Nacrt prijedloga Zakona o zdravlju životinja - Prijedlozi udruge Prijatelji životinja na javnoj raspravi
U prosincu 2021. ostavili smo komentare na e-savjetovanju o Nacrtu prijedloga Zakona o zdravlju životinja.
OZNAČAVANJE KOPITARA ISKLJUČIVO INJEKTIBILNIM TRANSPONDEROM
Predlažemo da se u članak 63. stavak 1. Nacrta Zakona o zdravlju životinja (Sredstva i metode označavanja držanih kopitara) iza riječi „označavaju”, a prije riječi „injektibilnim” doda riječ „isključivo” i da glasi:
„Subjekti koji drže životinje koje pripadaju vrstama kopitara osiguravaju da se te životinje pojedinačno označavaju isključivo injektibilnim transponderom sukladno članku 114. Uredbe (EU) 2016/429 i članku 58. Delegirane uredbe (EU) 2019/2035, osim kopitara koju su označeni u drugoj državi članici.”
Obrazloženje: U Hrvatskoj je od 2009. godine propisano označavanje kopitara mikročipom (stupilo na snagu od 1. siječnja 2010.), no i dalje je dopušteno vruće paljenje žigom, iako je to nepouzdan, nepotreban, zastarjeli i nehuman način označavanja životinja i dokazivanja vlasništva. Također, iako se goveda označavaju ušnim markicama, dopušten je izuzetak za označavanje bikova namijenjenih za sudjelovanje na kulturnim i sportskim događajima, za koje se propisuje, uz označavanje ušnim markicama, istovremeno označavanje paljenim žigom. Za ovu iznimku nema nikakvih medicinskih i znanstvenih opravdanja, a izuzetno narušava dobrobit životinja.
Žigosanje se odvija bez primjene analgezije/anestezije i uzrokuje životinjama jaku bol i patnju ne samo u trenutku žigosanja nego i danima nakon toga. Užareni žig pritišće se na površinu kože oko pet sekunda i izlaže kožu enormnoj vrućini. Ovisno o spretnosti osoba koje provode žigosanje, postoji opasnost od nekontroliranog širenja vatre s usijanog željeza na ostatak dlake. Žigosana životinja na dan kada je žigosana ima povišenu temperaturu za 4 °C te sljedećih šest dana povišenu temperaturu za 2 to 4 °C. Dakle, životinje trpe bol i povišenu temperaturu još barem tjedan dana nakon žigosanja. Dio tijela koji je žigosan ima lezije tipične za opekline trećega stupnja s nekrotiziranog mesa. Nakon žigosanja može doći do infekcija i teškog zacjeljivanja rana.
Istraživanja pokazuju da čak i kada bi se žigosanje vršilo uz anesteziju, životinji bi se još barem tjedan dana nakon žigosanja trebala davati sredstva protiv bolova i sredstva za snižavanje temperature. Postojala bi i opasnost pri žigosanju da životinja ne reagira zato što je pod anestezijom pa bi osoba koja žigoše držala užareni žig dulje na koži i uzrokovala jače opekline.
Zbog bolnosti i zdravstvenih posljedica na životinje, vruće žigosanje zabranjeno je za sve ostale vrste životinja u Ujedinjenome Kraljevstvu, a vruće žigosanje konja zabranjeno je u Danskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Austriji, Škotskoj i Sjevernoj Irskoj. I druge države EU-a razmatraju zakonsku zabranu ove nepotrebne i životinjama izuzetno bolne prakse. Vruće žigosanje ne smatraju prihvatljivom metodom označavanja i traže zabranu te prakse i mnoge strukovne i ostale organizacije i institucije kao što su: British Veterinary Association, British Equine Veterinary Association, RSPCA, The British Horse Society, The Blue Cross, Animal Aid…
Takvi žigovi nisu adekvatan način označavanja vlasništva, osobito kod konja, koji mogu živjeti 30 i više godina i koji promijene mnoge vlasnike tijekom svojeg života, pri čemu se promjenom vlasnika mogu mijenjati podaci na mikročipu, no ne može se mijenjati žig na koži životinje. Nedostatak je i što se žig teško može iščitati kada preko kože izraste gusta zimska dlaka, a namjerno nanošenje boli životinji u svrhe koje nisu povezane s veterinarskim zahvatom u smislu liječenja nisu prihvatljive. Nema smisla koristiti metode koje uzrokuju životinjama veliku bol, a koje su nepotrebne jer su dostupni drugi, moderniji načini označavanja.
