Kataklizmičko istrebljenje morskog života počelo je kada je rani čovjek naučio ribariti primitivnim kukama načinjenim od životinjskih kostiju. Pustošenje se nastavilo u narednim tisućljećima, a danas su svjetski oceani sablasna ništavila koja jedva da podsjećaju na vremena kad je u njima bujao život.

Navedene misli nisu umotvorine nekakvih ekoloških ratnika već ozbiljne ocjene 19 vodećih ekologa koji su u četvrtak objavili znanstveni rad o masovnim ubojstvima u oceanima u časopisu Science.

Na temelju proučavanja fosila starih tisuće godina, bilješki u proteklih nekoliko stoljeća i suvremenih podataka, znanstvenici su izgradili sliku gubitaka od početka ljudskog iskorištavanja mora u potrazi za hranom od prije 100.000 godina. Otkrili su da su čak i djevičanska područja današnjice za koja se vjeruje da vrve životom tek sjene organskog bogatstva koje je postojalo u razdobljima prije kanua, galeona i ogromnih tankera.

Lanac smrtonosnih reakcija otpočeo je onog trenutka kada je čovjek počeo loviti na udicu. Ekolozi su odredili tri razdoblja istrebljivanja koja je potaknuo čovjek. Prvo razdoblje obilježava domorodačka uporaba čamaca za ribolov, drugo, kolonijalno širenje u 15. stoljeću, a treće globalizirano iskorištavanje industrijskog ribarstva koje je dostiglo vrhunac u drugoj polovini 20. stoljeća.

Kako bi saznali stanje oceana prije no što su ljudi počeli graditi primitivne brodove, ekolozi su proučili naslage stare i više od 125.000 godina, pa i arheološke podatke o priobalnim naseljima ljudi od prije 10.000 godina i povijesne dokaze o ribarenju i kolonijalnom širenju u posljednjih 6 stoljeća.

Jedan od primjera kolapsa ekosustava opisan je u priči o drevnoj vrsti golemih morskih algi u sjevernom Pacifiku koje su 20 milijuna godina postojale kao golema područja guste vegetacije mora u kojima buja divlji život. Njihovo je pustošenje počelo prije 2.500 godina kada su stanovnici pacifičkih potoka počeli loviti morske vidre, koje su se hranile morskim ježevima koji su pak pasli alge. Kako su domoroci značajno smanjili broj vidri, morski su se ježevi razmnožili i postali veći i sve više uništavali alge.

Slične su i žalosne priče o propasti kamenica i koraljnih grebenova te mnogih drugih morskih bića koja su danas ili na izmaku ili uopće više ne postoje.

Vrste uništavanja mora

Diljem Južnih oceana svjetlost dana ugledao je jedan novi način ribolova – ‘lov na peraje’ u kojem su meta morski psi. Kad ih se ulovi, živima im se režu peraju a potom ih se natrag baca u more gdje umru od šoka ili utapljanja. Njihove peraje se kasnije koristi za juhu od peraja morskog psa koja se nudi u kineskim restoranima širom svijeta. Ovakva sudbina zadesi više od 100 milijuna morskih pasa svake godine!

Još jedna od uobičajenih metoda ribolova su zatvorene mreže, koje se koriste da bi se zatvorio krug oko velikih jata kako bi se izvuklo sve ribe. Najmanje ribe uspiju pobjeći kroz otvore na mreži, ali se uhvati toliko odraslih riba da one koje izbjegnu mrežu ne mogu nadoknaditi gubitak parenjem. Na žalost, ovakvom se metodom ribolova često uhvate i dupini te drugi morski sisavci.

Slijedeće metode ribolova uključuju dugačke nizove užadi na koje je obješeno nekoliko tisuća mamaca, a protežu se nekoliko kilometara. Ova metoda se može koristiti na stjenovitim mjestima morskog dna jer bi se ovdje mreže rasparale u komadiće.

Ipak je vjerojatno od svih metoda ribolova najdestruktivnija ona s mrežama potegačama. Ove mreže napravljene su od tankog ali jakog najlona i gotovo su nevidljive u vodi. One se njišu na površini te formiraju takozvane ‘zidove smrti’. Ime su dobile po tome jer velik broj bića kao što su dupini, mali kitovi, tuljani, morske ptice, raže i morski psi uplivaju u mreže pa umiru. Sve njih ribari izbacuju jer je jedina stvar koju žele – tuna. Svake godine oko milijun dupina umre na taj način, utopivši se jer ne mogu doći do površine kako bi udahnuli zrak.

Potezne mreže se koriste u cijelom svijetu, a u Velikoj Britaniji i Europi duljina im je ograničena na 2,5 kilometara. Na otvorenome moru, u sredini velikih oceana kao što su Pacifik i Atlantik gdje kontrole gotovo niti nema, mreže se protežu čak po 30 km ili još više. Ponekad se te dugačke mreže rastrgaju za vrijeme oluje, pa nošene uokolo vjetrom nastavljaju loviti i ubijati životinje. Konačno, kada je mreža prevagnuta mrtvim tijelima, ona potone na morsko dno. Vremenom tijela istrunu, a mreža ponovno ispliva na površinu oceana da bi nastavila svoju besmislenu destrukciju.

Međunarodno vijeće za istraživanje mora (International Council for Exploration of the Seas – ICES) u kojem se nalaze vodeći svjetski stručnjaci za mora i oceane vrlo je zabrinuto zbog situacije s našim morima. Oni kažu da su velika jata pastrva koje su običavale plivati oko Sjevernog mora sada komercijalno izumrle. Također zabrinjava i to što će u idućih pet godina potpuno izumrijeti jedna od najčešćih europskih vrsta – bakalar.

No, još je gore to što mnogo puta životinje uzete iz mora čak niti ne završe na nečijem tanjuru. Pretvara ih se u gnojivo kako bi biljke bolje rasle ili ih se pak koristi za izradu sjajila za cipele te izradu svijeća. Također ih se koriste i kao hranu za životinje na farmama, uključujući i ribe s farmi, što je zoran primjer koliko daleko ljudska glupost može ići – loviti masovne količine riba da bi kasnije njima hranili druge ribe! Potrebno je oko 2 kilograma divlje ribe da bi se proizvelo pola kilograma ribe na farmi, a preostala 3,5 kilograma bude odbačeno.

I dok mora i oceani kolapsiraju, ljudi nisu jedini na koje to utječe. Samo zamislite što se događa s pticama, tuljanima, delfinima i drugim stvorenjima, koja za razliku od nas, trebaju ribu da bi živjela. Oni se zahvaljujući ljudskim potpuno neprirodnim porivima i lakomosti već sada bore za opstanak, a ni budućnost im nije baš svijetla.