Ja nisam ničija igračka!

| More

Zvuči toliko nestvarno, gotovo zastrašujuće, da se već nakon nepunih godinu dana, još jednom obistinjuju njegove najcrnje slutnje od kojih zazire već dvije godine. Prijatelji su ga upozoravali da je to samo pitanje vremena kada će se njegovi obožavani gospodari poigrati njegovim osjećajima i reći mu zbogom. Znao je da su godišnji odmori najidealnije prilike za ovakve rastanke, kad te iz toplih njedara obitelji istrgnu i naprosto bace na ulicu. No isto je tako znao da ta divna obitelj s dvoje prekrasne male djece koju je svim svojim bićem obožavao i kojima je svaki zajednički trenutak ispunjavao zahvalnošću, vjernošću i odanošću; to četvoro ljudi koji su savršeno razumjeli sve njegove potrebe i želje i bili mu više od vlasnika - prava obitelj i prijatelji u nedostatku vlastite obitelji - oca kojega nikad nije upoznao i majke od koje su ga otrgnuli dok je još učio hodati, nisu bili takvi ljudi. Već dva godišnja odmora koračao je pun straha i strepnji oko ruba omče neizvjesnosti, i ništa se nije dogodilo. Već dva godišnja odmora ... i njegovi su mu vlasnici ostali vjerni i odani, kao rijetko koji.

A onda su se sva godišnja doba kao začarana još jednom izmijenila, i opet je došlo ljeto. Najljepše i najokrutnije godišnje doba počelo je disati novim strahom i strepnjom od vrtoglavo se približavajućih godišnjih odmora. Odmora, koji će ovoga puta ipak biti nešto drugačiji, zauvijek mu promijenivši život.

Sve pripreme su pri kraju, sve je za plažu već odavno kupljeno, sve je za odmor tu i spremno za pokret. Uz obećavajuću idilu vrućih stijena i sitnog peckajućeg pijeska, paklenog sunca i plavog mora što uz kockice leda u osvježavajućim pićima i kalorijama bogate sladolede hladi tijelo i krijepi dušu, jedino se on ne uklapa. Taj četveronožni problem guste dlake koji je ostao jedina mrlja na brižljivo isplaniranom kalendaru. Donedavno najdraži član obitelji, s nekoliko zalazaka sunca ipak se na kraju pretvorio u neriješivi problem, pretežak teret.

Dječakov krevet na kojem je kriomice, da ga roditelji ne vide, znao provesti brojne noći večeras ni približno nije bio tako udoban i mekan. A hrana je ostala netaknuta u besprijekorno čistoj zdjelici dok je zora polako rudila neugodnom spoznajom ...

Uz veliku strku i neshvatljivu žurbu automobil se puni do maksimuma, zatvaraju se prozori, provjerava je li plin ostao negdje goriti, a potom se zaključavaju i ulazna vrata. No nekim se čudim još jedno, doduše malo i krajnje skučeno mjesto, pronalazi u autu i pali iskru nade što se rasplamsala mahnitim gibanjem repa i nezaustavljivim lizanjem ruku i lica svojih vlasnika u znak čiste i naivne zahvalnosti. Koja se nekoliko semafora i još nekoliko blokova kuća kasnije naglo povlači pred naletom neshvaćanja i pritajene panike. (Znači, ipak, drugi su bili u pravu.)

Automobil se zaustavlja i vrata se otvaraju. Laganim nukanjem da izađe van, lažnim oprosti i iskrenim suzama najmlađih, on ostaje stajati na cesti. Gledajući za automobilom koji se naglim skokom uključuje u promet i nestaje u koloni drugih automobila koji, krećući se prema suncu, nestaju put nepoznatog u lovu na godišnji odmor.

Sam, na vrućem asfaltu, uz nepoznate i ne baš previše dobrohotne i prijateljski nastrojene ljudi, iznenada svladan umorom, glađu i žeđom, te tugom što se kroz gustu dugu dlaku uvukla do samih kostiju. Beskrajno osamljen i gladan ljubavi onih za kojima je jedino, i unatoč svemu, ostalo mjesta u njegovom srcu osuđenom na vjernost.

I tako počinje još jedna ljetna avantura, a kraj joj se ne zna i nije na vidiku. Samoća i osjećaj bezvrijednosti hvataju u okove sve lijepe uspomene dok se sklanja od kotača pomahnitalih prometala i ubilačkih poriva divlje i neodgojene djece, a nagon za preživljavanjem tjera ga da ide dalje i ne gubi nadu. Tko zna, možda hladan kavez u šinteraju i nije tako loše rješenje u odnosu na ovo tumaranje vođeno prokletom zvijezdom, pa je u ovom trenutku i injekcija smrti više nalik injekciji spasa, dok vrelina ljeta isijava sa svih strana u napola opustjelom gradu.

