Životinja kao čovjekova proteza
Odnos prema životinji kao prema protezi uzrokuje potpunu nezainteresiranost prema njihovim patnjama: boli li vas drvena noga?
'Svrha je štapa da se svim ljudima pokaže kako ruka koja ga drži ne služi ni za kakav korisni napor,' ciničan je komentar Thorsteina Veblena o običajima bogatuna svojega doba. No štap invalidu nije neonska reklama što oglašava materijalni status vlasnika nego dio tijela: supstitut za nogu, ako se koristi kao štaka, ili za osjetilo vida u slijepih i slabovidnih. Strogo uzevši, bijeli je štap zapravo proteza ruke jer omogućuje protezanje osjeta opipa izvan granica tijela; tek bi se pas vodič mogao u većoj mjeri smatrati protezom za oči (prava proteza za oči slijepoga može biti jedino drugi čovjek: samo čovjek može vidjeti sve znakove, kodove i signale ljudskoga svijeta i prenijeti ih onome koga vodi). Međutim pas, koji je, kako je poznato, zapravo slaboga vida, slijepoj osobi svojim njuhom, sluhom, instinktom, brzinom i okretnošću pruža informaciju više, prelazeći granicu ljudskosti.
Od Hermana do Kaufmana
Razgovor o protezama nije, kako upozorava David Wills, razgovor o odnosu prirodnoga i umjetnoga (ako tako što uopće i postoji) nego ispitivanje granica čovjekova tijela. Štap, štaka, gusarova drvena noga, plastično stopalo i električna invalidska kolica samo su na različite načine isto: produžetak tijela (tj. proteza). Da proteza može biti i živa, poznato je još otkad se enzimska deficijencija galaktosemije pokušala prvi put izliječiti unosom korektivnog enzima pomoću određenog virusa kao nositelja. No u slučaju eksperimenata na životinjama riječ je o nečem drugom: širenju područja ljudskoga.
Crtani film The Planet Mouseola iz 1960. (produkcija Harvey Films, serija The Modern Madcap) pokazuje mišića koji se predstavlja kao posjetitelj iz svemira i obećava pohlepnom mačku da će ga poslati na planet miševa ako prođe testove za astronauta. Mačak se potom dobrovoljno podvrgava vrtnji na ventilatoru, izbacivanju kroz prozor, usisavanju u usisivač prašine, bacanju u podrum, zamrzavanju u hladnjaku, elektrošokovima, centrifugiranju u stroju za rublje te glačanju vrelim glačalom. Ta se uobičajena serija okrutnosti ipak razlikuje od ostalih filmova te vrste: to se vidi već po tome što ulogu miša i mačka nisu dobile zvijezde Harveytoonsa Herman i Katnip, već dvoje anonimaca; stoga je film smješten u seriju The Modern Madcap koja inače parafrazira i ismijava različite oblike suvremenog života.
Svi su gledatelji tada znali da NASA eksperimentira na životinjama (to je na početku crtića i mišić pročitao u novinama). Sve što je mačak prošao, prolazile su i druge životinje; dapače, uskoro će to proći i mnogi ljudi. Centrifugiranja, strujni udari, gnječenja i bacanja su u ovom crtiću sasvim OK: sve je to za znanost i opće dobro, te je zato izvor smijeha. Istu je stvar 1983. snimio Kaufman u filmu Right Stuff: prvo vidimo majmuna kako se vrti u uređaju za simulaciju ubrzavanja s jezovitim izrazom lica; odmah potom, s istim izrazom lica, vidimo u istom stroju i astronauta Johna Glenna, glumi ga Ed Harris. Bi li se moglo poslati u svemir majmuna isto tako dobro kao i astronauta? Je li astronaut samo pokusni kunić? Jesu li ti pokusi neljudski? Je li svemirski program obična majmunarija? Svi su ti odgovori točni i jednako nebitni: važan je samo znak jednakosti između majmuna i čovjeka. I mi se ponovno smijemo...