Čl. 18. Pravilnika o identifikaciji i registraciji kopitara (NN 123/09) propisuje da se označavanje kopitara sastoji od „obveznog označavanja koje obuhvaća implantaciju transpondera i dijagramskog opisa vanjštine” i „dodatnog označavanja koje obuhvaća fizičko označavanje vrućim žigom”. Metode kao što su vruće paljenje žigom, hladnim žigom i tetoviranje predstavljaju alternativne metode označavanja i smatramo ih suvišnima. Aplikacija mikročipa kao metoda označavanja provodi se u svijetu od početka 1980-ih godina. Pokazala se kao siguran, praktičan i dugotrajan način označavanja koji je najprihvatljiviji sa stajališta dobrobiti životinja, a ujedno omogućava jasnu identifikaciju i cjeloživotno praćenje životinje te sadrži sve informacije o životinji. Stoga bi za sve pasmine, odnosno za kopitare u Hrvatskoj, uključujući lipicance i sl. pasmine kod kojih se i dalje primjenjuje žigosanje, trebalo vrijediti isključivo označavanje dijagramskim opisom i aplikacijom mikročipova. Dodatno označavanje vrućim paljenim žigom neprihvatljivo je te u Hrvatskoj treba zaživjeti moderan i što manje invazivan pristup pri označavanju kopitara, a jednako vrijedi i za goveda.
Iako, gledano sa stajališta dobrobiti životinja, utiskivanje vrućeg žiga predstavlja veću bol životinjama, smatramo da treba biti zabranjeno i hladno žigosanje tekućim dušikom, odnosno suhim ledom s 99-postotnim alkoholom, kada se hladni žig drži na koži životinje 10 – 30 sekunda.
Propisano je da se konjima svake godine vadi krv (zbog pretrage na infekcioznu anemiju kopitara) pa se tom prilikom može kontrolno očitavati i transponder i provjeriti je li se pomaknuo. I pri obaveznom označavanju pasa mikročipiranjem postoje pojedinačni slučajevi pomicanja transpondera, no to nije razlog da se propiše npr. dodatno označavanje cijele vrste nekom bolnom metodom.
Označavanju konja žigosanjem protivi se i niz veterinarskih organizacija u svijetu, pa vjerujemo da su s njima suglasni i stručnjaci veterinarske struke u Hrvatskoj kada se radi o psihofizičkim posljedicama žigosanja za konje i o prijedlogu da se ta vrsta označavanja zabrani.
I sami smo kontaktirali uzgajivače pasmine konja koji svoje konje žigošu, iako to nije obavezno po uzgojnoj knjizi (borički arapski konj). Oni praksu žigosanja zagovaraju iz estetskih razloga, „da se odmah vidi da je to ta pasmina”. Slažu se s time da ako se žigosanje ne provede stručno i ako konj nema odgovarajuću njegu nakon žigosanja (tretman rane), može doći do ozbiljnih komplikacija i konj tada jako trpi. Suglasni su s time da im identifikacija konja bez žigosanja ne bi bila problem (jer se konji ionako moraju označiti transponderom), s time da su nam spomenuli i metodu analize DNK-a (iz grive konja) koja je 100 % točna, ali i skupa. Naveli su primjer čistokrvnih aparskih konja iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji se identificiraju i transponderom i analizom DNK-a; žigosanje im nije obavezno, ali ga mnoga plemena provode s tekućim dušikom, odnosno provode hladno žigosanje. Slažu se da je i bez žigosanja identifikacija konja pouzdana i spremni su prestali s tom praksom kada bi žigosanje bilo zabranjeno za sve konje, dakle, kada ni druge pasmine ne bi smjele koristiti žig.
Naglašavamo i da se mikročipiranje radi mnogo prije žigosanja. Žigosanje se provodi najranije nakon 1,5 godine starosti konja (inače se s rastom i razvojem tijela žig deformira), a mikročipiranje se može provesti prije navršene prve godine.
