1. „A odakle ti proteini?”
Ah, vječno pitanje koje vegani začudo sad već čuju dosta rjeđe nego prije. Grah, leća, slanutak, tofu, tempeh, seitan, sojine ljuspice, grašak, ostale mahunarke samo su neki od odličnih biljnih izvora proteina koji između ostalog sadrže i vlakna (za razliku od životinjskih proizvoda). Vlakna su važnije nego što mislimo, a o njima ćeš saznati uskoro više. Također, kao što postoje proteinski praškovi na bazi mlijeka, tako postoje i proteinski praškovi na bazi raznih biljnih namirnica.

2. „Zar soja ne smanjuje testosteron?”
Tofu na tanjuru, a testosteron u podrumu? Netočno! Ovaj mit proizlazi iz činjenice da soja sadrži izoflavone, biljne spojeve koji pripadaju skupini fitoestrogena. Budući da se izoflavoni mogu vezati na iste receptore u tijelu kao estrogen, nastala je zabluda da djeluju jednako kao on. No oni nisu isto što i estrogen. Istraživanja pokazuju da konzumacija soje ne snižava razinu testosterona kod muškaraca.

3. „Imamo očnjake… Znači da moramo jesti meso!”
Kad bi naši očnjaci bili dokaz da smo stvoreni za lov, teško bismo se proslavili kao predatori. Naš ugriz bi nekoj životinji više djelovao kao škakljanje nego kao ozbiljna prijetnja. Pa čemu nam onda služe naši očnjaci? Itekako su korisni kad jedemo biljnu hranu: zajedno s ostalim prednjim zubima pomažu nam odgristi zalogaj, primjerice zagristi hrskavu jabuku i odvojiti komad od ostatka ploda. Gorile imaju mnogo veće očnjake od ljudi. Hrane se prvenstveno s biljkama a ponekad jedu kukce. Osobito kod mužjaka, ti veliki očnjaci služe ponajprije zastrašivanju i nadmetanju s drugim mužjacima, a ne lovu na životinje. Očnjaci sami po sebi ne određuju je li neka životinja biljojed, svejed ili mesojed. Njihova veličina i funkcija razlikuju se među vrstama, pa ni naši očnjaci nisu nikakav dokaz da moramo jesti meso.

4. „A što da si na pustom otoku?”
Ovo je najluckastije od svih pitanja! Odgovorit ćemo s protupitanjem: Kad biste živjeli u civilizaciji u kojoj ima obilje hrane svih vrsta, biste li odlučili ubijati životinje bez ikakva razloga?

5. „Zar ne možemo jednostavno poboljšati životne uvjete životinja?”

Naravno da možemo i trebamo se zalagati za bolje životne uvjete životinja. Smanjenje patnje, više prostora, pristup otvorenom prostoru i zabrana okrutnih postupaka svakako su pozitivni koraci. No ovdje se postavlja jedno važno pitanje: je li dovoljno učiniti zatočeništvo malo ugodnijim ako životinji i dalje oduzimamo slobodu i na kraju život, i to puno ranije nego što bi to bio slučaj u prirodi?

Zamislimo da nekoga cijeli život držimo zatočenog, ali mu osiguramo dovoljno hrane, udoban krevet i nešto više prostora. Bi li to automatski opravdalo njegovo zatočeništvo i činjenicu da ga planiramo ubiti kada nam više ne bude koristan ili kada dosegne zadovoljavajuću težinu, što se zbog genetske manipulacije događa jako jako brzo? Problem nije isključivo u tome kako se prema životinjama odnosimo, nego i u činjenici da ih smatramo svojim vlasništvom i resursima koje imamo pravo iskorištavati.

Čak i u najboljim mogućim uvjetima uzgoja, kokoš se uzgaja zbog jaja, krava zbog mlijeka, a svinja zbog mesa. Njihovi interesi i želje podređeni su našim potrebama i željama. Bolji uvjeti mogu ublažiti dio patnje, ali ne uklanjaju temeljni problem: životinje ne postoje zbog naših proizvoda i ne moraju umrijeti kako bismo mi uživali u njima.

Zato se veganstvo ne zaustavlja na zahtjevu za humanijim iskorištavanjem životinja. Ono polazi od ideje da životinje koje mogu osjećati bol, strah, zadovoljstvo i privrženost zaslužuju živjeti vlastite živote, a ne biti uzgajane kao sredstva za zadovoljavanje naših želja. Ako možemo zadovoljiti svoje potrebe bez njihova iskorištavanja, zašto bismo se zadovoljili time da ih samo malo bolje iskorištavamo?

