Nešto za pojesti ili netko vrijedan poštovanja

Obično se zgrozimo kad čujemo da u pojedinim zemljama, poput Kine i Južne Koreje, ljudi kuhaju i jedu mačke i pse. Mi volimo ove životinje i uvjereni smo da imaju…
SHARE

Obično se zgrozimo kad čujemo da u pojedinim zemljama, poput Kine i Južne Koreje, ljudi kuhaju i jedu mačke i pse. Mi volimo ove životinje i uvjereni smo da imaju dušu, ali ne postoji razlika izmedu prehrambenih navika u Kini i Južnoj Koreji i onoga što ostatak svijeta radi jednako pametnim i osjetljivim svinjama.

Njihovi životi su važni

Svinje su pametne i znatiželjne, stvaraju prijateljstva i vole igru. Kao i sve druge životinje, uključujući nas ljude, one imaju osjećaje: doživljavaju raspon emocija kao što su užitak, intenzivna bol, strah od smrti i stres. Takvi osjećaji i njihovi životi su im važni.

Već znamo da je to istina kad se radi o psima i mačkama. Nažalost, naučeni smo vjerovati kako su svinje, krave i kokoši manje važni. Unatoč jednakoj svijesti o njihovom svijetu, mi ih držimo zatočenima i ubijamo stotine milijuna životinja godišnje kako bi završile na našem tanjuru. Ova nepravedna i iracionalna diskriminacija prema pojedinim vrstama naziva se specizam.

Trebaju li njihovi životi završiti kada mi to odlučimo?

Svinje, pilići, patke i purani uzgajaju se tolikom brzinom da ih ubijaju već nakon nekoliko tjedana ili mjeseci od rođenja, iako bi prirodno živjele mnogo duže. ‘Potrošene’ kokoši, uključujući one iz tzv. slobodnog uzgoja, ubijaju se kada su stare otprilike 72 tjedna jer više nisu sposobne nesti jaja dovoljno brzo i time ne stvaraju financijsku dobit. Mliječna industrija kolje izrabljene krave kad napune pet godina iako bi mogle živjeti 20 godina. Muški telići nikad ne dočekaju odraslu dob i na tisuće njih ubijaju odmah nakon rođenja.

Ljudska je psiha nevjerojatna. Uspije kreirati stvarnost dajući joj vlastita pravila, a sve u službi formiranja razuma. Ljudskoj su psihi naznačena pravila koja se teško ruše. Ona pripadaju tradiciji, društveno je nepoželjno preispitivati ih kako se ne bi narušio integritet većine, postojanost zakona. A ti su zakoni katkad i više nego okrutni – razmjeri njihova djelovanja su apokaliptični.

Odmakli smo se od primata koji su prvim strjelicama lovili jelene, većina nas i ne može vidjeti krv. Kažemo da smo civilizacijski evoluirali. Ipak, ako bolje razmislimo, jedino u čemu jesmo evoluirali jest politička korektnost. U prilog tomu govori činjenica da se zbog većine ljudi godišnje ubija i muči više milijardi životinja u razne svrhe. No, za razliku od naših predaka koji su zamazani krvlju divljali oko vatre, mi smo se zaželjeli smatrati etičkim bićima, pa se divljanja obavljaju daleko od očiju javnosti. I to divljanje nazivamo potrebom, iako su naši preci bili puno bliži pojmu ‘potreba’ od nas. Sada smo opet na pojmu političke korektnosti – ubijenu životinju nazivamo mesom, njezinim dijelovima tijela dajemo druga značenja puno prikladnijima za naše nepce i našu savjest. Stoga ulazimo u mesnicu kao da to i nije jedna velika grobnica. Može li se danas išta što radimo nazvati etikom?

Par kovanica za nečiji život

Za par eura možete dobiti neki dio zaklane životinje. Možete dobiti dio njezine ruke, šape, papka, noge, kraka. Kako biste vi spremili batak za vašu djecu, mesar je morao dograbiti kokoš i slomiti joj vrat, a zatim iščupati nogu. Koliko to ružno zvuči- zaklana životinja, ali meso koje ljudi jedu jest upravo to. Kako bi se ljudi sladili na blagdane ili posebne prilike, mesar je morao uzeti ovci njezino dijete, bebu od nekoliko tjedana i zariti nož u njeno nježno tkivo. I majka krava plače jer su joj telića odveli na klanje. U kobasicama koje jedete nalaze se komadi svinje, stare također tek mjesec dva, no ona je za većinu ljudi tek mrtva stvar, nešto ukusno. U paštetama s veselim omotima nalaze se termički obrađeni krvavi komadi bića koji se u mnogočemu ne razlikuju od nas samih. Samo za jedan zalogaj kruha s paštetom potrebno je proliti krv.

U mesnicama možete vidjeti odrezanu glavu, cijelu policu osuđenika na smrt. Međutim, većini pozli prilikom gledanja ubijanja životinje na televiziji ili internetu. Svi se bune kada netko javno zlostavlja životinju, najčešće psa ili mačku, ali isto to ne preispituju kada se svinji ili kravi daleko od pogleda javnosti režu noge, glave i ostali dijelovi tijela za nečiji jelovnik. Čini se u redu ako se unutarnji organi čupaju i vade iz svjesnih, ponekad samo omamljenih životinja. Čini se u redu ako se one gule na živo, jer mi tome ne moramo svjedočiti. Recept glasi: ako se ne vidi, ne događa se.

Ljude vrijeđa usporedba životinjske s ljudskom patnjom, a takva je usporedba danas doista nemoguća – životinje pate mnogo više. Niti svi ratovi u povijesti čovječanstva, niti sve prirodne katastrofe nisu uzele toliki danak. I sad dok ovo čitate tisuće životinja vrišti i umire, u strahu, u boli, u tuzi. Dok vi čitate u vašem se hladnjaku nalaze dijelovi tih žrtava, od kojih je svaka individualno patila, kojoj je bezobzirno uskraćen život zbog surove podređenosti našemu postojanju, komotnosti naše stvarnosti.

Mesnice i klaonice su zapravo poprišta zločina koje ne služe na čast civiliziranom čovjeku koji svoju djecu uči vidjeti meso, a ne mrtve životinje. Djeci se servira tuđa bol, uče se uživati u hrani i izbjegavati saznanja o njezinom izvoru. Ljudi prožive cijeli vijek bez da se zapitaju koliko je ispravno to što se doista događa. Ono što se događa je potrebno zaustaviti. U ime civilizacije, etike i bića koje pate zbog nas. Čestitam svima koji su uspjeli doći do kraja ovoga teksta i testirati svoja načela. Hoćete li i dalje zatvarati svoje oči? Želite li znati što se događa ili vam je udobnije u civilizacijski skrojenoj stvarnosti, ma koliko ona lažna bila? Odluka leži ni više ni manje nego na vašoj savjesti.

Povezani članci