FAQ

Vegani su ljudi koji ne konzumiraju meso, mliječne proizvode, jaja, med ili bilo koji proizvod koji se dobiva od životinje. Veganska prehrana je puna raznih varijanti ukusne, hranjive hrane, uključujući povrće, žitarice, orahe, grahorice, sjemenke i voće. Vegani ne nose kožu, krzno, svilu ili vunu. Odbijaju koristiti proizvode koji su napravljeni od životinjskih sastojaka, mnogi i proizvode koji se filtriraju koristeći životinjske dijelove (kao što su neka vina, piva i bijeli šećer), a odbijaju koristiti i proizvode koji su bili testirani na životinjama.

S moralnog gledišta, djela koja nanose zlo drugima nisu pitanja osobnog izbora. Ubojstvo, zlostavljanje i iskorištavanje djece te okrutnost nad životinjama su nemoralni. Naše društvo danas ohrabruje prehranu s namirnicama životinjskog podrijetla i okrutnosti na uzgajivačkim farmama, ali povijesna je činjenica da je društvo jednom također ohrabrivalo ropstvo, rad djece i mnoge druge društvene prakse koje su danas univerzalno prihvaćene kao loše.

Trenutno nemamo razloga vjerovati da biljke mogu trpjeti bol, jer one nemaju centralni živčani sustav, živčane završetke, niti mozak. Teoretizira se da je glavni razlog zbog kojeg životinje imaju sposobnost osjećanja boli, jedan vid samozaštite. Ako taknete nešto što nanosi bol i može vas ozlijediti, bol će vam pomoći da naučite ubuduće toga se kloniti. Budući da se biljke ne mogu kretati i nemaju potrebe učiti izbjegavati određene situacije, taj im je osjet suvišan.

Biljke se fiziološki potpuno razlikuju od sisavaca. Ako odrežemo jednu granu na biljci, narast će druga (to se ne može reći za životinjske udove). Za razliku od dijelova tijela životinja, mnogi dijelovi višegodišnjih biljaka, voća i povrća mogu se ubirati nanovo i nanovo, što neće izazvati smrt biljke ili stabla.

Ukoliko je netko zabrinut zbog utjecaja poljoprivrede na okoliš treba znati da je i tada veganska prehrana u znatnoj prednosti u odnosu na mesnu, budući da se danas velika većina žitarica i mahunarki uzgaja za prehranu stoke. Jedući biljke direktno, a ne životinje poput krava koje moraju pojesti 16 kilograma bilja kako bi proizvele jedan kilogram mesa, spašava se puno više života biljaka (i uništava se manje tla).

Dakle, ne jedući životinje uvelike štedimo i biljke.

Da bi krava proizvodila mlijeko mora imati tele. Krave iskorištavane za proizvodnju mlijeka oplođuju se svake godine kako bismo mi mogli imati redovitu opskrbu mlijekom. U prirodnom poretku stvari, kravlje mlijeko pilo bi njeno tele (dokidajući njenu potrebu da bude mužena od strane ljudi). Ali kravama oduzimaju teliće u roku od dan ili dva nakon rođenja, kako bi ljudi mogli dobiti mlijeko, prirodno namijenjeno njihovoj djeci. Žensko tele može biti odmah zaklano ili uzgajano da jednom postane krava za proizvodnju mlijeka. Muška telad se na 16 tjedana zatvara u uske kaveze, toliko male, da se unutra ne mogu niti okrenuti. Današnja velika potražnja za mliječnim proizvodima dovodi to forsiranja krava preko njihovih prirodnih granica genetičkim inženjeringom i hraneći ih hormonima, kako bi mogle davati goleme količine mlijeka. Čak i ono malo uzgajivača koji se odlučuju za neintenzivan uzgoj, moraju ukloniti i tele (koje bi inače pilo mlijeko) i vjerojatno odvesti majku u klaonicu kada prestane proizvoditi mlijeko.

To je istina, ali stvarna okrutnost proizvodnje jaja leži u postupcima prema samim ‘kokošima nesilicama’, koje su od svih životinja na uzgajivačkim farmama možda najviše zlouporabljivane. Svako jaje s današnjih farmi predstavlja 22 sata patnje kokoši nagurane u kavez veličine fascikla s još pet drugih kokoši. Kavezi su postavljeni u redovima na mnogo katova, pa izmet iz gornjih kaveza pada na one ispod. Kokoši postaju hrome i obolijevaju od osteoporoze zbog kalcija potrošenog na proizvodnju ljusaka jaja i jer su osuđene na nepokretnost. Noge nekih ptica se ovijaju oko žice na dnu kaveza i tako zarastaju; takve ptice umiru od gladi, jer ne mogu doseći hranu. Nakon samo dvije godine, najveći broj kokoši je ‘istrošen’ i poslan u klaonicu. Farme za proizvodnju jaja nemaju nikakve koristi od muških pilića; oni se u milijunskim brojevima ubijaju gušenjem, drobljenjem ili se živi zakapaju.

Rijetko, ali ima ljudi koji drže kokoši u dobrim uvjetima, no i one su tada dio lanca iskorištavanja životinja, a i često završavaju ubijene kada više ne nesu jaja ili se njihova djeca prodaju za meso. Jednostavno je napustiti koncept da životinje moraju nečem služiti ili da su tu za nas. Kokoši su ptice kao i svake druge i kao što lastavici ne bi uzimali jaja nemojmo to raditi ni kokošima. Kokoši imaju svoj vlastiti smisao života neovisno o nama i pristupimo im sa poštenjem kao što pristupamo psima. Danas je zaista lako izbjeći jaja u prehrani.

Ukoliko znate nekog tko drži kokoši spašene iz peradarske industrije kao ljubimce, i koji ih ne uzgaja i/ili prodaje njihova jaja i tijela, tada ne škodite kokošima ako jedete jaja koja oni nesu. Ipak, najbolje je ta jaja vratiti kokošima kako bi obnovile kalcij i hranjive sastojke koje su izgubile. Čim se pred njima jaje razbije one to prirodno same pojedu jer su svjesne da time pomažu svom tijelu. Jaja nisu potrebna u ljudskoj prehrani i svakako je najbolji i najzdraviji izbor izbjegavati sve vrste jaja – i to nije ni teško.

Na žalost, kao i kod životinja na farmama, mnogi pčelari poduzimaju nehumane korake kako bi osigurali vlastitu sigurnost i dosegli proizvodnu normu. Nije neuobičajeno da veći proizvođači meda odrežu maticama krila kako bi onemogućili da one napuste koloniju ili vrše umjetnu oplodnju matica pomoću minijaturnih varijanti farmskih sprava za silovanje. Kada pčelar želi preseliti maticu u novu koloniju, ona se prenosi zajedno sa svojim pčelama zaštitnicama od kojih će sve do jedne biti pobijene u novoj koloniji, ukoliko uopće prežive transport. U velikim komercijalnim operacijama često se pčelama uzme sav med, umjesto da ga se ostavi barem oko 30 kg za prezimljavanje pčela. Umjesto bogatog meda pčelama se tada daje jeftin zamjenski šećer, koji nije dovoljno jak. U hladnijim područjima, ukoliko pčelar procijeni da nije isplativo držati pčele kroz zimu, on će po košnicama proliti benzin i zapaliti ih. Osim toga, pčele vrlo često nesretnim slučajem već pri uobičajenom rukovanju budu ubijene ili im budu otkinute nožice ili krila. Razlog protiv konzumacije meda je i taj što med sadrži bakteriju koja kod beba može izazvati dojenački botulizam, crijevnu infekciju opasnu po život. U nekim državama zakonom je zabranjeno davati djeci med do navršene prve godine života. Na sreću, mnoga sladila proizvode se bez ubijanja pčela: sirup riže, melasa (od šećerne repe), sorgum, sukanat, ječmeno sladilo, javorov sirup, šećer od šećerne trske, sušeno voće i voćni koncentrati, a koji mogu zamijeniti med u receptima. Korištenjem tih proizvoda osigurati ćete pčelama slobodu.

Znanstveni konsenzus još ne postoji, jer školjke (poput dagnji, kamenica i školjki svetog Jakova) nemaju mozak kakav imaju sisavci ili ribe. Umjesto toga, imaju nervni sustav koji je jednostavniji, pa neki znanstvenici tvrde da ne mogu svjesno doživljavati bol.

Ali! Istraživanja na drugim beskralješnjacima (npr. hobotnicama, rakovima, jastozima) pokazala su da i vrlo različiti živčani sustavi mogu omogućiti osjećaj boli. Zbog toga raste broj znanstvenika koji tvrde da bismo iz etičkih razloga trebali primjenjivati načelo opreza – jer neznanje nije dokaz da ne osjećaju. Jedna velika analiza iz 2021. (u Ujedinjenom Kraljevstvu) preporučila je pravnu zaštitu rakova, hobotnica i jastoga, upravo zato što postoji dovoljna vjerojatnost da osjećaju bol – iako su nekad, kao i školjke, bili smatrani “prejednostavnima”.

Osim toga, industrija škampi u nevjerojatnoj mjeri uništava morski okoliš i ekosustav jer ih hvataju mrežama potegačama koje “pokupe” sve i samo iza sebe ostave postoš. Zbog lova na škampe ubijaju se nebrojene druge životinje i uništavaju njihova staništa.

Ukratko, ne znamo sa sigurnošću osjećaju li školjke bol, ali u nedostatku dokaza, etičnije je postupati kao da mogu – pogotovo ako se zalažemo za suosjećanje prema svim bićima.

Ne, ljudi nisu prirodni mesojedi. Iako smo prilagodljivi i možemo probaviti različite vrste hrane, naša biologija i ponašanje ukazuju na to da nismo evoluirali kao pravi mesojedi.

🔸 Anatomija i probavni sustav – Ljudska čeljust i zubi prilagođeni su žvakanju biljne hrane, a naš probavni trakt je dug, što je karakteristično za biljojede. Mesojedi imaju kratka crijeva kako bi brzo izbacili meso koje se brzo kvari.

🔸 Naša fiziologija – Nemamo kandže, zube za trganje mesa niti instinkt da ubijamo druge životinje za hranu. Naša slina sadrži enzime za razgradnju škroba, a znojimo se kroz kožu – sve su to obilježja biljojeda.

🔸 Zdravlje – Biljna prehrana povezuje se s nižim rizikom od mnogih kroničnih bolesti, uključujući bolesti srca, dijabetes tipa 2 i određene vrste raka. Populacije s pretežno biljnom prehranom često su dugovječnije i zdravije.

🔸 Etika i suosjećanje – Ljudi imaju sposobnost suosjećanja i moralnog prosuđivanja. U današnje vrijeme možemo birati prehranu koja ne uključuje patnju životinja, a pritom zadovoljava sve naše nutritivne potrebe.

Ukratko, iako možemo jesti meso, nismo prirodni mesojedi – već bića koja mogu birati prehranu u skladu s vlastitim zdravljem, etikom i okolišnim vrijednostima.

Većina životinja koje love su obligatni mesojedi i ne mogu preživjeti bez mesa. Ljudi, s druge strane, mogu živjeti zdravo bez ubijanja drugih bića – imamo izbor i moralnu svijest.

Osim toga, nije dosljedno koristiti ponašanje životinja kao moralni vodič, jer životinje rade i mnoge druge stvari koje mi smatramo neprihvatljivima. Na primjer:

• Neke životinje ubijaju vlastite mladunce ako su slabi ili ako nema dovoljno hrane.

• Silovanje i prisilno parenje su česta ponašanja u životinjskom svijetu.

• Teritorijalne borbe često završavaju teškim ozljedama ili smrću.

• Kanibalizam postoji kod brojnih vrsta.

Ako bismo opravdavali naše ponašanje onime što životinje rade, morali bismo prihvatiti i sve te pojave. Ali ljudi su bića s razvijenim moralnim kompasom – upravo zato ne uzimamo ponašanje divljih životinja kao mjerilo za ono što je ispravno ili etično u ljudskom društvu.

Ne – ljudi ne moraju jesti meso da bi bili zdravi. Svi potrebni nutrijenti mogu se dobiti iz dobro izbalansirane biljne prehrane.

Velike svjetske zdravstvene organizacije, poput Američke dijetetičke udruge (ADA) i Britanskog nutricionističkog društva, jasno navode da su veganske prehrane prikladne za sve faze života, uključujući trudnoću, djetinjstvo i sport.

Važni nutrijenti poput proteina, željeza, kalcija, omega-3 masnih kiselina i vitamina mogu se dobiti iz biljnih izvora kao što su:

• mahunarke, orašasti plodovi, sjemenke, cjelovite žitarice (proteini, željezo)

• zeleno lisnato povrće, obogaćeni napici (kalcij)

• lanene sjemenke, alge (omega-3)

• vitamin B12 je jedini nutrijent koji nije prirodno prisutan u biljkama, ali se lako nadoknađuje suplementima ili obogaćenom hranom – baš kao što se i u konvencionalnoj prehrani često koristi dodatno dodan B12 (jer se i životinjama daje kao dodatak u stočnoj hrani).