6. „Tijekom uzgoja biljaka ubijemo puno više životinja nego tijekom uzgoja životinja.”

Ovo je jedan od argumenata koji na prvi pogled možda zvuči uvjerljivo, ali zanemaruje jednu vrlo važnu činjenicu: velik dio poljoprivrednih površina ne koristi se za uzgoj hrane koju jedemo mi, nego za uzgoj hrane kojom hranimo životinje koje kasnije završavaju na našim tanjurima. Drugim riječima, životinje koje uzgajamo za meso također moraju jesti, a za njihovu se prehranu uzgajaju ogromne količine žitarica, soje i drugih biljaka. Osim toga, stočarstvo zahtijeva velike površine pašnjaka i zemljišta za proizvodnju stočne hrane. Prema analizi organizacije Our World in Data, oko 80 % svjetskog poljoprivrednog zemljišta povezano je sa stočarstvom, uključujući pašnjake i površine za proizvodnju stočne hrane.

Naravno, ne možemo zanemariti činjenicu da tijekom oranja, sjetve i žetve stradaju i divlje životinje, poput miševa, voluharica, kukaca i drugih malih životinja. Veganstvo ne znači da možemo živjeti bez ikakva utjecaja na druge životinje. Međutim, ako želimo smanjiti broj životinja koje stradavaju zbog naše prehrane, ima smisla smanjiti broj posrednika u prehrambenom lancu. Umjesto da uzgajamo biljke, njima hranimo životinje, a zatim jedemo te životinje, možemo jesti biljke izravno. Također, smanjenjem potrebe za stočnom hranom smanjujemo i potrebu za zemljištem na kojem se ona uzgaja. Cilj nije tvrditi da biljna poljoprivreda nikome ne šteti, nego odabrati prehranu koja u pravilu zahtijeva manje resursa i uzrokuje manje štete.

7. „Ali i biljke su živa bića! Zar i one ne osjećaju bol?”

Da, biljke su živi organizmi. Reagiraju na podražaje, mogu registrirati promjene u okolišu, komunicirati kemijskim signalima i pokretati različite obrambene mehanizme. No postoji velika razlika između reagiranja na podražaje i svjesnog doživljavanja boli. Biljke nemaju živčani sustav ni mozak, a trenutačno ne postoje uvjerljivi znanstveni dokazi da imaju subjektivno iskustvo boli kakvo poznajemo kod životinja. Kod životinja imamo živčani sustav koji omogućuje obradu bolnih podražaja, a brojna istraživanja potvrđuju njihovu sposobnost osjećanja boli i patnje.

Čak i kada bismo prihvatili pretpostavku da biljke mogu osjećati nešto nalik boli, ostaje pitanje: zašto bismo zbog toga trebali uzgajati životinje i hraniti ih biljkama umjesto da te biljke jednostavno jedemo sami? Životinje u stočarstvu moraju konzumirati velike količine hrane tijekom svojeg života. Ako nam je doista stalo do smanjenja štete, ima više smisla jesti biljke izravno nego ih prvo pretvarati u životinjske proizvode.

8. „Ljudi su oduvijek jeli meso. Tako smo evoluirali.”

Činjenica da nešto radimo tisućama ili milijunima godina ne znači automatski da to moramo nastaviti raditi. Naši su preci živjeli u potpuno drukčijim uvjetima, imali su drukčiju dostupnost hrane i često su morali jesti ono što im je bilo dostupno kako bi preživjeli. Danas živimo u svijetu u kojemu u većini razvijenih sredina imamo pristup ogromnom izboru namirnica, a proteine, željezo, kalcij i druge hranjive tvari možemo dobiti i iz biljnih izvora.

Čovjek ima probavni sustav koji omogućuje konzumaciju raznovrsne hrane, ali sposobnost probavljanja neke namirnice ne znači da je ona nužna za naš opstanak. Naši preci također nisu imali moderne lijekove, automobile, električnu energiju ni internet, pa ne zaključujemo da ih ne bismo trebali koristiti samo zato što nisu postojali u prošlosti. Evolucija nam je dala sposobnost prilagodbe, a ne obvezu da živimo identično kao naši preci.

