Dijabetes i veganska prehrana
Što je dijabetes?
Dijabetes (diabetes mellitus) karakterizira visoka razina glukoze (šećera) u krvi. Nastaje kada gušterača ne proizvodi hormon inzulin (dijabetes tip 1), odnosno kada ga ne proizvodi dovoljno ili kada krvne stanice na njega ne reagiraju (dijabetes tip 2).
Dijabetes tip 1 obuhvaća 10% svih dijabetičara (Diabetes UK, 2010b) te je u porastu kod svih dobnih skupina, no naročito kod djece mlađe od pet godina (NHS, 2008). Dijabetes tip 1 (nekoć nazivan juvenilan/mladenački dijabetes) je bolest uzrokovana potpunim nedostatkom inzulina koja traje cijeli život. Simptomi bolesti vidljivi su kada je uništeno 90% beta-stanica gušterače, a obično pogađa ljude mlađe od 35 godina.
Dijabetes tip 2 uglavnom se razvija kod ljudi starijih od 40 godina, no postaje sve češći i kod djece i mladih ljudi (NHS, 2008).
Trudnički dijabetes pogađa oko 5% svih trudnica (Lancet, 2008). Iako će vjerojatno nestati nakon rođenja djeteta, povećava rizik dobivanja dijabetesa tip 2 u kasnijem razdoblju života za 30% (Girling i Dornhorst, 2004). Nekoliko tipova gena pridonosi dijabetesu tip 1, no samo se kod malog broja ljudi s takvim genima bolest razvije – manje od 10% (Knip et al., 2005). Iz toga proizlazi da vanjski utjecaji igraju određenu ulogu.
Glukoza je glavni izvor energije stanicama tijela, a inzulin, proizveden u gušterači, je taj koji omogućava njen ulazak u stanice.
Inzulin je hormon, supstancija od životne važnosti koju proizvodi gušterača u beta-stanicama. Bez inzulina tijelo ne može u potpunosti iskoristiti hranu koju jedemo. To uzrokuje povišenje glukoze (šećera) u krvi. Kada šećer ne može ući u mišiće i ostale stanice kako bi proizveo energiju, osjećamo se umorno, a šećer se zadržava u krvotoku. U času pojave šećerne bolesti šećer u krvi je na abnormalno visokoj razini i prisutni su simptomi bolesti: često i obilno mokrenje, žeđ, glad, mučnina, gubitak na tjelesnoj težini, umor, razdražljivost, trnci u rukama i nogama, slabost i zamagljen vid.
Stoga je važno spriječiti pojavu bolesti, a liječenje, osim primjene inzulina, temeljiti na zdravoj prehrani i redovitoj tjelovježbi.
Metabolički sindrom ili sindrom X
Metabolički sindrom je skupina metaboličkih poremećaja koji se očituju kao inzulinska rezistencija, nakupljanje masnoga tkiva u području trbuha (abdominalna ili centralna pretilost), visoka razina kolesterola i povišen krvni tlak.
Svaki od navedenih zdravstvenih problema povećava opasnost pojave bolesti poput dijabetesa i bolesti srca. Budući da spomenuti problemi imaju tendenciju pojavljivanja u kombinaciji, smatra se da zajednički tvore ovaj sindrom. Gerry Reaven, profesor emeritus sa Sveučilišta Stanford, 1988. godine prvi je opisao sindrom X kao skupinu tegoba koja uključuje dijabetes tip 2, pretilost, hipertenziju i dislipidemiju (povišenje razine triglicerida i LDL-kolesterola te sniženje razine HDL-kolesterola). Za sve spomenute tegobe karakteristična je rezistencija na inzulin, a poremećaji su učestaliji u starijoj životnoj dobi.
Metabolički sindrom najčešće je uzrokovan suvremenim načinom života koji karakterizira izloženost stresu, neredovita i nepravilna prehrana, neaktivnost i nedostatak sna. Pretjerani unos rafiniranih ugljikohidrata, zasićenih masnoća i trans-nezasićenih masnih kiselina tijekom duljeg razdoblja može uzrokovati povišenu razinu kolesterola, triglicerida i inzulina.