Štoviše, biljna prehrana povezuje se s nižim rizikom za brojne bolesti, poput kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa tipa 2, visokog tlaka, pretilosti i nekih vrsta raka.

Dakle, meso nije nužno za zdravlje – a često je povezano i s većim zdravstvenim rizicima.

Na zapadu je problem to što ljudi konzumiraju previše proteina, a ne premalo. Najveći broj Amerikanaca unosi oko sedam puta više bjelančevina nego što im je potrebno. Možete dobiti dovoljno bjelančevina iz kruha sa cjelovitim zrnom, zobene hrane, graha, kukuruza, graška, gljiva ili brokule – skoro sva hrana sadrži bjelančevine. Osim ako velikim dijelom ne jedete bezvrijednu (tzv. ‘junk’) hranu, gotovo je nemoguće unijeti toliko kalorija koliko nam je potrebno za dobro zdravlje, a da ne dobijemo i dovoljno bjelančevina.

Nasuprot tome, višak proteina je glavni uzrok osteoporoze i doprinosi oštećenju bubrega i drugim bolestima razvijenih zemalja.

Ovaj vitamin se nekada nalazio na korjenastom povrću, ali je danas nestao iz tla zbog uporabe umjetnih gnojiva. Stručnjaci preporučuju da vegani uzimaju dodatne tablete vitamina B12 ili pak jedu proizvode koji sadrže ovaj vitamin (npr. neke vrste žitnih pahuljica i neka sojina mlijeka su obogaćena vitaminom B12).

Namirnice bogate proteinima kao što su meso, jaja i mliječni proizvodi, pri razgradnji oslobađaju otrovne nusprodukte koje tijelo suzbija pomoću kalcija prije nego li ih u potpunosti eliminira. To izvlači kalcij iz organizma, uključujući i onaj pohranjen u kostima, što opet dovodi do njegovog gubitka čime se poništava prvobitan unos kalcija iz mliječnih proizvoda u organizam. U zemljama gdje se mliječni proizvodi općenito malo konzumiraju, manje je slučajeva osteoporoze nego recimo u SAD-u, gdje je potrošnja mliječnih proizvoda među najvišima u svijetu. Zdravstvena studija na Harvardu u kojoj se pratilo 78,000 žena u periodu od 12 godina pokazala je da ih mlijeko nije zaštitilo od lomova kostiju. U stvari, u grupi koja je pila tri čaše mlijeka dnevno zabilježeno je više prijeloma kostiju nego u onih koji su mlijeko konzumirali rjeđe.

Nerealno je očekivati da će svi prestati jesti meso preko noći. Kako će opadati potražnja za mesom, tako će opadati i broj uzgajanih životinja. Uzgajivači će prestati uzgajati toliko mnogo životinja i okrenuti se poljoprivredi ili drugim industrijama. Kada će ih biti manje, životinje će moći prirodnije živjeti svoje živote.

Ove životinje danas postoje u tolikom broju isključivo zato što ih umjetno uzgajamo i razmnožavamo za ljudsku upotrebu. Njihov broj nije prirodan – rezultat je industrijske proizvodnje. Uklanjanjem potražnje za mesom i drugim životinjskim proizvodima, broj tih životinja bi se postupno i kontrolirano smanjio, bez masovnog izumiranja ili patnje.

Također, izumiranje u smislu nestanka iz tvornica nije isto što i izumiranje kao prirodne vrste. U skloništima i utočištima za životinje mnoge od ovih vrsta bi nastavile živjeti – ali bez eksploatacije, prisilnog razmnožavanja i prerane smrti.

Na kraju, nije opravdano održavati neku vrstu na životu samo zato da bi je mogli iskorištavati i ubijati. Postojanje ne znači opravdanje patnje.

Da – zapravo, bilo bi je više nego dovoljno.

Trenutno većinu poljoprivrednih resursa – zemlje, vode i hrane – ne koristimo za izravnu prehranu ljudi, nego za uzgoj životinja. Životinje koje jedemo pojedu puno više kalorija i proteina nego što na kraju dobijemo iz mesa, mlijeka ili jaja. To je izrazito neučinkovit sustav.

Primjer: da nahranimo kravu da proizvede 1 kg govedine, treba joj oko 25 kg hrane biljnog porijekla. Umjesto da tu hranu pojedu ljudi, troši se na uzgoj životinja – dok milijuni ljudi u svijetu gladuju.

Prema podacima UN-a, biljna prehrana mogla bi nahraniti i do 10 milijardi ljudi, dok trenutni sustav to ne može, čak ni uz ogromnu količinu iskorištenih resursa.

Dakle, prelaskom na biljnu prehranu povećala bi se dostupnost hrane, smanjila glad u svijetu i očuvali bi se prirodni resursi.

Svakako da – štoviše, korisna je za dječje zdravlje. Dobro izbalansirana veganska prehrana omogućuje djeci zdravo odrastanje. Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje isključivo dojenje djeteta do navršenih šest mjeseci, a dohrana se može započeti kada beba ima pet mjeseci, ako slabije napreduje na težini. Prva kruta hrana obično su kašice od žitarica, voća i povrća. Nakon sedmog mjeseca, djeci se obično počinje davati hrana s više bjelančevina. U veganskim obiteljima to može biti pire od mahunarki ili kaša od tofua. Jedina dodatna potreba majki veganki koje doje djecu i veganski hranjene djece je uzimanje vitamina B12 iz hrane ili dodataka prehrani. Uz poštivanje ovih jednostavnih smjernica i adekvatnim odgovorom na iskazivanje dječje gladi i apetita, i djeca na veganskoj prehrani dobro se razvijaju i zdrava su, kao i djeca na mješovitoj prehrani te se često ističu i boljim zdravstvenim stanjem i otpornošću na razne bolesti.

Postoje. Primjerice, Američka nutricionistička udruga i Nutricionisti Kanade izradili su vrlo detaljnu i opširnu studiju (posljednja dopuna je iz lipnja 2009.), koja kao rezultat ima stajalište da je ‘dobro isplanirana veganska i druga vegetarijanska prehrana pogodna za sve stadije života, uključujući razdoblje trudnoće, laktacije, djetinjstva i adolescencije’. Nadalje, studija iznosi stav ‘da je primjereno isplanirana veganska prehrana zdrava, nutritivno dostatna i da osigurava zdravstvene dobrobiti u prevenciji i liječenju određenih bolesti’. Svjetski poznati pedijatar dr. Benjamin Spock u knjizi ‘Odgoj i njega djeteta’ preporučuje upravo vegansku prehranu kao potpuno prihvatljivu za djetetovo zdravlje.

Povremeno se u medijima senzacionalistički i površno prikazuju slučajevi djece koja su se razboljela ili čak umrla jer su ih roditelji navodno hranili veganski. I sami pedijatri i stručnjaci za dječju prehranu potvrđuju da dijete ne može umrijeti od veganske prehrane, iako mu mogu nedostajati određeni nutrijenti. Slučajevi hranjenja djece, primjerice, samo jabukama ili izgladnjivanje djece nemaju veze s veganskom prehranom i treba ih razgraničiti i osuditi jer štete djeci i rastućem veganskom pokretu. Kada su roditelji loše informirani o prehrani djeteta i nutritivnim potrebama djeteta, zdravlje njihova djeteta je ugroženo, neovisno o izboru prehrane.

Ne znam. Ljudi su sposobni učiniti ekstremne stvari kako bi spasili vlastiti život, čak i ako to znači ozljeđivanje nekog nedužnog. (Ljudi su čak znali ubiti i pojesti druge ljude u takvim situacijama.) Taj primjer, međutim, nije odgovarajuć za naše svakodnevne izbore. Za većinu nas nema potrebe, niti opravdanja za ubijanje životinja radi hrane.

Da. Znanstvenici su bez sumnje dokazali da ribe, rakovi i ostali morski stanovnici osjećaju bol. Tijela rakova pokrivena su kemoreceptorima, tako da su vrlo osjetljivi na okolinu. Kuhanje živih jastoga je krajnje okrutno. Njihova idealna tjelesna temperatura je između 38 i 42 stupnja. Jastoge se žive baca u kipuću vodu dok oni bezuspješno pokušavaju pobjeći. Kada bi dućani držali žive svinje ili kokoši u prljavim staklenim bazenima s receptima koji predlažu da se životinje bace u kipuću vodu kupci bi bili užasnuti. Na ovakvom primjeru možemo vidjeti da je to jednako okrutno i nehumano činiti jastozima.

Za prehranu životinja potrebno je posjeći drveće i isušiti vodu da bi se dobila polja za uzgoj žitarica, a otpad koji ostaje od farmskih životinja zagađuje rijeke i potoke. Zapravo, zastrašujući je podatak da su znanstvenici jedenje mesa stavili na drugo mjesto kao glavni razlog za onečišćenje Zemlje (na prvom mjestu su vozila na fosilna goriva). Nije ni čudno kad se razmotre ovakve činjenice:

Krave moraju pojesti 8 kg bilja da proizvedu 1 kg mesa. Samo u SAD-u za uzgoj životinja za hranu utroši više od polovice upotrijebljene vode. Za proizvodnju 1 kg mesa potrebno je 2,500-6,000 litara vode, a za proizvodnju 1 kg pšenice potrebno je oko 60 litara vode.

Za proizvodnju samo jednog hamburgera upotrijebi se fosilnog goriva dovoljnog da se njime vozi auto oko 40 km. Od svih sirovina i fosilnih goriva oko jedna trećina se upotrebljava za uzgoj životinja za hranu.

Od ukupnih poljoprivrednih zemljišta samo u SAD-u 87% se upotrebljava za uzgoj životinja za hranu. To je 45% površine SAD-a. Mesna industrija je također odgovorna za 85% erozije tla.

Više od 80% kukuruza koji se proizvodi i više od 95% zobi se koristi za prehranu stoke. Samo stoka u svijetu pojede količinu hrane kalorijskih potreba dovoljnih za 8,7 milijardi ljudi – više nego cijela ljudska populacija na Zemlji.

Voda koja ostaje nakon proizvodnje mesa pomiješana s pesticidnim ostacima, dospijeva kao gnojivo u tlo, a time i u podzemne vode.

Ekolozi su izračunali da proizvodnja mesa zagađuje okoliš deset puta više nego što to čine domaćinstva i tri puta više od ostale industrije.

Zato odricanje od mesne prehrane nije samo pitanje zdravlja i etike nego i pitanje našeg opstanka na ovom planetu. Problem gladi u mnogim dijelovima svijeta, problem podzemnih voda, uništavanje dragocjenih prirodnih bogatstava diljem svijeta, erozija tla i sa time povezane klimatske katastrofe problemi su na koje neposredno utječe naš način prehrane.

Ribogojilišta, ili ‘akvafarme’, bacaju otpad, pesticide i druge kemikalije direktno u obalne vode koje su ekološki vrlo krhke, uništavajući na taj način lokalne ekosustave. Osim toga, ribogojilišta koja ribe uzgajaju u ograđenim dijelovima prirodnih voda (mora) uništavaju bogata prirodna staništa zbog prekomjernog broja riba čiji broj daleko premašuje kapacitet samog staništa. Otpad iz prenatrpanih bazena može izazvati pojavu ogromnih zelenih krpa mulja koji pluta po površini i blokira dovod kisika u vodu te na taj način izaziva smrt velikog dijela podvodnog svijeta. U Brazilu je onečišćenje prouzročeno akvafarmama utjecalo na promijene lokalne klime u tolikoj mjeri da su neke operacije iz područja akvakulture morale biti u potpunosti obustavljene. Da bi se uzgojila jedna tona ribe potrebno je osam tona vode. Intenzivan uzgoj rakova zahtijeva do deset puta više vode. Prema časopisu Science farma lososa na površini od 8100 m2 proizvodi isto toliko otpada kao i grad sa 10.000 stanovnika. Farme lososa u Britanskoj Kolumbiji proizvele su otpada kao i grad sa pola milijuna ljudi. I dok ribogojilišta žele prikazati ribogojilišta kako alternativu ribolovu koji smanjuje populacije divlje ribe, mnoge vrste riba iz ribogojilišta zapravo su predatori (lovci), npr. lososi i rakovi, koji se moraju hraniti ribom iz otvorenog mora. I tako da bi se proizvelo 0,5 kg ribe iz ribogojilišta potrebno je 2,5 kg ribe iz otvorenog mora. Životinje u ribogojilištima izložene su torturi zbog neprirodnog staništa.

Mnoge komercijalne ribarske flote prakticiraju ribolov mrežama koje se vuku po dnu kako bi uhvatile morske životinje koje žive u blizini, na ili ispod morskog dna, kao što su to iverak, bakalar, kirnja, rakovi, i školjkaši. Znanstvenici se slažu oko toga da je šteta prouzročena takvim načinom izlova ribe usporediva sa sječom prašuma, samo u još mnogo većem opsegu. Primjerice, područje morskog dna koje se ogoli mrežama približno iznosi površinu od 48 spojenih država: 150 puta veću od površine posječenih šuma! Elliot Norse, predsjednik Konzervacijskog instituta za biologiju mora, kaže, ‘Znanstvenici nalaze da ribolov mrežama na potezanje uzrokuje najveće poremećaje u svjetskom podmorju, a lako moguće i najveće oštećenje u biosferi koje je čovjek ikada izazvao.’

