Ovce: nježne i pametne duše

Ovce su osjetljive i pametne životinje koje vole svoje obitelji. One su timski igrači i žive u skupinama te međusobno surađuju. Kada osjete prijetnju, ovce će zajedno potrčati na kratku udaljenost, a zatim se okrenuti i suočiti s opasnošću kao skupina. Članovi stada brinu jedni za druge te raspoznavaju lica svojih prijatelja čak i nakon što su bile razdvojene godinama. Ne samo da mogu prepoznati do 50 lica drugih ovaca, već su sposobne prepoznati i ljudska lica.

Janjad može hodati već nekoliko minuta nakon rođenja, no unatoč tome, često su ovisni o svojim majkama tijekom prvih četiri do šest mjeseci života. Ovce su vrlo nježne životinje i među prvim su vrstama koje je čovjek pripitomio. Stvaraju prijateljstva, pomažu jedna drugoj u sukobima i osjećaju tugu kada im prijatelji budu poslani na klanje.

Baš kao psi, ljudi i mnoge druge životinje, ovce koriste različite zvukove za komunikaciju. One su privržene i čak mašu repovima kada su uzbuđene. Također imaju izvanredno dobar vid—teško ih je iznenaditi jer mogu vidjeti u kutu od 270 stupnjeva bez da pomaknu glavu. Kada ovce osjete opasnost, hodaju unatrag kako bi bolje pratile prijetnju.

Ovce kao i svi drugi, osjećaju bol, strah i usamljenost. Kada su izložene stresu ili izolaciji, ovce pokazuju znakove depresije slične onima kod ljudi – obaraju glave i izbjegavaju pozitivne aktivnosti. No, zbog potražnje za vunom, ali i mesom i mlijekom (janjetina i sir) industrija ih tretira kao strojeve za proizvodnju vune. Kada ih ljudi ne tjeraju na prekomjerni rast vune i ne šišaju ih, ovce same proizvode količinu vune koja im je prirodno potrebna za zaštitu od hladnoće i topline.

Koze: pametnije, društvenije i osjetljivije nego što mislite

Koze su jedne od prvih životinja koje je čovjek pripitomio — to se dogodilo prije otprilike 10.000 godina na području današnjeg Irana. No unatoč tisućljećima suživota s ljudima, o njima znamo iznenađujuće malo.

Zjenice koza su pravokutne, položene vodoravno. Zahvaljujući takvom obliku zjenice, koza ima vidno polje od čak 320 do 340 stupnjeva — gotovo puni krug oko sebe, bez potrebe da okreće glavu. To im je evolucijski razvijeno kao zaštita od predatora, jer im omogućuje da uoče opasnost gotovo iz svakog smjera dok su pognute i pasu.

Istraživanje Sveučilišta Queen Mary u Londonu iz 2018. pokazalo je da koze razlikuju sretno od ljutitog ljudskog lica na fotografiji i da radije pristupaju i dulje promatraju slike nasmiješenih lica. To je jedan od prvih dokaza da neka domaća životinja osim psa i konja može očitavati ljudske emocije.

U istom istraživačkom centru koze su naučene otvarati kutiju s hranom povlačenjem i guranjem poluga. Kad su ih testirali deset mjeseci kasnije, većina je zadatak riješila gotovo jednako brzo kao prvi put — bez ikakvog ponovnog učenja. To ukazuje na dugoročno pamćenje usporedivo s onim kod pasa.

Kad se nađu pred zadatkom koji ne mogu same riješiti (primjerice, posudom hrane koju ne mogu otvoriti), koze se okreću i gledaju prema čovjeku u prostoriji — ponašanje koje je do sada bilo poznato uglavnom kod pasa, a smatra se oblikom komunikacije usmjerene prema ljudima kako bi zatražile pomoć.

Mekiketanje jarića mijenja se tijekom odrastanja i poprima obilježja specifična za stado u kojem su odrasli, slično kao što ljudi razvijaju naglasak ovisno o okolini. Majke i mladunčad prepoznaju glas jedne drugih među desecima drugih koza u stadu.

