Mikročip je minijaturni uređaj koji se bez opasnosti može usaditi u tijelo životinje, osiguravajući trajnu i nedvosmislenu metodu identifikacije. Čip je smješten u sićušnoj staklenoj cjevčici čiji je kemijski sastav neškodljiv za živo tkivo.

Mikročip je veličine nekuhanog zrna riže, ali može pružiti mnogobrojne informacije o životinji u čije je tijelo usađen.

Svakom čipu dodjeljuje se jedinstveni identifikacijski broj, koji se može očitati pomoću posebnih skenera koji koriste niske radijske frekvencije. Broj upućuje na zapis u nacionalnoj bazi podataka, koja osigurava informacije potrebne da se dođe do skrbnika životinje. Podaci mogu sadržavati i imena drugih osoba za kontakt, medicinsku anamnezu životinje, uključujući podatke o tome je li životinja sterilizirana, podatke o njezinom zdravstvenom stanje, potrebnim lijekovima, pa čak i omiljenoj hrani. Kad se vlasnik preseli, kada životinja promijeni dom ili kad je potrebno ažurirati medicinske podatke, novi se podaci unose u registar. Mikročip se s odgovarajućom opremom može očitati u djeliću sekunde, a pouzdanost mu je 99%. S prosječnim vijekom trajanja od 25 godina mikročipovi nude praktično doživotnu metodu identifikacije te u današnje vrijeme nije niti skup.

Proces ugradnje čipa jednostavan je i nalikuje cijepljenju. Za umetanje čipa na za to određeno mjesto (kod pasa i mačaka to je potkožje između lopatica) koristi se injekcija. Na taj način veterinari, osoblje u prihvatilištima i ljudi zaduženi za kontrolu napuštenih životinja točno znaju gdje mogu očitati podatke kad pronađu takvu životinju.

Mikročipiranje – zakonska obaveza

Zahvaljujući svojoj efikasnosti, točnosti i jednostavnosti upotrebe, važnost mikročipiranja prepoznali su svi; veterinari, nadležni za nadzor životinja, zaposlenici u skloništima. ali i nadležnim tijelima, skrbnici i ostali kojima je stalo do dobrobiti životinja. Skloništa su dužna čipirati sve zbrinute životinje koje prihvate, ako već nemaju mikročip, odnosno skrbnika. Prilikom dolaska nove životinje, djelatnici ju skeniraju da provjere je li mikročipirana, što omogućava da se odlutale životinje s ugrađenim mikročipom smjesta vrate skrbnicima.

Važno je naglasiti da se pomoću mikročipa ne može locirati životinja već mikročip služi za identifikaciju životinje i njenog skrbnika kao i ostale identifikacijske oznake. No, mikročip je prihvaćeniji i efikasniji od tradicionalnih načina identifikacije jer se lako ugrađuje i očitava, ne blijedi i ne može se promijeniti. Za razliku od ogrlica ne može se izgubiti ili zaboraviti na izlasku iz kuće, niti se može ukloniti.

Nudeći nedvosmislenu metodu identifikacije, čipovi osiguravaju povratak životinja svojim pravim skrbnicima, što je pogotovo važno kada više osoba tvrdi da im određena životinja pripada. Bez sigurne identifikacije koju čipovi omogućavaju ponekad je teško odlučiti kome uručiti pojedinu životinju.

Ugradnja mikročipa kao metoda trajnog označavanja nudi brojne pogodnosti životinjama, vlasnicima i širokoj javnosti.

• Mikročipovi su od neprocjenjive vrijednosti prilikom pronalaženja skrbnika odlutalih životinja, pošteđuju i jedne i druge od neugodnosti i pružaju manje prilike za reprodukciju odlutalih životinja.
• Ugradnja mikročipova uličnim mačkama (mačke koje slobodno lutaju) najpouzdaniji je način uvida u informacije o pojedinim životinjama i nadzora nad njihovom populacijom. Na taj način se mogu zabilježiti svi bitni podaci, primjerice je li mačka već kastrirana, bolesna i slično.
• Budući da se čip ne može izmijeniti ili ukloniti, mikročipovi pomažu pri vraćanju ukradenih životinja njihovim vlasnicima.
• Stoga što se životinja s ugrađenim mikročipom uvijek može povezati s skrbnikom, metoda usađivanja mikročipova može odvratiti skrbnika od namjere napuštanja životinje, posebice ako je praćena odgovarajućim propisima.
• Brže i učestalije vraćanje odlutalih životinja njihovim vlasnicima smanjuje nered – manje je mačaka lutalica i pasa u čoporima, manje je napada među životinjama ili na ljude, manje stradalih u prometu, te su i skloništa manje opterećena.

Mikročipiranje (čipiranje) postaje obavezno svugdje u svijetu, a u Hrvatskoj je zakonski obvezno za pse. Apeliramo da skrbnici, iako to zasad nije obaveza, čipiaju i mačke i sve ostale kućne životinje kod kojih se takav zahvat može izvršiti radi dobrobiti same životinje.