Epidemija dijabetesa
Znanstvenici su ustvrdili da od posljedica dijabetesa svake godine u svijetu umre tri milijuna ljudi. Dijabetes je četvrti vodeći uzročnik smrti u većini razvijenih zemalja, a broj dijabetičara raste alarmantnom brzinom.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, 1985. godine oko 30 milijuna ljudi širom svijeta bolovalo je od dijabetesa; desetljeće kasnije taj broj iznosio je 135 milijuna; do 2000. godine oko 171 milijun te se predviđalo da će do 2030. godine taj broj iznositi 366 milijuna (WHO, 2005). No, prema najnovijim rezultatima istraživanja znanstvenika londonskog Kraljevskog sveučilišta i američkog Harvarda, već danas od te bolesti u svijetu boluje oko 350 milijuna ljudi.
U Hrvatskoj je registrirano oko 135 tisuća dijabetičara, no pretpostavlja se da još najmanje toliki broj ljudi nije ni svjestan bolesti. Posebice je zabrinjavajuća činjenica da najmanje 50% svih dijabetičara nije ni svjesno svojega stanja, a u nekim zemljama ta brojka doseže i do 80%.
Dijabetes je povezan s povećanim rizikom od bolesti srca, moždanog udara, problema s vidom (sljepoće), bolesti bubrega, oštećenja živaca i krvožilnog sustava te amputacija.
Svi oblici šećerne bolesti (tip 1 i tip 2) imaju zajedničko povišenje glukoze u krvi. Višak te glukoze počinje adherirati na stijenke krvnih žila te ih oštećuje. Oštećenja koja se događaju godinama, iako nisu bolna, mogu ozbiljno narušiti rad organa u kojima se krvne žile nalaze, a najčešće pogođeni organi su oči, bubrezi, živčane stanice, srce, ali i noge te probavni sustav.
Postoji čvrsta povezanost između prevalencije dijabetesa tip 2 i porasta udjela starije populacije, a važni čimbenici poput loših prehrambenih navika i nedovoljne tjelovježbe, karakteristični su za tu bolest. Ozbiljne komplikacije koje nastaju kao posljedica dijabetesa (koronarna srčana bolest, bubrežno oštećenje, sljepoća, amputacije i sl.) poskupljuju liječenje tri do četiri puta. U svijetu se godišnje troši 22 milijardi funta na lijekove za dijabetes. Do 2015. ta će brojka narasti na čak 30 milijardi. Ljudski i ekonomski troškovi dijabetesa mogli bi se značajno smanjiti ulaganjem u prevenciju, naročito u rano otkrivanje da bi se izbjegao početak dijabetičkih komplikacija jer u trenutku postavljanja dijagnoze 30% oboljelih već ima razvijene komplikacije.
Stil života i vanjski čimbenici
Dijabetes tip 1
90-ih godina, pretpostavljeno je da kravlje mlijeko predstavlja mogući okidač (Karjalainen et al., 1992; Gerstein, 1994; Åkerblom i Knip,1998), i ta je pretpostavka sve više prihvaćena.
Genetski osjetljiva beba izložena je kravljem mlijeku prerano kroz formule za dojenčad. Kada mliječne bjelančevine dođu u malena crijeva bebe, nisu u potpunosti probavljene i njihovi fragmenti apsorbiraju se u krv. Imunološki sustav prepoznaje te fragmente kao strana tijela i napada ih (Campbell and Campbell, 2004; Knip et al., 2005). Slučajno, neki od tih fragmenata iste su strukture kao površina stanica koje proizvode inzulin (beta stanice) u gušterači (Karjalainen et al., 1992; Martin et al., 1991) i tijelo ne može razlikovati to dvoje. Tako na kraju imunološki sustav uništava i stanice gušterače i strana tijela te se javlja dijabetes.
Dijabetes tip 1 je nepovratan. Proces njegova nastanka može biti brz i agresivan, ili trajati i do deset godina (Knip et al., 2005). Brzo napredovanje je, ipak, rijetko (Knip, 2002).
Uloga mliječnih bjelančevina
1. Goveđi serumski albumin (BSA). Testiranjem dijabetičara i zdrave djece na količinu BSA antitijela u krvi, svi dijabetičari imali su razinu i do sedam puta veću od one kod zdrave djece (Karjalainen et al., 1992). Studije koje su uslijedile su to potvrdile (Hammond-McKibben i Dosch, 1997).