Nažalost, ljudi koji prakticiraju sustav ‘ulovi i pusti’, ne uzrokuju ništa manje štete ribi nego ostali načini lova. Ribe koje se nakon što se ulove vrate natrag u vodu proživljavaju mnogo psihološkog stresa te na kraju često umru od šoka, ili zbog povreda postaju lagana meta predatorima. Ribe osjećaju bol, one najčešće duboko zagrizu udicu, i da bi ju kasnije ribiči izvukli moraju zagurati svoje prste u riblje grlo i onda okrutno iščupati dio riblje utrobe zajedno sa udicom. Možemo uživati u prirodi i družiti se s prijateljima i obitelji bez da naudimo životinjama.

Mnogi ljudi vjeruju kako kokoši i krave iz slobodnog uzgoja žive sretno i mirno sve do trenutka kada budu zaklane. Ali, ne postoji zakon ili standard koji bi određivao što točno obuhvaćaju pojmovi kao što su ‘slobodan’ ili ‘domaći uzgoj’. Na žalost, čak i ti neodređeni pojmovi su vrlo rijetko opravdani, primjerice američko Ministarstvo agrikulture oslanja se na ‘izjavu proizvođača o istinitosti takvog deklariranja proizvoda’, a ona je obično bespredmetna. Zapravo, uobičajeni okrutni industrijski postupci koji se koriste na tvorničkim farmama, kao što su rezanje kljunova, prisilno mitarenje, doslovno bacanje muških pilića odmah nakon što se izvale iz jaja, također se koriste i u ‘domaćem uzgoju’. Naravno, svaka će životinja biti zaklana kada se ocijeni da je to najprofitabilnije. Prema časopisu ‘Washington Post’, termin ‘slobodan uzgoj’ osobito u slučaju ptica, ‘ništa stvarno ne govori o kvaliteti života /životinja/, pa čak niti ne osigurava da životinja zapravo uopće može izaći iz zatvorenog prostora’. Od kokoši iz ‘slobodnog’ uzgoja koja će prvi put u životu udahnuti svježi zrak na svom putu do klaonice, pa sve do krave koja je uzgajana na ‘humani’ način, a kojoj je njeno muško dijete oduzeto po rođenju i prodano uzgajivaču teletine, sve životinje uzgajane za meso pate i iskorištavane su. Čak ni mala seoska domaćinstva koja prodaju mlijeko, svoje stare krave pošalju u klaonicu, a novorođene muške teliće proizvođaču teletine. Osim toga životinje nisu tu da ih mi iskorištavamo, bez obzira kako s njima postupali, već imaju svoje razloge za postojanje. Iz tih razloga, mi vjerujemo da je jedina humana opcija u potpunosti se uzdržati od jedenja jaja, mlijeka i mesa. To je bolje za vaše zdravlje, okoliš i životinje, i to je mnogo lakše učiniti nego što biste možda mogli pomisliti!

Ubijanje životinja za prehranu ljudi nije ništa drugo do ubijanje zbog ljudskog zadovoljstva. Meso ne samo da nije potrebno ljudskom organizmu, već mu i šteti, stoga jedenje mesa je ubijanje iz čiste ljudske obijesti. Ljudi niti su predodređeni da jedu životinje, niti su u prirodnom prehrambenom lancu, već potpuno bespotrebno množe, drže u stravičnim uvjetima i ubiju preko 40 milijardi životinja godišnje.

Držati u zatočeništvu životinje, hraniti ih, dati im imena, postati im ‘roditelj’ koji na kraju ubija svoju nedoraslu djecu kao bi se nahranio njihovim mrtvim tijelima nije u redu. Životinje nisu stvorene da ih iskorištavamo, ubijamo i da se s njima hranimo.

Ukoliko odbijamo kupovati vegansku hranu u supermarketima ili restoranima koji prodaju ili serviraju meso, poručujemo im da jednostavno imaju jedno mjesto manje za prodaju. Oni to tumače kao manju potražnju za veganskom hranom, što bi imalo za posljedicu da se takva ponuda povuče s polica i jelovnika. To bi stvarno bilo jako loše! Također je dobro pravilo navika da se da pošalje e-mail s vašim komentarom ili zahvala kad god ste zadivljeni veganskom ponudom.

Dobro je da što više proizvođača proizvodi biljne proizvode. Naime, svaki veganski proizvod više znači jedan mesni proizvod manje, a naročito je dobro da proizvođači koji proizvode mesne proizvode prijeđu na proizvodnju biljnih proizvoda te s vremenom i na koncu u potpunosti prestanu proizvoditi mesne.

O tome naravno ovisi i potražnja i dobro je da se ona događa i kod ljudi koji nisu još vegani, ali su spremni kupiti veganski proizvod. To ne samo da će izravno smanjiti proizvodnju mesnih proizvoda nego će i povećati proizvodnju veganskih.

Odlično je da se proizvođači mesnih proizvoda okreću proizvodnji veganskih, odnosno puno bolje nego da proizvode samo mesne jer teško da će odmah odbaciti sve mesne proizvode i proizvoditi samo veganske, no vjerujemo da će se postupno jednog dana i to dogoditi. Zato je bitno podržati njihova nastojanja da barem djelomično promijene svoj način proizvodnje, kao što je dobro i da svoj kapital ulažu u biljne proizvode, reklamiranje takvih proizvoda i sl. Smatramo da je znatno bolje navedeno nego da to ne rade i da se fokusiraju samo na mesne proizvode. Nadamo se da će i njihovi biljni proizvodi biti sve bolji i privlačniji njihovim kupcima koji su usredotočeni na meso te da će postotak veganskih proizvoda u njihovoj sveukupnoj proizvodnji stalno rasti. Neka ulažu svoje resurse u razvoj i proizvodnju veganskih proizvoda, to može biti samo dobro za životinje.

Danas smo dočekali da gotovo svi mesni proizvođači mijenjaju svoje stavove u korist proizvodnje veganskih proizvoda i to će dodatno povećati ponudu, kao i dostupnost, a zatim i stvoriti novu potražnju. Razumljivo je da mesni proizvođači stvaraju odbojan stav jer uzgajaju i ubijaju životinje, no cilj je da oni to prestanu, tj. da za početak barem krenu u tom smjeru. Može se smatrati da treba bojkotirati sve koji sudjeluju u iskorištavanju životinja, no to baš ne bi pomoglo veganskom pokretu. Osim toga, vrlo je teško takvo pravilo primjenjivati u svakodnevnim situacijama jer ne bismo onda kupovali ni kruh u pekari jer one također iskorištavaju životinje za mast, mlijeko, meso i sl., ne bismo kupovali ni u jednom supermarketu osim u isključivo veganskim trgovinama (kojih je premalo) jer i oni profitiraju na mučenju životinja. Također, još uvijek živimo u svijetu gdje se i plaćanjem poreza financira ubijanje životinja te u svijetu u kojemu se isplaćuju golemi poticaji za uzgajivače životinja i u kojemu se subvencionira mesna industrija. Ipak, želimo promjenu, a za nju su nam potrebni svi koji na bilo koji način mogu pridonijeti.

Veganske organizacije diljem svijeta potiču velike proizvođače da rade promjene u svojoj proizvodnji i da uvode linije veganskih proizvoda. Stoga se događaju pozitivni pomaci u tom smjeru, što će pomoći daljnjem povećanju broja vegana i ljudi koji kupuju veganske proizvode, kao i smanjenju proizvodnje mesnih proizvoda o čemu već postoje vrlo ohrabrujući podaci. To će pomoći i malim veganskim proizvođačima, koji nemaju mogućnosti reklamirati se i samo tako doći u trgovačke lance, no povećanjem potražnje, koju će stvoriti veći proizvođači, i oni će lakše plasirati svoje proizvode.

Zamislite da neki veliki proizvođač, koji ima velike proizvodne pogone, novac i distribucijske kanale, odluči proizvoditi novi veganski proizvod i svoje resurse, koje inače ulaže u proizvodnju mesnog proizvoda, uloži u novi veganski proizvod koji mu se zbog svoje kvalitete i okusa počne prodavati bolje nego mesni pa to stvori novu potražnju za veganskim proizvodima općenito.

Zbog sigurnosti sastava i načina proizvodnje veganskih proizvoda od strane mesne industrije vrlo je poželjno da ti proizvodi nose V-oznaku, odnosno da imaju certifikat da su veganski. Time će proizvod ulijevati veće povjerenje i biti privlačniji ne samo veganima i vegetarijancima već i svima ostalima koji naiđu na njega u trgovini.

Veganski proizvodi postaju mainstream, namijenjeni su svima i to je za svaku pohvalu. Smatramo da je u svakoj situaciji nužno gledati korist cijelog veganskog pokreta i životinja općenito.

Jer stvarni trošak mesa ne plaćamo na kasi – nego kroz štetu okolišu, zdravstvu i životinjama.

Meso ima ogroman “skriveni trošak” koji trenutno snosi društvo – a ne proizvođači ili potrošači. Uvođenje poreza na meso (kao i na cigarete ili gorivo) bilo bi način da se unutarnji trošak uskladi sa stvarnim posljedicama. Evo zašto:

Okoliš: Stočarstvo je jedan od najvećih uzroka klimatskih promjena, krčenja šuma, zagađenja voda i gubitka bioraznolikosti. Proizvodnja mesa koristi ogromne količine zemljišta, vode i hrane – puno više nego biljna prehrana.

Zdravlje: Visoka konzumacija mesa, posebno crvenog i prerađenog, povezana je s većim rizikom od raka, srčanih bolesti, dijabetesa i drugih kroničnih bolesti. Troškove liječenja snosi zdravstveni sustav – dakle svi građani.

Ekonomija: Trenutno se industrija mesa često subvencionira javnim novcem, dok se veganski proizvodi ne potiču jednako. Porez na meso mogao bi se koristiti za potporu održivijim prehrambenim sustavima, prelazak na biljnu proizvodnju i subvencije za zdrave i etične opcije.

Etika: Više od 80 milijardi životinja godišnje se uzgaja i ubija u intenzivnim i često okrutnim uvjetima. Porez na meso mogao bi pomoći u smanjenju potražnje i potaknuti razvoj alternativa, poput biljnog mesa ili hrane iz laboratorija.

Porez na meso nije kazna – već način da se korigira tržište koje trenutno potiče štetne prakse, a obeshrabruje održive i suosjećajne izbore.

Dobrodošli ste kao član udruge. Prijatelji životinja nije klub vegetarijanaca i vegana već neprofitna organizacija za promoviranje zaštite i prava životinja. Svaka pomoć životinjama je dobrodošla, ako želite svakako im možete pomoći, vašim članstvom kao podrškom, a i sudjelovanjem u radu udruge na bilo kojem području djelovanja. No svakako smo i udruga za promoviranje veganstva, jer se životinje bespotrebno i okrutno te u najvećem broju muče i ubijaju upravo zbog hrane. Temelj zaštite životinja i poštivanja njihovih prava je ne jedenje njihovih izmučenih i osakaćenih tijela. Životinje u mesnoj i mliječnoj industriji prolaze strahovitu patnju od samog svog rođenja, završavajući pod nožem mesara koji će ih pretvoriti u hrenovke i paštete, što zasigurno nije svrha njihova postojanja.

Prijatelji životinja, kao udruga za promociju prava i zaštite životinja reagira tamo gdje životinje pate i ne može ni najmanje zanemariti ubojstva životinja zbog njihovog mesa, čak i ako trenutačna navika našeg naroda takva da se zanemaruje ne samo patnje životinja veći i zapanjujući broj zdravstvenih problema uzrokovanih mesnom prehranom. Istina je da jednostavno ne postoji način da se životinje humano uzgoje i ubiju za hranu. Konačno, postoji i jednostavni moralni princip da mi nemamo pravo manipulirati i ubijati životinje za naše vlastite potrebe. Životinje ne pripadaju nama, i njihovi životi su jednako vrijedni njima samima kao i vaši vama.

Kada ljudi kažu da zastupaju životinje, a s druge strane podržavaju nasilje, bijedu i smrt svaki puta kad sjedaju za stol kako bi jeli, oni postaju aktivisti smrti. Jedini očiti izbor koji podržava život je vegetarijanstvo. Svatko, baš svatko od nas mora jesti. Svaki put kad sjedamo za stol kako bismo jeli, mi vršimo izbor između života i smrti: Da li želimo poduprijeti suosjećanje i milost? Ili želimo poduprijeti jad, nasilje, i krvoproliće? Hoćemo li stati na stranu okrutnosti ili suosjećanja? Većina nas će se složiti s time da je nemoralno dobrovoljno nanositi patnju psu ili mački. Zaista ima smisla da taj stav proširimo na podjednako osjetljive krave, svinje, piliće, ribe i druge životinje.

