Koljemo i veselimo se
Dok bi u civiliziranoj zemlji javno ponižavanje i mučno ubojstvo nemoćne životinje izazvalo osudu i zgražanje, u Hrvatskoj se kroz medij s velikim rasponom utjecaja klanje ne samo odobrava nego i potiče kao najradosnija svečanost koja se proslavlja uz svirku i pjesmu
Zatim nož zareže. Sluga ga dvaput lagano zarije kako bi prerezao kožu, nakon čega kao da duga oštrica nestaje zabijajući se kroz salo vrata sve do drške. U početku nerast ništa ne shvaća, ostaje ležati nekoliko trenutaka da malo razmisli. Da! Onda shvati da ga ubijaju i urla prigušenim krikovima sve dok ne iznemogne. Ovako iz antropocentrične perspektive Knut Hamsun opisuje najbrutalniji čin u odnosu ljudskih bića i domaćih životinja. Literarni opis klanja gotovo je nježan i lako bi mogao prevariti očekivanja promatrača suvremenih svinjokolja, koje redovito izazivaju intenzivnu mučninu.
Rijetki povijesni izvori navode kako je svinja u pojedinim kulturama poštovana kao sveta životinja. Ako posegnemo u daleku prošlost, naići ćemo na tvrdnju grčkog matematičara i astronoma Eudoksa kako Egipćani nisu jeli svinjetinu, jer su na taj način htjeli poštedjeti svinje kao vrlo korisne životinje. Oni su imali običaj puštati svinje na tek zasijana polja kako bi utabale sjeme u zemlju. No, u masovnoj percepciji kulture mesojeda svinja je sinonim 'nečiste' životinje. Njezino je meso još i danas tabu za židove i muslimane, koji vjeruju kako bi ih učinio nečistim i sam dodir ove životinje ili njezina mrtvog tijela. Neovisno o religijskim načelima, u ekonomsko-gospodarskom smislu svinja je danas među najeksploatiranijim životinjama. Prema podacima hrvatskog Zavoda za statistiku, u prvom tromjesečju 2003. težina svinja povećana je za 20 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. U istom razdoblju samo u klaonicama zaklane su 163.344 svinje, napunivši naše želuce s više od 653.000 ubijenih životinja godišnje!
Vrijeme slavlja
Klanje svinja sezonska je pojava u agrarnomu obiteljskom gospodarstvu u našim krajevima još i danas, kada uz profesionalne mesare u seoskim kućanstvima životinje redovito kolju i neprofesionalci. Etnološka literatura govori o kolinju ili svinjokolji prvenstveno kao o starom hrvatskom običaju, dugoj tradiciji osobito u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Klanja se odvijaju tijekom studenog i prosinca, a svoj vrhunac doživljavaju krajem studenoga, na bivši praznik Dan Republike.
Pišući 1985. o tradicijskoj prehrani u okolici Zagreba, etnologinja Mirjana Randić-Barlek navodi da se kolinje ili fureš obavljalo od studenog do siječnja, ali najčešće oko Božića. U većini sela to je bila prilika za veliko slavlje na koje se pozivala rodbina i susjedi. Ponekad se na kolinju skupilo toliko ljudi da bi pojeli cijelo prase, pa je zato trebalo klati dvije svinje odjednom. Iste godine Tomislav Đurić u tekstu Tradicijska ishrana u suvremenim uvjetima u selu Cernik kraj Nove Gradiške također među osobite etnološke vrijednosti ubraja javno organizirano klanje svinja. Njegujući staru, slavonsku tradiciju, u Hrvatskom pjevačkom društvu Tomislav pokrenuli su 1983. manifestaciju starih jela i običaja uz klanje pod imenom Cernički krmokolj, kako bi taj običaj prezentirali javnosti. Autor ističe kako se cijelo selo prihvatilo organizacije svinjokolja 's mnogo ozbiljnosti i entuzijazma'.
Da je klanje veseo običaj potvrđuje i Maja Bošković Stulli u tekstu Kuhinjski humor u kajkavskim svadbenim govorima (1984.). Ona bilježi kako su svi svatovi bili 'razdragani, razigrani i nasmijani' prilikom recitiranja govora, čiji ću dio citirati: Naši su domaćini zaklali prasca tak velikoga kakti najvekšega - vrapca. Samo nesu mogli zmoći tak velikoga noža, kak mu je bila debela koža. Onda su se železanje s celoga sela pobrali pak su kod kovača tak dugačkoga noža skovali, kaj su ž njem prasca zaklali.