2. ß-kazein. Ljudski ß-kazein razlikuje se od ß-kazeina prisutnoga u kravljem mlijeku za oko 30% i smatra se da zbog toga imunološki sustav na njega reagira te napada njegove dijelove (Cavallo et al., 1996; Becker et al., 1995).
3. Kravlji inzulin. Prisutan je u mliječnim formulama (Vaarala et al., 1999). Imunološki sustav genetski osjetljivih beba na mliječne formule reagira snažnom proizvodnjom antitijela za taj inzulin (Paronen et al., 2000).
Genetski osjetljiva djeca, koju su prerano prestali dojiti i u zamjenu su hranjena mliječnim formulama, imala su 13,1 puta veći rizik za dobivanje dijabetesa tip 1 od djece koja su bila dojena do minimalno trećeg mjeseca života (Perez-Bravo et al., 1996). Istraživanje provedeno u 40 različitih zemalja potvrdilo je to te otkrilo da veća količina mesa i mlijeka u prehrani povećava rizik od dobivanja dijabetesa, dok je rizik manji kod prehrane temeljene na biljnoj hrani (Muntoni et al., 2000).
Dijabetes tip 2
Debljina predstavlja glavni rizik za razvoj dijabetesa, a sa sve većim brojem gojaznih ljudi, postotak oboljelih je u porastu.
Kako se unos ugljikohidrata smanjuje, a unos masnoća povećava, broj oboljelih od dijabetesa raste (Campbell i Campbell, 2004; Barnard, 2007). Promjena nije temeljena isključivo na genima, već i na činjenici da ljudi preseljenjem iz zemlje u kojoj je rizik za oboljenje malen u zemlju gdje je rizik velik, prelaze na način prehrane koji vlada u toj zemlji te tako povećavaju mogućnost oboljenja (Tsunehara et al., 1990).
Istraživanja su pokazala da je rizik smanjen za 45% kod onih koji ne konzumiraju meso (Snowdon i Phillips, 1985) i da samo jedan mesni obrok tjedno može povećati rizik za 74% (Vang et al., 2008). Razlog je u masnoćama. Mikroskopske čestice masnoće mogu se akumulirati u stanice mišića i utjecati na njihovu moć reagiranja na inzulin. Taj proces počinje mnogo godina prije manifestacije samog dijabetesa (Phillips et al., 1996; Krssak et al., 1999; Delarue i Magnan, 2007; Morino et al., 2006).
Kada su mladi zdravi muškarci bili podvrgnuti prehrani koja se sastojala od 50% masti (česta u zapadnim zemljama), ispostavilo se da je masna hrana onemogućavala rad genima koji pomažu mitohondrijima u njihovim stanicama da sagore masnoću (Sparks et al., 2005). Kao rezultat, ljudi s dijabetesom tip 2 imaju manje mitohondrija za razgradnju masnoća (Bernard, 2007).
Nedavno istraživanje detaljnije je proučilo rad stanica i inzulinsku rezistenciju (Hoeks et al., 2010) te je zaključeno da povišena količina masnoće u krvi i/ili mišićima uzrokuje smanjenje funkcije mitohondrija.
Okretanje tijeka bolesti
Istraživanja dokazuju da se veganskom prehranom mogu spriječiti i liječiti srčane bolesti, rak debelog crijeva i pluća, osteoporoza, dijabetes, zatajenje bubrega, hipertenzija, pretilost i niz drugih oboljenja. Veganska prehrana djelotvorna je u liječenju i prevenciji od dijabetesa te štiti od degenerativnih bolesti. Oboljeli od dijabetesa tip 1 morat će doživotno uzimati inzulin, no veganska prehrana omogućuje im minimalno doziranje i smanjuje rizik od komplikacija, dok se kod oboljelih od dijabetesa tip 2 bolest može potpuno ukloniti.
Tijekom jednog od prvih istraživanja, na grupi od 40 oboljelih, 36 ih je moglo prestati koristiti lijekove nakon samo 26 dana (Barnard et al., 1982). Ista grupa oboljelih kasnije je pokazala da stanje može ostati takvo godinama ako se pridržava tog načina prehrane (Barnard et al., 1983).
U daljnjem revolucionarnom istraživanju pokazalo se da kombinacija pravilne prehrane i tjelovježbe kod 197 muškaraca s dijabetesom tip 2 mijenja tijek bolesti. Nakon samo tri tjedna njih 140 moglo je prestati koristiti lijekove za dijabetes (Barnard et al., 1994).