Istraživanja s takozvanim “testovima prosudbe” (judgement bias tests) pokazala su da koze, slično ljudima, mogu biti trenutno više optimistične ili pesimistične ovisno o prethodnim iskustvima. Koze koje su nedavno imale pozitivno iskustvo sklonije su “optimističnije” tumačiti dvosmislene situacije, dok one izložene stresu reagiraju oprezno i “pesimistično” — što upućuje na postojanje unutarnjih emocionalnih stanja.

Koze u istom stadu formiraju stabilne socijalne veze i imaju “omiljene” jedinke s kojima provode više vremena, čiste ih i uz koje se odmaraju. Razdvajanje od takvog povezanog partnera mjerljivo povisuje razinu stresnih hormona, dok im blizina povezane jedinke pomaže da se smire.

Unatoč popularnom uvjerenju, koze nisu neselektivni jedači limenki i smeća — u prirodi su iznimno izbirljive i preferiraju raznoliku prehranu od lišća, grmlja i kore, radije nego jednoličnu travu. Njihova znatiželja prema okusu novih predmeta često se pogrešno tumači kao “jedu sve”, a zapravo se radi o istraživačkom ponašanju usnama i jezikom.

Prosječan životni vijek koze u prirodi je 15 do 18 godina, a mnoge pokazuju da prepoznaju i pamte pojedine ljude godinama, uključujući ton glasa i način na koji im se pristupa.

Sve ove osobine pokazuju da su koze daleko složenija bića nego što im uobičajena slika “životinje koja sve pojede” priznaje.

Patke: iznenađujuće bistre i osjetljive ptice kojima gotovo ništa ne promakne

Patke su među najrasprostranjenijim domaćim pticama na svijetu, no upravo zato ih rijetko promatramo pobliže. Ipak, istraživanja iz posljednjih desetljeća pokazuju da su patke mnogo složenije od uobičajene slike ptice koja samo pliva i gače.

Jedno od najzanimljivijih otkrića došlo je sa Sveučilišta Oxford 2016. godine: istraživači Antone Martinho i Alex Kacelnik pokazali su da pačići, odmah nakon izlijeganja, mogu naučiti apstraktne pojmove “isto” i “različito”. Kad su se prvi put u životu (proces imprintinga) susreli s parom istih ili različitih objekata, kasnije su bez ikakvog dodatnog treninga birali nove parove objekata na temelju iste logike — sposobnost apstraktnog rasuđivanja koja se do tada pripisivala uglavnom pticama poput vrana i papiga.

Patkin kljun nije samo alat za hvatanje hrane — prekriven je gustom mrežom osjetnih receptora (Grandryjeva i Herbstova tjelešca) koji im omogućuju da opipom, čak i u mutnoj vodi ili blatu, prepoznaju oblik, teksturu i jestivost predmeta prije nego što ga uopće vide. Zbog toga se mogu bez problema hraniti i noću ili u vodi gdje vid gotovo ništa ne pomaže.

Patke su, poput mnogih drugih ptica, sposobne za takozvani unihemisferični san — jedna polutka mozga spava, dok druga ostaje budna, a odgovarajuće oko ostaje otvoreno. Istraživanja pokazuju da patke na rubu skupine, izloženije mogućem predatoru, znatno češće koriste ovaj oblik “polubudnog” sna i drže otvorenim oko okrenuto prema van, dok patke u sredini skupine spavaju dubljim, obostranim snom.

Zbog položaja očiju sa strane glave, patke imaju vidno polje široko gotovo 340 stupnjeva, što im omogućuje da uočavaju opasnost iz gotovo svih smjerova bez okretanja glave — slično kao kod koza i mnogih drugih životinja koje su plijen u prirodi.

Zametci pataka mogu čuti zvukove izvan jajeta u posljednjim danima inkubacije, a majčino dozivanje tijekom tog razdoblja utječe na to koje će glasove pačić prepoznavati i pratiti nakon izlijeganja. To je jedan od ranih oblika slušnog imprintinga, dokumentiran već sredinom 20. stoljeća u klasičnim istraživanjima Konrada Lorenza i kasnijim radovima koji su ta zapažanja dodatno potvrdili.

Na leđima, u blizini repa, patke imaju uropigijalnu žlijezdu (žlijezda za mazanje perja) koja izlučuje uljnu tvar. Kljunom tu tvar raspoređuju po perju tijekom čišćenja, čime stvaraju vodootporan sloj koji im omogućuje da ostanu suhe ispod površinski mokrog perja čak i nakon dugog boravka u vodi.

