo) jaja nego ona od konkurencije. Ženke koje nose manje jaja brzo šalju na klanje, kao i muške piliće koje ubijaju odmah po rođenju. Ostale ženke su nakon par godina toliko istrošene da odlaze u klaonice gdje ih ubijaju, iako bi jedna kokoš mogla živjeti i do 15 godina.

Apsurdna je činjenica da nas zagovornici industrije jaja uvjeravaju da je baterijski uzgoj bolji za kokoši od tzv. slobodnog uzgoja. Djelomično je broj smrtnih slučajeva kod tzv. slobodnog uzgoja veći nego kod drugih oblika uzgoja. Razlozi su drukčiji higijenski uvjeti, više slobode kretanja, a time i više mogućnosti ozljeda i više borbi. U slobodnom uzgoju smije se držati do 3000 životinja. U prirodnom okruženju grupa životinja koja dijeli neki prostor sastoji se od najviše 50 životinja. Nije niti čudo da su životinje preopterećene takvim stanjem i da dolazi do ozljeda i smrti.

Svjedočanstva o kokošima, žrtvama ‘slobodnog’ uzgoja za proizvodnju jaja, koje su u utočištu za životinje dobile drugu priliku za život

Stotinu odbačenih kokoši, spašenih iz pogona za ‘slobodan’ uzgoj jaja, započelo je svoj život u utočištu Mirna prerija na dan kad su bile zakazane za klanje.

Svim ovim kokošima kljun je odrezan bez anestetika – bolni proces koji uključuje rezanje kosti, hrskavice i mekanoga tkiva. Sve su stigle s oslabljenim kostima zbog nedostatka kalcija i velikim gubitkom perja, koje je njihova tijela ostavilo u modricama i iritacijama. Sve su bile izmučene i oslabljene neprirodno visokim postotkom proizvodnje jaja i ponavljajućim krugom prisilnog mitarenja – razdoblja od po 18 dana u kojem su namjerno bile izgladnjivane kako bi im se tijela šokom prisililo na još jedan krug nesenja jaja. Sve su došle iz pogona gdje su im sva braća zaklana nakon rođenja, samo zato što kao pijetlovi ne mogu nesti jaja. S 18 mjeseci, djelićem životnog vijeka kokoši, ove ‘nesilice’ postale su neisplative – više ne mogu proizvoditi jaja dovoljno brzo. I tako su zakazane za klanje. Svih stotinu kokoši nosi fizičke i psihičke ožiljke od cijeloga mladog života provedenog u pritvorima bez sunca i prozora te ispunjenih amonijakom.

Čak i nakon tjedana života u utočištu, mnoge su još uvijek u stalnome stanju terora, još uvijek paničare na najmanji pokret, ježe se na najtiši zvuk, kao da ih je netko udario. Neke se s tim nose tako da se šćućure i drže zajedno. Druge se pokušavaju učiniti nevidljivima, pokušavajući se sakriti od svoje percepcije opasnosti najbolje što mogu, stišćući se u najbliži, najmanji kutak, čak i kad im prostor jedva pokriva glavu.

Neke su, poput jedne mlade kokoši, stigle potpuno poražene. Ona je odustala. Samo je nepokretno stajala satima na istome mjestu, nije htjela ili mogla jesti ni piti, ali je još uvijek nesla jaja, čak i kad je jedva imala energije da samu sebe održi na životu.

I danas neke pokazuju stereotipno neurotično ponašanje, kao što su udaranje glavom, kompulzivno čupanje perja ili kvocanje na zrak – kvocanje na nevidljive, zamišljene mete satima, što je posljedica nezdravog okruženja koje trpe od rođenja.

Neke su još uvijek toliko depresivne i ne usuđuju se izaći, čak i nakon više tjedana slobodnog života uz istinsku brigu. Do danas se drže u udaljenim kutovima, gledajući veliki svijet pun događanja iz unutrašnjosti štale.

Ovo su lica slobodnog uzgoja. I, kao što većina stanovnika Mirne prerije svojom prisutnošću kao bivših žrtava malih obiteljskih farmi može dokazati, ne postoji humani uzgoj, na bilo kojoj razini. Svaki uzgoj uključuje rutinsko i teško fizičko i psihičko zlostavljanje. Bolne mutilacije, kao i zarobljivanje, socijalna deprivacija, serijska silovanja eufemistički nazvana umjetnom inseminacijom i okrutno razdvajanje majke i djeteta.

Na kraju su sve farmske životinje, bile one izrabljivane za jaja, mlijeko ili meso, nasilno natrpane u kamione i natjerane na zastrašujuće klanje.

Sve su ovo rutinske prakse “slobodnog uzgoja”, i svi su stanovnici Mirne prerije jednom bili žrtve toga.

Jedna od najdestruktivnijih stvari koje možemo učiniti za životinje jest da si lažemo ili da dopuštamo da nas se zavarava ili krivo informira kako bismo vjerovali da je uzgoj bilo koje vrste human.

Pitanje poput: ‘Ne misliš li da je ipak bolje da ljudi kupuju jaja iz slobodnog uzgoja nego jaja proizvedena na industrijski način, ako će svejedno kupiti jaja?’ u sebi nosi vjerovanje da u tom slučaju kupac ne plaća nekome drugome da počini zlostavljanje životinja, kad se zapravo o tome radi – bez obzira koja su sredstva proizvodnje korištena.

Na kraju, pitanje zaobilazi najočitiji izbor: Ne kupujte jaja uopće. Jednom kada si ljudi dopuste nositi se s mišlju o mogućnosti življenja bez konzumacije jaja, odjednom shvate da je to izvedivo. Milijuni ljudi prije njih izbacili su jaja i proizvode napravljene s jajima iz svojih života i ide im sasvim dobro! Ne samo vegani, nego i milijuni ljudi iz drugih kultura koji ne jedu jaja.