A možda, kad i ovo ljeto prođe, u posljednji trenutak neko kroz suze nasmiješeno lice ponudi mu ruku spasa i produži život uz čistu zdjelicu dupkom ispunjenu finom hranom, koju će zahvalno, s cijenjenjem i polako uživati, znajući da ona neće vječno potrajati te bi već sutra mogao bez nje ostati. A ako tada ne, za vrijeme godišnjeg odmora gotovo sigurno.

Napuštanje pasa i mačaka zlokobni je virus koji se poput epidemije širi u vrijeme godišnjih odmora diljem svijeta. Stotine tisuća pasa i mačaka, do tada ravnopravnih članova obitelji, ostaju bez svoga doma. Većina njih skonča svoj život pod kotačima automobila, zatučena uslijed zlostavljanja ili u šinterajima u kojima na njih vreba smrt injekcijom. Vrlo mali broj napuštenih pasa i mačaka pronađe novi dom.

Kako bi se stalo toj pošasti na kraj i lice okrutnosti zamijenilo licem samilosti i razumijevanja, svi mi moramo postati svjesni činjenice da životinje nisu igračke, da je nabava životinje jednako odgovoran korak kao i osnivanje obitelji jer su životinje osjećajna bića te će u nama kad ih jednom udomimo gledati roditelja i prijatelja te se uz nas vezati sponom koju jedino smrt može prekinuti.

Obvezu o uzimanju životinje u dom trebaju preuzeti svi ukućani i svi moraju biti složni kod donašanje te odluke. Krajnje je neodgovorno da roditelji kupe djetetu na poklon životinju očekujući da će se ono brinuti za nju. Dijete, iako pokazuje želju, jednostavno nije spremno preuzeti tu obvezu i okrutno je reći djetetu da životinja leti iz kuće zato što se ono nije brinulo za nju.

Izbaciti životinju na ulicu jednako je zločinu i za to ne postoji apsolutno nikakvo opravdanje.

To je ubojstvo, jer ni pas ni mačka nisu svjesni opasnosti koja im vreba od automobila. Neki se od njih nauče 'paziti', no ne smijemo se zavaravati. Oni nikada nisu u potpunosti izvan opasnosti ako su bez nadzora čovjeka. Na kraju, zato su i ponijeli epitet životinja za društvo!

Postoje razlike između brige za pse i brige za mačke. Dok su mačke samostalnije i više se vežu za prostor, no upravo zbog toga ih čovjek češće pušta na ulicu pri tom ne vodeći brigu o posljedicama koje time izaziva (stradavanje, nekontrolirano razmnožavanje, izazivanje prometnih nesreća), psi su više socijalne životinje i puno više ovise o čovjeku. Oni su ovisni o zajednici, a neprihvaćanje i nerazumijevanje zajednice, mogli bi reći, ubija ih. Da ne govorimo o odbačenosti!

Problem napuštenih pasa i mačaka je problem zajednice, istina. No ne smetnimo s uma da su ti psi i mačke bile nečiji osobni problem prije nego što su postali problemom zajednice. Stoga, nepošteno je očekivati da će zajednica rješavati naše probleme dok ćemo mi kao pojedinci samozadovoljno sjediti prekriženih ruku, ne mareći što smo vlastite probleme i vlastitu odgovornost svalili na tuđa leđa.

Tako je malo potrebno da bi se izbjegle ovakve situacije i sačuvali mnogobrojni životi. Samo malo više planiranja i otvorenog razgovora, i uzimanje u obzir slijedećih savjeta.

Ako niste sigurni da životinji možete osigurati:

NEMOJTE nabaviti životinju. Ovo su preduvjeti koje bi svaka životinja morala imati za normalan i pristojan život.

Ako mislite da je:

NEMOJTE uzeti životinju. Time ćete poštedjeti nečiji život i omogućiti nekome drugome, tko je uistinu spreman preuzeti ovu zahtjevnu ali i lijepu odgovornost bez traženja ikakve naknade zauzvrat osim ljubavi, da našim četveronožnim prijateljima osigura budućnost trajniju od jednog hira.

Vezane teme

psi_pekas [ 21.95 Kb ]prijatelji [ 26.58 Kb ]Maca spava [ 14.83 Kb ]pas_i_mačka [ 14.57 Kb ]

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Facebook preporuke