Tradicija mučenja i ubijanja
Neposredno prije Dana republike i Hrvatska televizija je prigodno obilježila početak kolinja emisijom sugestivnog naziva - Koljemo i sviramo, prikazanom u ležernom poslijepodnevnom obiteljskom terminu. Dokumentarni film redatelja Branka Ištvančića, nastao na temelju novinskog članka o grupi Ex Panonia koja se ponovo okupila na jednom kolinju pod nazivom Koljemo i sviramo po kućama, na groteskan način govori o tamburaškom sastavu Licitari iz Podravskih Sela koji se okuplja zimi na seoskim kolinjima i svirkama po kućama. Dok svirači svirkaju, razigrani mladići mrcvare svinju po seoskom dvorištu vukući je za uši i noge, dok ona neprekidno cvili i uspijeva im izmaknuti. Zabava se nadalje razvija komentarima kako je žilava i uputama kako bi je trebalo opaliti po njušci, da bi je potom srušili, vukli po dvorištu i napokon uz dosta muke zaklali, dok je hitra domaćica pohitala s posudom da joj uhvati krv.
U društvu gotovo imunom na nasilje prema slabijima - ženama, djeci, seksualnim i etničkim manjinama, nije nemoguće zamisliti mentalne sklopove ljudi koji su, ne samo sudjelovali u klanju nego i u snimanju i u pozitivno intoniranom prikazivanju hrvatske tradicije. Dok bi u civiliziranoj zemlji javno ponižavanje i mučno ubojstvo nemoćne životinje izazvalo osudu i zgražanje, u Hrvatskoj se kroz medij s velikim rasponom utjecaja klanje ne samo odobrava nego i potiče kao najradosnija svečanost koja se proslavlja uz svirku i pjesmu. U nekoj utopijskoj humanoj zemlji namjerno i okrutno usmrćivanje nedužne životinje bilo bi prepoznato i kažnjeno kao zlostavljanje i namjerno mučenje izazvano ozbiljnom psihopatologijom neuračunljivih pojedinaca. U Hrvatskoj je pak klanje prigoda za zabavu i zaradu. Ono je samo posljednja postaja u tlačiteljskom i diskriminatorskom odnosu prema životinjama kao inferiornim bićima u odnosu na ljudsku vrstu. Dominantni diskurs zabave pritom ukazuje na potpuni izostanak osjetljivosti za prepoznavanje boli drugog živog bića. U zemlji gdje je patnja zabavna te povod pošalicama i narodnom veselju, teško je očekivati da koljač i/ili konzument kobasica, čvaraka i ostalih delicija uljuđene kulture promatraju stvari s pozicije boli i patnje onoga koga se priklalo.
Izvorni narodni običaj
Legitimitet tradiciji daju i najrelevantnije institucije, pa Nenad Matić, glasnogovornik Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, tvrdi kako Ministarstvo ne samo da ne razmišlja ni o kakvu zabranjivanju kolinja nego će učiniti sve kako bi se ta tradicija očuvala i kada jednom uđemo u Europsku uniju, naravno, uz strogi veterinarski nadzor. U Večernjem listu od 23. studenoga razmatra se, naime, mogućnost da približavanjem Europskoj uniji Hrvatska ukine kolinje po dvorištima, koje u zemljama Unije nije dopušteno iz dva razloga: brige za dobrobit životinja, kojom se nastoje svesti na najmanju moguću mjeru patnja i bol životinje koja se ubija te briga za higijenu prehrambenih proizvoda, odnosno mogućnost zaraženosti mesa trihinelom. Imperativ tradicije, na koju se vole pozivati i najvažnije državne institucije kada im to ide u prilog pri donošenju političkih odluka, kritički je promišljala ugledna hrvatska etnologinja Dunja Rihtman Auguštin. Ona naglašava kako običaji nikad nisu nevini od politike. Dok, s jedne strane, u stručnoj etnološkoj literaturi pojedini stručnjaci gotovo do danas nastoje proklamirati izvornu vrijednost narodnih običaja, s druge strane, još uvijek iz vrha države, iz obrazovnoga sustava, iz najmoćnijih državnih medija neprestano se puk uvjerava kako su sve naše šanse u prošlosti. Nadalje obrazlaže kako rituali i običaji ne traju nepromijenjeni vjekovima, nego se uvijek prilagođavaju duhu vremena koje je obilježeno socijalno, kulturno, ali i politički. U tom smislu, Hrvatskoj u kreiranju željenog europskog identiteta folklorna prošlost ne može biti putokaz u budućnost, barem deklarativno prožetu najvišim etičkim vrijednostima. U kontekstu senzibiliteta novoga tisućljeća, u kojem sve vidljivije djelovanje animalistički osviještenih pojedinaca i skupina izaziva zazor od prolijevanja bilo čije krvi, svinjokolja može pobuditi samo nelagodu i gnušanje.