Čestitamo na odluci! Prelazak na biljnu prehranu odličan je korak za tvoje zdravlje, životinje i planet. I ne brini – uz malo planiranja, sve potrebne nutrijente možeš lako unijeti kroz raznoliku i ukusnu biljnu hranu. Slobodno jedite uobičajene namirnice, raznovrsno i sve što vam odgovara, a ako baš želite zamjenu za meso na tržištu postoje vrlo jeftini, zdravi i ukusni proizvodi koji su zamjena mesu (biljni burgeri, biljne paštete i salame, soja u obliku komadića, ljuspica i medaljona koje se jednostavno namoče ili kratko prokuhaju u slanoj vodi, seitan (pšenično meso), tempeh i sl.)

🔸 Proteini
Umjesto mesa, proteine možeš unositi kroz:

• mahunarke (leća, slanutak, grah, soja, grašak),

• tofu, tempeh i seitan,

• orašaste plodove i sjemenke (npr. bademi, suncokretove i bučine sjemenke),

• biljna mlijeka i jogurte obogaćene proteinima.

🔸 Željezo
Biljni izvori željeza uključuju:

• zeleno lisnato povrće (npr. blitva, špinat),

• mahunarke,

• suho voće (npr. marelice, grožđice),

• cjelovite žitarice i sjemenke.

Savjet: kombiniraj ih s izvorima vitamina C (npr. limun, paprika, naranča) jer on povećava apsorpciju željeza.

🔸 Vitamin B12
Jedini nutrijent koji se ne nalazi prirodno u biljkama. Preporučuje se uzimanje dodatka B12 ili konzumacija obogaćenih proizvoda (npr. biljna mlijeka, pahuljice).

🔸 Omega-3 masne kiseline
Umjesto ribe, omega-3 možeš dobiti iz:

• mljevenih lanenih sjemenki,

• chia sjemenki,

• oraha,

• ulja algi (ako želiš dodatak).

🔸 Kalcij i vitamin D
Nalaze se u obogaćenim biljnim napicima, tofuu, bademima, brokuli i sezamu. Vitamin D možeš dobiti i boravkom na suncu, ili kroz dodatke, posebno zimi.

Ključ je u raznolikosti i ravnoteži. Većina ljudi ugodno se iznenadi koliko je biljka obrok bogat, ukusan i zasitan!

Napomena na proizvodu da ‘može sadržavati tragove…’ znači da je proizvod napravljen na istome stroju na kojem se rade i neki drugi proizvodi koji sadrže drukčije sastojke. Kada piše da npr. sadrži mlijeko u tragovima riječ je o minimalnoj mogućnosti kontaminacije namirnicama životinjskog podrijetla zbog proizvodnje u istom postrojenju, no proizvođač mora to navesti zbog zaštite potrošača. Takva napomena stavlja se zbog ljudi koji su alergični na pojedine sastojke, a korisna je i veganima, kako bi se navela mogućnost da se u proizvodu nađu tragovi npr. mlijeka i sl. sastojaka koji su korišteni u proizvodnji na istome stroju. Ako na veganskoj čokoladi piše da može sadržavati tragove mlijeka, to znači da se u istom postrojenju proizvodi i mliječna čokolada i da je moguće da su ostali tragovi usprkos tome što se strojevi čiste. U Vege vodiču su isključivo gotovi proizvodi koji su po svojem sastavu veganski, odnosno ne sadrže sastojke životinjskog podrijetla. Svatko može odlučiti hoće li izbjegavati određene proizvode na kojima se navodi da mogu sadržavati tragove namirnica životinjskog podrijetla, iako su po sastavu veganski.

Istina je da su veganski specijaliteti, kao burgeri, skuplji od neveganskih proizvoda, ali srećom oni nisu jedina opcija. Gotova hrana će uvijek biti skuplja od hrane koju sami pripremite, pa će vam kupovanje sastojaka i vlastito pripremanje hrane uštedjeti novac. Veganski sastojci kao što je tjestenina, riža, tofu i grah su mnogo jeftiniji od mesa. Novac koji uštedite od nekupovanja mesa može otići za kupovinu biljnog mlijeka i druge sastojke kao što je voće i povrće. Mislite na svoje zdravlje: svježe voće i povrće može koštati više od nezdrave hrane, ali nije li vaše zdravlje vrijedno tog ekstra novca? Ako još uvijek niste sigurni, zbog zdravije veganske prehrane uštedjet ćete stotine ili tisuće kuna koje biste potrošili na brigu za zdravlje, što će više nego pokriti malo skuplju cijenu biljnog mlijeka.

Često se jedno jaje u receptu može jednostavno preskočiti, ali također postoje mnoge isprobane i prave zamjene koje čine čuda. Mrvljenim tofuom posoljenim crnom soli, koja je okusna zamjena za jaja, dobit ćete kajganu bez jaja. Također, potražite majonezu bez jaja, mikseve smrvljenog tofua i druge alternative za jaja u svojoj lokalnoj prodavaonici zdrave hrane. Umjesto da koristite jaja za povezivanje mase burgera i štruca probajte akvafabu (voda iz konzerve slanutka ili graha), chia ili lanene sjemenke natopljene u vodi, pire, gnječeni avokado, namočeni kruh ili izvaljanu zob.

Želatina je protein dobiven kuhanjem kože, tetiva, ligamenata i/ili kostiju sa vodom. Obično se dobiva od krava ili svinja. Želatina se može, no ne mora koristi u šamponima, maskama za lice i drugoj kozmetici; kao zgušnjivači za voćne želatine i pudinge (kao što je Jell-O-desertna želatina s voćnom aromom); u slatkišima, Marshmallow-su (spužvasti slatkiši koji se često prže na vatri), kolačima, sladoledu i jogurtima; na fotografskom filmu, u vitaminima kao prevlaka i kao kapsule; i koji puta se koristi kao pomoć u ‘čišćenju’ vina. Želatina nije veganska. Međutim, postoji proizvod koji se zove agar agar koji se ponekada reklamira kao ‘želatina’, ali je veganski, dobiva se od jedne vrste morske alge.

Kad netko prvi put otkrije stvarnost suvremenog iskorištavanja životinja, nakon odbacivanja proizvoda direktno povezanih s tom izrabljivačkom industrijom (proizvodi od mesa, mlijeka, jaja, meda, kože, krzna, svile, vune, perja…), osjeti potrebu odbaciti i svaki pojedini proizvod povezan s patnjom životinja.

Nažalost, to je gotovo nemoguće. Svugdje oko nas su proizvodi koji su na neki način povezani s eksploatacijom životinja poput pamuka (životinjski produkti se koriste za izbjeljivanje), bicikla (životinjska masnoća korištena za vulkanizaciju guma), knjiga (kože i kosti u ljepilu za povezivanje), cesta i zgrada (životinjski sastojci u betonu), vode (testirana sa životinjskim proizvodima, često filtrirana kroz koštani ugljen)… Nadalje, televizori, računala i mobiteli s LCD ekranima mogu sadržavati životinjski kolesterol.

Hodamo po životinjama, vozimo se na njima, sviramo na njima, unosimo ih lijekovima, špricamo ih na sebe koristeći parfeme, stavljamo namirnice u njih jer se derivati životinjskih masti koriste za plastične vrećice, crtamo sa životinjama jer se nalaze i u masnim bojicama, pušimo ih jer se hemoglobin dobiven iz krvi svinja nalazi u filterima nekih cigareta…

Nevjerojatna je činjenica koliko je korištenje životinjskih sastojaka ukorijenjeno u baš sve industrije ljudske proizvodnje…

Iako bi netko lako mogao pomisliti da bi navedeno moglo biti obeshrabrujuće za osobu koja odluči prestati sudjelovati u eksploataciji životinja, s tom se tvrdnjom baš nimalo ne slažemo. Ovo je definitivno još jedan dodatni razlog koji bi vas trebao potaknuti da se što više trudite tražiti alternative eksploataciji životinja.

Nitko nije savršen, no to ne znači da se ne morate maksimalno truditi. Svaki pokušaj smanjenja osobnog doprinosa ne-veganskim praksama u svijetu koji također nije veganski velika je stvar. Mnogo razumnije rješenje ovih problema je pritisak na tvrtke da razviju veganske alternative metodama koje trenutno koriste. Sjetite se samo Guinnessa koji je izbacio riblji mjehur iz procesa proizvodnje piva zbog pritiska javnosti i zbog sve veće popularnosti prehrane na biljnoj osnovi.

Važno je zapamtiti da je veganstvo i po definiciji ‘način života koji nastoji isključiti, koliko je to moguće i izvedivo, sve oblike iskorištavanja i okrutnosti prema životinjama radi hrane, odjeće ili bilo koje druge svrhe.’

Također, većina gore navedenih proizvoda nusprodukt je mesne industrije kao npr. želatina koja je nusprodukt mesne industrije. S porastom veganstva korištenje životinjskih sastojaka poput ovih gore navedenih polako će nestati. Dakle, ne gubite nadu i dajte naviše od sebe! Za njih, za vaše zdravlje i za cijelu planetu!

Neki generalni propisi i pravni okvir na koje se osoba može pozvati jest Opća deklaracija o ljudskim pravima, koju je potpisala i Hrvatska. U članku 18. iznosi da “svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje poučavanjem, bogoslužjem, praktičnim vršenjem i obredima.” https://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2009_11_12_143.html

U javnim bolnicama svatko tko zatraži ima pravo dobiti veganski obrok temeljem Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Čl.22, st.7) i Odluke o standardu prehrane bolesnika u bolnicama.

Što se tiče vrtića, Program zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane djece u dječjim vrtićima navodi kako “Pravilna prehrana djece u dječjim vrtićima osigurava se redovitim brojem obroka u skladu s preporučenim količinama energije i prehrambenih tvari prema tablici 1. i tablici 2. koje su prilog ovoga programa i čine njegov sastavni dio, kao i propisanim sanitarnim nadzorom nad namirnicama i predmetima opće uporabe koji se koriste u prehrani djece.” Spomenute tablice preciziraju vrijednosti energije i prehrambenih tvari, no ne determiniraju i namirnice kojima će se nutrijenti osigurati. Dakle, prema našim saznanjima ne postoji propis koji određuje nužnost mesa u prehrani djece u vrtićima.

Sam Ustav RH, članak 64., navodi “Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.”

Također, europska Konvencija o pravima djeteta navodi “1. Države stranke poštivat će i osigurati svakom djetetu na svom području prava navedena u ovoj Konvenciji bez ikakve diskriminacije prema djetetu, njegovim roditeljima ili zakonskim skrbnicima glede njihove rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnoga, etničkoga ili socijalnog podrijetla, imovine, teškoća u razvoju, obiteljskog podrijetla ili kakve druge okolnosti.” Budući da je vegetarijanska i veganska prehrana osobni svjetonazorski izbor, nepružanje dostatne navedene prehrane djetetu u vrtiću moglo bi se kategorizirati kao diskriminacija prema uvjerenju.

Prema svemu navedenom, vrtići i škole bi trebali osigurati nutritivno zdravu vegansku/vegetarijansku prehranu, ukoliko roditelji to traže.

Trenutno pokušavamo uvesti obaveznu vegansku opciju u studentske menze, a ako nam želite u tome pomoći, slobodno nam se javite putem e-maila.

Ako vam zalutala životinja dođe pred kućni prag, nemojte odmah pretpostaviti da ima dom i da je samo u prolazu. Nećete pogriješiti ako je za svaki slučaj zbrinete. Najbolje je odvesti je u najbližu veterinarsku ambulantu da joj se očita čip ako ga ima. U tom slučaju veterinar će kontaktirati njezinog skrbnika.

Ako se ispostavi da je životinja napuštene, odnosno ako nema mikročip, jako je bitno odmah o tome obavijestiti komunalnog redara i/ili sklonište na vašem području. Svaka napuštena životinja mora biti zavedena u sklonište tog JLS-a, čak i ako je planirate zadržati, morate ju prvo prijaviti skloništu koji će psa mikročipirati na svoje ime, a potom nakon zakonskog roka od 2 tjedna prebaciti skrbništvo na vas.

Na taj način ćete si i uštedjeti trošak jer će čipiranje i sterilizacija biti na trošak skloništa, a ujedno će cijeli slučaj biti legalan.

Ako ju ne želite ili ne možete udomiti, sklonište će ju prihvatiti, no vi dodatno možete pomoći u udomljavanju. Postavite plakate, objavite oglas na društvenim mrežama i slično kako bi se životinja što prije udomila.

Biti svjedokom zlostavljanja i zanemarivanja životinja može predstavljati traumatično iskustvo, pogotovo ukoliko ni sami niste sigurni što u takvoj situaciji učiniti. Najbolji način je upoznati se sa Zakonom o zaštiti životinja i prema njemu prijaviti zlostavljanje Veterinarskoj inspekciji, ako je potrebno i policiji, te učiniti sve kako biste se i sami uvjerili da je prijava provedena. Sve informacije o tome kome i kako prijaviti zanemarivanje i zlostavljanje pročitajte ovdje.