9. „Da ne uzgajamo domaće životinje, one uopće ne bi postojale.”

Ovaj argument polazi od pretpostavke da je bolje postojati pod bilo kakvim uvjetima nego se nikada ne roditi. No je li zaista tako? Zamislimo da netko odluči donijeti dijete na svijet samo zato da bi ga cijeli život držao zatočenim, koristio njegov rad i na kraju ga ubio. Bi li činjenica da mu je omogućio život opravdala sve ono što mu je tijekom tog života učinio?

Životinje u stočarstvu ne postoje radi vlastite dobrobiti, nego se planski razmnožavaju zbog mesa, mlijeka, jaja i drugih proizvoda. Njihova reprodukcija, životni uvjeti i životni vijek podređeni su ljudskim interesima. Kada više ne donose očekivanu korist, njihova sudbina najčešće je unaprijed određena. Osim toga, mnoge pasmine uzgajane su tako da imaju osobine koje odgovaraju proizvodnji, čak i kada to negativno utječe na njihovo zdravlje. Pitanje zato nije samo jesu li te životinje rođene, nego kakav im život omogućujemo i imamo li pravo stvarati osjećajna bića samo kako bismo ih iskoristili.

10. „Kupujem jaja od sretnih kokoši i meso životinja iz slobodnog uzgoja. To je sasvim u redu!”

Izrazi poput „slobodan uzgoj”, „domaće”, „sretne životinje” i „humano uzgojeno” često stvaraju sliku životinja koje žive bezbrižno na zelenim livadama, slobodno šeću i uživaju u životu. No marketinške slike i stvarnost nisu uvijek iste. Čak i kada životinje imaju više prostora, pristup otvorenom prostoru ili bolje uvjete od životinja u intenzivnom uzgoju, to ne mijenja činjenicu da su i dalje dio proizvodnog sustava.

Kokoši koje nose jaja i dalje prolaze kroz selekciju i uzgoj radi što veće proizvodnje jaja, a njihova se produktivnost s vremenom smanjuje. Muški pilići u industriji proizvodnje jaja ne mogu nositi jaja i uobičajeno se uklanjaju iz proizvodnog procesa. Krave u mliječnoj industriji moraju rađati telad kako bi proizvodile mlijeko, a odvajanje teladi od majki česta je praksa. Životinje uzgojene za meso, bez obzira na to jesu li živjele u zatvorenom prostoru ili na otvorenom, na kraju se šalju na klanje.

Naravno, razlika u uvjetima života nije nevažna i ne treba tvrditi da su svi sustavi uzgoja jednako loši. Međutim, pitanje je možemo li životinju doista poštovati ako joj dopuštamo nešto više prostora, ali joj i dalje oduzimamo slobodu i život zbog proizvoda koje želimo dobiti od nje.

11. „Krave moraju davati mlijeko, zar ne?”

Krave, kao i svi sisavci, proizvode mlijeko kako bi nahranile svoje potomstvo. Ne proizvode ga zato što ga ljudi trebaju, niti zato što im je potrebno svakodnevno mužanje. Da bi krava počela proizvoditi mlijeko, mora roditi tele. U mliječnoj industriji krave se zato ponovno i ponovno osjemenjuju i ostaju gravidne kako bi se održavala proizvodnja mlijeka. Telad se u mnogim sustavima odvaja od majki vrlo rano, a mlijeko koje je prirodno namijenjeno njihovoj prehrani prikuplja se za ljudsku konzumaciju.

Kada proizvodnja mlijeka opadne i krava više nije dovoljno produktivna, najčešće završava u klaonici. Dakle, mlijeko nije nešto što krava jednostavno proizvodi neovisno o reprodukciji. Ono je rezultat trudnoće, poroda i majčinske brige za tele. Ako mlijeko smatramo hranom namijenjenom mladunčetu, zašto bismo ga oduzimali jednoj vrsti sisavaca kako bismo ga pili mi, odrasli pripadnici druge vrste?

12. „Veganska prehrana nije prirodna i ne može biti zdrava!”

Često zaboravljamo da riječ „prirodno” ne znači automatski „zdravo”, baš kao što ni riječ „umjetno” ne znači automatski „štetno”. Danas jedemo namirnice i koristimo tehnologije koje naši preci nisu mogli ni zamisliti, a mnoge su nam omogućile bolji i zdraviji život. Ono što je važno nije je li neka namirnica postojala u prirodi u istom obliku, nego zadovoljava li naša prehrana potrebe organizma.

