O specizmu i rasistu iz Oza
Charles Patterson: Vječna Treblinka: naše postupanje prema životinjama i holokaust.
Preveo: Bernard Jan.
Genesis – Prijatelji životinja, Zagreb, 2005.
Uvodno i ukratko: knjiga Vječna Treblinka: naše postupanje prema životinjama i holokaust (Eternal Treblinka: Our Treatment of Animals and the Holocaust, Lantern Books, 2002) Charlesa Pattersona prati sramotan civilizacijski put od klaonica do Auschwitza – dakle, za neke nevjerojatnu, ali ipak istinitu analogiju između američkih klaonica i nacističkih plinskih komora, ili Pattersonovom detekcijom – 'Amerika je suvremenom svijetu dala klaonice, a nacistička Njemačka plinske komore', te kako je industrijalizirani pokolj životinja 'prokrčio put, barem neizravno, konačnom rješenju'. Pritom u navedenoj analogiji Charles Patterson uporište pronalazi u Adornovoj apoftegmi: 'Auschwitz se ponavlja svaki put kad netko pogleda klaonicu i pomisli: to su samo životinje', i pritom apostrofira kako je utjecaj mega-proizvođača automobila Henryja Forda na 20. stoljeće započeo, metaforično rečeno, u američkoj klaonici (naime, ideja za proizvodnju na tekućoj vrpci nametnula mu se kad je kao mladić posjetio klaonicu u Chicagu), a završio u Auschwitzu (str. 91). Ili kao što detektira Elizabeth Costello u Coetzeejevu Životu životinjā: 'Chicago nam je pokazao put – nacisti su tehniku prerade tijela učili u čikaškim klaonicama.' Naime, Henry Ford razvio je metodu tekuće vrpce čije su strategije Nijemci koristili za ubijanje Židova, kao što je i vodio antisemitsku kampanju koja je otvorila paklenska vrata Holokaustu. Osim toga (i kao što je anegdotalno poznato), Hitler je držao Fordov portret u naravnoj veličini na zidu pokraj radnog stola u uredu glavnog sjedišta Nacističke stranke u Münchenu, a ujedno riječ je o jedinom Amerikancu kojega Hitler spominje u svom sotonskom djelu Mein Kampf, i kao što je jednom izjavio – Forda je smatrao svojim istinskim nadahnućem. Između ostaloga, Pattersonova knjiga Vječna Treblinka demaskira mit o navodnom Hitlerovu strogom vegetarijanstvu, kojim se u svojim invektivama koriste oponenti vegetarijanstvu i veganstvu, a čiji je tvorac Joseph Goebbels. Istina, Hitler nije baš često pribjegavao svojim omiljenim jelima – punjenim goluždravcima (golubovi stari otprilike četiri tjedna), kobasicama i kavijaru – zbog problema s probavom i bolovima u želucu. Dakle, riječ je o semivegetarijanstvu iz zdravstvenih/dijetetskih razloga i, dakako, da nije riječ o vegetarijanstvu iz bio/etičkih razloga odbijanja jedenja ubijenih životinja, a što je i dokazao svojim brutalnim činom i djelom kada je zabranio sve vegetarijanske organizacije u Njemačkoj (u Njemačkoj je zabranila uslijedila njegovim dolaskom na vlast 1933. godine) i u okupiranim područjima (str. 142).
Ujedno, želim iznijeti nekoliko (od doista i, nažalost, mnogobrojnih) razloga za moguću generalizaciju pojma Holokaust kao MEGAZLOČINA – kako ga je odredila Aviva Cantor (Jewish Women, Jewish Men: The Legacy of Patriarchy in Jewish Life, 1995), feministkinja i aktivistica za prava životinja – na životinjsku egzistenciju.
