Iako je 3500 domaćih pčelinjih vrsta oprašivalo cvijeće i prehrambene kulture Sjeverne Amerike kada su europski doseljenici u 17. stoljeću pristali na njene obale, kolonizatori su bili zainteresirani samo za vosak i med svojih pitomih pčela medarica iz Staroga svijeta. Zato su uvezli insekte i do polovine devetnaestog stoljeća divlje i pripitomljene kolonije pitomih pčela bile su razasute širom Sjedinjenih država. Kao posljedica bolesti, pesticida i klimatskih promjena, pčelinja populacija je trenutačno u opadanju, ali pošto je potražnja za medom i dalje visoka, ova sićušna stvorenja uzgajaju se na farmama.
Složeni život pčela
Pčelinja košnica sastoji se od desetaka tisuća pčela od kojih svaka ima vlastitu ulogu, određenu njezinim/njegovim spolom i dobi te godišnjim dobom. Svaka košnica obično ima jednu maticu, stotine trutova i tisuće radilica. Matice mogu živjeti do sedam godina dok je životni vijek ostalih pčela od nekoliko tjedana do šest mjeseci.
Pčele radilice su odgovorne za hranjenje potomstva/mladunčadi, brigu o matici, izgradnju saća, traženje nektara i polena te čišćenje, ventiliranje i čuvanje košnice. Trutovi služe maticu koja je odgovorna za reprodukciju. Svake godine ona izleže oko 250000 jajašaca, što iznosi čak milijun tijekom cjelokupnog njenog života.
Kada se nova matica treba roditi, stara matica i pola košnice napuštaju svoj stari dom i nastanjuju se na novom mjestu koje su pronašle radilice ‘izviđači’.
Zimi, kada temperatura padne, pčele se skupe oko matice i mladih, koristeći svoju tjelesnu toplinu da bi održale temperaturu unutar košnice stabilnom na oko 33oC.
Njihov vlastiti jezik
Pčela posjeduju jedinstven i složen komunikacijski sistem koji se zasniva na vidu, kretanju i osjetilu njuha i kojeg znanstvenici još uvijek u potpunosti ne razumiju. Pčele upozoravaju ostale članove svoje košnice na hranu, položaj nove košnice i uvjete unutar vlastite košnice (kao što je zaliha nektara) kroz složene ‘plesne’ pokrete.
Istraživanja su pokazala da su pčele ne samo sposobne za apstraktno razmišljanje, već i za razaznavanje članove vlastite obitelji od ostalih članova košnice, korištenje vizualnih orijentira pri putovanju i pronalaženje prethodno korištenih izvora hrane, čak i kada im je dom u međuvremenu premješten. Kao što mirisi mogu probuditi snažne uspomene u ljudima, tako pčele koriste svoje osjetilo njuha da potaknu uspomene na to gdje se može naći najbolja hrana.
Zašto je pčelama potreban njihov med
Biljke proizvode nektar da bi privukle oprašivače (pčele, leptire, šišmiše i druge sisavce), koji su neophodni za uspješno razmnožavanje biljaka. Pčele skupljaju i koriste nektar kako bi proizvele med, koji im je osnovna prehrana, posebice zimi. Kako nektar sadržava puno vode, pčele se moraju potruditi da bi smanjile količinu vode, te dodati enzime iz vlastitih tijela kako bi nektar pretvorile u hranu i sačuvale ga od kvarenja. Da bi proizvele pola kilograma meda, pčele moraju oprašiti 2 milijuna cvjetova i preletjeti više od 88000 kilometara.
Domaće pčele ne oprašuju onako dobro kao divlje
Otprilike jedan od tri zalogaja hrane ili gutljaja pića koje ljudi konzumiraju proizvedeni su putem oprašivača – kukci, ptice i sisavci oprašuju oko 75 posto svih prehrambenih kultura. Industrijski uzgajivači pčela bi htjeli uvjeriti kupce kako je med samo nusprodukt neophodnog oprašivanja pčela, ali domaće pčele nisu tako dobre oprašivačice kao divlje (autohtone) pčele, kao bumbari pčele drvarice te pčele kopačice. Divlje su pčele aktivne u rano proljeće i mužjaci i ženke oprašuju i otporni su na grinje i afričku pčelu koji mogu ugroziti pčele medarice. No, kako većina vrsta divljih pčela hibernira skoro 11 mjeseci u godini i ne živi u velikim zajednicama, one ne proizvode velike količine meda, a ono malo što proizvedu nije vrijedno napora potrebnog da im se med ukrade. Stoga, premda su divlje pčele bolji oprašivači, proizvođači se i dalje za oprašivanje oslanjaju na pčele iz uzgoja da bi industrija meda mogla ubrati više od 78 tisuća tona meda svake godine, u vrijednosti većoj od 200 milijuna dolara.
