Ne biste to znali po sadašnjim svjetskim događajima, ali ljudi su se zapravo razvili da budu mirne, kooperativne i društvene životinje, a ne grabežljivci kako bi moderna mitologija htjela da vjerujemo.

Naime, Robert W. Sussman, američki antropolog i profesor na Sveučilištu Washington u St. Louisu, bio je istaknuti znanstvenik u području evolucije ljudskog i primatskog ponašanja i njegova teza tvrdi da se ideja o pračovjeku kao lovcu mesožderu ne poklapa s dokazima. Njegova istraživanja dovela su u pitanje tradicionalnu predodžbu o ranim ljudima kao dominantnim lovcima, predlažući umjesto toga da su naši preci bili više plijen nego predatori.

U svojoj knjizi “Man the Hunted: Primates, Predators and Human Evolution”, koju je napisao zajedno s Donnom Hart, Sussman iznosi tezu da su primati, uključujući rane ljude, evoluirali kao plijen većih grabežljivaca. Ova perspektiva sugerira da su mnoge naše fizičke i društvene osobine, poput suradnje, komunikacije i društvene strukture, razvijene kao adaptacije za izbjegavanje predatora i preživljavanje u opasnom okruženju.

Sussmanova istraživanja temelje se na analizi fosilnih zapisa, ponašanja suvremenih primata i ekoloških podataka, što ga je navelo na zaključak da su rani ljudi bili više sakupljači nego lovci. Ova hipoteza izazvala je značajne rasprave unutar antropološke zajednice, preispitujući dugogodišnje pretpostavke o ljudskoj evoluciji i prirodi naših predaka.

Unatoč popularnim teorijama iznesenim u istraživačkim radovima i popularnoj literaturi, pračovjek nije bio agresivan ubojica, argumentira Sussman. On iznosi teoriju, temeljenoj na evidenciji fosila i živućim vrstama primata, da su primati lovina milijunima godina, činjenica koja je uvelike utjecala na razvoj pračovjeka.

Sussmanovo istraživanje se temelji na proučavanju dokaza o fosilima unatrag skoro sedam milijuna godina. ‘Većina teorija o “čovjeku lovcu” ne uspijevaju uključiti ove ključne dokaze o fosilima’, Sussman kaže. ‘Mi želimo dokaze, ne samo teoriju. Mi smo temeljito proučili literaturu dostupnu o lubanjama, kostima, otiscima stopala i o dokazima u okolišu, kako o našim precima tako i o grabežljivcima koji su suživjeli sa njima.’

Sussman i njegova koautorica, Donna L. Hart, istraživali su i jednu vrstu, Australopithecus afarensis, koji je živio u razdoblju od prije pet milijuna i prije dva i pol milijuna godina i jedan je od bolje poznatih vrsta pračovjeka. Većina paleontologa se slažu da je Australopithecus afarensis zajednička poveznica među fosilima koji su došli prije i onih koji su došli poslije. Dijeli dentalna, lubanjska i kosturna obilježja s oboma. Također je dobro zastupljena vrsta u evidenciji fosila.

Sussman i Hart su otkrili i da Australopithecus afarensis nije bio dentalno prilagođen da jede meso. Nije imao oštre rezačke oštrice da bi mogao držati i sjeći takvu hranu, a ako nisu mogli jesti meso, zašto bi lovili?

Ovim praljudima nije bilo moguće da konzumiraju veliku količinu mesa dok vatra nije bila kontrolirana i kuhanje omogućeno. Prva oruđa nisu se pojavila do prije dva milijuna godina, a dokazi o vatri prije 800,000 godina. Neki arheolozi i paleontolozi ne smatraju da smo imali modernu, sistematsku metodu lova do prije samo 60,000 godina. Mnoga naša moderna ljudska obilježja, uključujući ona suradnje i socijalizacije, razvila su se kao rezultat toga što je pračovjek bio lovina i njegove sposobnosti da nadmudri grabežljivce.

Sussmanov rad naglašava važnost razumijevanja uloge predacije u oblikovanju ljudske evolucije, pružajući novu perspektivu na naše podrijetlo i razvoj društvenog ponašanja.