Jedan od razloga: Nacistička retorika monstruozno je rabila naturalističke zoometafore u označavanju Židova, ali praksa degradacije Židova uspoređivanjem sa životinjstvom, kako razotkriva Patterson, a što je i poznato, nažalost, seže do rane kršćanske povijesti. Primjerice, carigradski patrijarh sv. Ivan Zlatousti sinagogu je imenovao 'brlogom divljih životinja' te da se 'u svojoj raskalašenoj vulgarnosti i ekstremnoj pohlepi Židovi ne ponašaju nimalo bolje od svinja i koza'. Istina, nerijetko su životinje ipak hijerarhijski postavljene i iznad Židova u nacističkoj retorici. Primjerice, Heinrich Himmler duboko je vjerovao u svojoj monstruoznoj svijesti da su Židovi 'duhovno i mentalno mnogo niži od bilo koje životinje'.
Još jedan od razloga: Žrtve Holokausta u strahotnim svjedočenjima ističu kako su prema njima postupali kao prema životinjama. Inače, Leo Kuper (Genocide: Its Political Use in the Twentieth Century, 1981), u razotkrivanju sramotnosti genocida, ističe kako je životinjski svijet osobito plodan izvor metafora za dehumanizaciju, te su ljudi koji su bili obilježeni kao životinje i bili proganjani poput životinja. Umjetnica Judy Chicago u knjizi Holocaust Project: From Darkness Into Light (1993) isto tako apostrofira paralelizam između industrijaliziranoga klanja životinja i industrijaliziranoga pokolja ljudi, upozoravajući kako su se svinje među prvima u doba industrijske revolucije našle na tekućoj vrpci, a nacistička besramna zooretorika Židove je neprestano opisivala kao štetočine i prasad, i pritom – Judy Chicago ističe moralnost navedenoga paralelizma: 'Mnogi bi se pobunili tvrdeći da moralno promišljanje nije potrebno proširiti i na životinje, ali upravo to su nacisti govorili za Židove.' Pridodajem: Silvia Veselá, koja je radila kao medicinska sestra u bloku 10 glavnog logora u Auschwitzu, i koja se brinula za žene koju su bile podvrgnute besramnim pokusima sterilizacije, između ostaloga, je izjavila (kako je zabilježio Laurence Rees u knjizi Auschwitz): 'Za njih nismo bili ljudi. Bili smo životinje. Bili smo samo brojevi i pokusne životinje.'
I još jedan od brojnih razloga: Udruga Prijatelji životinja prilikom održavanja PETA-ine (People for the Ethical Treatment of Animals) izložbe Holokaust na vašem tanjuru 24. ožujka 2004. na glavnom zagrebačkom Trgu, nažalost, suočila se s potpuno identičnim medijskim osudama zbog navedene analogije bez obzira na to što su jasno istaknuli smisao navedene analogije: 'Ne izjednačuju se žrtve, već se ukazuje na isti tip zločina' (www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=194k). Ili kao što upozorava Jennifer Melton, pravna savjetnica za prava životinja: 'Nasilje je nasilje. Nema veze događa li se ono u koncentracijskom logoru ili u klaonici.' Ili kao što je istaknuo Vladimir Biti kao komentator navedene analogije – povodom promocije prijevoda Pattersonove knjige, u emisiji Zoofon (emitirane 8. listopada 2005.) urednice Gige Gračan – da je Holokaust postao i metafora našeg postapokaliptičnog doba, i to u prominentnih filozofa kao što je, primjerice, Giorgio Agamben koji slijedi nit koju je otvorio sociolog Zygmunt Bauman u knjizi Modernity and the Holocaust (1991), a koja razotkriva da je Holokaust popratna pojava Racionalnog Uma moderniteta. Uostalom, navedena analogija i pravopisno može potvrditi da se ne izjednačuju žrtve. Naime, riječ, imenica Holokaust – prema napucima Hrvatskoga enciklopedijskoga rječnika – piše se velikim početnim slovom samo u slučaju kada označava genocid počinjen nad Židovima. Osim navedenoga, Ivo Goldstein u knjizi Holokaust u Zagrebu (2001) apostrofira kako su 'u širem smislu termini 'Holokaust' i 'Šoa' obuhvaćeni terminom 'genocid''. Naime, pojam Holokaust u suvremeno doba obilježava razdoblje od 12 godina (od 1933. do 1945.) nacističkog progona Židova, a u izraelskoj i židovskoj međunarodnoj javnosti od osamdesetih godina 20. stoljeća za navedena strahotna događanja sve se više ustaljuje termin Šoa, arhaična riječ, koja u apokaliptičnim vizijama starozavjetnih knjiga 'izražava totalno zlo među narodima, pustošenje kakvoga još nije bilo, a može se dogoditi samo jednom i nikada više'. Sintagmom holokaust nad životinjama (koja je, istina, za neke prijeporna) možda se riječ (strahotnim činom) vraća u svoje prvobitno značenje: naime, grčka riječ holókaustos znači 'potpuno spaljen', a u antičkoj Grčkoj i Rimu označavala je žrtvu paljenicu bogovima i dušama pokojnika, pri kojoj se obično, za razliku od nekih drugih tipova žrtvi, spaljivala cijela žrtvena životinja. Inače, obred žrtvovanja životinje-paljenice opisan je u Levitskom zakoniku (Lev 1).