Dobro planirana veganska prehrana može biti nutritivno adekvatna i primjerena odraslim osobama. Međutim, važno je naglasiti da veganstvo ne znači automatski zdravu prehranu. Kao i kod svake druge prehrane, moguće je jesti neuravnoteženo, pretjerivati s industrijski prerađenom hranom i zanemariti važne hranjive tvari.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti vitaminu B12, koji se ne može pouzdano osigurati iz neobogaćenih biljnih namirnica, pa ga vegani moraju unositi putem dodataka prehrani ili pouzdano obogaćenih proizvoda. Važno je voditi računa i o unosu vitamina D, kalcija, joda, željeza, cinka i omega-3 masnih kiselina. Uz odgovarajuće planiranje, obogaćene namirnice i dodatke prehrani kada su potrebni, veganska prehrana može biti sasvim kvalitetan način prehrane.

13. „Ali soja uništava prašume! Vegani su onda jednako odgovorni za uništavanje okoliša!”

Proizvodnja soje doista je povezana s krčenjem šuma u pojedinim dijelovima svijeta, osobito u Južnoj Americi. Međutim, često se zaboravlja da se velik dio svjetske proizvodnje soje ne koristi za proizvodnju tofua, sojina mlijeka i drugih proizvoda za ljudsku prehranu, nego za proizvodnju stočne hrane. Sojina sačma važan je izvor proteina u prehrani životinja koje uzgajamo za meso, mlijeko i jaja.

Zato nije sasvim logično optuživati vegane za krčenje šuma zbog konzumacije soje, a pritom zanemariti činjenicu da se soja u velikim količinama uzgaja upravo zbog stočarstva. Naravno, nije svaka proizvodnja biljne hrane automatski održiva i važno je obratiti pozornost na njezino podrijetlo. No ako želimo smanjiti pritisak na okoliš, jedan od učinkovitih koraka jest smanjenje potražnje za stočnom hranom i životinjskim proizvodima.

14. „Veganstvo je preskupo i teško izvedivo!”

Kada pomislimo na vegansku prehranu, mnogima prvo na pamet padnu skupi biljni sirevi, zamjene za meso, veganski burgeri i razni specijalizirani proizvodi. No veganska prehrana ne mora se temeljiti na takvim namirnicama. Grah, leća, slanutak, riža, krumpir, zob, tjestenina, sezonsko povrće, voće i sjemenke dostupni su u većini trgovina, a mnoge od tih namirnica spadaju među najpovoljnije izvore hrane.

Nije potrebno kupovati skupe zamjene za meso kako bismo pripremili ukusan i nutritivno kvalitetan obrok. Variva, juhe, tjestenine, rižota, popečci, namazi i razna tradicionalna jela mogu se vrlo jednostavno pripremiti u veganskoj verziji. Naravno, cijena ovisi o mjestu stanovanja, dostupnosti namirnica i navikama kupovanja, ali veganstvo samo po sebi ne znači skuplju prehranu. Često je najpovoljnije upravo ono što se temelji na jednostavnim, cjelovitim biljnim namirnicama.

15. „Što jedna osoba uopće može promijeniti?”

Možda ne možemo promijeniti cijeli svijet preko noći, ali to ne znači da naši postupci nemaju nikakvu vrijednost. Svaka kupnja šalje određenu poruku tržištu o tome za kojim proizvodima postoji potražnja. Kada sve više ljudi bira biljne proizvode, raste interes proizvođača za njihov razvoj, dostupnost i pristupačnost.

Osim izravnog utjecaja vlastitih izbora, ne treba podcijeniti ni utjecaj koji imamo na ljude oko sebe. Razgovor s prijateljem, obiteljski ručak, dijeljenje recepta ili jednostavno pokazivanje da veganska prehrana može biti ukusna i raznovrsna mogu potaknuti nekoga da preispita vlastite navike. Ne moramo biti savršeni niti sami riješiti sve probleme svijeta kako bismo imali razlog učiniti nešto dobro. Ako možemo izbjeći nepotrebnu patnju, zašto to ne bismo učinili?

