Uvijek kada se dogodi nasilje, društvo počinje širiti svoje teorije o tome zašto se to događa. Često se uzvikuje: “Previše je oružja! Moramo pojačati kontrolu oružja. Previše je nasilja u filmovima, glazbi, video igrama i na TV-u. Moramo ograničiti zabavljačku industriju!”
Kriviti samo vatreno oružje ili zabavljačku industriju za porast nasilja među mladeži tragično je pojednostavljenje problema. To su realne činjenice i ne smijemo ih ignorirati, ali temeljno pitanje ostaje: Zašto naša djeca tako malo poštuju život? Što ima dobro u zapovijedi “Ne ubij” kada školske kantine serviraju ubojstvo za ručak?
Samo u SAD-u Amerikanci ubiju preko 9 milijardi životinja svake godine kako bi zadovoljili svoje jelovnike. To je zaprepašćujućih milijun životinja na sat. Pretpostaviti da te životinje ne pate tijekom procesa uzgoja, prijevoza i klanja je zavaravanje sebe kako bi se osjećali lagodno jedući njihovo meso.
Autor, novinar i odvjetnik Jim Mason je napisao: “Ljudi imaju ogroman apetit za meso, mliječne proizvode i jaja. No, isto tako imaju malo ‘apetita’ za informacije o životu životinja koje proizvode tu njihovu hranu. Možda i osjećaju nešto.” Više ljudi nam je reklo: “Ne govori mi odakle dolazi moj ručak. Izgubit ću apetit.” Ali u tome i jest stvar. I trebaš izgubiti apetit!
Posljednjih godina svjedoci smo strašnih incidenata nasilja među djecom. Kada se nevinost djetinjstva izgubila? Naravno, to je kompleksno pitanje i sigurno ne postoji jednostavno objašnjenje njihovog ponašanja. Ipak, nastavljamo svoju pozornost zadržati na površini problema i ne uspijevamo prepoznati doze terora i straha kojima se hrane ta djeca sa svakim svojim obrokom.
Od najranijeg doba našu djecu učimo nepoštovanju vrijednosti života. Kada stavimo komad mesa na djetetov tanjur i očekujemo da lako prijeđe preko prirodne odbojnosti prema jedenju nekad živog, osjećajnog bića, šaljemo mu poruku da je u redu ubiti kako bi zadovoljili svoje potrebe i želje. Tražimo od djece da ignoriraju njihove osjećaje patnje, humanosti i suosjećanja. A upravo su to osjećaji koji, kad se nagomilaju, sprječavaju dječje nagone da postanu nasilna.
Većina male djece je užasnuta kad sazna da je njihov hamburger nekad bila slatka mala životinja. Ali s neprekidnim uvjeravanjem roditelja i bombardiranjem visoko učinkovitih oglasa naciljanih na djecu, oni postaju uvjetovani u vodeću struju prehrambenih navika kao bezosjećajni, bezdušni sudionici kruga okrutnosti i ubijanja.
Hraneći se “nasiljem”, nježna ravnoteža njihove psihe bačena je u kaos.
Životinje koje će postati sljedeći obrok znaju da će umrijeti. Mirišu miris krvi i čuju plač svoje vrste, poklane prije njih, dok ulaze na mjesto smaknuća. Zamislite užas koji te životinje doživljavaju u trenutku dok ih ubijaju. Hormoni stresa teku kroz njihove vene i ostaju u njihovom mesu nakon smrti. Pojedi komad mesa i pojest ćeš fizičku manifestaciju straha. Još gore, time hraniš svoju djecu.
Za rješenje kompleksnog pitanja oko proširenja nasilja među djecom, moramo ispitati podsvjesne poruke koje im šaljemo. Ne samo kroz medije, nego i puno važnije, kroz naše domove. Djeca koju se uči da je život dragocjen i neprocjenjive vrijednosti i koja sama osjećaju tako, ne osjećaju potrebu počiniti nasilno djelo.
Veganstvo je upravo to – nenasilni i nesebični stil života koji direktno i konkretno pridonosi ostvarenju boljeg svijeta za čovjeka i sva ostala živa bića na Zemlji.
Vegani ne sudjeluju u potpuno bespotrebnom ugnjetavanju životinja. Čovječanstvu je potreban etički i moralni razvoj, a ne samo tehnološki.
Nismo stvoreni za jedenje mesa i žalosno je to što svojoj djeci ne damo da biraju; pretvaramo ih u suučesnike i prije nego što progovore, a i kad progovore i pitaju nas, “Ali, zašto?” mi im odgovaramo: “To tako mora biti.” No, mora li? Zar ne možemo djecu odgajati zdravije, odgajati ih u ljubavi i nenasilju?