Dakle, bolnom analogijom između holokausta nad ljudima/Židovima i holokausta nad životinjama potrebno je neprestano iznova upozoravati na suvremeni holokaust, jer kao što ističe Helmut Kaplan, jedan od vodećih mislioca pokreta za prava životinja, navedena je analogija specistima toliko politički provokativna koliko je etički utemeljena. Podsjećam kako je i Jacques Derrida u članku L'Animal que donc je suis (à suivre)/ Životinja koja, dakle, jesam (više slijedi) isto tako upozorio na životinjski holokaust (usp. Critical Inquiry, broj 28, 2002.), a ove (2005.) godine Karen Davis, osnivačica i predsjednica United Poultry Concerns, objavila je knjigu The Holocaust and the Henmaid's Tale: A Case for Comparing Atrocities, gdje isto tako propituje navedenu analogiju, a za koju je u svom članku 'A Tale of Two Holocausts' (Animal Liberation Philosophy and Policy Journal, Volume II, Issue 2, 2004), između ostaloga, apostrofirala kako iskustvo ugnjetavanja, kao što je Holokaust, može poslužiti kao prikladna metafora za razotkrivanje sličnosti svojstvenih drugim formama ugnjetavanja kao što je ugnjetavanje ne-ljudskih životinja koje provode ljudska bića.
Kao dva ključna sklopa riječ, zastrašujućih sintagmi koje su mi se nametale pri čitanju Vječne Treblinke jesu Anđeo Smrti i anus mundi. Anđeo Smrti odnosi se na kratku priču Mesar (The Slaughterer) Isaaca Bashevisa Singera, koja govori o duševnoj boli mladoga židovskog učenjaka Yoineha Meira, koji pod pritiskom svoje vjerske zajednice postaje seoski mesar, i u krvoločnosti mesarskoga posla Boga spoznaje kao vrhunaravnoga koljača – Anđela Smrti jer 'Čitav svijet je klaonica!'. Odbacuje svoj molitveni šal i zapise, s obzirom da je i sâma Tora ukoričena u životinjsku kožu. Drugi upozoravajući sklop riječi anus mundi (anus svijeta) zapisao je SS-ov liječnik Johannes Paul Kremer u svom dnevniku, što ga je pisao kao Untersturmführer u Auschwitzu, gdje su ga kao liječnika od jeseni 1942. godine redovito opskrbljivali ljudskim tijelima za medicinske pokuse, a na spomenutim dnevničkim stranicama, između ostaloga, cinički je zapisao kako se Danteov Pakao čini poput šale u odnosu na ovo – Auschwitz.