16. „To je jednostavno hranidbeni lanac”

Često čujemo da je jedenje životinja prirodan dio hranidbenog lanca i da ljudi jednostavno rade ono što rade i druge životinje. No postoji jedna važna razlika: činjenica da se nešto događa u prirodi ne znači da je to automatski moralno opravdano. Lav lovi gazelu jer mora jesti kako bi preživio. Mi, s druge strane, u današnjem društvu imamo mogućnost birati između brojnih namirnica i ne moramo ubijati životinje kako bismo zadovoljili svoje prehrambene potrebe.

Osim toga, hranidbeni lanac nije moralni kodeks. U prirodi postoje i čedomorstvo, borba za teritorij, prisilno parenje i brojne druge pojave koje ne bismo smatrali prihvatljivima kada bi ih ljudi prakticirali. Ne opravdavamo ljudsko nasilje time što se nasilje događa u životinjskom svijetu, pa zašto bismo onda koristili prirodu kao opravdanje za vlastite postupke?

Još je zanimljivije to što se često volimo uspoređivati s predatorima kada želimo opravdati jedenje mesa, ali pritom zaboravljamo da nemamo njihove prehrambene potrebe ni njihove fizičke sposobnosti. Ne lovimo životinje golim zubima i ne jedemo ih zato što nemamo drugog izbora. Imamo razvijenu poljoprivredu, trgovine i pristup raznovrsnoj biljnoj hrani. Ako možemo živjeti bez ubijanja životinja, zašto bismo to činili?

17. „To je naša tradicija!”

Činjenica da nešto radimo generacijama ne znači da je to ispravno. Tradicija može biti lijepa i vrijedna očuvanja, ali ne bi trebala biti opravdanje za nanošenje nepotrebne patnje drugim živim bićima. Kroz povijest su postojale brojne tradicije i običaji koje danas više ne smatramo prihvatljivima. Društvo se mijenja upravo zato što smo sposobni preispitivati ono što smo naslijedili od prethodnih generacija.

Zamislimo da netko opravdava borbu bikova, lov na kitove ili konzumaciju pasa u nekim dijelovima svijeta riječima: „Ali to je njihova tradicija!” Bismo li zbog toga automatski smatrali da je takva praksa u redu? Vjerojatno ne. Zašto onda tradicija postaje prihvatljivo opravdanje kada je riječ o životinjama koje smo navikli jesti?

Božićni puran, janjetina za Uskrs, odojak za blagdane ili roštilj za obiteljska okupljanja samo su neki od primjera u kojima se jedenje životinja povezuje s običajima, obitelji i posebnim prigodama. No možemo li zaista reći da je okus nekog jela ili običaj koji smo naslijedili važniji od života životinje? Tradicije nisu nepromjenjive. Možemo zadržati obiteljska okupljanja, blagdane, recepte i lijepe uspomene, a pritom promijeniti ono što se nalazi na našem tanjuru.

18. „Ali Bog nam je dao životinje da ih jedemo!”

Ovaj argument često se temelji na religijskim tekstovima, osobito na određenim dijelovima Biblije u kojima se spominje da je ljudima dopušteno jesti životinje. Međutim, pitanje je znači li dopuštenje ujedno i obvezu te opravdava li ono svako postupanje prema drugim živim bićima.

Zanimljivo je da se u Knjizi Postanka, prije nego što se spominje dopuštenje za konzumaciju životinja nakon potopa, u prvom poglavlju opisuje prehrana koja se temelji na biljkama i plodovima. U Postanku 1,29–30 Bog ljudima i životinjama daje bilje i plodove za hranu. Mnogi kršćani upravo taj odlomak tumače kao prikaz izvornog ideala sklada između ljudi, životinja i prirode.

Osim toga, u religijskim tradicijama često se naglašavaju suosjećanje, milosrđe, odgovornost i briga za Božje stvaranje. Ako vjerujemo da su životinje Božja stvorenja, zar ne bismo trebali ozbiljno razmotriti i njihovu sposobnost osjećanja boli, straha i patnje? Zar briga za njihovu dobrobit ne bi trebala biti važan dio našeg odnosa prema svijetu koji nam je povjeren?

Čak i ako netko vjeruje da mu je Bog dopustio jesti životinje, to ne znači da ih mora jesti. Dopuštenje nije isto što i nužnost. Ako danas možemo živjeti bez iskorištavanja životinja, možda je upravo odabir suosjećanja jedan od načina na koji možemo pokazati poštovanje prema životu.