Ako veterinarski inspektor ne reagira na zaprimljenu prijavu te ne izađe u nadzor, niti vam odgovori na podnesak (prijavu, pritužbu), pošaljite prijavu i obvezno zatražite pisani odgovor putem web-obrasca Državnog inspektorata.

Da, svakako! Samo ove godine milijuni će životinja završiti u skloništima za napuštene životinje, a napustit će ih u mrtvačkim vrećama. Još i veći broj njih bit će napušteni i prepušteni životu ulice. Ova patnja mogla bi biti spriječena kastracijom životinja. Većina lutalica dolazi od životinja koje nisu bile sterilizirane. Kastracijom postižemo da se smanji broj neželjenih životinja koje bi ionako završile na ulici gdje ih može lupiti automobil, mogu biti zaražene bolestima, napadnute od drugih životinja ili okrutnih ljudi, mogu završiti u laboratorijima, kao mamac u borbama pasa ili će jednostavno okončati svoje živote umirući polako od gladi, hladnoće i opće iscrpljenosti. Kastracija je jedini način da se zaustavi ovaj začarani krug zlostavljanja životinja. Prijatelji životinja nastoje informirati i educiranja javnost o potrebi za sterilizacijom.

Sterilizacija mačaka lutalica uvelike sprječava patnje budućih generacija, iako mačkama ne poboljšava kvalitetu života jer se i dalje svakodnevno bore za opstanak u neprijateljskom okolišu. Izuzetak su mačke izolirane od prometnica, ljudi i ostalih životinja koje bi ih mogle ozlijediti, ako ih ljudi hrane i pružaju medicinsku skrb, ako su u području gdje nisu u doticaju s divljim životinjama i gdje je umjerena klima. Međutim, za sloboodnoživuće mačke, sterilizacija je jedino rješenje i njima jedina pomoć budući da su te mačke divlje i stoga neudomljive.

Skloništa bi trebali predstavljati privremeni smještaj za životinje. One trebaju mnogo više od vode, hrane i samog skloništa. Potrebni su im, a to i zaslužuju, ljubav i pažnja, čovjekovo društvo, poštivanje njihove individualnosti i mogućnost za igrom i šetnjom. Rješenje je u udomljavanju tih životinja i sterilizacijom, a krajnje rješenje je promjena odnosa ljudi prema životinjama, promišljanje kod nabave kućnih životinja, odgovorno držanje tih životinja te prestanak odbacivanja na ulicu.

Velika većina pasa koji se prodaju dolazi iz uzgajivačnica. U takvim uzgajivačnicama ženke se nerijetko drže u nehigijenskim kavezima i neprimjerenom smještaju. Bez mogućnosti druženja s drugim psima i bez ikakvog komfora, ženke u ovakvim uzgajivačnicama tretiraju se kao obični strojevi za rasplod! Štenci im se oduzimaju u najranijoj dobi. Ovakav nehuman način uzgoja dovodi do čestih oboljenja životinja, kao što su štenećak, gluhoća, upala očiju, fizičke deformacije i mnoge druge bolesti. I dok uzgajivači godišnje izbace na tržište milijune štenaca, isti toliki broj pasa bit će ubijen ili napušten. Kada ih se ljudi zasite, svoje kućne životinje jednostavno ostave na ulicama grada ili u nekom okolnom šumarku. Zbog ovakve situacije u društvu ne možemo opravdavati uzgajanje pasa za prodaju. Osim toga, treba se protiviti samoj prodaji životinja i gledanju samo na profit. Jednako je i s drugim životinjskim vrstama. Ne kupujte životinje u pet shopu, od uzgajivača niti preko oglasnika, već ako imate vremena, volje, dovoljno mjesta i novca, posjetite jedno od lokalnih skloništa za pse i udomite nekoga od njih. Životinje nisu predmeti. ne bi ih se smjelo prodavati i kupovati ili zarađivati na njihovoj reprodukciji.

Shvatite prijetnje ozbiljno – nemojte ostati na pretpostavci da vam susjed blefira jer vaša će životinja teško platiti u slučaju da ste u krivu. Ukoliko je vaša životinja već bila ozlijeđena, prijavite nasilnika Veterinarskoj inspekciji i prema potrebi policiji. Čuvajte sigurnost vaših životinja pridržavajući se sljedećih uputa:

• Upoznajte se sa Zakonom o zaštiti životinja, te se pobrinite da vaša životinja ima sve potrebne dozvole i cjepiva.
• Uvijek pokupite otpad za životinjom i bacajte ga na za to predviđena mjesta.
• Ne puštajte životinje same van. Ako se vaša mačka skiće po susjedstvu ili pas provodi čitave dane sam u dvorištu, odvedite ih unutra. I mačke i psi bi smjeli biti pušteni samo u ograđenom dvorištu ili na uzici i to tamo gdje vi na njih možete paziti.

Samu prijetnju također možete prijaviti policiji jer ako se nešto i dogodi, postojat će zapisnik o tome, a prema tome i osumnjičenik pa će policija kasnije lakše djelovati. Također je velika vjerojatnost da se susjed uplaši nakon dolaska i razgovora s policijom pa ništa ne napravi.

Ako sumnjate da je veterinar nesavjesno postupao s vašom kućnom životinjom, trebali biste ga prijaviti Veterinarskoj inspekciji. Stres i strah koji je životinja prošla ništa ne može ukloniti no mogu se spriječiti daljnja nepravilna postupanja.

Neprimjereni postupci od strane veterinara sankcionirani su, za najteže slučajeve povreda, člankom 208. Kaznenog zakona:

Nesavjesno pružanje veterinarske pomoći

Članak 208.

Veterinar ili veterinarski djelatnik koji se pri pružanju pomoći, pregledu, cijepljenju ili liječenju životinje ne pridržava pravila veterinarske struke pa zbog toga nastupi oboljenje, znatno pogoršanje bolesti ili uginuće životinje,

kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

U tom slučaju prijava se šalje Općinskom državnom odvjetništvu, kao i Hrvatskoj veterinarskoj komori.

Događalo se da su životinje bile teško ozlijeđene ili umrle u salonima za uljepšavanje zbog nepažnje ili nebrige djelatnika. Poduzimanje mjera opreza najbolji je način za sprječavanje ovakvih nesreća: preporučujemo da se raspitate o iskustvima drugih ljudi i odaberete salone i veterinare koji imaju pozitivne recenzije. Buduće tragedije mogu se spriječiti i vašom pričom o ozljedama koje su nanesene vašoj životinji na društvenim mrežama ili u novinama.

Napuštanje životinje od 2024. godine je postalo kazneno djelo i kažnjivo je prema Kaznenom zakonu.

Napuštanje kućnog ljubimca, domaće ili divlje životinje prijavljuje se policiji ili općinskom državnom odvjetništvu. Kazna je do godinu dana zatvora, odnosno do dvije ako je napuštanjem prouzročena smrt životinje ili je napušten veći broj životinja.

Nalazak pronađene životinje na području grada Zagreba može se prijaviti i na stranicama Info centra Dumovec.

Ne može. Takve odluke, koje donose pojedine jedinice lokalne samouprave, često nemaju jasno utemeljenje i protive se Ustavu RH, koji jamči pravo na privatnost i slobodu. Ograničenja prava i sloboda mogu se uvoditi samo zakonom i samo radi zaštite prava drugih ljudi, zdravlja, javnog morala ili pravnog poretka – što u ovim slučajevima najčešće izostaje. Također, Zakon o zaštiti životinja ne predviđa ograničenje broja životinja u kućanstvu, već poticanje odgovorne skrbi. Broj životinja o kojima netko skrbi privatna je stvar, sve dok su uvjeti držanja primjereni i ne štete dobrobiti životinja ni zajednici.

Osuđivati pse na samotno zatočeništvo na lancu toliko je okrutno da je u nekim gradovima i državama proglašeno protuzakonitim. U Hrvatskoj se zabranjeno stalno držanje pasa na lancu, no mi apeliramo da se ta odredba preformulira i da takva praksa u potpunosti bude zabranjena.

Zavezani psi bivaju izloženi vrućini, hladnoći, kiši i vjetru i samim time riziku od iznemoglosti ili ozeblina. Lanci se mogu zapetljati oko stabala ili drugih predmeta, posude sa vodom i hranom mogu se prevrnuti, koja se ljeti brzo kvari, a zimi smrzava. Psi na lancima često se boje nepoznatih ljudi i grčevito štite svaki komadić svoga teritorija. Lake su mete okrutnih ljudi kao i životinja, te stoga ne čudi da psi koji većinu života provedu na lancima često postaju opasni dok dobro socijalizirani psi rijetko grizu. Najgore od svega, psi na lancima vrlo su usamljeni. Oni su životinje koje žive u čoporima te vole i žele biti voljeni od svojih ljudskih obitelji. Oduzeti psu takvu privrženost toliko je okrutno da neki psi polude od usamljenosti. Za sve je najbolje kada se psi tretiraju kao članovi obitelji.

Sve ptice u kavezima su ili zatočene ili uzgojene u zatočeništvu. U divljini, ova prekrasna stvorenja nikada nisu sama i, ako se na trenutak odvoje, počnu snažno dozivati svoje jato. Budući da žive u jatima, međusobno se čiste, zajedno lete, igraju se, dijele brigu o jajima. Mnoge vrste ptica imaju jednog partnera kroz cijeli život i dijele roditeljske dužnosti. Također, mnoge ptice neće zamijeniti partnera nekim drugim ako ga izgube. Život u zatočeništvu često pticama predstavlja smrtnu kaznu budući da znaju patiti zbog neprimjerene prehrane, usamljenosti i stresa zbog života u skučenom prostoru. Ptice trebaju letjeti i biti sa svojom vrstom u prirodnom okruženju. Zatočeništvo kod njih uzrokuje velike promjene u raspoloženju. U New York Timesu objavljen je članak u kojem je objašnjeno kako mnoge ptice polude kada se nađu u zatočeništvu. ‘Frustracija’, kaže Dr. James Serpel, zoolog sa Sveučilišta Cambridge, ‘rezultira abnormalnostima u ponašanju koje se ponavlja, primjerice, ptica okreće glavom naprijed – nazad ili se neprestano premješta s noge na nogu, čupa si svo perje i ponaša se agresivno.’ Samo u SAD-u se prokrijumčari više ptica nego bilo kojih drugih životinja. Prije transporta, često ih se prisilno hrani, krila im se potkrešu, kljunovi zavežu i skriva ih se na sva moguća mjesta, od rezervnih guma do prtljage. Nije neobično da 80% ptica umre u jednoj pošiljci. Uzimanje životinja iz prirodnih staništa ugrožava pojedine životinje ali i čitave populacije i ekosustave. Primjerice, populacija južnoameričke crvene are spustila se za 75% u posljednjih 10 godina zbog krijumčarenja ptica kolekcionarima u SAD i Europu. Pticama uzgojenim u zatočeništvu nije ništa bolje. One starije od 8 do 10 tjedana ne prodaju se dobro u trgovinama kućnim životinjama tako da mnoge služe za rasplod i provedu čitav život u malim kavezima.

Mačke bi se trebale puštati van u šetnje na uzicama, jednako kao i psi da se igraju u dobro ograđenim dvorištima. Proizvodi poput fleksibilne mrežaste ograde koja se postavlja na vrh ograde dvorišta sprječavaju mačkama da se popnu preko. Poput male djece ili pasa, mačke puštene van bez nadzora ugrožene su od automobila, drugih životinja, okrutnih ljudi i bolesti. Takve mačke znaju biti upucane, otrovane, ukradene od strane ljutih susjeda, kao i oboliti od teških bolesti. Na sreću, mačke mogu sretno živjeti u kućama i stanovima. Potičemo skrbnike mačaka da se s njima puno igraju, postave grebalice i penjalice te da ih se animira raznim igračkama za mace kako bi imale što kvalitetniji život.

Činjenica da morate dati svoju kućnu životinju može biti vrlo traumatična za vas, a svakako i za vašu životinju. Ako ipak zbog okolnosti ne možete zadržati ili dobro brinuti o svojoj životinji i ako ste iscrpili sve mogućnosti poput prijatelja i rođaka, nemojte donositi prenagle odluke. Nikad nemojte životinju dati nekome, a da ne provjerite identitet te osobe, puno ime, adresu, broj telefona, OIB i objasnite da ćete je s vremena na vrijeme posjećivati (da bi se uvjerili da doista živi tamo).

Skloništa u pravilu ne uzimaju skrbničke životinje već samo napuštene, ali ako neko sklonište i prima, to bi trebala biti posljednja opcija za vas. Također su skrbnici u tom slučaju dužni plaćati troškove smještaja za svoju životinju skloništu dok se ne udomi. Molimo sve koji više ne mogu držati kod sebe psa ili mačku da samostalno pronađu prikladan dom i novu obitelj te da provjere imaju li adekvatne uvjete za brigu o njoj.