Žigosanje je relikt i njegovo ukidanje (zabrana) ne bi izazvalo probleme, već bi „poznavatelji konja” morali uložiti malo više napora u prepoznavanje pasminskih obilježja konja (ako im je to važno) jer se ne bi mogli oslanjati samo na poznavanje žiga kao oznake pasmine (lipicanac bi i dalje bio lipicanac, samo mu to ne bi „pisalo” na butu). U svakom slučaju, transponder je sasvim pouzdana mjera identifikacije koja se može kombinirati s dijagramskim opisom i fotografijama konja (fotodokumentacija). Označavanje paljenim žigom kao dodatno označavanje nema zdravstvenog, etičkog, ekonomskog ni bilo kojeg drugog opravdanja, a nikako se ne smije i ne može provoditi iz trivijalnih estetskih razloga ili kao dokaz „kvalitete jedinke” jer je to neprihvatljivo s aspekta dobrobiti životinje i njezina psihofizičkog zdravlja.
Što se tiče konja koji slobodno migriraju po pašnjacima i nisu socijalizirani da bi im se moglo sigurno prići, postoje metode identifikacije za slobodno krećuće divlje životinje. Prema čl. 132. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „uzima se da je pripitomljena životinja ničija ako sama od sebe izostane četrdesetdva dana”, a s obzirom na to da je žigosanje u smislu dodatnog označavanja odgovornost vlasnika (prema Pravilniku o identifikaciji i registraciji kopitara), postavlja se pitanje jesu li slobodno migrirajući konji zapravo ničije vlasništvo i tko će voditi brigu o rehabilitaciji rane nakon žigosanja. Ako su to divlji konji, onda neka se identifikacija provodi kao i kod ostalih divljih životinja – bez žigosanja.
Koliko god uljepšavali i opravdavali čin žigosanja konja, i dalje se radi o namjernom izazivanju teških opekotina. Izjednačavanje stresa koji konj doživljava žigosanjem s onim koji doživljava pri umetanju transpondera neusporedivo je jer nakon žigosanja ostaje rana koja tek treba zarasti.
U jednom istraživanju navodi se: Branding caused a necrotising skin burn lasting at least 7 days. Moreover branding, but not microchip implantation (P < 0.001), was accompanied by a generalized increase in skin temperature which was comparable to low degree post-burn hypermetabolism in humans.
Nadalje, upućujemo na istraživanje u kojemu se zaključuje: Hot iron branding elicited a significantly stronger aversive reaction indicative of pain than did microchip transponder injection (odds ratio [OR], 12.83). Allodynia quantified by means of skin sensitivity to von Frey monofilaments was significantly greater after hot iron branding than after microchip transponder injection (OR, 2.59)…
The hot iron branding areas had significantly increased skin temperature and swelling (OR, 14.6)… Microchip transponder injection induced less signs of pain and inflammation and did not seem to pose a higher long-term risk than hot iron branding. Consequently, results indicated that hot iron branding does inflict more pain and should be abandoned where possible. (Am J Vet Res 2009;70:840–847).
Također, korisno je istraživanje o čitljivosti žigova objavljeno 2013. godine, u čijem se zaključku navodi: Despite the fact that hot iron branding caused lesions compatible with third degree thermal injury, it did not allow unambiguous identification of a large proportion of older horses. While the breed-specific symbol was consistently identified by three independent investigators in 84% of the horses, the double-digit branding number was read correctly by all three investigators in less than 40%. In conclusion, hot iron branding in horses causes lesions compatible with third degree thermal injury but does not always allow identification of horses.
Citat iz istog istraživanja, ali drugog izvora: 'Branding is clearly associated with local tissue damage and the markings are often insufficiently clear to be decoded, even by experienced observers or after the horse has died,' Jörg Aurich further said. 'There really isn't any reason to continue to mark horses in this outdated way.'
Pri slanju mišljenja o zabrani vrućeg žigosanja škotskoj vladi, Britanski konjički savez zajedno sa Savezom veterinara i savezom veterinara za konje navodi: The British Veterinary Association has been unequivocal in its stance on hot branding with the British Equine Veterinary Association also speaking out to decry the practice. The BHS recognises the value of professional veterinary opinion on this issue and is pleased to align itself with the BVA and BEVA." "In summary, the British Horse Society is opposed to the practice of hot branding of equidae and supports the Scottish Government's proposal to cease the issuing of specific authorisations.
Dr. vet. med. Hans-Joachim Götz, predsjednik njemačke organizacije veterinara Bundesverbandes Praktizierender Tierärzte, prilikom donošenja zakonske zabrane žigosanja kopitara u Njemačkoj komentirao je: „Označavanje vrućim žigom više nije u skladu s modernim standardima dobrobiti konja.”