19. „A što će biti s poljoprivrednicima ako svi postanemo vegani?”

Ovo je važno pitanje jer prijelaz na drukčiji prehrambeni sustav doista utječe na ljude koji danas rade u stočarstvu i povezanim industrijama. No trebamo se zapitati znači li to da bismo trebali zauvijek održavati sustav koji uzrokuje patnju životinja samo zato što o njemu ovise određena radna mjesta.

Razvoj biljne poljoprivrede, proizvodnje biljnih proteina, novih prehrambenih proizvoda i održivijih oblika proizvodnje hrane također stvara radna mjesta.

To ne znači da bismo trebali zanemariti ljude koji danas ovise o stočarstvu. Pravedna tranzicija podrazumijeva financijsku podršku, prekvalifikaciju, obrazovanje i pomoć poljoprivrednicima koji žele prijeći na druge oblike proizvodnje. Mnogi od njih već imaju znanje, zemljište i infrastrukturu koji se mogu iskoristiti za uzgoj biljnih kultura namijenjenih izravnoj ljudskoj prehrani.

Ne trebamo birati između dobrobiti životinja i dobrobiti poljoprivrednika. Možemo težiti prehrambenom sustavu koji poštuje i jedne i druge. Činjenica da određena industrija zapošljava ljude ne znači da je njezino postojanje nužno ili da se nikada ne smije mijenjati.

20. „Ali moramo jesti meso zbog hranjivih tvari! Što je sa vitaminom B12?”

Istina je da našem organizmu trebaju određene hranjive tvari, poput proteina, željeza, cinka, kalcija, vitamina B12 i omega-3 masnih kiselina. No važno je razumjeti da našem tijelu nisu potrebne životinje, nego hranjive tvari koje se u njima nalaze. Meso, mlijeko i jaja nisu jedini mogući izvori proteina, željeza, kalcija ili drugih nutrijenata.

Primjerice, proteine možemo dobiti iz mahunarki, tofua, tempeha, seitana, orašastih plodova i sjemenki. Željezo se nalazi u leći, grahu, slanutku, sjemenkama bundeve i zelenom lisnatom povrću, a njegova se apsorpcija može poboljšati kombiniranjem s namirnicama bogatima vitaminom C. Kalcij možemo dobiti iz obogaćenih biljnih napitaka, tofua pripremljenog s kalcijevim solima i određenog povrća.

Često se kao argument protiv veganstva navodi činjenica da vegani moraju uzimati vitamin B12 u obliku dodatka prehrani. No jeste li se ikada zapitali odakle vitamin B12 zapravo dolazi?

Zanimljivo je da ga ne proizvode ni biljke ni životinje. Vitamin B12 (kobalamin) proizvode određene bakterije i arheje, mikroorganizmi koji se prirodno nalaze u okolišu, uključujući tlo i vodu, ali i u probavnom sustavu nekih životinja. Ljudi ga ne mogu sami sintetizirati, pa ga moraju unositi hranom.

U prošlosti su ljudi, prije razvoja modernih sanitarnih sustava i intenzivne obrade hrane, bili izloženi većim količinama mikroorganizama iz tla i vode. Danas se povrće i voće temeljito peru, voda se pročišćava, a proizvodnja hrane podliježe visokim higijenskim standardima. Time smo značajno smanjili izloženost potencijalno štetnim mikroorganizmima, ali i unos B12 iz okoliša.

Zato vegani trebaju osigurati unos B12 putem dodataka prehrani ili pouzdano obogaćenih namirnica, poput određenih biljnih napitaka i prehrambenog kvasca. To nije nikakav nedostatak veganske prehrane, nego jednostavan način da osiguramo vitamin koji našem tijelu treba, a koji ne možemo pouzdano dobiti iz neobogaćene biljne hrane.

Zapravo, postoji i jedna zanimljiva ironija: vitamin B12 koji se nalazi u mnogim životinjskim proizvodima također potječe od bakterija, a u suvremenom stočarstvu životinjama se često dodaje putem dodataka prehrani ili obogaćene stočne hrane. Dakle, umjesto da vitamin unosimo posredno preko životinje, možemo ga jednostavno dobiti izravno, putem dodatka prehrani.

Vitamin B12 nije životinjski vitamin. To je bakterijski vitamin koji je potreban i ljudima i drugim životinjama.