Okončanje životinjskih patnji
Ako je proteza kopija života, onda su anonimni mačak i anonimni majmun, zamjena za čovjeka kao i slavna Lajka, bili žive proteze, kopije čovjeka. Upravo je to status svih laboratorijskih miševa, mačaka i pasa: oni znanosti (ali i kozmetici i vojnoj industriji) pružaju onaj dio svoje prirode najbliži ljudskome. Psi daju srce i mozak za kirurške pokuse, zečevi iskušavaju antibiotike, pavijani lijekove protiv epilepsije, na čimpanzama se isprobavaju sredstva protiv AIDS-a i tako unedogled. Njihovi organi u pokusima zapravo postaju ljudskima; ljudsko se tijelo širi daleko preko svojih granica i osvaja područja u kojima se može trovati alkoholom, antifrizima, bojama, deterdžentima, dezodoransima, duhanom, gnojivima, kremama, lijekovima, parfemima, šamponima; u kojima se može živo rezati, derati i paliti, a da sve ostane potpuno bezbolno. Odnos prema životinji kao prema protezi uzrokuje potpunu nezainteresiranost prema njihovim patnjama (boli li vas drvena noga?), sve veće smještanje životinja u područje umjetnoga (zbog velike potražnje laboratorija neke od životinja za eksperimente u prirodi su već istrijebljene te se uzgajaju umjetno, isključivo za tu svrhu), ističe prednost života tijela (ljudsku dobrobit) nad pravima životinje (pukog dodatka). Protetski odnos prema živome učinio je i da se s ljudskim postupa kao prema životinjskim: neki se virusi ne mogu razvijati na životinjskim stanicama, zbog čega se koriste stanice ljudskih fetusa (kojima se trguje kao i životinjama); lijekovi se ipak moraju iskušati i na ljudima prije prodaje, a najprikladniji su oni iz Trećeg svijeta, odakle dolaze i majmuni (o tom je zadnji Le Carreov roman). Ed Harris nije bio ni prvi ni zadnji (nota bene: majmunske su grimase različite od ljudskih, odnosno iste grimase imaju različito značenje; stoga je Harris svoj izraz lica jamačno zauzeo po redateljevim uputama nakon što je vidio majmunov - toliko o prirodnom i umjetnom).
No protetski odnos pruža nadu i za okončanje životinjskih patnji. Oči psa vodiča slijepih su kratkovidne i vide svijet bez boje; mnogi eksperimenti na životinjama bili su beskorisni jer su životinje jednostavno drukčije, zbog čega je dolazilo do tragičnih pogrešaka, poput Talidomida. Budućnost ljudskih proteza pripada svijetu biotehnologije i virtualne stvarnosti, pa tako već postoje CD-ROM-ovi s programima za vivisekciju i kulture tkiva in vitro.
A zapravo ljubav
Veblen je za štap napisao i da ne služi samo kao demonstrator dokolice, već i da, kao primitivno oružje, zadovoljava tipično barbarsku potrebu. Tog je barbara Freud nazvao Bogom s protezama, a točno se tako osjeća i eksperimentator dok gleda svoje zamorce. Posve je različit odnos slijepe osobe i psa vodiča: oni surađuju, imaju povjerenje jedno u drugo, žive zajedno. Ako je pas živa proteza, onda je organ koji daje više, koji, u krajnjoj liniji, daje ljubav.
To je ljubav koju su mnogi spremni uzvratiti. Poznato je da ljudi koji su ostali bez određenih udova i dalje znaju osjećati bol u njima. Fantomska bol još je jedna snažna indikacija da je naš odnos prema životinjama za eksperimentiranje protetski: bol koju mnogi ljudi osjećaju zbog životinjskih patnji nailazi na nerazumijevanje većine, ali nije zbog toga manje stvarna.
Boris Beck, članak iz novina Zarez.
![Pokus na majmunu [ 48.36 Kb ]](/data/image_2_2212.jpg "Pokus na majmunu [ 48.36 Kb ]")
![Primati u kavezu [ 22.62 Kb ]](/data/image_2_2213.jpg "Primati u kavezu [ 22.62 Kb ]")