Napominjemo i da je konj koji se dodatno označava žigosanjem dvostruko podvrgnut stresu – i kod označavanja transponderom i kod žigosanja, što je potpuno nepotrebno. Žigosanje kopitara je nanošenje tjelesne ozljede iz estetskih razloga, što je relikt iz vremena kada drugi način označavanja nije bio u upotrebi. Pritom nema nikakvu bitnu identifikacijsku vrijednost, nego se svodi na estetiku i ljudsku taštinu, kako bi obilježili svoje vlasništvo svima vidljivim znakom. Dakle, zaključak je da su implantirani transponder i dijagramski opis vanjštine konja u svim situacijama (normalnim i izvanrednim) pouzdana metoda identifikacije. Napominjemo još jednom da je žigosanje bolna, zastarjela i potencijalno opasna praksa zbog rizika razvoja komplikacija za zdravlje konja, koja je uvedena u vrijeme kada mikročipiranje nije postojalo. Kao metoda identifikacije žigosanje nije imuno na zloupotrebe i malverzacije s identifikacijskom dokumentacijom, dakle, ne sprečava „krađu identiteta”.
Iz svega navedenog, zaključujemo da je umetanje transpondera u kombinaciji s dijagramskim opisom vanjštine konja metoda kojoj nema ozbiljnih zamjerki, a kao praksa je već uhodana među uzgajivačima i među vlasnicima mješanaca i konja bez rodovnice. S druge strane, žigosanje uzgajivačima ima vrijednost ne toliko kao identifikacijska metoda (konje ionako moraju mikročipirati), nego tek kao metoda označavanja pripadnosti konja određenoj pasmini, što nije argument za održanje ove bolne i nepotrebne prakse.
Svi argumenti u prilog zabrani označavanja kopitara žigosanjem potvrđuju potrebu da se zakonskom zabranom omogući adekvatna zaštita konja, a da se pritom ne narušava ni na koji način zakonom propisano označavanje kopitara. Stoga predlažemo označavanje kopitara isključivo injektibilnim transponderom kao jedinu vrstu označavanja.
Odgovor Ministarstva poljoprivrede:
Primljeno na znanje
Zakonom o zdravlju životinja osigurava se primjena novog europskog zakonodavstva iz područja zdravlja životinja, koje se sastoji od krovne Uredbe (EU) 2016/429 koja postavlja osnovni okvir za kontrolu i suzbijanje prenosivih bolesti životinja te čitavog niza sekundarnih uredbi koje ju nadopunjuju. Novo europsko zakonodavstvo, između ostaloga, regulira pitanja sljedivosti držanih životinja, odnosno njihovo obvezno označavanje. Zakonom o zdravlju životinja, člankom 63. određeno je obvezno označavanje kopitara u Republici Hrvatskoj injektibilnim transponderom, osim kopitara koji su označeni u drugoj državi članici. Slijedom navedenoga, alternativne metode označavanja kopitara, kao jedino sredstvo označavanja kopitara u RH, u prijedlogu teksta ovoga Zakona nisu dozvoljene. Alternativne metode označavanja koje se provode sukladno propisima iz područja zootehnike, odnosno zahtjevima uzgojnih udruženja nisu unutar opsega područja Zakona o zdravlju životinja i reguliranja sljedivosti kopitara.
OZNAČAVANJE PASA, MAČAKA I PITOMIH VRETICA
Predlažemo da se u članak 66. Nacrta Zakona o zdravlju životinja (Označavanje pasa, mačaka i pitomih vretica) uvrste sljedeće izmjene:
1. OZNAČAVANJE PASA MIKROČIPOM NAJKASNIJE 60 DANA OD DANA ŠTENJENJA
Članak 66. stavak 1. Nacrta Zakona o zdravlju životinja glasi:
„Svi psi moraju biti označeni injektibilnim transponderom u skladu s člankom 70. Delegirane uredbe (EU) 2019/2035 prije premještanja u svrhu promjene vlasništva, a najkasnije 90 dana od dana štenjenja.”
Predlažemo da se članak 66. stavak 1. izmijeni i da glasi:
„Svi psi moraju biti označeni injektibilnim transponderom u skladu s člankom 70. Delegirane uredbe (EU) 2019/2035 prije premještanja u svrhu promjene vlasništva, a najkasnije 60 dana od dana štenjenja.”
