Zvuči toliko nestvarno, gotovo zastrašujuće, da se već nakon nepunih godinu dana, još jednom obistinjuju njegove najcrnje slutnje od kojih zazire već dvije godine. Prijatelji su ga upozoravali da je to samo pitanje vremena kada će se njegovi obožavani gospodari poigrati njegovim osjećajima i reći mu zbogom. Znao je da su godišnji odmori najidealnije prilike za ovakve rastanke, kad te iz toplih njedara obitelji istrgnu i naprosto bace na ulicu. No isto je tako znao da ta divna obitelj s dvoje prekrasne male djece koju je svim svojim bićem obožavao i kojima je svaki zajednički trenutak ispunjavao zahvalnošću, vjernošću i odanošću; to četvoro ljudi koji su savršeno razumjeli sve njegove potrebe i želje i bili mu više od vlasnika – prava obitelj i prijatelji u nedostatku vlastite obitelji – oca kojega nikad nije upoznao i majke od koje su ga otrgnuli dok je još učio hodati, nisu bili takvi ljudi. Već dva godišnja odmora koračao je pun straha i strepnji oko ruba omče neizvjesnosti, i ništa se nije dogodilo. Već dva godišnja odmora … i njegovi su mu vlasnici ostali vjerni i odani, kao rijetko koji.

A onda su se sva godišnja doba kao začarana još jednom izmijenila, i opet je došlo ljeto. Najljepše i najokrutnije godišnje doba počelo je disati novim strahom i strepnjom od vrtoglavo se približavajućih godišnjih odmora. Odmora, koji će ovoga puta ipak biti nešto drugačiji, zauvijek mu promijenivši život.

Sve pripreme su pri kraju, sve je za plažu već odavno kupljeno, sve je za odmor tu i spremno za pokret. Uz obećavajuću idilu vrućih stijena i sitnog peckajućeg pijeska, paklenog sunca i plavog mora što uz kockice leda u osvježavajućim pićima i kalorijama bogate sladolede hladi tijelo i krijepi dušu, jedino se on ne uklapa. Taj četveronožni problem guste dlake koji je ostao jedina mrlja na brižljivo isplaniranom kalendaru. Donedavno najdraži član obitelji, s nekoliko zalazaka sunca ipak se na kraju pretvorio u neriješivi problem, pretežak teret.

Dječakov krevet na kojem je kriomice, da ga roditelji ne vide, znao provesti brojne noći večeras ni približno nije bio tako udoban i mekan. A hrana je ostala netaknuta u besprijekorno čistoj zdjelici dok je zora polako rudila neugodnom spoznajom …

Uz veliku strku i neshvatljivu žurbu automobil se puni do maksimuma, zatvaraju se prozori, provjerava je li plin ostao negdje goriti, a potom se zaključavaju i ulazna vrata. No nekim se čudim još jedno, doduše malo i krajnje skučeno mjesto, pronalazi u autu i pali iskru nade što se rasplamsala mahnitim gibanjem repa i nezaustavljivim lizanjem ruku i lica svojih vlasnika u znak čiste i naivne zahvalnosti. Koja se nekoliko semafora i još nekoliko blokova kuća kasnije naglo povlači pred naletom neshvaćanja i pritajene panike. (Znači, ipak, drugi su bili u pravu.)

Automobil se zaustavlja i vrata se otvaraju. Laganim nukanjem da izađe van, lažnim oprosti i iskrenim suzama najmlađih, on ostaje stajati na cesti. Gledajući za automobilom koji se naglim skokom uključuje u promet i nestaje u koloni drugih automobila koji, krećući se prema suncu, nestaju put nepoznatog u lovu na godišnji odmor.

Sam, na vrućem asfaltu, uz nepoznate i ne baš previše dobrohotne i prijateljski nastrojene ljudi, iznenada svladan umorom, glađu i žeđom, te tugom što se kroz gustu dugu dlaku uvukla do samih kostiju. Beskrajno osamljen i gladan ljubavi onih za kojima je jedino, i unatoč svemu, ostalo mjesta u njegovom srcu osuđenom na vjernost.

I tako počinje još jedna ljetna avantura, a kraj joj se ne zna i nije na vidiku. Samoća i osjećaj bezvrijednosti hvataju u okove sve lijepe uspomene dok se sklanja od kotača pomahnitalih prometala i ubilačkih poriva divlje i neodgojene djece, a nagon za preživljavanjem tjera ga da ide dalje i ne gubi nadu. Tko zna, možda hladan kavez u šinteraju i nije tako loše rješenje u odnosu na ovo tumaranje vođeno prokletom zvijezdom, pa je u ovom trenutku i injekcija smrti više nalik injekciji spasa, dok vrelina ljeta isijava sa svih strana u napola opustjelom gradu.

A možda, kad i ovo ljeto prođe, u posljednji trenutak neko kroz suze nasmiješeno lice ponudi mu ruku spasa i produži život uz čistu zdjelicu dupkom ispunjenu finom hranom, koju će zahvalno, s cijenjenjem i polako uživati, znajući da ona neće vječno potrajati te bi već sutra mogao bez nje ostati. A ako tada ne, za vrijeme godišnjeg odmora gotovo sigurno.