Tijekom takozvane “eklipsne mitve” patke istovremeno izgube sva letna pera i nekoliko tjedana ostanu potpuno nesposobne za let, dok im novo perje ne izraste. U tom razdoblju posebno su ovisne o gustoj vegetaciji i vodenim staništima koja im pružaju zaklon od predatora.

Ženke pataka imaju prepoznatljivo glasno “kvakanje” s karakterističnim odjekom, dok mužjaci proizvode tiši, promukliji zvuk. Unutar skupine patke reagiraju drugačije na dozive koje prepoznaju kao poznate nego na dozive nepoznatih jedinki, što upućuje na sposobnost individualnog prepoznavanja glasova.

Konji: pamćenje, emocije i osjetila kakva rijetko pripisujemo životinjama

Unatoč dugoj povijesti suživota s ljudima, tek posljednjih desetljeća znanost počinje otkrivati koliko su konji zapravo pažljivi promatrači svijeta oko sebe.

Zahvaljujući položaju očiju sa strane glave, konji imaju vidno polje široko gotovo 350 stupnjeva. Slijepe točke imaju samo neposredno ispred nosa i točno iza sebe — sve ostalo mogu pratiti bez okretanja glave, iako svako oko odvojeno šalje sliku u mozak (monokularni vid), pa konj mora malo okrenuti glavu da bi predmet promatrao objema očima odjednom (binokularno).

Istraživanje Sveučilišta Sussex iz 2016. pokazalo je da konji razlikuju sretno od ljutitog ljudskog lica na fotografiji te da im se otkucaji srca ubrzavaju kada gledaju ljutito lice, čak i kad ga ranije nisu vidjeli povezanog s bilo kakvim iskustvom. Isto istraživanje pokazalo je da konji pamte je li osoba prema njima ranije bila ljubazna ili prijeteća, i tom se čovjeku kasnije drugačije približavaju.

Znanstvenici su 2015. razvili takozvani Equine Facial Action Coding System (EquiFACS) i njime identificirali 17 različitih pokreta lica koje konji mogu proizvesti — više nego što ih ima pas, a usporedivo s brojem izraza lica kod čimpanza. Ti pokreti uključuju suptilne signale ušima, nosnicama i mišićima oko očiju kojima konji komuniciraju međusobno, ali i s ljudima.

Svako uho konja pokreće oko 16 mišića, zahvaljujući čemu uši mogu rotirati gotovo 180 stupnjeva i to potpuno neovisno jedno o drugom — jedno uho može pratiti zvuk iza konja dok drugo istovremeno prati zvuk ispred njega.

Konji imaju poseban “sustav zaključavanja” tetiva i ligamenata u nogama koji im omogućuje da odmaraju mišiće i dremuckaju stojeći, gotovo bez truda. No za dubok san s fazom brzih pokreta očiju (REM), koja je potrebna za potpuni odmor, konj se mora leći — što u prosjeku čini samo kratko, ukupno svega pola sata do sat vremena dnevno, i to obično samo kad se osjeća sigurno, jer je u ležećem položaju znatno ranjiviji.

Konji imaju takozvane hipsodontske zube čija kruna nastavlja izbijati iz desni tijekom velikog dijela njihova života, nadoknađujući trošenje zbog dugotrajnog žvakanja trave i sijena. To je razlog zašto se dob konja tradicionalno procjenjuje pregledom zuba.

Za razliku od mnogih sisavaca čiji mladunci danima ili tjednima žive u potpunoj nepokretnosti, ždrijebe se u pravilu osovi na noge i prohoda unutar sat vremena od rođenja — evolucijska prilagodba životinje koja je u prirodi plijen i mora biti spremna pratiti stado gotovo odmah.

Konji unutar iste skupine formiraju stabilne, dugotrajne veze s pojedinim jedinkama s kojima se međusobno njeguju, borave u blizini i sinkroniziraju kretanje. Razdvajanje od takvog bliskog partnera može izazvati vidljive znakove nemira, dok ponovni susret nakon duljeg razdvajanja prati prepoznavanje i smirenije ponašanje.