Obrazloženje: Pohvaljujemo što se u obavezu označavanja pasa dodalo da se to treba učiniti „prije premještanja u svrhu promjene vlasništva” kako bi postojala sljedivost psa od prvog skrbnika. Predlažemo da se najkasnije vrijeme označavanja pasa skrati s 90 na 60 dana.
Članak 3. stavak 2. Naredbe o mjerama zaštite zdravlja životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovom financiranju u 2021. godini (NN 2/2021) propisuje:
„Svi psi stariji od tri mjeseca tijekom 2021. godine moraju biti cijepljeni protiv bjesnoće, pri čemu u putovnicu za kućne ljubimce mora biti upisan rok valjanosti cijepljenja u skladu s uputom proizvođača cjepiva.”
Zbog navedene odredbe u Naredbi posjednici pasa najčešće prvi put dolaze veterinaru kada štene napuni tri mjeseca, što se poklapa s dosadašnjim zakonskim rokom za označavanje pasa mikročipom. No jedan dio građana potpuno izbjegava cijepljenje i mikročipiranje pasa, i upravo je njihova neodgovornost i kršenje zakona uzrok porasta broja napuštenih životinja koje u velikoj mjeri zbrinjavaju udruge za zaštitu životinja ili je njihovo zbrinjavanje financijski teret jedinica lokalne samouprave. Štenci nastali zbog neprovođenja kontrole razmnožavanja često odlaze iz prvog doma već s dva mjeseca starosti, dakle i bez oznake mikročipa. Stoga smatramo da nema razloga da se rok do kojega psi trebaju najkasnije biti mikročipirani izjednačava s najkasnijim rokom do kojega psi moraju biti cijepljeni protiv bjesnoće jer jedno s drugim nema veze. Kao što je određen konkretan datum kojeg uvjetuje veterinarska struka za cijepljenje, na isti način treba, sukladno veterinarskoj struci i logici, odrediti neovisno o cijepljenju datum do kojega najkasnije treba psa označiti mikročipom. Cilj je da zbog dobrobiti životinja i iz drugih razloga taj datum bude što kraći, odnosno da se svi psi što prije nakon rođenja označe mikročipom. Stoga predlažemo da se propiše obaveza označavanja pasa injektibilnim transponderom najkasnije 60 dana od dana rođenja, a u cilju smanjenja broja napuštenih pasa.
Isto podržava i Odjel veterinara male prakse Hrvatske (OVMPH), čije mišljenje iznosimo u cijelosti:
„Odjel veterinara male prakse Hrvatske se oko roka za označavanje štenaca konzultirao s kolegama veterinarima iz nekoliko zemalja EU (Slovenija, Belgija, Finska) te kolegama sa Zavoda za mikrobiologiju i zarazne bolesti Veterinarskog fakulteta. Doc. dr. sc. Vladimir Stevanović je dao mišljenje da prima vakcinacija štenaca protiv zaraznih bolesti kreće s najranije šest tjedana starosti kod onih životinja kojima se ne zna porijeklo te s osam tjedana kad im se zna porijeklo, a označavanje mikročipom najčešće je povezano s dolaskom štenaca na prima vakcinaciju.
U Sloveniji je obveza još uvijek s navršena tri mjeseca, u Belgiji već sa šest tjedana dok u Finskoj to nije određeno zakonom no Finski kinološki savez dopušta označavanje štenaca već s pet tjedana. Uobičajeno je da se štenci označe do sedam tjedana starosti, a mačići do 12 tjedana s obzirom da dulje ostaju s majkom.
Republika Hrvatska ima kao i Slovenija obvezu označavanja pasa s navršena tri mjeseca, a jednako smo u izmjenama tih zakonskih odredbi, jer je i u Sloveniji prijedlog obveze označavanja s navršenih osam tjedana, pa je zato OVMPH mišljenja da je optimalno vrijeme da se štenci označe s najkasnije osam tjedana starosti, a da im se pri tom ne ugrozi dobrobit.
Smatramo da bi u legislativu trebalo staviti i obvezu povezivanja mikročipa majke s mikročipom štenaca, a da se zna od kud potiču, dok svi ostali štenci, za koje se porijeklo ne zna, moraju proći kroz skloništa za životinje. Tako bi se spriječila ilegalna trgovina mladunčadi, a veterinari trebaju biti zagovornici dobrobiti životinja te se zauzimaju za nove pristupe borbi protiv ilegalne trgovine kućnim ljubimcima na razini EU.”
