Zamislite da ugledate čovjeka u zatvoru, iza rešetaka. Što prvo pomislite? Vjerojatno na implicitan razlog zbog kojega mora da je završio u zatvoru. ‘Sigurno je nešto skrivio…’ Zamislite scenu ubijenog, raskrvavljenog ljudskog tijela. Prvi osjećaj? Zgroženi ste, suosjećate, pitate se koliki je potencijalni gubitak za njegovu obitelj ili širu zajednicu…
A sada zamislite medvjeda ili papagaja u kavezu, ribe u akvariju, zaklanu svinju kako visi u nekom seoskom dvorištu ili psa na lancu. Nema šoka? Nema pitanja? Sve je nekako jasno i normalno, sve se podrazumijeva, zar ne? Sve ostale životinje osim čovjeka vidjeti u kavezu, iza rešetaka nekako smo navikli i to nam je prihvatljivo. Sve ostale životinje osim čovjeka vidjeti zaklane, ubijene, razrezanih udova, nije toliko zazorno u kolektivnoj svijesti. Razlog zbog kojeg je to tako nalazi se u činjenici da živimo u društvu koje sustavno njeguje diskriminatorski, specistički odnos ljudi prema ostalim životinjskim vrstama.
Da bismo, kao inteligentna i osjećajna bića, mogli prakticirati i tolerirati zlostavljački odnos prema drugim inteligentnim i osjećajnim bićima, potrebno je bilo steći predodžbu o ‘manje vrijednim’ bićima, čija su svojstva takva da ne zaslužuju naš obzir i poštovanje. A njegovanje takvog stava počinje već na razini rječnika kojim se koristimo kad govorimo o ostalim živim bićima. Premda prema znanstvenoj klasifikaciji živih bića ljudi spadaju u životinje, primate, sisavce i majmune, većina ljudi indoktrinirana je gledištem da je ljudska vrsta ‘iznad’ ostalih, te je u skladu s takvim vjerovanjem nastao i čitav dvostruki vokabular kojim se i lingvistički želi potvrditi ta odvojenost ljudi od ostalih životinja. Ovu pojavu susrećemo u mnogim jezicima svijeta.
Najočitija je u riječima koje obilježavaju potpuno jednake tjelesne funkcije kod ljudi i kod ne-ljudi. Dok ljudi ‘umiru’, za ne-ljude se kaže da su ‘uginuli’, ‘krepali’, ‘crknuli’. Štoviše, ako se želi nekog čovjeka uvrijediti, o njegovoj se stvarnoj ili zazvanoj smrti govori upravo pomoću glagola rezerviranih za ne-ljude (‘Crk’o, dabog da…’, ‘Krepao je napokon.’)
Nadalje, prema važećoj jezičnoj normi samo se za oduzimanje života čovjeku kaže da je riječ o ‘ubojstvu’ ili ‘umorstvu’, premda su i sam čin i posljedica smaknuća jednaki i u slučaju čovjeka i ne-čovjeka. K tome, samo mrtav čovjek je ‘mrtvac’, ‘leš’, ‘truplo’, a ne-čovjek ‘lešina’, ‘crkotina’, ‘strvina’. Ubijanje neudomljenih životinja u državnim skloništima naziva se eufemistički ‘uspavljivanje’.
Slično je i s tjelesnom funkcijom donošenja podmlatka na svijet. Dok se za ljude kaže da ‘rađaju’, ne-ljudi se ‘kote’, a upotrijebiti ovaj glagol za ljude ponovo znači ponižavanje i veliku uvredu.
Posebna kategorija specističkih riječi su one koje izražavaju eksploatatorsku prirodu ljudskog odnosa prema ne-ljudima. Životinje prisilno uzgajane u domaćinstvu radi rada, klanja ili otimanja izlučevina njihovih žlijezda nazivaju se ‘blagom’. One izrabljivane isključivo za teški rad, za teglenje, naziva se ‘marvom’, kao i metaforički ljude nedostojne poštovanja.
Da bi se obezvrijedila individualna vrijednost ne-ljudskog života, često se o njima govori u jednini podrazumijevajući množinu. Lovi se ‘riba’, umjesto ‘ribe’, uzgaja se ‘pastrva’ ili ‘šaran’ umjesto ‘pastrve’ i ‘šarane’.
Da bi se označilo negativne ili na drugi način nepoželjne ljudske osobine koriste se nazivi pojedinih vrsta ne-ljudi: ljudska glupost predočava se kravom, kokoši, kozom, guskom, majmunom; tvrdoglavost magarcem; težak rad konjem; ljudska nečistoća svinjom…
Svi ovi primjeri govore samo jedno: da posredstvom rječnika ljudska vrsta nastoji sebe izdvojiti iz sveukupne cjeline živih bića i zanijekati svoje srodstvo s ostalim životinjama. Kultiviranjem ove specističke, umjetne različitosti na verbalnoj razini, ljudska svijest udaljava se od svjesnosti o jedinstvu te ogrubljuje, legitimizirajući svoj prisvojeni povlašteni odnos prema ne-ljudima, legitimizira njihovo zlostavljanje. I ne samo to. Na taj način stvorena je psihološka i terminološka podloga za implementaciju takvih hijerarhijskih predodžaba1 o ne-ljudima u pravni sustav. Ako se ne-ljudske biološke funkcije ne percipiraju i ne nazivaju ekvivalentno onim ljudskim, onda niti one kao bića ne mogu imati jednaku vrijednost, pa time niti jednaka prava, niti zasluživati jednak moralni obzir. Stoga u ljudskom pravnom sustavu jedino čovjek ima status osobe, ali ne i ne-ljudi.
Ako želimo stvoriti društvo u kojemu ljudi kao inteligentna i osjećajna bića neće zasnivati svoju ekonomiju, eksperimentalnu znanost i zabavu na zlostavljanju i parazitiranju na milijardama drugih inteligentnih i osjećajnih bića, moramo početi od promjene rječnika koji upotrebljavamo kad o njima govorimo jer riječi stvaraju mentalne slike. Ako znamo da i ne-ljudi jednako pate od boli a uživaju u životu, imaju bogate i složene društvene odnose, grade svoje građevine i ostale strukture temeljem funkcionalnog i inteligentnog dizajna, proizvode i skrbe za svoje vlasništvo – ne postoji nijedan razlog niti izgovor da za njihove manifestacije ne upotrebljavamo isto nazivlje kao i za one ljudske. Stoga se u nespecističkom rječniku i pogledu na svijet podrazumijeva da se ne-ljudi rađaju, žive i umiru; da je nasilno prouzročena smrt ne-čovjeka ubojstvo; njegovo mrtvo tijelo leš; da su njihove građevine vrijedne za njih kao i ljudske za ljude; napokon, da su ne-ljudi kao individue u svojim društvenim strukturama jednako važne osobe za zajednicu kao i ljudi ljudima u humanim zajednicama.