Istraživanje dijabetesa tip 2, provedeno 2006. godine, usporedilo je prehranu preporučenu od Američke nutricionističke udruge (ADA) s nemasnom veganskom prehranom, s naglaskom na hrani s niskim glikemijskim indeksom, gdje su povrće, žitarice, voće i mahunarke neograničeni (Barnard et al., 2006). Nakon 22 tjedna 43% vegana i 26% ispitanika s prehranom preporučenom od strane ADA-e, smanjilo je uporabu lijekova. Nadalje, grupa ispitanika vegana izgubila je prosječno 6 kg, dok je grupa ispitanika s prehranom preporučenom od ADA-e izgubila prosječno 4 kg.
Slijedeći taj uspjeh, utjecaji prehrane dalje su istraživani (Barnard et al., 2009a) s oboljelima od dijabetesa tip 2 koji svoje prehranu temelje na nemasnoj veganskoj prehrani ili prehrani preporučenoj od ADA-e. Smanjenje triglicerida (masnoća u krvi) u grupi ispitanika vegana bilo je impresivno, jer im je razina kolesterola pala nevjerojatnih 20,4 mg/dl u usporedbi sa samo 6,8 mg/dl kod suprotne grupe ispitanika.
Drugo istraživanje, provedeno na 2.875 volontera, pokazalo je da prehrana uglavnom temeljena na biljnoj hrani štiti od odbijanja inzulina, dok rafinirane žitarice, masna hrana, pečena hrana, slatkiši i slatka pića povećavaju otpor prema inzulinu (Liu et al., 2009).
Američka nutricionistička udruga objavila je 2010. da veganska prehrana poboljšava metaboličku kontrolu kod oboljelih od dijabetesa. (American Diabetes Association, 2010).
Načela veganske prehrane za prevenciju i liječenje dijabetesa
Zbog relativno brzih poboljšanja u razinama glukoze i inzulina i potrebe za promjenom lijekova, dijabetičari o prelasku na veganski način prehrane moraju informirati svojeg liječnika.
1. NE svim namirnicama životinjskog podrijetla
Izbjegavanjem svih vrsta mesa, ribe, mliječnih proizvoda i jaja, izbjegavaju se znatne količine masnoća i ne unosi se loš kolesterol. Tzv. bijelo meso i riba također sadrže poprilične količine masnoća - oko 40% kalorija (Food Standards Agency, 2002).
Sve vrste riba imaju velike količine kolesterola i zasićenih masnoća (Barnard, 2007). Čak i 'dijetni' mliječni proizvodi sadrže masnoće, uglavnom zasićene.
Životinjske bjelančevine stvaraju dodatni pritisak na bubrege i mogu ih oštetiti, dok biljne bjelančevine ne uzrokuju taj problem (Knight et al., 2003; Barclay et al., 2010).
Nerafinirane biljne namirnice prirodno su pune vlakana, složenih ugljikohidrata i sadrže malo masnoća - uz iznimku ulja, orašastih plodova i sjemenki. Životinjske namirnice ne osiguravaju vlakna ni zdrave ugljikohidrate.
Izbjegavanje određene hrane u krajnjoj liniji jednostavnije je od pokušaja da se njihov unos smanji (Trapp et al., 2010).
2. Smanjiti masnoće
Premda biljna ulja sadrže esencijalne masne kiseline, manje zasićenih masnoća i nemaju kolesterola, svejedno se preporuča da se njihova uporaba svede na minimum, kako bi se smanjila količina intracelularnih masnoća (Barnard, 2007).
Istraživači su usporedili utjecaje nemasne veganske prehrane s konvencionalnom prehranom koja koristi malo masnoća, na oboljelima od dijabetesa tip 2 (Nicholson et al., 1999). Grupa ispitanika koja je bila na nemasnoj veganskoj prehrani smanjila je razinu glukoze za 28%, dok je taj postotak kod druge grupe bio 12%. Prosječni gubitak težine iznosio je 7,2 kg u grupi s veganskom prehranom, odnosno 3,8 kg u grupi koja se hranila konvencionalnom prehranom sa smanjenim masnoćama. Uporaba lijekova prestala je kod svih ispitanika iz grupe vegana, no ni kod jednog ispitanika u drugoj grupi.