Odgovor Ministarstva poljoprivrede:
Nije prihvaćen
Zakonom o zdravlju životinja osigurava se primjena novog europskog zakonodavstva iz područja zdravlja životinja, koje se sastoji od krovne Uredbe (EU) 2016/429 koja postavlja osnovni okvir za kontrolu i suzbijanje prenosivih bolesti životinja te čitavog niza sekundarnih uredbi koje ju nadopunjuju. Zakonom se osigurava provedba, između ostaloga, postupaka označavanja i identifikacije životinja. Europskim zakonodavstvom nije propisana obveza označavanja pasa injektibilnim transponderom (mikročipiranje), osim ukoliko se premještaju u druge države članice Europske unije, u kojem slučaju moraju biti cijepljeni protiv bjesnoće, a koje se obavezno provodi tek po označavanju i identifikaciji pasa. Nacionalnim zakonodavstvom Republike Hrvatske propisana je obveza mikročipiranja pasa te je ona do sada bila povezana s cijepljenjem pasa protiv bjesnoće, jer se isto ne može provoditi na životinji koja nije pravilno označena i identificirana. Ovim Zakonom se uvodi dodatna obveza mikročipiranja pasa prije premještanja, neovisno o cijepljenju protiv bjesnoće. Slijedom navedenoga, snižavanje dobi obveznog mikročipiranja pasa s 90 na 60 dana, jer se, kako navodite „u protivnom štenad premješta bez prethodnog označavanja mikročipom“ nije potrebno, jer nije dozvoljeno premještanje štenadi koja nije označena mikročipom. Drugim riječima, ako se štenad premješta u bilo kojoj dobi prije starosti 90 dana, obavezno mora biti označena prije premještanja
2. OZNAČAVANJE MAČAKA U UZGOJU MIKROČIPOM
Predlažemo da se u članak 66. Nacrta Zakona o zdravlju životinja doda odredba:
„Sve mačke u uzgoju kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji moraju biti označene injektibilnim transponderom prije premještanja u svrhu promjene vlasništva.”
Obrazloženje: Trenutačno označavanje mačaka injektibilnim transponderom nije zakonski obavezno i prepušteno je volji posjednika. Praksa pokazuje da zbog neoznačenosti mačaka velik broj posjednika napušta ili ubija potomstvo svojih kućnih mačaka, a prekršiteljima zakona ne može se ući u trag jer mačke nisu označene injektibilnim transponderom. Također, mnogo je slučajeva da se mačka izgubi ili odluta te bi podaci na injektibilnom transponderu omogućili brzo nalaženje skrbnika i smanjili troškove udruga za zaštitu životinja i lokalnih zajednica koji nose teret zbrinjavanja napuštenih životinja. Propisivanje obaveznog označavanja mačaka pridonijelo bi i većoj odgovornosti pojedinaca pri nabavi mačaka, a što bi u konačnici pridonijelo boljoj zaštiti dobrobiti mačaka i smanjilo njihovo stradavanje zbog napuštanja. Mačke su kućni ljubimci jednako kao i psi, i smatramo važnim da i za njih vrijedi ista obaveza da budu jednako i označene. Iako smatramo da sve mačke trebaju biti označene, svjesni smo da se slobodnoživuće mačke ne mogu označiti. Zato, prije označavanja skrbničkih mačaka, predlažemo kao prvi korak u tom smjeru da se ovim Nacrtom Zakona obavezno odredi označavanje mačaka prije prodaje kako bi postojala sljedivost za svaku životinju iz uzgoja. I Uzgojni pravilnik Saveza felinoloških društava Hrvatske (SFDH) navodi kao uvjet za dobivanje uzgojne dozvole da mačka mora biti mikročipirana. Stoga smatramo da nema prepreke da se ovim Nacrtom Zakona propiše obaveza označavanja mačaka u uzgoju injektibilnim transponderom.