Naime, naslovni zastrašujući sklop Vječna Treblinka Charles Patterson preuzeo je intencijama etičke zamisli iz kratke priče The Letter Writer Isaaca Bashevisa Singera. Riječ je o Singerovoj detekciji: 'U svom odnosu prema životinjama, svi ljudi su nacisti; za životinje traje vječna Treblinka.' Inače, jidiškom piscu Isaacu Bashevisu Singeru, koji je prvi upozorio na analogiju između Holokausta nad Židovima i holokausta nad životinjama, koncentracijskih logora smrti i industrijaliziranih klaonica, Patterson posvećuje 7. poglavlje naslovljeno 'Ta beskrajna klaonica', kao što mu posvećuje i Vječnu Treblinku. Da podsjetimo, detekciju 'U svojemu odnosu prema životinjama svi ljudi su nacisti' Singer je uveo i u svojemu prvom romanu Neprijatelji, priča o ljubavi (Enemies, A Love Story). Tragom mogućega upita Zašto Treblinka, vječna Treblinka u spomenutoj Singerovoj detekciji? odgovor vjerojatno počiva u činjenici što je kao cinička novina u Treblinki uvedena jedna nacistička strategija. Naime, umjesto ubijanja u pokretnim plinskim komorama, u Treblinki su Židove masovno odvodili u hermetički zatvorenu komoru. Zapovjednik bi tada ispustio ugljični monoksid te bi dvjestotinjak naguranih osoba za 20-30 minuta bilo ubijeno. Naime, kako su detektirali Haim Bresheeth, Stuart Hood i ikonografski Litza Jansz u ilustriranom priručniku-vodiču Holokaust za početnike, bilo je to prvi put da su Židovi masovno ubijani, a da navodno nitko određen nije ubijao. Kao ekskurs pridodajem da me začudnost naslova navedene ilustrirane knjige podsjetila na koncentracijski logor od lego-kocaka (Correcting Device: LEGO Concentration Camp.), čiji je tvorac poljski umjetnik Zbigniew Libera 1996. godine, a za čiji je predložak uzeo ozloglašen kompleks Auschwitz-Birkenau.
Tragom likovnih ikonografskih odgovara na holokaust (nad životinjama) istaknula bih primjer politički angažirane umjetnice Sue Coe, koja je od 1986. do 1992. godine, dakle, šest godina, posjećivala klaonice u Americi, Kanadi i Engleskoj, te je snagom likovnoga izraza svjedočila – kako pokazuje Patterson – o putu koji vodi od američkih klaonica do Auschwitza. Naime, jedan od razloga zbog čega su joj upravitelji klaonica dozvolili da crta i slika scene životinjskoga klanja jest taj što je likovna umjetnica, a ne fotografkinja. Uostalom, fotoaparat i videokameru su joj zabranili; međutim, nisu pretpostavili da će njezini crteži i slike svjedočiti istom jačinom opomene. Navedena klaoničarska svjedočenja objavila je u knjizi Dead Meat 1996. godine, a koju autorica naziva klaoničarskim dnevnikom. Naime, na crtežima i slikama – na kojima je ponekad jukstaponirala i vlastite komentare – vizualizirala je fizičku i psihičku agoniju ubijenih i ubojica, zaklanih i njihovih koljača. Putujući šest godina kroz brojne klaonice isto tako joj se nametnula analogija s Holokaustom; međutim, pritom u spomenutom klaoničarskom dnevniku odašilje pitanje: '(…) nije li to utješan štap za mjerenje kojim će se procjenjivati sve grozote?', apostrofirajući kako antropocentričnoj civilizaciji jedini prihvatljiv genocid jest onaj povijesni. Pridodajem kako je izložbu iz 1989. godine spomenuta umjetnica naslovila Porkopolis: životinje i industrija (Porkopolis: Animals and Industry). Naime, Porkopolis jest izraz u slangu za Cincinnati, prvi američki centar za preradu mesa.