Jednako svjesne noža
Ti su osjećaji osobito produbljeni bliskim upoznavanjem sadržaja vlastita jelovnika. Iako je već dulje vrijeme poznato da su svinje vrlo osjetljive životinje, po inteligenciji slične psu, mali broj ljudi će svoju razinu etičke svijesti podići do uvažavanja te činjenice. Opisujući susret sa svinjama na Farm Sanctuaryju u SAD-u, utočištu za spašene farmske životinje, Eric Marcus ih u knjizi Vegan, nova etika prehrane opisuje kao nestašne, razigrane, senzibilne, nježne i mazne životinje: 'Kad se sjetim ispitivačkih pogleda svinja ili njihova zadovoljnog roktanja dok sam ih češao po trbuhu, moram vjerovati da su te životinje jednako svjesne svojih tijela kao i ja. Moram vjerovati da osjećaju oštricu noža jednako kao i mi.'
Zaista, ako se prisjetimo kako kralješnjaci i osobito sisavci imaju gotovo identičan živčani sustav kao i ljudi, ne možemo negirati kako životinje pri klanju, jednako kao i pri svim drugim vrstama nasilja, osjećaju intenzivnu fizičku bol. Ipak, moderni ljudi pokazuju jednaku ravnodušnost prema patnjama anonimnih pripadnika inferiorne vrste, dobro skrivenih od pogleda iza zatvorenih vrata dvorišnih nastambi ili industrijskih farmi, kao i prema patnjama pripadnika vlastite vrste.
Usprkos potrebi za zabranom kolinja po dvorištima kako bi se mrcvarenje životinja i nestručno klanje svelo na najmanju moguću mjeru, klanje će i dalje ostati klanje. Ono će trajati tako dugo dok god pripadnike druge vrste ne prestanemo diskriminirati kao manje vrijedne ili sasvim bezvrijedne i dok god ne prestanemo u njihovoj smrti tražiti priliku za narodno veselje. Zasad, životinje su samo hrana kojom ćemo ispuniti želuce u blagdansko vrijeme mira i spokoja, stvari koje imaju uporabnu svrhu i koje ne osjećaju više od kamena udarenoga nogom.
Nakon posjeta klaonici u gradu Touli, Tolstoj je prije više od jednog stoljeća zapisao kako je jedenje životinja nemoralno, jer uključuje ubijanje potaknuto pohlepom i željom za ukusnom hranom. No, djela protivna moralnim osjećajima i dalje se nastavljaju. Životinje i dalje umiru u teškim mukama i agoniji, ponižene i obezvrijeđene u svojem osnovnom pravu na dostojanstven život i prirodnu smrt, oslobođenu ljudske intervencije. Posljedica odricanja vrijednosti životu (osobito životinjskom) je da će većina ljudi, zaražena specizmom i zatrovana konzumerizmom blagdanskog ozračja, teško shvatiti riječi Duška Čizmića Marovića, kolumnista Slobodne Dalmacije: 'Za razmjere patnji životinja u ljudskom jeziku ne postoji pravi izraz jednostavno stoga što tolike patnje ljudska vrsta još nikada nije iskusila.'
Snježana Klopotan, @nimal portal, Zarez 119-120, 18. prosinca 2003.
![Dva praščića [ 9.99 Kb ]](/data/image_2_2106.jpg "Dva praščića [ 9.99 Kb ]")