Odgovor Ministarstva poljoprivrede:
Nije prihvaćen
Vezano na Vaš prijedlog obveznog označavanja mačaka u uzgoju injektibilnim transponderom (mikročipom) s obzirom da je ovim prijedlogom Zakona već određen obvezan upis u Upisnik kućnih ljubimaca (Lysacan) mačaka i pitomih vretica koje su označene na zahtjev vlasnika, daljnja bi regulacija područja označavanja kućnih ljubimaca u ovom trenutku predstavljala neproporcionalan odnos regulacije područja i postizanja ciljeva. Označavanje mačaka nije unutar opsega Uredbe (EU) 2016/429 i pratećih delegiranih uredbi te bi navedeno bilo posebno problematično uzevši u obzir „samoživuće“ mačke, odnosno one koje nemaju vlasnika, kako i sami navodite.
3. ISPIS IZ UPISNIKA NAKON MIKROČIPIRANJA KUĆNOG LJUBIMCA
Predlažemo da se u članak 66. Nacrta Zakona o zdravlju životinja doda odredba:
„Veterinar mora nakon označavanja injektibilnim transponderom psa, mačke ili pitome vretice izdati posjedniku pisani ispis iz Upisnika kućnih ljubimaca kao potvrdu da je životinja označena injektibilnim transponderom, i to na način da posjednik potvrdu preuzme odmah ili prilikom naknadnog dolaska u veterinarsku ambulantu ako je označavanje životinje obavljeno izvan prostora ambulante.”
Obrazloženje: Udruge za zaštitu životinja, kao i veterinari i veterinarski inspektori, susreću se u praksi s velikim problemom, a to su mikročipirane životinje, no bez podataka o posjedniku. Kada se takva životinja izgubi ili ju je posjednik svjesno napustio, mikročip je beskoristan jer se zbog nepostojanja podataka ne može doći do posjednika. Stoga smatramo da je nužno ovim Zakonom propisati obavezu veterinarima da posjedniku životinje označene injektibilnim transponderom ispostave ispis iz baze Lysacan kao dokaz da je označavanje životinje obavljeno i da su svi potrebni podaci o posjedniku i o životinji upisani u Upisnik.
Ispis se predaje posjedniku životinje odmah nakon obavljenog označavanja injektibilnim transponderom ili se sačuva do dolaska posjednika u veterinarsku ambulantu kako bi preuzeo potvrdu (ako je npr. označavanje obavljeno na terenu). Naime, posjednik životinje plaća uslugu označavanja injektibilnim transponderom u koju spada upravo i upis podataka u bazu Lysacan, a ne dobije nikakav dokaz da je to i učinjeno, što smatramo nužnim.
Predlažemo i smatramo logičnim, a i to bi riješilo problem koji se događa u praksi, da se propiše obaveza da se za izvršenu uslugu upisivanja podataka u bazu Lysacan mora izdati potvrda, što se najlakše ostvaruje upravom ispisom upisanih podataka iz Lysacana. Potrebno je da npr. posjednik psa dobije napismeno svoje podatke i podatke o psu, koji su uvršteni u bazu i zato što ih na drugi način niti ne može vidjeti, a trebao bi s obzirom na to da se radi o njegovim podacima i podacima o njegovu psu. To ne bi predstavljalo trošak za veterinare jer bi ovako sročeni prijedlog značio da trebaju ispisati potvrdu, ali da ju ne moraju slati poštom, već je skrbnik sam dužan po nju doći u ambulantu.
Odgovor Ministarstva poljoprivrede:
Nije prihvaćen
Zakonom o zdravlju životinja, člankom 66. stavkom 3 određeno je da svi označeni psi, mačke i pitome vretice moraju biti upisani u Upisnik kućnih ljubimaca u računalnoj bazi iz članka 59. ovoga Zakona. Stavkom 4 istog članka određeno je da se prilikom označavanja obvezno izdaje identifikacijski dokument sukladno članku 71. Delegirane uredbe (EU) 2019/2035 te ispis iz Upisnika kućnih ljubimaca. Slijedom navedenoga, smatramo da je predmetno riješeno na zadovoljavajući način te da bi svaka daljnja regulacija predstavljala neproporcionalan odnos regulacije područja i postizanja ciljeva. Ovim putem bi još jednom željeli istaknuti da je novim europskim zakonodavstvom prioritet stavljen na same subjekte kao vlasnike životinja te su jasno propisane njihove odgovornosti. Tako članak 10. Uredbe (EU) 2016/429 propisuje da su držatelji kućnih ljubimaca odgovorni za zdravlje životinja, razboritu i odgovornu uporabu veterinarskih lijekova (ne dovodeći u pitanje odgovornost veterinara), svođenje rizika od širenja bolesti na najmanju moguću mjeru te dobar uzgoj životinja. Prethodno navedeno bi uključivalo i preuzimanje ispisa iz Upisnika kućnih ljubimaca, ukoliko bi se pojavila situacija da se ispis ne uručuje odmah tijekom označavanja kućnog ljubimca.