Vaša će kućna životinja napredovati i ako je hranite vegetarijanskom hranom. Istraživanja su pokazala da se bolesti uzrokovane mesnom hranom od kojih obolijevaju ljudi mogu pojaviti i kod kućnih životinja. Uz nerijetko pesticide, hormone i antibiotike, hrana za kućne životinje često sadrži životinje koje nisu zadovoljile standard ljudske hrane. Kod većine pasa i mačaka zdravstveno stanje se čak i poboljša konzumiranjem vegetarijanske hrane, ipak treba biti pažljiv i informiran. Lako su dostupni i vitaminsko-mineralni dodaci za pse i mačke koje veterinari preporučuju bez obzira na način prehrane, a tu su naravno i kompletne gotove bezmesne hrane za pse i mačke. Za razliku od psa ako želite vašu mačku podvrgnuti vegetarijanskoj dijeti koja ne sadrži jaja i mliječne proizvode, zbog specifične prehrambene potrebe morate dodavati enzimsko-vitaminske dodatke ili hraniti vašu mačku gotovom kompletiranom vegetarijanskom hranom za mačke. Saznajte više o tome kao i razlozima bezmesne prehrane kućnih životinja u rubrici Kućne životinje.

Lovci koji ranjavaju i ubijaju pse i mačke, u lovištu ili izvan njega, jednako krše zakon kao i ostali građani.

Zakon o lovstvu propisuje da je skrbnicima zabranjeno puštati pse i mačke da se kreću lovištem bez nadzora na udaljenosti većoj od 200 metara od naselja (članak 56., stavak 2.):

Članak 56.

(1) Pastirski psi smiju biti u lovištu samo uz stado.

(2) Pse i mačke njihovi vlasnici, a pastiri pastirske pse ne smiju puštati da se kreću lovištem bez nadzora na udaljenosti većoj od 200 m od naselja odnosno od stada.

Iako je nazadovanje što je smanjena udaljenost za kretanje pasa i mačaka od naselja s 300 na 200 metara, pozitivno je što je ovaj Zakon izbrisao formulaciju o „uklanjanju” pasa i mačaka iz lovišta, za što je udruga Prijatelji životinja lobirala i borila se više od 15 godina ukazujući na nepravdu koja je uzrokovala velik broj ustrijeljenih kućnih ljubimaca.

Ranija loše formulirana odredba davala je lovcima alibi da nekažnjeno pucaju u pse i mačke, čak i ako su njihovi skrbnici bili u blizini. Sada više ne mogu imati takve izgovore i moraju postupati prema zatečenim psima i mačkama u lovištima kao s napuštenim ili izgubljenim životinjama, sukladno Zakonu o zaštiti životinja. Kao i svaki drugi građanin koji naiđe na napuštenu ili izgubljenu životinju, dužni su obavijestiti sklonište s kojim lokalna zajednica ima potpisan ugovor, gdje će provjeriti je li pas mikročipiran i zbrinuti ga ili mogu obavijestiti udruge za zaštitu životinja koje mogu pomoći pri zbrinjavanju i udomljavanju mačaka i pasa, ako u skloništu nema mjesta.

U slučaju ranjavanja i ubijanja pasa i mačaka od strane lovaca, lovca/e treba prijaviti Državnom inspektoratu putem online obrasca na web-stranici: dirh.gov.hr. i policiji, odnosno općinskom državnom odvjetništvu. Osim prijavljivanja lovaca koji ubiju psa ili mačku, lovce treba prijaviti i ako se kreću izvan lovišta s puškom bez zaštitne navlake.

Priroda ima vlastite mehanizme kontrole populacije – i ne treba puške da bi održala ravnotežu.

1. Prirodni regulatori populacije – U zdravim ekosustavima, brojnost životinja reguliraju dostupnost hrane, staništa, bolesti, predatori i klimatski uvjeti. Kad se neka populacija približi granici kapaciteta staništa, stopa razmnožavanja se smanjuje, a smrtnost povećava – bez ljudske intervencije.

2. Lov često narušava prirodnu ravnotežu – Uklanjanjem ključnih jedinki (npr. zdravih odraslih mužjaka) ili smanjenjem broja predatora, ljudi često izazivaju suprotan učinak – potiču nekontrolirano razmnožavanje i veće sukobe među životinjama, pa čak i migracije prema naseljenim područjima.

3. Lov može stvoriti umjetne probleme – U nekim zemljama, lovačka društva čak namjerno hrane divlje životinje kako bi ih bilo više za odstrel (tzv. “game management”). Time se stvara umjetno visoka populacija koja onda “opravdava” daljnji lov.

4. Ekološki pristupi su održiviji – Umjesto lova, moguće je upravljati populacijama zaštitom prirodnih staništa, vraćanjem prirodnih predatora, sterilizacijom u iznimnim slučajevima i edukacijom javnosti o suživotu s divljim životinjama.

Priroda ne treba puške da bi ostala u ravnoteži. Treba mir, prostor i poštovanje. Lov je često prikriveni izgovor za ubijanje u svrhu zabave ili profita, a ne stvarna potreba za “regulacijom”.

Hranjenje divljih životinja zimi često nije čin suosjećanja, već manipulacija populacijom u korist lova.

1. Hranjenje radi budućeg ubijanja – Lovci često hrane životinje kako bi im povećali šanse za preživljavanje do lovne sezone. To nije briga, već ulaganje u “lovni kapital”.

2. Umjetno povećavanje brojnosti – Redovitim hranjenjem ljudi mijenjaju prirodnu dinamiku: broj životinja raste iznad kapaciteta staništa, što dovodi do ovisnosti o ljudskoj pomoći i do većih problema za ekosustav.

3. Prava briga ne uključuje ubijanje – Voljeti životinje znači štititi njihov život, stanište i dobrobit – ne hraniti ih da bi ih kasnije ubio.

4. Divlje životinje znaju preživjeti zimu – One su kroz tisućljeća razvile prilagodbe za preživljavanje hladnih razdoblja bez ljudske pomoći. Intervencija često više šteti nego koristi.

Istina je da je ubijanje životinja u divljini manje okrutno od mjeseci torture koje prolaze životinje na farmama. Bez obzira na to, lov, kao i uzgoj na farmama, unosi razdor u prirodno stvorene životinjske obitelji, uzrokuje bol i patnju kako žrtvama tako i preživjelima. Čemu onda uzrokovati patnju kada to zaista nije potrebno?

Iako možda izgleda da životinje „uživaju“ u nastupima, stvarnost iza kulisa je posve drugačija. Životinje u cirkusima ne sudjeluju dobrovoljno – prisiljene su nastupati kroz dresuru koja često uključuje batine, električne šokove, bičeve i druge oblike zastrašivanja kako bi naučile izvoditi neprirodne trikove.

Zašto smo protiv?

1. Patnja i stres – Životinje u cirkusima trpe izolaciju, ograničen prostor, česte prijevoze, buku i svjetla. Često pokazuju znakove stresa, depresije i poremećaja ponašanja (npr. ljuljanje, griženje rešetki).

2. Neprirodno ponašanje – Skakanje kroz vatrene obruče, hodanje na zadnjim nogama ili vožnja bicikla nisu prirodna ponašanja za lavove, medvjede, majmune ili slonove – to su prisilne točke naučene kroz strah.

3. Loš primjer djeci – Umjesto učenja poštovanja prema životinjama, djeca uče da je u redu zlostavljati ih radi zabave.

Sve više zemalja i gradova zabranjuje upotrebu divljih (ili svih) životinja u cirkusima jer shvaćaju da zabava ne bi smjela dolaziti na račun patnje.

Zabava može biti čudesna i bez iskorištavanja – cirkusi s ljudskim izvođačima i akrobatima jednako su (ili više) impresivni, bez da bilo tko pati.

Zoološki vrtovi često tvrde da pomažu u očuvanju ugroženih vrsta, no stvarnost je mnogo složenija – i manje pozitivna nego što se čini na prvi pogled.

Evo zašto smo kritični prema toj tvrdnji:

1. Većina životinja u zoološkim vrtovima nije ugrožena – Ogromna većina životinja koje vidimo u ZOO vrtovima nisu dio nikakvog programa očuvanja, niti će ikada biti vraćene u prirodu. Drže se zbog atraktivnosti, a ne zaštite.

2. Zatvoren prostor nije očuvanje – Zatvorene životinje često pate od psihološkog stresa, dosade, stereotipnih ponašanja (hodanje u krug, ljuljanje, griženje rešetki), a uvjeti im ne mogu zamijeniti slobodu i kompleksnost prirodnog staništa.

3. Pravi programi očuvanja odvijaju se u prirodi – Očuvanje vrsta znači zaštitu njihovih prirodnih staništa, borbu protiv krivolova i edukaciju lokalnog stanovništva – ne zatvaranje pojedinaca u kaveze.

4. Reprodukcija u ZOO vrtovima ne znači povratak u prirodu – Većina mladunaca rođenih u ZOO vrtovima ostaje u zatočeništvu, često se razmjenjuju među drugim vrtovima radi publike, a ne opstanka vrste.

Ako zaista želimo pomoći ugroženim vrstama, moramo štititi njihova prirodna staništa i prestati podržavati industrije koje ih iskorištavaju – poput zooloških vrtova koji životinje pretvaraju u izložbene eksponate.

Obrazovanje je važno, ali prava edukacija o životinjama ne bi smjela uključivati njihovo zatočeništvo.

Zašto smo kritični prema “edukaciji” u ZOO vrtovima:

1. Iskrivljena slika prirode – Gledati životinju u malom kavezu ili ograđenom prostoru ne uči djecu o njenom stvarnom ponašanju, potrebama ni ulozi u ekosustavu. Umjesto toga, djeca uče da je normalno i prihvatljivo zatvarati bića radi zabave.

2. Pasivno promatranje, a ne razumijevanje – Prolazak pored kaveza uz natpis s osnovnim informacijama nije dubinska edukacija. Djeca više nauče gledajući dokumentarce, slušajući predavanja, čitajući knjige ili posjećujući prirodne centre gdje se životinje promatraju bez ometanja.

3. Postoje bolji načini – Tehnologija danas omogućuje impresivne i etičke načine učenja o životinjama – od VR iskustava i filmova do posjeta utočištima i promatranja divljih životinja u njihovim staništima, bez narušavanja njihove slobode.

Prava edukacija treba promicati poštovanje, suosjećanje i razumijevanje života u slobodi – a ne podržavati praksu držanja životinja u zatočeništvu radi profita i „zabave“.

To je uobičajena kriva predodžba o koži. U stvarnosti koža nije samo nusproizvod iz klaonice. To je cvatuća industrija i važan dio klaoničkog trgovanja, jer je koža oko 50 posto totalne vrijednosti nusproizvoda stoke.

Kada proizvodnja mlijeka kod krave koja daje mlijeko opada, njena koža se pretvori u proizvod kožne industrije; koža njenog potomka se pretvara u skupu teleću kožu. Stoga, ekonomski uspjeh klaonice je direktno povezan s prodajom kožnih proizvoda. Smanjenje zahtjeva za hranom životinjskog podrijetla i kožnih proizvoda će za posljedicu imati manje ubijenih krava. Ima toliko puno zamjena za kožu, zašto podržavati nepotrebnu okrutnost?

Premda proizvođači kože svoje proizvode nazivaju prijateljskima za okoliš, proizvodnja kože stvarno šteti okolišu, i štavljenje sprječava biološku razgradnju kože. Kirk-Othmer Enciklopedija kemijske tehnologije govori ‘Na temelju količine energije potrošene na jedinicu proizvedenog proizvoda, kožna industrija bi se stavila u kategoriju sa aluminijskom, papirnom, čeličnom, cementnom i petrolejskom industrijom, kao veliki potrošač energije.’ (Kao usporedbu, plastična potrošna roba doseže samo jedan posto petroleja korištenog u SAD-u. Za štovljenje se koriste toksični sastojci, i odljevi štovljenja sadrže i druge zagađivače, kao što su proteini, kosa, sol, sulfidi i kiseline.

Iako kupnja kože iz second hand dućana ne potiče izravno novu proizvodnju, važno je razumjeti širi kontekst i etičke aspekte takvog izbora.

Evo nekoliko razloga zašto mnogi vegani i aktivisti izbjegavaju čak i rabljenu kožu:

1. Normalizacija korištenja kože – Nošenjem kože, bez obzira je li nova ili rabljena, šalje se poruka da je u redu koristiti životinjske dijelove za odjeću, što može podržavati status quo okrutnosti.

2. Empatija i dosljednost – Za mnoge je stvar osobnog stava: ne žele na sebi imati nešto što je nastalo zbog patnje i smrti životinje, bez obzira na izvor.

3. Alternativa postoji – Danas postoji mnogo cruelty-free i održivih materijala koji ne uključuju iskorištavanje životinja, i mogu se naći i u second hand ponudi.

Ako ti je etika važna, odabir veganskih materijala – čak i u second hand varijanti – jasna je poruka suosjećanja i nenasilja. Kupnja rabljene kože nije isto što i kupnja nove, ali i dalje može održavati ideju da je koža “modno prihvatljiva”.