3. Održavati niskim glikemijski indeks (GI)
Ugljikohidrati koji se brzo probavljaju imaju visok glikemijski indeks, a ugljikohidrati koji se pak sporo probavljaju, ispuštaju glukozu postupno u krvotok i imaju nizak glikemijski indeks - tome trebaju stremiti oboljeli od dijabetesa.
Veganska prehrana (žitarice, mahunarke, povrće, voće, orašasti plodovi i sjemenke) obuhvaća samo namirnice biljnog podrijetla, minimalnu količinu ulja i mnogo namirnica niskog glikemijskog indeksa.
Kako i zašto veganska prehrana pomaže
1. Eliminira masnoće iz stanica, poboljšavajući njihov rad. Izvješće istraživanja o operaciji želučanog prstena (Andreelli et al., 2009) pokazalo je da se dijabetes tip 2 može ukloniti u roku od nekoliko dana od operacije tako da se smanji dostupnost triglicerida, slobodnih masnih kiselina i masnoća. Dakle, pomaže smanjenje masnoća.
2. Smanjenje rafiniranih ugljikohidrata i masti te eliminacija proizvoda životinjskog podrijetla smanjuje rizik od srčanih problema te problema s cirkulacijom.
3. Pomaže bubrezima, s obzirom da se lakše nose s biljnim bjelančevinama nego sa životinjskim.
4. Smanjuje vjerojatnost oštećenja krvnih žila (namirnice niskog glikemijskog indeksa sprječavaju da količina šećera u krvi postane preniska ili previsoka) i razinu kolesterola.
5. Omogućava smanjenje tjelesne težine bez smanjenja obroka i bez gladi.
Vitamin B12
Potrebe za vitaminom B12 veće su kod dijabetičara jer često korišten lijek Metformin za dijabetes tip 2 može smanjiti apsorpciju vitamina - zato postoji potreba za dodavanjem vitamina B12 prehrani putem dodataka prehrani ili obogaćenih namirnica
Ne brinite, budite zdravi!
Prednosti dobro isplanirane veganske prehrane potvrđene su mnogo puta. Jedno od zadnjih izvješća potvrđuje njenu prikladnost za svakoga (Craig, 2010). Drugo izvješće (Anderson et al., 2004) potvrdilo je kako je nutricionistički pristup ključan za uspješno liječenje dijabetesa.
Sažetak
- Dijabetes je četvrti vodeći uzročnik smrti u većini razvijenih zemalja, a broj dijabetičara raste alarmantnom brzinom; u Hrvatskoj je registrirano oko 135 tisuća dijabetičara, no pretpostavlja se da još najmanje toliki broj ljudi nije ni svjestan bolesti.
- Dijabetes povećava rizik od bolesti srca, moždanog udara, problema s vidom, bolesti bubrega, oštećenja živaca i amputacija.
- Stil života igra ogromnu ulogu u povećanju ili smanjenju rizika od dobivanja dijabetesa.
- Kravlje mlijeko moglo bi biti glavni uzrok nastanka dijabetesa tip 1.
- Povećana tjelesna težina predstavlja glavni faktor rizika za obolijevanje od dijabetesa tip 2.
- Nakupljanje masnoća u stanicama povećava rizik od obolijevanja.
- Veganska prehrana djelotvorna je za liječenje i prevenciju od dijabetesa te štiti od degenerativnih bolesti.
Reference
The Big-D: Defeating Diabetes through Diet, A scientific report by Veronika Charvatova MSc, VVF Health Campaigner, 2011, Vegetarian & Vegan Foundation, Top Suite, 8 York Court, Wilder Street, Bristol BS2 8QH
Ǻkerblom, H.K., Knip, M., 1998. Putative environmental factors and Type 1diabetes. Diabetes/Metabolism reviews. 14(1) 31-67
American Diabetes Association: Standards of medical care in diabetes – 2010.