I dok u prvom dijelu knjige pod nazivom Temeljno rasulo Patterson propituje ljudsku nadmoć i iskorištavanje životinja te ponižavanje drugih kao životinja – ukratko, autorovim riječima – čovjekovo gledište da moć daje hijerarhijsko pravo nad drugima, dakle, ono što je Michel de Montaigne nazvao ljudskom arogancijom, a Freud ljudskom megalomanijom (str. 24), drugi dio knjige naslovljen Gospodar vrsta, gospodar rasa razotkriva industrijalizaciju klanja koja prati 'put do Auschwitza kroz Ameriku', povezanost između industrijaliziranoga klanja životinja i ljudi te kako su američka eugenika i tekuća vrpca klanja pronašle plodno tlo u nacističkoj Njemačkoj. Naime, Patterson demaskira kako su uzor za nacističke konclogore bile američke automatizirane klaonice, te kako je Amerika upravo u to doba prednjačila svojim eugeničkim programom tijekom kojega su zatvorenici i duševni bolesnici – čini mi se – kao što ističe Indoš – da je prikladnije govoriti o osobama sa simptomima duševne patnje – bili sterilizirani. Naime, kad su 1933. godine nacisti pokrenuli program sterilizacije, Sjedinjene Američke Države već su sterilizirale 15. 000 osoba (str. 109). U trećem dijelu knjige pod nazivom Holokaust odjekuje Patterson se zaustavlja na aktivistima – Židovima i Nijemcima – na čije je zalaganje za životinje utjecao holokaust i koji su svoju skrb i suosjećajnost proširili izvan granica vlastite vrste.
Valja napomenuti kako se Patterson ne zaustavlja na analogiji između Holokausta nad ljudima/Židovima i holokausta nad životinjama, već analogiju proširuje na sve oblike genocida. Navodim etičko-estetički slučaj L. Franka Bauma, svima dobro poznatoga kao tvorca remek-djela dječje književnosti Čarobnjak iz Oza. Naime, 'etika' tvorca jednoga od najljepšega djela za djecu određena je, kako razotkriva Charles Patterson, rasističkom željom za istrebljenjem američkih Indijanaca, ili kako ih naziva 'čopor cvilećih pasa što ližu ruku koja ih udara'. Nakon pokolja gotovo 200 muškaraca, žena i djece Indijanaca kod Wounded Kneeja u Južnoj Dakoti 1890. godine, Baum je napisao da bi 'bilo bolje da smo (…) zbrisali s lica zemlje ta neukroćena i neukrotiva stvorenja' (str. 55). Inače, u svom sramotnom rasističkom odnosu prema drugima, tadašnja Amerika robove je određivala kao stoku, a Indijance kao divlje životinje – grabežljivce i štetočine, i prema njima je i postupala kao prema takvima.
Završno željela bih uputiti na stravičnu brojku iz Predgovora hrvatskom izdanju, što ga je napisao Bernard Jan, književnik i prevoditelj Pattersonove knjige, koja svjedoči kako je prošle (2004.) godine ubijeno 50 milijardi farmskih životinja (navedena stravična brojka ne uključuje, primjerice, životinje koje su žrtvovane vivisekcijom na oltaru znanosti, kao što ne uključuje ni ribe, kao što ne uključuje ni brojne druge anonimne životinjske žrtve). Dakle, riječ je – kako ističe Bernard Jan – o brojci koja je jednaka osmerostrukoj populaciji čovječanstva koja danas nastanjuje Zemlju, apostrofirajući kako navedena stravična brojka razotkriva holokaust nad životinjama. Pritom podsjećam da je Svjetski dan farmskih životinja 2. listopada na Gandhijev rođendan.
Završila bih ovaj vrlo kratak prikaz upravo onim citatom kojim je Bernard Jan završno uokvirio Predgovor hrvatskom izdanju. Riječ je o iskazu Margaret Mead: 'Nikada nemojte sumnjati u to da mala skupina zainteresiranih građana može promijeniti svijet. Uistinu, oni su ga jedino i mijenjali.' Ili kao što ističe Anne Müller – svega 10% (nas) je potrebno da se napravi revolucija!
Suzana Marjanić
Objavljeno u Književnoj republici, 7-8, 2006., str. 217-221.