To je teško pitanje jer, u jednu ruku, ne želite slati tihu poruku da su ti proizvodi prihvatljivi noseći ih. U drugu ruku, ne možemo si svi priuštiti luksuz bacanja mnogo naše stare odjeće kako bismo kupili novu. Ako si to možete priuštiti, preporučujemo da bacite cipele ili ih poklonite udruzi za prava životinja, za potrebe protesta i zamijenite ih proizvodima koji se ne sastoje od kože. Ako vam je trenutno nemoguće kupiti cipele bez kože, objasnite ljudima da premda odbijate financirati mesnu i kožnu industriju daljnjim kupovinama, novac koji je platio kožu na vašim nogama je već potrošen, a kada iznosite te kožne cipele, zamijenit ćete ih sa onima koje ne sadrže sastojke životinjskog porijekla.

Kao i u drugim industrijama gdje se životinje uzgajaju radi profita, o interesima životinja korištenih u industriji vune se rijetko razmišlja. Stada se obično sastoje od tisuće ovaca i individualna briga za njihove potrebe je gotovo nemoguća. Mnogi ljudi vjeruju da striženje ovaca pomaže životinjama koje bi se inače osjećale opterećene s tolikom vunom, ali bez uplitanja ljudi, ovcama izraste taman dovoljno vune da se zaštite od temperature.

Većina vune dolazi iz Australije. Samo nekoliko tjedana nakon rođenja, odsjeku im se repovi, mužjaci su kastrirani, sve bez anestezije. Vrlo visok stupanj mortaliteta se smatra normalnim. 20 do 40 posto janjeta umire od hladnoće i gladi prije nego što navrši osam tjedana, osam milijuna odraslih ovaca umre od bolesti, manjka skloništa i zanemarivanja. Milijun njih umre u 30 dana od striženja. Australski farmeri izvode barbarsku operaciju koja uključuje rezbarenje velikih linija kože i mesa sa stražnje strane noge janjeta bez anestezije. Pri striženju brzina je najvažnija. Osobe su obično plaćene po učinku, a ne po satu, što potiče brz i bezobziran rad. Jedan svjedok kaže, ‘Mjesto gdje se strižu ovce mora da je jedno od najgorih mjesta na svijetu po okrutnosti prema životinjama. Vidio sam osobe koje strižu da udaraju ovce sa škarama ili šakama dok im nosevi nisu prokrvarili. Vidio sam ovce kojima je pola lica bilo ostriženo.’

Više bi ljudskih života bilo spašeno i više bi se patnje izbjeglo obrazovanjem ljudi o važnosti izbjegavanja masnoće i kolesterola, o važnosti prestanka pušenja, smanjenja korištenja alkohola i drugih droga, redovitog vježbanja i čistog okoliša, nego pomoću svih testova na životinjama koji postoje. Testovi na životinjama su primitivni, a osim toga danas imamo modernu tehnologiju i kliničke testove na ljudima.

Čak i kada bi se moglo dokazati da ne postoji alternativa korištenju životinja – što se ne može – kao što je George Bernard Shaw jednom rekao: ‘Ne možete zaključiti da li je neki eksperiment opravdan jednostavno dokazujući da od njega ima neke koristi. Ne postoji razlika između korisnih i nekorisnih eksperimenata, nego između barbarskog i civiliziranog ponašanja.’

Naposlijetku, postoje neki medicinski problemi koji, vjerojatno, jedino mogu biti riješeni testiranjima na ljudima koji to ne žele, ali mi to ne činimo, jer razumijemo da bi to bilo pogrešno.

Iako je povijesno gledano dio medicinskih otkrića uključevao pokuse na životinjama, to ne znači da su oni bili nužni – niti da su etički opravdani danas.

Zašto se protivimo testiranju na životinjama:

1. Znanstveno nepouzdano – Životinje nisu ljudi. Razlike u fiziologiji, metabolizmu i imunološkom sustavu znače da rezultati na životinjama često nisu primjenjivi na ljude. Mnogi lijekovi koji djeluju na životinjama pokažu se neučinkovitima ili opasnima za ljude.

2. Napredne alternative već postoje – Danas imamo niz modernih metoda: testiranje na ljudskim stanicama i tkivima, računalni modeli, „organ-on-a-chip“ tehnologije i drugi sustavi koji su pouzdaniji, brži i etičniji.

3. Patnja i smrt milijuna životinja – Svake godine milijuni životinja pate i umiru u laboratorijima, često u strašnim uvjetima, za pokuse koji se često mogu izbjeći.

Pravi medicinski napredak ne bi trebao ovisiti o patnji drugih bića. Umjesto ulaganja u zastarjele i okrutne metode, vrijeme je da se u potpunosti okrenemo etičnim i suvremenim znanstvenim pristupima.

Danas postoje brojne moderne, znanstveno napredne i etički prihvatljive alternative koje su često točnije, brže i jeftinije od testiranja na životinjama.

Primjeri alternativnih metoda:

1. In vitro metode – testiranja na ljudskim stanicama i tkivima u laboratorijskim uvjetima, koja daju preciznije podatke o reakciji ljudskog organizma.

2. Organi-na-čipu (organs-on-a-chip) – mikroskopski uređaji koji oponašaju funkcije ljudskih organa i omogućuju testiranje lijekova na realističan način.

3. Računalne simulacije (in silico) – napredni softveri koji predviđaju kako će tvar djelovati na ljudski organizam, temeljem velike baze podataka i umjetne inteligencije.

4. Studije na dobrovoljcima uz pomoć mikrodizanja (microdosing) – davanje izuzetno malih količina supstanci ljudskim dobrovoljcima kako bi se analizirala sigurnost i učinak bez rizika.

5. Biobanke i epidemiološke studije – istraživanje na temelju stvarnih medicinskih podataka ljudi, umjesto pokusa na životinjama.

Klinička i epidemiološka istraživanja na ljudima, na mrtvim tijelima i kompjuterske simulacije su brži, pouzdaniji, jeftiniji i humaniji načini od testova na životinjama. Dosjetljivi znanstvenici su iz ljudskih moždanih stanica razvili model ‘mikromozga’ pomoću kojeg istražuju tumore, kao i pomoću umjetne kože i koštane srži. Sada smo u mogućnosti testirati nadražljivost na membrani jajeta, proizvoditi cjepiva iz staničnih kultura i provoditi testove trudnoće koristeći uzorke krvi umjesto da ubijamo zečeve.

Umjesto da ovisimo o zastarjeloj, okrutnoj i znanstveno nepouzdanoj praksi testiranja na životinjama, trebamo ulagati u etičku znanost budućnosti – onu koja poštuje i ljude i životinje. Znanost i suosjećanje mogu ići ruku pod ruku.

Testiranja ne jamče sigurnost proizvoda, nego samo utvrđuju stupanj toksičnosti. Zato proizvodi testirani na životinjama još uvijek mogu izazvati ozbiljne posljedice, čak i smrtne. Ni stotine testova na životinjama neće promijeniti činjenicu da su zapravo mnogi od proizvoda štetni ako se uporabe na neki drugi način od onoga u uputama.

Nije. Mnoštvo dokaza pokazuje da testiranja na životinjama malo ili ništa ne pridonose zaštiti potrošača niti pružaju podatke za efektivno liječenje ozljeda od zloupotrebe proizvoda. Zapravo, neki proizvodi koji su testiranjima na životinjama i proglašeni sigurnim, na ljudima su izazvali ozbiljne nuspojave.

Ne moraju. Zapravo, sve više i više studenata medicine postaje osvješteno i mnogi studenti danas diplomiraju bez potrebe da koriste životinje; umjesto toga oni uče uz pomoć iskusnih kirurga. U Velikoj Britaniji je nezakonito da studenti medicine vježbaju operacije na životinjama, a britanski liječnici su jednako kompetentni kao i liječnici obrazovani bilo gdje drugdje. Mnoge od vodećih medicinskih škola u SAD, uključujući Harvard, Yale i Stanford, sada koriste poboljšane, kliničke metode učenja umjesto staromodnih laboratorija sa životinjama. Harvard, primjerice, nudi Cardiac Anesthesia Practicum, gdje studenti promatraju operacije bypasa ljudskog srca, umjesto vježbanja na psima; osoblje Harvarda koje je razvilo tu metodu, preporučilo je da se ona primijeni i na drugim mjestima.

Ne. Studenti medicine i liječnici su kroz upitnike bili pitani misle li da se tehnike učenja, procedure i osnove fiziologije najbolje dobivaju od životinja ili ljudi.

Prevladavajući odgovor je bio da je ljudsko promatranje najbolji učitelj. Studenti medicine promatraju mnoge procedure, kao što je intubacija, prije nego su ju sami ikada napravili. Kada dođe vrijeme da taj postupak naprave na čovjeku, oni neće biti sami, nego će biti sa 2 ili 3 liječnika koji će ih nadzirati kako bi bili sigurni da će tehniku obaviti ispravno. Samo nakon mnogo takvih umetanja, pod direktnim nadzorom, studentu koji je do tada rezident bit će dozvoljeno da obavi jedan samostalno.

Postoje mnoge razlike između intubiranja kod psa i kod čovjeka koji ima drugačiju anatomiju od psa. Kirurzi uče kako biti kirurzi gledajući druge kirurge. Također postoji mnogo načina da se izvede operacija bez da se koristi živi čovjek ili životinja. Simulab kompanija iz Seattle-a proizvodi simulatore za učenje laporaskopijskih kirurških vještina, intubacija i drugih postupaka.

Ovdje su neki drugi primjeri alternativa koje ne uključuju životinje, koje su se pokazale djelotvornije u obrazovanju medicinskih i drugih post-diplomskih studenata od prakse na živim životinjama: ‘Sniffy’ je kompjutorski štakor firme Brooks/Cole Publishing koji može učiti osnovne operacijske uvjetovane principe studentima fiziologije. ‘Štakor za praksu’ od Sharpoint-a je sintetička simulacija krvnih žila i živaca, koje mogu koristiti studenti, kao i iskusni kirurzi koji bi željeli usavršiti svoje mikro-kirurške vještine.

Pseći hrpteni kirurški model, koji je u stvari spužvena replika od donjeg i gornjeg stražnjeg djela psa, razvio je Dr.Robert Leighton sa Kalifornijskog sveučilišta; Davis Koken zec proizveden od Koken Co.Ltd, Japan, je model ženskog bijelog New Zealand zeca koji simulira anatomiju zeca. Izrađen je od silikona i mekog materijala sličnog krznu. Koken Zec je izrađen da bi pomagao u podučavanju rukovanja doziranja peroralno, intravenoznih injekcija i skupljanja krvi, uretalne kateterizacije i orotrahealne intubacije.

Zečevi, svinje, miševi i štakori su najčešći jer su jeftini za nabaviti i njima je lako baratati. Zečevi se prvenstveno koriste za očne testove zbog njihovih velikih očiju u kojima se lako prate rezultati. Osim njih, često se još koriste i majmuni, primati i psi.

Načelno ne podržavamo jahanje na konjima. Konji su osjećajna i društvena živa bića, a ne rekviziti za hobi ili sport. Osim toga, leđa konja nisu ‘konstruirana’ za nošenje tereta te su prilikom jahanja izložena neprirodnom i često vrlo dugotrajnom pritisku koji, zbog ometanja mikrocirkulacije krvi i limfe, dovodi do deformacija i oštećenja mekih tkiva (tzv. ‘efekt kompresije’) .

Deformacije tkiva u leđima konja počinju već nakon 12-15 minuta izloženosti težini jahača, a nakon 30 minuta prisutna je bol. Sve iznad 30 minuta dovodi do trauma tkiva, tj. do djelomične ili kompletne distrofije mišića. Obratite li pažnju na konje iskorištavane za jahanje (kada su bez sedla), primjetit ćete da često imaju vrlo izražen (visoki) greben iza kojeg slijedi udubljenje iznad lopatica, s obje strane leđa. Zapravo se radi o distrofiji trapezoidnog mišića, uzrokovanoj pritiskom sedla i jahača.

Osim toga, proces ‘ujahivanja’ konja, kao i ostali oblici ‘treninga konja’, često su platforma za psiho-fizičko zlostavljanje i zanemarivanje konja, osobito uzevši u obzir opremu koja se pritom koristi .

Umjesto toga podržavamo prijateljski odnos čovjeka i konja, baziran na međusobnom poštovanju, povjerenju i komunikaciji, bez korištenja sredstava prisile i dodatne opreme te uz uvažavanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba konja, što uključuje: adekvatan smještaj s osiguranom površinom pašnjaka za slobodno kretanje konja, hranu, svježu vodu i društvo.

Zabilježeno je kako izvođači na rodeu udaraju i daju električne šokove inače poslušnim kravama i konjima koji su smješteni u oborima. Divlji konji i mladi volovi se provociraju električnim palicama, oštrim štapovima, nagrizajućim mastima i remenjem koje ih bode kako bi poskakivali. Kad se životinje puste u arenu, već su bijesne. Teladi, koju se užetom lovi dok trči, uže naglo zabacuje vrat unatrag, što često rezultira ozljedama leđa i vrata, ranama, slomljenim kostima i unutarnjim krvarenjem.