Diabetes Care. 33 (Suppl. 1) S11-S61
Anderson, J.W., Randles, K.M., Kendall, C.W.C., Jenkins, D.J.A., 2004. Carbohydrate and fiber recommendations for individuals with diabetes: A quantitative assessment and meta-analysis of the evidence. Journal of the American College of Nutrition. 23 (1) 5-17
Andreelli, F., Amouyal, C., Magnan, C., Mithieux, G., 2009. What can bariatric surgery teach us about the pathophysiology of type 2 diabetes? Diabetes & Metabolism. 35 (6) 499-507
Barclay, A., Gilbertson, H., Marsh, K., Smart, C., 2010. Dietary management in diabetes. Australian Family Physician. 39 (8) 579-83
Barnard, R.J., Lattimore, L., Holly, R.G., et al., 1982. Response of non-insulindependent diabetic patients to an intensive program of diet and exercise. Diabetes Care. 5: 370-4
Barnard, R.J., Massey, M.R., Cherny, S., et al., 1983. Long-term use of highcomplex- carbohudrate, high-fiber, low-fat diet and exercise in the treatment of NIDDM patients. Diabetes Care. 6: 268-73
Barnard, R.J., Jung, T., Inkeles, S.B., 1994. Diet and exercise in the treatment of NIDDM: The need for early emphasis. Diabetes Care. 17 (12) 1469-72
Barnard N.D., Cohen J., Jenkins D.J., et al., 2006. A low-fat, vegan diet improves glycemic control and cardiovascular risk factors in a randomized clinical trial in individuals with type 2 diabetes. Diabetes Care. 29 (8) 1777-83
Barnard, N.D., 2007. Dr. Neal Barnard’s program for reversing diabetes: the scientifically proven system for reversing diabetes without drugs. New York, NY, USA: Rodale Inc.
Barnard, N.D., Cohen, J., Jenkins, D.J.A., et al., 2009a. A low-fat vegan diet and conventional diabetes diet in the treatment of type 2 diabetes: a randomized, controlled, 74-wk clinical trial. American Journal of Clinical Nutrition. 89 (5) 1588S-96S
Becker, F., Wasmuth, H.E., Hahnen, J., et al., 1995. Prediction of common epitopes between cow’s milk proteins and ß-cell antigens. Autoimmunity. 21 A342 (abstract)
Campbell, T.C. and Campbell, T.M.II., 2004. The China Study. Dallas, Texas, USA: BenBella Books
Cavallo, M.G., Fava, D., Monetini, et al., 1996. Cell-mediated immune response to β casein in recent-onset insulin-dependent diabetes: implications for disease pathogenesis. Lancet. 348 (9032) 926-8
Craig, W.J., 2010. Nutrition concerns and health effects of vegetarian diets. Nutrition in Clinical Pratice. 25 (6) 613-20
Delarue, J., Magnan, C., 2007. Free fatty acids and insulin resistance. Current Opinion in Clinical Nutrition and Metabolic Care. 10 (2) 142-8
Diabetes UK, 2008. Treatments – Tablets.
Diabetes UK, 2010a.
Diabetes UK, 2010b. Diabetes in the UK 2010: Key statistics on diabetes. [online] www.diabetes.org.uk/Documents/Reports/Diabetes_in_the_UK_2010.pdf
Food Standards Agency (2002): McCance and Widdowson’s The Composition of Foods. Sixth summary edition.