CIJEPLJENJE PROTIV NAJČEŠĆIH ZARAZNIH BOLESTI
Smatramo važnim da se Zakonom propiše obaveza preventivnih zaštitnih cijepljenja za štence i mačiće u uzgoju, ali možda i za neke druge vrste, poput kunića u uzgoju, radi zaštite zdravlja životinja kao što to slično propisuju odredbe Pravilnika o uzgoju i upisu pasa HKS-a te Uzgojnog pravilnika Saveza felinoloških društava Hrvatske (SFDH):
„Štenci u uzgoju kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji, prije napuštanja uzgoja u svrhu promjene vlasništva najranije u dobi od navršenih osam tjedana, moraju biti očišćeni od unutarnjih i vanjskih parazita te najmanje jednom cijepljeni protiv najčešćih zaraznih bolesti, što treba potvrditi veterinarskom iskaznicom ovjerenom od veterinara.”
„Mačići u uzgoju kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji, prije napuštanja uzgoja u svrhu promjene vlasništva najranije u dobi od 12 tjedana, moraju biti očišćeni protiv unutarnjih i vanjskih parazita te najmanje jednom cijepljeni protiv najčešćih zaraznih bolesti, što treba potvrditi veterinarskom iskaznicom ovjerenom od veterinara.”
Ako se ove odredbe ne mogu propisati izravno Zakonom o zdravlju životinja, tada predlažemo da Zakon propiše odredbu temeljem koje će se predloženo trebati regulirati novim Pravilnikom. Takav kratki Pravilnik mogao bi regulirati cijepljenje protiv najčešćih zaraznih bolesti pasa, mačaka, kunića i drugih vrsta u uzgoju ili i u uzgoju i općenito. Pravilnikom bi se preciziralo na koje bi se to najčešće zarazne bolesti odnosilo. Iako europsko zakonodavstvo to od nas ne traži, nema razloga da ovim Nacrtom Zakona ne djelujemo preventivno barem u smjeru zaštite pasa i mačaka od najčešćih zaraznih bolesti.
Odgovor Ministarstva poljoprivrede:
Nije prihvaćen
Zakonom o zdravlju životinja osigurava se primjena novog europskog zakonodavstva iz područja zdravlja životinja, koje se sastoji od krovne Uredbe (EU) 2016/429 koja postavlja osnovni okvir za kontrolu i suzbijanje prenosivih bolesti životinja te čitavog niza sekundarnih uredbi koje ju nadopunjuju. Vezano na Vaš prijedlog obveznog preventivnog zaštitnog cijepljenja za štenad, mačiće i druge životinje u uzgoju, smatramo da isto predstavlja dobru uzgajivačku praksu. Međutim, bolesti za koje predlažete cijepljenje nisu bolesti s liste na koje se odnosi europsko zakonodavstvo. Skrećemo na pažnju da je člankom 7. ovog Zakona predviđena mogućnost dodatnog reguliranja odredbi na nacionalnoj razini, odnosno, naredbom se mogu odrediti bolesti, mjere za njihovo sprječavanje i kontrolu te vrste životinja na koje se iste primjenjuju, kao i dodatne mjere radi sprječavanja i kontrole bolesti, ovisno o epidemiološkoj situaciji, ali je u ovom trenutku preuranjeno donositi odluke o preventivnom zaštitnom cijepljenju određenih vrsta životinja. Ovim putem želimo istaknuti da je novim europskim zakonodavstvom prioritet stavljen na same subjekte kao vlasnike životinja te su jasno propisane njihove odgovornosti. Tako članak 10. Uredbe (EU) 2016/429, koja je izravno primjenjiva u svim državama članicama Europske unije, propisuje da su držatelji kućnih ljubimaca odgovorni za zdravlje životinja, razboritu i odgovornu uporabu veterinarskih lijekova (ne dovodeći u pitanje odgovornost veterinara), svođenje rizika od širenja bolesti na najmanju moguću mjeru te dobar uzgoj životinja.
Objavljeno: prosinac 2021.