Nakon kratkih i bolnih ‘karijera’, životinje se šalju u klaonice.

Dr C.G. Haber, veterinar koji je 30 godina radio kao državni sanitarni inspektor, opisuje životinje otpisane s rodea ovim riječima: ‘Toliko su izranjavane da su jedina mjesta na kojima je koža spojena (za meso) glava, vrat, noga i trbuh. Vidio sam životinje sa šest do osam slomljenih rebara od kralježnice koja su katkada probijala i pluća. Vidio sam po 4 do 8 litara krvi sakupljene ispod odijeljene kože.’

Iako konjske utrke mnogima djeluju glamurozno i uzbudljivo, istina je da se iza kulisa krije mnogo patnje i iskorištavanja životinja.

Evo nekoliko ključnih problema:

1. Prisilni treninzi i iscrpljivanje – Mladi konji (često stari tek 1,5 do 2 godine, kad im kosti još nisu potpuno razvijene) podvrgavaju se intenzivnim treninzima i utrkama koje mogu izazvati ozbiljne ozljede.

2. Drogiranje i prikrivanje boli – Mnogi konji dobivaju lijekove i stimulanse kako bi nastavili trčati unatoč boli ili ozljedama, čime se povećava rizik od težih ozljeda i kolapsa.

3. Ozljede i eutanazije – Lomovi kostiju i druge teške ozljede česti su, a mnogi konji bivaju eutanazirani odmah nakon nesreće jer liječenje nije „isplativo“.

4. Kratki „rok trajanja“ – Kad više nisu dovoljno brzi ili „profitabilni“, konji se često šalju na klanje ili napuštaju. Mnogi završe u industriji konjskog mesa.

5. Prijevoz i uvjeti života – Često su smješteni u malim boksovima, s malo prostora za kretanje i bez socijalizacije s drugim konjima, što je izuzetno stresno za ovu društvenu i inteligentnu životinju.

Konjske utrke nisu sport – one su industrija zabave i profita na račun životinjske patnje. Ako volimo konje, trebamo se zalagati za njihovu slobodu i zaštitu, a ne za njihovo iskorištavanje zbog klađenja i profita.

Najbolji način da se riješite mrava na siguran i prirodan način je upotrebom proizvoda koje možda već i imate u svojoj kuhinji. Pokušajte nas mjestima gdje mislite da bi mravi mogli ulaziti u kuću napraviti liniju od tartar umaka, chilija u prahu, cimeta, papra, paprike ili osušenog peperminta i oni neće ići preko toga. Možete također probati prati kontejnere, koševe za smeće, pokućstvo i podove s jednakim omjerom vode i vinskog octa. Kako bi izbjegli insekte, u prvom redu bi trebali popuniti sve rupe u zidovima sa silikonom ili bijelim ljepilom, i najzad najbitnija stvar koju možete napraviti jest da ne pružate insektima izvore hrane, odnosno držeći životni prostor čistim: pokupite mrvice kruha, odmah nakon jela perite posuđe, spremajte hranu u zatvorene kutije i češće praznite smeće.

Biser je čir koji se stvara kad iritant, poput parazita uđe u školjku, koja reagira obavijajući ga sedefom. Stres potiče školjku da proizvodi sedef (kao što stres uzrokuje čireve i kod ljudi). Zbog činjenice da se biser oformi u jednoj od 10.000 školjaka i njegovo stvaranje traje oko tri godine, proizvođači bisera su razvili proces ‘kultiviranja’ školjaka koji im omogućava bržu i jeftiniju eksploataciju. Kultiviranje obuhvaća kirurško otvaranje svake školjke i ubacivanje iritansa u nju. Slatkovodne školjke kultiviraju se ubacivanjem komadića tkiva druge školjke. U morske školjke umeću se zrnca i komadići tkiva drugih školjki. Manje od polovice školjaka preživi taj proces. Proizvođači dodatno uznemiruju školjke stavljajući ih u vodu u kavezima, pranjem njihovih ljuski, selidbom u različite vode i dizanjem i spuštanjem kaveza kako bi ih izložili promjenama temperature. Kad se biser izvadi iz školjaka, trećina ih se’reciklira’ tj. ponovno prolaze proces kultiviranja. Ostale su ozlijeđene i ubijene. Za one koji brinu za okoliš, postoji još jedan razlog za izbjegavanje bisera. Marikultura doprinosi uništavanju prirodnih staništa školjaka bisernica, zagađivanjem i prevelikim izlovom. Naravno, uz tolike imitacije bisera i mnoge vrste ostalih nakita, vrlo je lako i bez pravih bisera.

Za sve postoji humani način! Dr. David E. Davidsa sa sveučilišta Johns Hopkins tvrdi: ‘Otrovi i smrtonosne stupice samo utječu na rast populacije štakora.’ Kako bi spriječili probleme s miševima i štakorima, maknite iz svoje kuće ono što ih privlači – hranu i skloništa. Ponajprije obratite pozornost da nema hrane na otvorenim mjestima ili kontejnerima do kojih štakori mogu doći, držite smeće u dobro zatvorenim kantama za smeće ili zajedničkim kontejnerima. Zatvorite rupe u zidovima kako ne bi mogli ući u vaš dom ili stubište. Naravno da oni koji su prije toga ostali unutra ne mogu van, pa ćete zbog toga morati postaviti zamku u kući, ali pazite pri izboru zamke! Zamke koje su na principu ljepila, odnosno kutije sa ljepljivim vrpcama za koje se glodavci privučeni mamcom zalijepe, treba strogo izbjegavati. Neke životinje uhvaćene u takve zamke znaju se tako trzati da pri tome polome udove ili si pak znaju odgristi nogu koja im je zalijepljena, a samo lijepilo ih iritira i oštećuje oči. Životinje čija se glava zalijepi gušeći se polagano umiru. Sve životinje uhvaćene u takve zamke su podložne gladovanju i dehidraciji. Nesmrtonosne zamke su naširoko dostupne, nisu skupe i lako su dostupne. Prodaje ih većina višenamjenskih trgovina za alat i slično. To su plastične ili metalne zamke koje nalikuju na kutiju sa pokretnim vratašcima koja se zatvaraju kada životinja prođe kroz otvor zamke. Provjeravajte zamke svaki dan i ako unutra naiđete na životinju jednostavno ju oslobodite van kuće ili stubišta.

Pod pravima životinja podrazumijeva se da životinje zaslužuju određeni pristup koji uključuje u sebi pitanje što je u njihovom najboljem interesu, neovisno o tome da li ih ljudi smatraju ‘slatkima’, da li su korisne za ljude, da li pripadaju ugroženoj vrsti ili da li bilo koji čovjek uopće mari za njih (baš kao što i čovjek ima svoja prava čak i ako nije lijep, koristan, pa i ako ga nitko ne voli). To znači shvaćanje da životinje nisu naša svojina koju možemo koristiti – za hranu, za odjeću, za zabavu ili za eksperimentiranje.

Teorije o dobrobiti životinja prihvaćaju da životinje imaju prava, no dozvoljavaju da im ta prava budu uskraćena tako dugo dok postoje dobrobiti za čovjeka, za koje se smatra da opravdavaju takvu žrtvu.

Prava životinja znače da životinje, kao i ljudi, imaju prava koja ne mogu biti žrtvovana ili uskraćena, samo zato jer bi to moglo koristiti drugima. Međutim sam status prava ne znači da su ta prava apsolutna; životinjska prava, baš kao i ljudska moraju ponekad biti ograničena, a različita prava svakako mogu doći i u konflikt.

Prava životinja znače da one nisu naše vlasništvo koje možemo koristiti za hranu, odjeću, zabavu ili za eksperimentiranje. Dobrobit životinja dopušta sve to, tako dugo dok se to čini na ‘human’ način.

Životinje imaju pravo na ravnopravno razmatranje njihovih interesa. Primjerice, pas zasigurno ima pravo da mu se nepotrebno ne nanosi bol. Naša je dužnost da uzmemo u obzir i poštujemo to pravo psa. Međutim, životinje nemaju uvijek ista prava kao i ljudi, jer životinjski interesi nisu uvijek isti kao naši, a neka bi prava bila neprimjenjiva na živote životinja. Na primjer, pas nema svog interesa u tome da glasa, pa stoga i nema pravo glasanja, jer to bi bilo jednako besmisleno kao i dati to pravo djeci.

Nemoguće je živjeti bez uzrokovanja neke štete; svi smo nekad slučajno stali na mrava ili udahnuli mušicu, ali to ne znači da trebamo namjerno uzrokovati nepotrebnu patnju. Samo zato što biste nekoga slučajno mogli udariti svojim automobilom, ne znači da ga trebate namjerno pregaziti.

Industrijska revolucija, ukidanje ropstva i završetak drugog svjetskog rata su također zahtijevali promjenu i pripremu novih poslova. To je jednostavno sastavni dio svakog društvenog napretka – a ne razlog za odbacivanje napretka.

U svijetu ima vrlo ozbiljnih problema koji zaslužuju našu pažnju; okrutnost prema životinjama je jedan od njih. Mi bismo trebali ublažiti patnju gdje god to možemo. Pomaganje životinjama nije više ili manje važno od pomaganja ljudskim bićima – oboje je važno. Životinjska patnja i ljudska patnja su međusobno povezane.

Zakonitost nije jamstvo za moralnost. Tko ima ili nema zakonita prava jednostavno je određeno stavovima današnjih zakonodavaca. Zakoni se mijenjaju kako se mijenja javno mnijenje ili politički motivi, ali etika nije toliko proizvoljna. Pogledajte samo neke druge stvari koje su jednom bile sasvim legalne – rad djece, ropstvo ljudi, diskriminacija žena, LGBT osoba i slično.

Ako jedan čovjek posjeduje veću inteligenciju od drugog, to mu ne daje pravo da tog drugog zlouporabljuje za svoje vlastite svrhe, pa zašto bi to davalo pravo ljudima da zlouporabljuju druge vrste?

Postoje životinje koje su neupitno inteligentnije, kreativnije, svjesnije, komunikativnije i sposobnije u korištenju jezika nego neki ljudi, kao što je to slučaj s čimpanzom u odnosu na malo dijete ili osobu s poremećajima u razvoju. Ima li u tom slučaju inteligentnija životinja svoja prava, dok bi manje inteligentnom čovjeku ta prava trebalo zanijekati?

Taj argument se koristio i da bi se dokazalo kako je crncima bolje kao robovima na plantažama, nego kao slobodnim muškarcima i ženama. Isto se može tvrditi i za ljude u zatvorima, pa ipak se zatvori smatraju jednim od najoštrijih oblika kažnjavanja u našem društvu.

Životinje na uzgajivačkim farmama toliko mnogo pate, da je nezamislivo da bi im u divljini moglo biti još gore. Divljina nije ‘divljina’ za životinje koje tamo žive; ona je njihov dom. Tamo one imaju slobodu i mogu biti zaokupljene svojim prirodnim aktivnostima. Činjenica da životinje mogu patiti u divljini nije razlog da ih se prisili da pate u zatočeništvu.

Pisanje protestnih pisama poslovnim ljudima i zakonodavcima pomaže probijanju određene poruke. Organizacija i sudjelovanje u lokalnim demonstracijama su također odlični načini uključivanja u borbu za prava životinja. Sudjelovanje na javnim savjetovanjima, potpisivanje peticija, prosvjedi i slično su neke od aktivnosti koje mogu pomoći. Čak i stavljanje naljepnica s određenom porukom na vaš auto može privući nečiju pozornost i navesti neku osobu da se zamisli. Budite kreativni i domišljati. Razmislite o pridruživanju udruzi koja se bavi pravima životinja i širite u svojoj zajednici promotivne materijale. Ako se želite još više uključiti, postanite aktivist naše udruge i biti ćete obaviješteni o svim događanjima u Zagrebu i ostalim gradovima gdje imamo naše podružnice.

Ovisno o vrsti prijestupa, određene državne službe nadležne su sankcionirati prekršitelje zakona.

Udruga Prijatelji životinja i ostale udruge su nevladine udruge građana te, shodno tome, nemaju službene ovlasti, jednako kao i bilo koji građanin Republike Hrvatske.

Nemamo ovlasti ulaziti na tuđi posjed, oduzimati životinje, kao ni ovlasti sankcioniranja počinitelja prekršajnih i kaznenih djela. Ovlasti da to učine imaju isključivo državne službe i njihovi zaposlenici. Ako smo direktni svjedoci za neko kršenje zakona ili imamo dokaznih materijala (fotografije, video) imamo to pravo prijaviti, u protivnom možemo samo pomoći tako da osobu koja jest svjedok uputimo na pravu adresu.

Prijatelji životinja su izvanstranački. PŽ su neprofitna, nevladina i edukativna organizacija, no mi, međutim, radimo sa zakonodavcima svih stranačkih članova i priznajemo postignuća političara koji su pomogli progurati zakone o zaštiti životinja, bez obzira na njihovu stranačku pripadnost.