Gerstein., H.C., 1994. Cow’s milk exposure and type 1 diabetes mellitus. Diabetes Care. 17 (1) 13 – 19
Girling, J. & Dornhorst, A., 2004. Pregnancy and diabetes mellitus, in Pickup J.C. and Williams G. (ed.) Textbook of Diabetes, (3rd edition). Oxford: Blackwell Science
Hammond-McKibben, D., Dosch, H.-M., 1997. Cow’s milk, bovine serum albumin, and IDDM: can we settle the controversies? Diabetes Care. 20: 897 – 901
Hoeks, J., van Herpen, N.A., Mensink, M., et al., 2010. Prolonged fasting identifies skeletal muscle mitochondrial dysfunction as consequence rather than cause of human insulin resistance. Diabetes. 59 (9) 2117-25
Karjalainen, J., Martin, J.M., Knip, M. et al., 1992. A bovine albumin peptide as a possible trigger of insulin dependent Diabetes mellitus. New England Journal of Medicine. 327 (5) 302-7
Knight, E.L., Stampfer, M.J., Hankinson, S.E., et al., 2003. The impact of protein intake on renal function decline in women with normal renal function or mild renal insufficiency. Annals of Internal Medicine. 138 (6) 460-7
Knip, M., 2002. Can we predict type 1 diabetes in the general population? Diabetes Care. 25 (3) 623-5
Knip, M., Veijola, R., Virtanen, S.M., et al., 2005. Environmental Triggers and Determinants of Type 1 Diabetes. Diabetes. 54 (Suppl.2) S125-36
Krssak M., Falk Petersen K., Dresner A., et al., 1999. Intramyocellular lipid concentrations are correlated with insulin sensitivity in humans: a 1H NMR spectroscopy study. Diabetologia. 42 (1) 113–6
Lancet, 2008. The global challenge of diabetes. The Lancet. 371(9626) 1723
Liu, E., McKeown, N.M., Newby, P.K., et al., 2009. Cross-sectional association of dietary patterns with insulin-resistant phenotypes among adults without diabetes in the Framingham Offspring Study. The British Journal of Nutrition. 102 (4) 576-83
Martin, J.M., Trink, B., Daneman, D., Dosch, H.-M., Robinson, B., 1991. Milk proteins in the etiology of Insulin-Dependent Diabetes mellitus (IDDM). Annals of medicine. 23 (4) 447 – 52
Morino, K., Petersen, K.F., Shulman, G.I., 2006. Molecular mechanisms of insulin resistance in humans and their potential links with mitochondrial dysfunction. Diabetes. 55 (Suppl. 2) S9-S15
Muntoni, S., Cocco, P., Aru, G. and Cucca, F., 2000. Nutritional factors and worldwide incidence of childhood type 1 diabetes. American Journal of Clinical Nutrition. 71 (6) 1525-9
NHS, 2008. Diabetes in England. [online] www.diabetes.nhs.uk/document.php?o=559
Nicholson, A.S., Sklar, M., Barnard, N.D., et al., 1999. Toward improved management of NIDDM: A randomized, controlled, pilot intervention using a low-fat, vegetarian diet. Preventive Medicine. 29: 87-91
Paronen J., Knip M., Savilahti E., Virtanen S.M., et al., 2000. Effect of cow’s milk exposure and maternal type 1 diabetes on cellular and humoral immunization to dietary insulin in infants at genetic risk for type 1 diabetes. Finnish Trial to Reduce IDDM in the Genetically at Risk Study Group. Diabetes. 49 (10) 1657-65
Perez-Bravo, F., Carrasco, E., Gutierrez-Lopez, M.D., et al., 1996. Genetic predisposition and environmental factors leading to the development of insulindependent diabetes mellitus in Chilean children. Journal of Molecular Medicine. 74 (2) 105-9
Phillips D.I., Caddy S., Ilic V., et al., 1996. Intramuscular triglyceride and muscle insulin sensitivity: evidence for a relationship in nondiabetic subjects. Metabolism. 45 (8) 947–50
Snowdon D.A. and Phillips R.L., 1985. Does a vegetarian diet reduce the occurrence of diabetes? American Journal of Public Health. 75 (5) 507-512
Sparks, L.M., Xie, H., Koza, R.A. et al., 2005. A high-fat diet coordinately downregulates genes required for mitochondrial oxidative phosphorylation in skeletal muscle. Diabetes. 54 (7) 1926-33
Trapp, C., Barnard, D., Katcher, H., 2010. A plant-based diet for type 2 diabetes: Scientific support and practical strategies. The Diabetes Educator. 36 (1) 33-48
Tsunehara, C.H., Leonetti, D.L., Fujimoto, W.Y., 1990: Diet of second generation Japanese American men with and without non-insulin-dependent diabetes. American Journal of Clinical Nutrition. 52: 731-8
Vaarala, O., Knip, M., Paronen, J., et al., 1999. Cow’s milk formula feeding induces primary immunization to insulin in infants at genetic risk for type 1 diabetes. Diabetes. 48 (7) 1389-94
Vang A., Singh P.N., Lee J.W., Haddad E.H. and Brinegar C.H., 2008. Meats, Processed Meats, Obesity, Weight Gain and Occurrence of Diabetes among Adults: Findings from Adventist Health Studies. Annals of Nutrition and Metabolism. 52 (2) 96-104
WHO, 2005. Diabetes. [online] Available at: www.who.int/dietphysicalactivity/publications/facts/diabetes/en/index.html
