Kod masovne proizvodnje meda, pčele se umjetno razmnožavaju i žive zarobljene u lažnim kolonijama. Spomenuti proces sličan je uzgoju bilo kojih drugih životinja, kao što je uzgoj krava, pilića ili svinja. U takvim, teškim uvjetima, pčele često stradavaju. U konačnici, pčelari im uklanjaju i sav med iz košnice, a za pčele se tada otvaraju dvije mogućnosti. One umiru ili ih pčelari prehranjuju zamjenskom hranom u obliku šećera.
Šećerom se hrane kako bi preživjele zimu, a on negativno utječe na njihovo zdravlje. Najpovoljnija i najprirodnija hrana za preživljavanje pčela njihov je proizvod za kojeg su teško radile tijekom cijele godine – med, a koji im se oduzima. Konzumiranjem šećera pčele pate, obolijevaju te u konačnici velik broj njih i umire.
Način prikupljanja meda, također je okrutan. Pčele će instinktivno braniti svoju košnicu i svoj med, jer znaju da im je on potreban kako bi preživjele. Upravo zbog toga tijekom prikupljanja meda, pčelari su odjeveni u zaštitnu odjeću koji će spriječiti ubod pčela. Koliko žarko žele obraniti svoju hranu, govori i činjenica kako nakon uboda umiru.
No, pojedini pčelari koriste i invazivne metode kako bi udaljili pčele iz košnica i kako bi što lakše prikupili med. Jedna od takvih metoda je i ona dimom. Područja oko košnica ispune se dimom što kod pčela izaziva paniku i strah, jer misle da se radi o požaru pa bježe što dalje od košnica na sigurno.
Neki čak idu toliko u krajnost da povećavaju košnice, a pčele, misleći da moraju prehraniti mnogo gladnih usta, rade do iznemoglosti i umiru. Drugi ubijaju pčele i nakon zime nabavljaju nove, jer im prehranjivanje pčela zimi stvara dodatne financijske troškove.
S obzirom na sve navedeno, pčele ne žive mirnim životom. Njihov život ispunjen je stresom, a najteže im padaju zimski mjeseci kada ne proizvode med. A umjesto da tada odmaraju i uživaju u plodovima svog rada, one u košnicama ne pronalaze med, već zamjenski šećer.
Iskorištavajući prirodu
Zarađivanje na medu zahtjeva manipulaciju i iskorištavanje pčela, njihove želju za životom i potrebe da zaštite svoje košnice. Pčele su žrtve neprirodnih uvjeta života, genetske manipulacije i stresnog načina transportiranja.
Poznata bijela kutija koja služi kao košnica u upotrebi je od sredine 19. st. i napravljena je zato da bi pčelari mogli prenositi svoje košnice s mjesta na mjesto. The New York Times je pisao kako su pčele ‘premještene iz oblika koji su odgovarali njihovim potrebama u plosnate nastambe, osuđene na život u ladicama za spise.’
Kako ‘rojenje’ (podjela košnice nakon rođenja nove matice) može smanjiti proizvodnju meda, pčelari čine što mogu kako bi to spriječili, uključujući i podrezivanje krila matici, ubijanje i zamjenu starije matice nakon samo godinu ili dvije ili zatvaranje matice koja bi htjela započeti rojenje. Također postoje komercijalni ‘uzgajivači matica’ koji uzgoje oko milijun matica na godinu koje onda šalju posvuda po Sjevernoj Americi. Mnoge od njih ugibaju u prijevozu. Matice se umjetno osjemenjuju trutovima koji nakon toga bivaju ubijeni. Komercijalni pčelari također ‘varaju’ matice kako bi one izlegle što više jaja dodajući voštane stanice košnicama koje su veće nego što bi ih pčele radilice normalno napravile.
Neki uzgajivači ubijaju pčele u jesen, jer je to lakše nego pripremati košnice za zimu. Jedan uzgajivač priznaje kako njegov prijatelj ‘koristi cijanid da bi uništio 6000 pčelinjih zajednica na završetku sezone. To je najisplativiji način proizvodnje.’ Svaka košnica koja je ostavljena da prezimi treba najmanje 25 kilograma meda da bi preživjela i kao što navodi jedan entomolog, mnoge pčele stradaju zbog nebrige, gladi, slabosti i drugih problema koji se javljaju zimi.
Populacije pčela medarica smanjile su se za 50 posto od 1980, djelomično i zbog grinja. Časopis BeeCulture navodi da su pčelari poznati po tome što doprinose širenju bolesti: ‘Pčelari premještaju inficirana saća iz zaraženih zajednica u zdrave, ne prepoznaju ili ne liječe bolest, kupuju staru inficiranu opremu, drže zajednice jednu drugoj preblizu i ostavljaju mrtve zajednice u pčelinjaku.’ Umjetna hrana, koja se koristi zato jer pčelari uzimaju med koji bi pčele normalno jele, čini pčele podložnima bolesti i napadima drugih insekata. Kad uoče bolest, pčelarima se savjetuje da ‘unište zajednice i spale opremu’, što može značiti spaljivanje ili trovanje pčela.
S obzirom na to da se zdrave pčele sve teže pronalaze, uzgajivači su pribjegli seljenju košnica širom zemlje. Kad su ga tražili da pregleda 2000 košnica koje je unajmio uzgajivač brusnica iz New Jerseya, umirovljeni je inspektor pčelar našao ‘oko 500 zajednica s opremom u tako lošem stanju da se to nije moglo nazvati ni smećem… mišja gnijezda, stare hranilice pune saća, trule košnice iz kojih su pčele izlazile sa svih strana.’ Osim toga, košnice su bile napravljene od drveta na kojem je pisalo da je bilo tretirano arsenom i stoga neprimjereno za košnice.
Medvjedi su također žrtve proizvodnje meda. Vodstvo države Maryland nadoknađuje pčelarima troškove za električne ograde oko košnica, a pčelari iz Virginije tražili su da im njihovo zakonodavstvo dopusti ubijanje medvjeda.
Što vi možete učiniti
Izbjegavajte med, pčelinji vosak, propolis, matičnu mliječ i ostale proizvode koji se dobivaju od pčela. Veganske grožđane masti i svijeće su dostupni u prodaji. Umjesto meda, u receptima možete koristiti rižin sirup, melase, sijerak, ječmeni slad, sirup od javora i suho voće ili voćni šećer.
