Isječak iz Potraži me ispod duge

| More

Bernard Jan

Nakladnik Slon, Zagreb, 1993.
Drugo dopunjeno izdanje, Genesis, Zagreb, 2003.

Sante su se polako razilazile, svaka je, nošena morskom strujom, kretala na svoju stranu. Sve dok i jedna nije postala osamljenim putnikom na putu do svoga odredišta.

Na jednoj koja je naizgled besciljno lutala morem, ležalo je malo i izmrcvareno tijelo. Tijelo koje se naizmjence treslo i primirivalo, padalo u bunilo i budilo se, cijelo vrijeme ispuštajući zvuk sličan cviljenju.

Kako ne vidiš dugu, Jone? Kako? Bježi prema njoj! Ti si bio dobra tuljan, i duge mora biti! Osvrni se oko sebe i sigurno ćeš je negdje ugledati! Jone!!!

Mama, nema duge, nema! Nema je! Jon nije pronašao svoju dugu, nigdje je nije bilo! Duga ne postoji, ne! Duga ne postoji! Zašto si mi lagala, mama? Zašto si mi pričala priče? Zato što sam bio mali? A zašto mi onda nisi rekla istinu kad sam narastao? Zašto, mama? Zašto?! Mama! Mama!!!

Probudio se u groznici i s krikom. Ogledavši se oko sebe, shvatio je da je ipak sve bila stvarnost. Da Jona više nema, da nema ni mame, ni njegova čopora. Da je sam, sasvim sam. S ovom santom i tugom koja ga je svladala.

Žalio je za Jonom, svjestan da snosi krivnju za njegovu smrt. Da nije bio toliko pun sebe i da nije išao loviti onu kobnu ribu, Jon bi sada bio živ! Njegov mali brat bi sada bio uz njega i oni bi nastavljali svoj put prema sjeveru. Zajedno sa stadom, koje je već dobrano otplivalo ispred njih, no oni bi ga već nekako sustigli; nije im bilo prvi put da toliko zaostanu.I bi bili opet s majkom, i divili bi se ležernoj jednostavnosti Dannyjeva oca u ulozi prekaljena predvodnika i odvažnog i neustrašivog poglavara. I sve bi bilo kako je trebalo biti. I sve bi bilo dobro i u redu, i oni bi rasli i sazrijevali jedan uz drugoga, na obalama podno klisura, uz gromko kliktanje ptica iznad njihovih glava, u zemlji njihovih otaca u kojoj sunce tako rijetko i lijeno zalazi. Da, sve bi bilo u redu... a Jon bi - Sjetio se kako je prvu ribu koju je ulovio, darovao baš njemu. Kako mu je sjajno srebrnkastosivo krzno zasjalo na suncu u času kad je izronio, pa mu prišao i stavio svoj prvi ulov pred njega. A Jon ga je pogledao svojim iskrenim toplim očima i zahvalno protrljao njuškicu o njegovo mokro krzno - koliko je samo onda osjećaja prostrujalo među njima... I kako ga je nesigurnog hrabrio i učio roniti i loviti, i svih njihovih trka i nestašluka, razgovora... Sjetio se i trenutka kada ga je već jednom prije ostavio samog, u onoj igri skrivača, kad je došao čovjek. Opasnost mu je prijetila, a ni onda nije bio s njime. Srećom, tada je sve dobro prošlo, ali sada... Osjećaj krivnje izjedao ga je polako iznutra poput morskog crva, i nije se činilo da ga doskora kani pustiti.

Upitao se na što je protratio svoj život. Kad bi sada umro, što bi iza njega ostalo? Mrtvo tijelo njegova brata i prijatelja kojega nisu ni sve one poduke, ni sve znanje ovoga svijeta uspjele spasiti. U čemu je onda smisao života, kad je sve čemu su ga učili i na što pripremali, nestalo jednim trenutkom nepažnje, ili se pokazalo neistinito?

Da, Danny više nije znao u što bi vjerovao i gdje je istina. Znao je da duga ne postoji, barem ne ona iz priče o Velikom Tuljanu, znao je da je najvjerojatnije i sama priča izmišljena. Ali, zašto? Zašto je potrebno mladima lagati? Danny se pitao je li i priča o njegovoj sestrici Mary Jane istinita. Sestrici koja je stradala od čovjeka... Jednog maglovitog jutra, kad je došao brod i iskrcao ljude... Svi su tuljani i onda bili pobjegli, svi osim mališana. Oni su nezaštićeni i nesvjesni nevino čekali čovjeka da im se približi.Čovjeka koji je zamahnuo harpunom i udario o nježnu glavicu. Jednom, dva puta, tri puta... Krv je potekla niz bijelo krzno. Bez krika, bez zvuka. Nečujno i tiho. I zatim opet. Jedan, dva, tri tupa udarca, krv, i smrt. I opet nije bilo krika. Samo pogled ispunjen čuđenjem i razočaranjem... Sa suprotne strane dotrčali su neki drugi ljudi i uzeli preživjelu mladunčad u svoje naručje, no ljudi s harpunima istrgli su ih iz njihova naručja te i tim mališanima razbili glave. Jedan, dva, tri. Krv, smrt i udarci širili su se nezaustavljivo. Onda su došli neki treći ljudi, i sa sobom odveli one koji su svojim tijelima štitili mališane. Odvukli su i njih i njihov brod. Ljudi koji su ostali, oderali su ubijenoj mladunčadi krzna i ukrcali ih na svoj brod. Za sobom su ostavili niti dva tjedna stara nepomična tijela i nestali u magli iznenada kako su i došli. I Mary Jane bila je među njima. Smrznuti ostaci njezina tijela sablasno su ležali ostavljeni na krvavoj santi. Zajedno sa svim ubijenim tuljanima toga dana... kad je jedan cijeli naraštaj bio krajnje okrutno ubijen. Izbrisan. Toga dana nijedno mlado nije ostalo živo. Te godine, godine velike nevolje, čopor se četrnaest tjedana ranije uputio na sjever. Poharan bolom i žalošću bezvoljno je životario. Godinu dana trebalo mu je da se oporavi od šoka, dvije godine da se život vrati u njega... da se mladi počnu opet rađati. I sve je to učinio čovjek. Onaj isti koji se njemu osmjehivao, koji ga je milovao i nježno mu šaputao. Čovjek kojega se treba kloniti, jer će ga prije ili kasnije doći glave. Čovjek koji se hrani tuđim bolom i nesrećom. Čovjek kojega je on zavolio...

Vezane teme

Tuljan - Potraži me ispod duge

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting