Životi koji nikada nisu trebali biti naši

Kada govorimo o veganstvu, često se spominju zdravlje i zaštita planeta. I jedno i drugo važni su razlozi za promjenu prehrambenih navika. Međutim, postoji još jedan razlog koji je možda najizravniji, najosobniji i moralno najteži za ignorirati: životinje.

Životinje koje jedemo nisu proizvodi. Nisu namirnice, sirovine ni brojevi u poslovnim izvještajima. One su živa bića koja osjećaju bol, strah, stres i zadovoljstvo. Imaju vlastite potrebe, instinkte, društvene odnose i želju za životom. Mogu osjećati privrženost, tražiti sigurnost, istraživati okolinu i uživati u stvarima koje su im važne.

Svinja želi istraživati, kopati i družiti se. Kokoš želi čeprkati po tlu, kupati se u prašini i provoditi vrijeme s drugim kokošima. Krava želi biti sa svojim stadom, njegovati svoje mladunče i kretati se na otvorenom. Riba želi plivati, istraživati i izbjegavati opasnost.

Njihove potrebe nisu ništa manje stvarne zato što pripadaju drugoj vrsti.

Ipak, milijarde takvih životinja svake se godine rađaju u sustavima u kojima njihovi životi nisu organizirani oko njihovih potreba, dobrobiti ili prirodnog ponašanja. Organizirani su oko nečega sasvim drugog: proizvodnje što veće količine mesa, mlijeka i jaja uz što manje troškove.

Da bismo razumjeli zašto je veganstvo toliko važno za životinje, potrebno je pogledati što se događa prije nego što njihovo meso završi na tanjuru, prije nego što jaja završe u trgovinama i prije nego što mlijeko postane proizvod u hladnjaku.

Potrebno je pogledati njihove živote.

I ono što im je od tih života oduzeto.

Životinje se rađaju kao živa bića, a ne kao proizvodi

U prirodi životinje dolaze na svijet kako bi živjele. Njihov život ima vlastiti tijek: rađaju se, rastu, uče, razvijaju odnose s drugim životinjama, istražuju okolinu, traže hranu, odmaraju se, igraju se i stare.

U industrijskom uzgoju njihovo rođenje ima sasvim drugu svrhu.

Tele se rađa zato što će njegova majka proizvoditi mlijeko. Pile se izlegne zato što će ili proizvoditi jaja ili postati meso. Praščići se rađaju zato što će jednog dana biti pretvoreni u svinjetinu. Njihov se život od prvog dana promatra kroz prizmu ekonomske isplativosti.

Industrija ne uzgaja životinje zato što želi da one žive kvalitetne, ispunjene živote. Uzgaja ih zato što postoji potražnja za proizvodima koje njihova tijela mogu proizvesti.

To je temeljni problem životinjske poljoprivrede: životinja nije cilj sustava, nego sredstvo za ostvarivanje cilja.

Kada se njezine prirodne potrebe sukobe s ekonomskim interesima, vrlo često upravo njezine potrebe postaju ono što se ograničava, zanemaruje ili potpuno ignorira.

Životinja treba prostor, ali prostor košta. Treba vremena za rast, ali vrijeme smanjuje profit. Želi ostati uz svoje mladunče, ali mlijeko je namijenjeno prodaji. Želi slobodno kretanje, ali intenzivni uzgoj zahtijeva kontrolu i gustoću životinja koja proizvodnju čini jeftinijom.

Zato problem nije samo u pojedinim lošim farmama ili neodgovornim uzgajivačima. Problem je mnogo dublji: sustav u kojem se životinje koriste kao proizvodni resursi po svojoj je prirodi u sukobu s njihovim interesima kao živih bića.

Život životinje u industrijskom uzgoju

Kada kupujemo meso, jaja ili mlijeko, uglavnom vidimo samo završni proizvod. Ne vidimo prostor u kojem je životinja provela svoj život, ne vidimo njezinu svakodnevicu i ne vidimo što se događalo prije nego što je proizvod stigao do nas.

A upravo je taj dio priče najvažniji.

Pilići uzgojeni za meso: život koji traje samo nekoliko tjedana

Pilići uzgojeni za meso, poznati kao brojleri, među najbrojnijim su kopnenim životinjama koje ljudi uzgajaju i ubijaju.

Njihov životni vijek u industrijskom uzgoju iznimno je kratak. Uobičajeno se kolju s otprilike pet do sedam tjedana starosti, ovisno o proizvodnom sustavu i ciljanoj težini.

Zamislimo što to znači: životinja se izlegne, a prije nego što uopće dosegne odraslu dob, već je namijenjena klanju.

U velikim peradarskim objektima tisuće, ponekad i desetci tisuća pilića žive zajedno u zatvorenim prostorima. Pod prekriven steljem postaje njihova cijela okolina. Mogućnost istraživanja, slobodnog kretanja i izražavanja prirodnih ponašanja ograničena je gustoćom naseljenosti, uvjetima držanja i načinom proizvodnje.

No posebno je zabrinjavajuće ono što je industrija napravila samim tijelima tih životinja.

Današnji brojleri nisu jednostavno pilići koji prirodno brzo rastu. Desetljećima su se selektivnim uzgojem odabirali pojedinci koji su najbrže dobivali na težini i imali najveći udio mesa, osobito prsnog mišića. Takva selekcija dramatično je promijenila njihovu biologiju.

Znanstveno istraživanje koje je usporedilo komercijalne linije pilića iz 1957., 1978. i 2005. godine utvrdilo je da se rast brojlera povećao za više od 400 posto tijekom tog razdoblja. Drugim riječima, ljudskom selekcijom stvorene su životinje koje postižu proizvodne rezultate neusporedive s njihovim prethodnicima.

Ali njihova tijela plaćaju cijenu te produktivnosti.

Brz rast povezan je s deformacijama nogu i bolestima zglobova radi kojih se ne mogu kretati, a često niti stajati, kardiovaskularnim problemima, povećanom opterećenju srca i pluća i općenito povećanom smrtnošću.

Pregled znanstvenih istraživanja objavljen 2024. potvrđuje da brže rastući brojleri imaju više problema s kretanjem, nogama, kožom i kardiovaskularnim sustavom te veću smrtnost od sporije rastućih jedinki.

Drugim riječima, njihova tijela razvijena su tako da što prije proizvedu što više mesa, čak i kada to znači da im vlastita tjelesna masa onemogućuje ili otežava hodanje.

Oni nisu stvoreni da bi živjeli dugo. Stvoreni su da bi što prije postigli težinu koja je ekonomski isplativa.

I upravo kada bi njihov život tek trebao početi, on završava.

Svinje: inteligentna i društvena bića zatvorena u proizvodnom sustavu

Svinje su iznimno inteligentne, znatiželjne i društvene životinje. Imaju sposobnost učenja, pamćenja, rješavanja problema i razvijanja društvenih odnosa. Vole istraživati okolinu, njuškati, kopati, tražiti hranu i odmarati se u udobnom prostoru.

U prirodnijim uvjetima velik dio dana provode upravo u takvim aktivnostima.

U intenzivnom uzgoju njihov je život često sveden na život u ograničenim prostorima, na betonskim ili rešetkastim podovima, s vrlo malo mogućnosti za istraživanje i izražavanje ponašanja za koje su prirodno motivirane.

Posebno je problematičan život krmača koje se koriste za reprodukciju.

One prolaze kroz ponavljane cikluse oplodnje, trudnoće, rađanja i dojenja. U nekim sustavima drže se u individualnim kavezima ili boksovima koji im znatno ograničavaju kretanje. Takvi sustavi postoje upravo zato da bi se reprodukcija i proizvodnja prasadi mogle lakše kontrolirati.

Krmača može provoditi velik dio svog života u okruženju u kojem ne može slobodno hodati, istraživati, graditi gnijezdo ili se udaljiti kada to želi.

Kada se oprasi, njezina se mladunčad nakon određenog vremena odvaja od nje. Prasad se nastavlja toviti, a majka se priprema za novi reproduktivni ciklus.

Ni njezina djeca također nemaju mogućnost živjeti prirodnim životom. Njihov rast, prehrana, kretanje i završetak života unaprijed su organizirani prema proizvodnom planu. Muškim svinjama se režu testisi, a mnogima se čupaju zubi kako se ne bi grizli radi stresa i frustracije zbog neprirodnih uvjeta u kojima žive.

Kada dođe vrijeme za transport, počinje nova faza stresa. Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) identificirala je niz ozbiljnih problema dobrobiti svinja tijekom prijevoza: stres zbog grupiranja, strah, ozljede, toplinski stres, žeđ, glad, ograničeno kretanje i iscrpljenost.

Svinje nisu manje vrijedne zato što ih ljudi doživljavaju kao hranu. Njihova sposobnost osjećanja, društvene potrebe i želja za ugodnim životom postoje neovisno o tome kako ih mi koristimo.

Krave uzgajane za meso: život određen proizvodnjom

Krave i goveda također se uzgajaju u različitim sustavima, od pašnjačkog uzgoja do intenzivnih tovilišta. Iako se pašnjački uzgoj često predstavlja kao jednostavno i održivo rješenje, prelazak cjelokupne proizvodnje na takav sustav ne bi bio fizički moguć. Bile bi potrebne goleme dodatne površine obradive zemlje, osobito uz današnju razinu potražnje za mesom i mliječnim proizvodima. Već se danas oko 3,2 milijarde hektara svjetskog zemljišta koristi kao trajni pašnjaci i livade za ispašu životinja – površina približno jednaka cijelom afričkom kontinentu. Taj prostor pritom ne koriste samo goveda, nego i ovce, koze i druge životinje.

Drugim riječima, problem nije samo u tome na koji način uzgajamo životinje, nego i u golemom broju životinja koje uzgajamo kako bismo zadovoljili potražnju. Kada bismo sve životinje premjestili na pašnjake, trebali bismo još više zemljišta, što bi značilo dodatno krčenje prirodnih staništa i zauzimanje prostora potrebnog divljim životinjama, a ni tada to potencijalno ne bi bilo dovoljno jer planet ima samo određenu količinu obradivog zemljišta.

No čak i kada životinje dio života provode na otvorenom, to ne znači da imaju mogućnost živjeti život koji bi same odabrale.

Njihova sudbina određena je ekonomskim interesima. Uzgajaju se kako bi dobile određenu količinu mišićne mase u određenom vremenu. Prehrana, reprodukcija, kretanje i konačno klanje organizirani su prema tom cilju.

U intenzivnom tovu životinje se često drže u velikim skupinama na ograničenom prostoru, a njihova se prehrana prilagođava što bržem dobivanju na težini.

One ne odlučuju kada će napustiti prostor u kojem borave, s kim će živjeti ili koliko će dugo živjeti. Njihov život završava kada postanu dovoljno velike ili kada je njihovo daljnje držanje ekonomski neisplativo.

Čak i životinje koje se uzgajaju na pašnjacima na kraju prolaze kroz transport i klanje. Slobodan pristup travi ne mijenja činjenicu da je njihovo tijelo od samog početka namijenjeno proizvodnji mesa.

Ovce i druge životinje: isti princip, različite okolnosti

Ovce, koze, patke, purice, kunići i druge životinje također se uzgajaju zbog mesa, mlijeka, jaja, vune ili drugih proizvoda.

Njihovi se uvjeti razlikuju ovisno o vrsti, zemlji, farmi i proizvodnom sustavu. Nije svaka životinja izložena potpuno istim oblicima patnje, niti svaka farma izgleda jednako, ali svima im je zajedničko to da se njihovi životi planiraju prema ljudskoj potrošnji.

Kada prestanu biti dovoljno produktivne ili kada dostignu željenu težinu, njihova se ekonomska vrijednost mijenja. A kada njihova proizvodna vrijednost nestane, najčešće nestaje i razlog zbog kojeg ih industrija održava na životu.

Umjetno stvorena tijela: kada genetika postane alat za veći profit

Jedna od najuznemirujućih činjenica o modernoj životinjskoj poljoprivredi jest da se ne mijenjaju samo uvjeti u kojima životinje žive. Mijenja se i sama biologija životinja.

Industrija desetljećima provodi selekciju i reprodukciju s ciljem dobivanja jedinki koje će proizvoditi više mesa, mlijeka ili jaja uz što manje troškove.

Važno je pritom razumjeti da se kod većine ovih primjera ne radi o izravnom genetskom inženjeringu ili uređivanju DNK u laboratoriju. Radi se prvenstveno o intenzivnom selektivnom uzgoju: odabiru životinja s određenim nasljednim osobinama i njihovom daljnjem razmnožavanju. Rezultat je međutim isti, duboka promjena životinjskih tijela.

Pilići za meso selekcionirani su da rastu ekstremno brzo. Njihovo tijelo proizvodi veliku količinu mišićnog tkiva u vrlo kratkom vremenu, što uzrokuje ozbiljne probleme s kostima, zglobovima, srcem i kretanjem. Pilići pasmine Ross 308, selektivno su uzgojeni da dosegnu težinu od oko dva kilograma za samo 33 do 35 dana, kada ih se šalje u klaonicu. Kada bi ljudska beba rasla istom brzinom, u manje od dva mjeseca težila bi oko 160 kilograma. Procjenjuje se da čak 90 posto pilića u europskom uzgoju pripada brzorastućim pasminama.

Krave za mlijeko selekcionirane su za iznimno visoku proizvodnju mlijeka. Njihova proizvodnost znatno je porasla tijekom desetljeća, ali visoka mliječnost povezana je s povećanim metaboličkim opterećenjem i problemima poput mastitisa, šepavosti i poremećaja reprodukcije. Dugogodišnjim selektivnim uzgojem krave su promijenjene tako da danas visokoproizvodne mliječne pasmine mogu davati i 6 puta više mlijeka nego krave u prirodnijim uvjetima.

 Selektivnim uzgojem ljudi su drastično promijenili reproduktivne sposobnosti kokoši nesilica. Dok njihovi divlji preci snesu približno 10–15 jaja godišnje, današnje kokoši nesilice u intenzivnom uzgoju snesu oko 300 jaja godišnje (!) – čak 20 – 30 puta više. Njihova tijela tako su usmjerena na proizvodnju jaja u količinama koje daleko nadilaze prirodni reproduktivni ciklus njihovih predaka. Ta iznimno visoka proizvodnja predstavlja veliko fiziološko opterećenje, osobito za kosti, jer je za stvaranje ljuske potrebno mnogo kalcija.

Svinje su selekcionirane za veći prirast mišićne mase i veću reproduktivnu učinkovitost. Uzgajivači nastoje dobiti što više prasadi i mesa po životinji. Posljedice takvog uzgoja posebno su vidljive i kod svinja koje su spašene iz industrije i ostatak života provode u sigurnom okruženju. Njihova genetika i tijela i dalje nose posljedice desetljeća selekcije usmjerene na brz rast i veliku tjelesnu masu. Kod modernih pasmina takav rast povećava rizik od problema s kostima, zglobovima i nogama, uključujući bolna stanja zbog kojih svinje mogu otežano hodati, šepati ili čak izgubiti sposobnost stajanja.

Dobar primjer je Esther the Wonder Pig, spašena svinja koja je postala poznata diljem svijeta. Esther je udomljena 2012. godine, kada je imala samo oko 1,8 kilograma, jer je predstavljena kao minijaturna svinja. Međutim, nastavila je rasti te je kao odrasla svinja težila približno 227–272 kilograma. Živjela je sa svojom obitelji i bila simbol činjenice da svinje nisu samo životinje za proizvodnju mesa, nego osjećajna bića s vlastitim osobnostima i potrebama. Esther je umrla 18. listopada 2023., u dobi od 11 godina.

Njezina priča dobro pokazuje koliko se svinje uzgojene za proizvodnju mogu razlikovati od onoga što ljudi zamišljaju kada čuju izraz „minijaturna svinja”. Iza njihova izgleda i brzog rasta stoji dugogodišnje ljudsko uplitanje u prirodu.

Sad razmislimo malo koliko je neprirodno to što smo napravili: umjesto da životinje slobodno žive u skladu sa svojim biološkim potrebama, mi mijenjamo njihovu biologiju kako bi njihova tijela što učinkovitije zadovoljila naše zahtjeve.

Ne pitamo se koliko mlijeka krava prirodno treba proizvoditi. Pitamo se koliko ga možemo dobiti.

Ne pitamo se koliko brzo bi pile trebalo rasti. Pitamo se koliko brzo ga možemo uzgojiti do težine za klanje.

Ne pitamo se koliko je jaja za kokoš fiziološki opterećujuće proizvesti. Pitamo se koliko ih možemo dobiti tijekom njezina kratkog proizvodnog života.

Kada se profitabilnost pretvori u glavni kriterij uzgoja, životinja prestaje biti promatrana kao cjelovito biće. Njezino se tijelo promatra kao skup proizvodnih karakteristika koje treba poboljšati.

To je razlog zbog kojeg se ne možemo zadovoljiti tvrdnjom da je dovoljno životinjama osigurati hranu, vodu i zaklon. Ako smo ih uzgojili tako da njihova vlastita tijela uzrokuju bol, bolest i ograničenja, problem nije samo u njihovom smještaju. Problem je u samom sustavu kojeg smo mi stvorili.

Proizvod koji počinje neželjenom trudnoćom i završava nasilnim odvajanjem majke od mladunčeta

Mlijeko je jedan od proizvoda koji ljudi često doživljavaju kao bezazlen, prirodan i čak nužan dio prehrane. Navikli smo ga povezivati sa zdravljem, djetinjstvom i brigom. Slika krave na zelenoj livadi, s teletom koje pije mlijeko svoje majke, duboko je ukorijenjena u našoj kulturi.

No stvarnost mliječne industrije izgleda potpuno drukčije.

Prva stvar koju moramo razumjeti jest da krave, kao i svi drugi sisavci, proizvode mlijeko nakon trudnoće i poroda. One ne proizvode mlijeko zato što su krave muzare. Proizvode ga zato što su rodile mladunče i njihovo je tijelo biološki pripremljeno da ga hrani.

Kako bi mliječna industrija mogla kontinuirano proizvoditi mlijeko za ljudsku potrošnju, krave moraju redovito ostajati gravidne, rađati telad i prolaziti kroz ponavljane cikluse laktacije. To znači da se njihov reproduktivni sustav organizira prema proizvodnom rasporedu.

Umjetno osjemenjivanje česta je praksa u mliječnoj industriji. Krava se prislino i neprirodno osjemenjuje, nosi tele, rađa ga, a nakon poroda počinje proizvoditi mlijeko koje joj se uzima za prodaju.

A što se događa s teletom?

Odvajanje majke i teleta

U konvencionalnim mliječnim sustavima telad se najčešće odvaja od majki vrlo brzo nakon rođenja, često unutar prvih nekoliko sati ili dana.

To nije slučajnost. Postoje ekonomski i organizacijski razlozi za takvu praksu: mlijeko se može usmjeriti prema prodaji, hranjenje teladi može se kontrolirati, a proizvodni proces postaje jednostavniji.

Međutim, iza te odluke nalaze se dva živa bića.

Krava koja je upravo rodila i tele koje je upravo došlo na svijet.

Krave su društvene životinje koje razvijaju majčinske odnose sa svojom teladi. Tele nakon rođenja traži majku, njezino mlijeko, toplinu i zaštitu. Majka prepoznaje svoje mladunče i pokazuje ponašanja povezana s brigom za njega. Odvajanje je stresno za obje životinje. Mogu dozivati jedna drugu, tražiti se i pokazivati znakove uznemirenosti danima, pa i tjednima nakon toga.

Europska agencija za sigurnost hrane u svojoj znanstvenoj procjeni dobrobiti teladi iz 2023. navodi da je odvajanje odmah ili ubrzo nakon rođenja uobičajena praksa u konvencionalnim mliječnim sustavima. 

Pokušajmo zamisliti taj trenutak.

Tele se rodi. Prvi put udahne, pokušava ustati i pronaći majku. Umjesto da nastavi razvijati odnos s njom, odvode ga od nje. Njegova majka više ne može slobodno brinuti o njemu, a tele više ne može sisati mlijeko koje je njezino tijelo proizvelo upravo za njega.

I to se ne događa jednom. Događa se iznova i iznova, svaki put kada krava rodi novo tele.

Kratak život pun patnje

Sudbina teleta ovisi o njegovu spolu i ekonomskim interesima industrije.

Ženska telad najčešće se uzgaja kao buduće krave muzare. I njih čeka isti reproduktivni ciklus kao njihove majke: trudnoće, porodi, odvajanje mladunčadi i mužnja, a potom klanje.

Budući da muška telad ne može proizvoditi mlijeko, zbog toga predstavljaju drukčiji ekonomski problem za mliječnu industriju.

Neka se uzgajaju za proizvodnju mesa, što znači da ih se ubija sa 3 do 8 mjeseci (“teletina”) ili sa 8 mjeseci do navršene dvije godine (“junetina”). Neka ulaze u druge proizvodne lance, no sve ih čeka eksploatacija na neki način te mučna i preuranjena smrt.

Upravo zato je važno razumjeti da proizvodnja mlijeka ne stvara samo mlijeko. Ona neprestano stvara novu generaciju teladi čija sudbina također ovisi o tome jesu li ekonomski isplativa.

Tele nije nuspojava koja se slučajno pojavila u proizvodnji mlijeka. Njegovo rođenje nužan je dio procesa kojim se mlijeko proizvodi.

Život krave muzare

Nakon odvajanja teleta krava nastavlja proizvoditi mlijeko. Redovito se muze, a kada se njezina laktacija približi kraju, planira se nova trudnoća i novi proizvodni ciklus. To predstavlja velik fizički napor.

Moderne mliječne krave selekcionirane su kako bi proizvodile iznimno velike količine mlijeka. U prirodi bi krava proizvodila između 8-10 l mlijeka. Visokoproizvodna krava muzara na farmi proizvodi između 30 i 50 l, a u nekim slučajevima i puno više. Njihovo tijelo mora istodobno održavati vlastite fiziološke funkcije, proizvoditi velike količine mlijeka i prolaziti kroz ponavljane reproduktivne cikluse.

Među problemima koji se često povezuju s intenzivnom mliječnom proizvodnjom nalaze se mastitis (upala mliječne žlijezde koja može biti bolna i ozbiljno narušiti zdravlje krave), šepavost, metabolički poremećaji, problemi s plodnošću, kronični fizički stres i slično.

A što se događa kada krava više ne proizvodi dovoljno mlijeka?

Kada joj proizvodnja padne, kada se pojave zdravstveni problemi ili kada više nije dovoljno reproduktivno učinkovita, njezina se ekonomska vrijednost smanjuje. Tada se šalje na klanje.

Krava koja je godinama proizvodila mlijeko, rađala telad i prolazila kroz ponavljane cikluse trudnoće i mužnje ne odlazi u zasluženu mirovinu. Njezin život završava kada više nije dovoljno profitabilna. Toliko o kraljevskom tretmanu krava.

Važno je razumjeti i jednu činjenicu: prirodni životni vijek goveda može biti oko 20 godina, dok krave u intenzivnoj mliječnoj proizvodnji često završavaju na klanju znatno ranije, nakon nekoliko proizvodnih godina. Točna dob ovisi o sustavu i farmi, ali neki prosjek je 4-5 godina.

Mlijeko nije proizvod koji se jednostavno pojavljuje. Iza njega stoje trudnoće, porodi, odvajanje majki od mladunčadi i životi krava koje završavaju kada njihova proizvodnja više nije dovoljno isplativa.

I zato mliječna industrija nije odvojena od mesne industrije. One su međusobno itekako povezane i jednako okrutne.

Krava muzara na kraju postaje meso. Muška telad ulaze u lance proizvodnje mesa. A ženska telad često postaju sljedeća generacija krava muzara.

Kupnja mlijeka financijski podržava taj cijeli sustav, a ne samo jednu čašu mlijeka, koja uostalom nikad nije bila namijenjena nama.

Što se događa kokošima i pilićima koje nikada ne vidimo?

Jaja se često smatraju manje problematičnim životinjskim proizvodom. Mnogi ljudi koji ne jedu meso nastavljaju jesti jaja jer smatraju da kokoši zbog njih ne moraju umrijeti.

No industrija jaja ima vlastite ozbiljne probleme dobrobiti životinja, a oni počinju doslovno prvog dana njihova života.

Muški pilići kao proizvod s greškom

Kada se izlegu pilići namijenjeni proizvodnji jaja, određuje se njihov spol. Ženske jedinke odlaze u sustave uzgoja nesilica.

A muški pilići?

Budući da ne mogu proizvoditi jaja, a genetski nisu uzgojeni za brzo dobivanje mesa kao brojleri, u tradicionalnom sustavu proizvodnje jaja nemaju ekonomsku svrhu.

Zato se milijuni muških pilića ubijaju odmah nakon izlijeganja.

Uobičajene metode uključuju usmrćivanje plinom ili mehaničku maceraciju (stroj za mljevenje) u specijaliziranim industrijskim uređajima. Europski parlament je 2022. naveo procjenu da se u Europskoj uniji godišnje ubijalo gotovo 330 milijuna jednodnevnih muških pilića u industriji jaja.

Pilići koji su tek došli na svijet, koji još nisu ni imali priliku iskusiti život, ubijaju se zato što su pogrešnog spola za proizvod koji industrija želi.

Nisu bolesni. Nisu opasni. Nisu učinili ništa pogrešno.

Jednostavno nisu profitabilni.

Život kokoši nesilica

Ženske piliće koji prežive sortiranje čeka život usmjeren na proizvodnju jaja.

Prirodna kokoš ne bi proizvodila stotine jaja godišnje kao moderne komercijalne nesilice. Selekcijom su stvorene linije kokoši koje nose vrlo velik broj jaja, što predstavlja ozbiljno fiziološko opterećenje. Žive gotovo cijelo vrijeme pod umjetnim lampama kako bi potakli proizvodnju jaja te ih se hrani u neprirodnim ciklusima iz istog razloga.

Stvaranje jajeta zahtijeva velike količine kalcija i drugih nutrijenata. Kontinuirana proizvodnja može dovesti do iscrpljivanja koštanih rezervi, slabosti kostiju, prijeloma i drugih zdravstvenih problema.

Kokoši također imaju prirodnu potrebu za čeprkanjem i traženjem hrane, kupanjima u prašini, spavanjem na povišenim mjestima, gniježđenjem, slobodnim kretanjem i društvenim kontaktom i uspostavljanju hijerarhije s drugim kokošima.

U kavezima ili u podnom uzgoju ništa od tih potreba ne mogu zadovoljiti. Nagurane kokoši postaju agresivne zbog neprirodnih uvjeta pa im se režu kljunovi kako se ne bi međusobno ozlijeđivale. Iako su u Europskoj uniji neobogaćeni kavezi zabranjeni, obogaćeni kavezni sustavi i dalje su dopušteni. U njima je propisano najmanje 750 cm² površine po kokoši, što je tek nešto veće od jednog lista A4 papira. 

A što je s jajima iz slobodnog uzgoja?

Ovdje je važno razlikovati uvjete držanja. Kokoši iz slobodnog uzgoja imaju mogućnost izlaska na otvoreni prostor, dok kokoši iz podnog uzgoja mogu slobodno hodati unutar objekta koji je, međutim, pretrpan ostalim kokošima. To su stvarne razlike, međutim, ni jedan od tih sustava ne mijenja činjenicu da se kokoši uzgajaju radi proizvodnje jaja, da se njihova reproduktivna biologija intenzivno iskorištava i da im život obično završava kada njihova produktivnost padne.

Čak niti osobe koje imaju kokoši u svom dvorištu ne nastavljaju brinuti o njima ako one više ne ležu jaja. Dok su od koristi – žive su. Kada više nisu – i njih se u pravilu ubija radi mesa.

Što se događa kada kokoš prestane nositi dovoljno jaja?

Kokoši nesilice najčešće se šalju na klanje kada njihova proizvodnja više nije dovoljno isplativa, često nakon otprilike jedne do dvije godine intenzivne proizvodnje, iako dob ovisi o proizvodnom sustavu.

Nakon toga se u proizvodnju uvodi nova generacija mladih nesilica.

Dakle, čak i ako kupujemo jaja iz sustava koji kokošima omogućuje više prostora, financijski podržavamo industriju koja životinje koristi za proizvodnju, a potom ih ubija kada njihova proizvodna vrijednost padne.

Trilijuni života koje u statistikama gotovo ne postoje

Prema podacima FAO-a, globalna proizvodnja vodenih životinja iz ribolova i akvakulture 2022. iznosila je 185,4 milijuna tona. To uključuje životinje iz prirodnog ulova i uzgoja.

To je gotovo nezamisliva količina živih bića.

Our World in Data upozorava da FAO objavljuje podatke o masi proizvedenih i ulovljenih riba, ali ne i potpunu statistiku broja pojedinačnih riba. Procjene njihova broja stoga su znatno nesigurnije od procjena za kopnene životinje.

Drugim riječima, ribe su u statističkom smislu gotovo nevidljive kao pojedinci.

Ali to ne znači da nisu žive, da ne osjećaju ili da ne doživljavaju bol.

Život riba u akvakulturi

Velik dio današnje proizvodnje ribe dolazi iz akvakulture, odnosno uzgoja u kontroliranim uvjetima. U takvim sustavima ribe se drže u velikim skupinama, često u ograničenom prostoru i velikoj gustoći. Od drugih problema se često javljaju loša kvaliteta vode, nedostatak kisika, ozlijede i infekcije, paraziti i ostale bolesti, stres i slično.

Ribe se ne mogu jednostavno udaljiti od uvjeta koji im ne odgovaraju. Ne mogu napustiti kavez ili uzgajalište. Njihov život i kretanje u potpunosti ovise o sustavu u kojem su uzgojene.

Što se događa s ribama iz prirodnog ulova?

Ribe koje se love u morima i oceanima prolaze kroz drukčiju vrstu patnje.

Mnoge se hvataju velikim mrežama, povlače iz prirodnog okoliša i izvlače na površinu. Ovisno o vrsti ribolova, mogu biti izložene ozljedama, gušenju, naglim promjenama tlaka, dugotrajnom stresu i sporom umiranju dok se bore za zrak.

Neke se vraćaju u more kao neželjeni ulov, često već teško ozlijeđene ili mrtve.

Druge završavaju na brodovima, gdje umiru u patnji zbog nedostatka kisika.

Važno je i to da industrijski ribolov ne pogađa samo ciljane vrste. U mrežama i drugim ribolovnim alatima stradaju i druge životinje, uključujući morske pse, kornjače, morske ptice i druge morske organizme, ali budu uništeni i cijeli ekosustavi zbog pridnenih koća koje uništavaju goleme količine morskog tla.

Ribe nisu manje vrijedne zato što izgledaju drukčije

Ribe imaju živčani sustav, reagiraju na štetne podražaje i pokazuju ponašanja koja su relevantna za razumijevanje boli i negativnih iskustava. Ne moramo imati potpuno jednak živčani sustav kao neka druga vrsta da bismo ozbiljno shvatili njezinu sposobnost patnje.

Riba nije samo komad mesa koji pliva. Ona je pojedinačno živo biće, a činjenica da je njezin život u statistici pretvoren u kilograme ne mijenja njezinu vrijednost.

Koliko životinja zapravo ubijamo? Brojke koje ljudski um teško može shvatiti

Pokušajmo sada sve to staviti u širi kontekst.

Koliko kopnenih životinja ljudi ubijaju zbog hrane?

Prema podacima Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO), koje analizira Our World in Data, tijekom 2022. godine za proizvodnju mesa zaklano je približno 83 milijarde kopnenih životinja.

To znači da se dnevno u prosjeku ubije 227 milijuna životinja, što znači da svake sekunde približno 2.630 života bude zauvijek ugašeno.

Dok pročitamo ovu rečenicu, dok udahnemo, dok pogledamo na sat, stotine i tisuće životinja već su ubijene.

I ta brojka uključuje samo kopnene životinje zaklane radi mesa.

Brojka ne obuhvaća sve jednodnevne muške piliće ubijene u industriji jaja. Ne obuhvaća sve životinje koje stradaju od bolesti, ozljeda ili drugih razloga tijekom uzgoja. Ne obuhvaća sve životinje koje se ubijaju u proizvodnji mlijeka i jaja, a nisu evidentirane u statistici klanja radi mesa. Ne obuhvaća ni sve životinje koje umiru u pokusima, laboratorijima, radi krzna ili u industriji zabave.

I ne obuhvaća ribe kao pojedinačne jedinke. 

Zato je stvarna razina iskorištavanja životinja daleko veća.

Zašto je teško pojmiti te brojke?

Ljudski um puno lakše razumije pojedinačnu priču nego milijarde.

Kada vidimo jednu životinju koja pati, možemo se emocionalno povezati s njom. Možemo vidjeti njezine oči, reakcije, strah i pokušaje da se oslobodi. Zato se ljudi redovito sažale nad pričom svinje koja je ispala iz kamiona na putu za klaonicu. Nad bikom koji je pobjegao dok je čekao u redu za klanje. Nad napuštenom kokom koja luta po kvartu u gradu. I zato se za te pojedine životinje gotovo u pravilu jave brojni građani s apelom da se tu životinju poštedi, da ju se spasi.

Ali kada kažemo 83 milijarde, brojka postaje apstraktna. Toliko je velika da gotovo gubi značenje.

Zato je važno vratiti se pojedincu.

83 milijarde ne znači samo statistiku. Znači milijarde životinja koje su imale vlastite potrebe, iskustva i interes da nastave živjeti. A uz svaku od njih postoji i čitav sustav koji je njezin život pretvorio u proizvod.

Svjetska populacija ljudi broji nešto više od osam milijardi. To znači da se godišnje ubije približno deset puta više kopnenih životinja nego što trenutno ima ljudi na svijetu. I taj se proces ponavlja svake godine.

Ne govorimo o jednoj izvanrednoj katastrofi ili jednom velikom događaju. Govorimo o svakodnevnom, kontinuiranom i industrijski organiziranom ubijanju koje se odvija u svakom trenutku.

A kada uključimo ribe i ostale životinje koje se ubijaju u druge svrhe, broj pojedinačnih životinja raste još dramatičnije, iako zbog nedostatka preciznih podataka nije odgovorno navoditi jednu sigurnu ukupnu brojku.

Posljednji dani: transport, strah i klanje

Kada životinje dosegnu težinu ili dob koju industrija smatra optimalnom, njihov život ulazi u završnu fazu. To znači hvatanje, utovar, transport, istovar i klanje.

Životinje koje su do tada možda provele cijeli život u jednom objektu odjednom se suočavaju s nepoznatim ljudima, bukom, prisilnim kretanjem, drugim životinjama i transportnim vozilima.

Za njih je to iznimno stresno iskustvo.

Ne razumiju zašto ih se odvodi. Ne znaju kamo idu. Ne mogu odlučiti da ne žele ući u kamion. Ne mogu zatražiti da ih se ostavi na miru.

Transport može trajati satima, danima, a u nekim slučajevima i znatno dulje. Tijekom prijevoza životinje doživljavaju izuzetan strah i stres te često ozlijede, dehidraciju i glad, toplinske udare, iscrpljenost i slično. Brojni su primjeri transporta brodom koji je trajao više tjedana, pa čak i mjeseci radi čega je veliki broj životinja stradao i prije nego što su stupile u klaonicu.

Klanje nije bezbolan administrativni postupak

Industrija često govori o humanom klanju, omamljivanju i propisima koji bi trebali osigurati da životinje ne pate.

U Europskoj uniji postoje pravila kojima se nastoji smanjiti bol i stres tijekom usmrćivanja. Propisano je omamljivanje životinja prije klanja u većini slučajeva, uz određene zakonske iznimke. Postoje i obveze provjeravanja učinkovitosti omamljivanja.

Važno je da se propisi o dobrobiti životinja poštuju i da se nepravilnosti sprječavaju. No čak i kada se svi postupci provode prema propisima, ostaje činjenica da je krajnji cilj usmrtiti životinju koja ne želi umrijeti i da je to uglavnom i dalje izuzetno stresno. Ljudi omamljivanje shvaćaju kao neki blagi postupak radi kojega životinja neće patiti i biti svjesna svoje smrti. No npr. za kokoši “omamljivanje” znači da ih se objesi naopačke na pokretnu traku gdje vise na svojim nogama, putuju do mjesta gdje im se glava uranja u vodu kroz koju se pušta struja i na taj način ih se omami, prije nego što im mehanizirana rotirajuća oštrica ili djelatnici prerežu vrat. Cijeli proces takvog omamljivaja je stresan sam po sebi da se kokoši često same ozlijede u pokušaju da se oslobode, polome si noge, ispuštaju izmet od straha te kljucaju djelatnike.

Za nju klanje nije završetak proizvodnog procesa.

To je završetak njezina života.

Možemo raspravljati o tome jesu li određene metode manje bolne od drugih, jesu li uvjeti bolji ili lošiji i kako poboljšati postupke. Ali nijedna od tih rasprava ne mijenja temeljnu činjenicu: životinja je morala biti ubijena da bi postala proizvod.

A njezina smrt nije bila nužna da bi čovjek mogao jesti, živjeti i zadovoljiti svoje prehrambene potrebe.

Veganstvo kao mogućnost da prestanemo sudjelovati u nepotrebnoj patnji

Kada se govori o veganstvu, često se pojavljuje argument da nije problem jesti životinje ako su one imale dobar život.

Spominju se male obiteljske farme, zelene livade, kokoši koje slobodno šeću, krave koje pasu travu i životinje koje se navodno uzgajaju s ljubavlju i poštovanjem.

Naravno, uvjeti u kojima životinje žive mogu se značajno razlikovati. Nije isto provesti život u prenapučenom zatvorenom objektu ili imati pristup pašnjaku. Nije isto biti stalno u kavezu ili se slobodno kretati. Te razlike su važne za neposrednu dobrobit životinja.

Ali postoji pitanje koje se ne smije zanemariti:

Imamo li pravo oduzeti život životinji samo zato što smo joj prije toga omogućili relativno dobre uvjete?

Zamislimo psa ili mačku. Zamislimo da ih netko hrani, pruža im zaklon, dopušta im da se igraju, brine o njihovom zdravlju i osigurava im ugodan život. A onda ih, kada dosegnu određenu dob ili težinu, ubije jer ih smatra korisnim izvorom hrane.

Većini ljudi takva bi ideja bila potpuno neprihvatljiva.

Zašto onda istu logiku ne primjenjujemo na krave, svinje, kokoši i druge životinje?

Krava na zelenoj livadi i dalje je krava koja želi živjeti. Kokoš iz slobodnog uzgoja i dalje ima interes da nastavi živjeti. Svinja koja je imala dovoljno prostora i hrane ne postaje životinja koja želi biti ubijena.

Dobar život ne poništava interes za životom.

A ako životinja može živjeti bez toga da bude iskorištavana i ubijena, zašto bismo njezinu smrt smatrali nužnom?

Veganstvo polazi od ideje da životinje nisu naše vlasništvo i da njihovi interesi ne bi trebali biti podređeni našim prehrambenim navikama, praktičnosti ili užitku. Ne moramo životinju zlostavljati da bismo je iskorištavali. Ne moramo je izgladnjivati, tući ili držati u malom kavezu da bismo joj učinili nepravdu.

Dovoljno je da joj oduzmemo život zbog proizvoda koji možemo dobiti na drugi način.

Možda je najvažnija stvar koju možemo naučiti o životinjama to da one ne postoje zbog nas. Krava ne postoji da bi nam “davala” mlijeko. Kokoš ne postoji da bi nam “davala” jaja. Svinja ne postoji da bi postala šunka. Riba ne postoji da bi završila na našem tanjuru. One postoje kao zasebna živa bića, sa svojim potrebama i vlastitim iskustvima.

Životinja ne mora imati ljudsku inteligenciju da bi njezin život bio vrijedan. Ne mora govoriti našim jezikom, razmišljati poput nas ili imati iste sposobnosti kao čovjek da bi zaslužila obzir.

Dovoljno je da može osjećati i da joj može biti dobro ili loše.

Kada pas osjeti strah, prepoznajemo ga. Kada mačka traži sigurnost, razumijemo je. Kada životinja pokazuje bol, želimo joj pomoći.

Ali kada se radi o životinjama koje smo navikli jesti, često prestajemo gledati pojedinca i počinjemo gledati proizvod.

To je jedan od najvećih paradoksa našeg odnosa prema životinjama.

Sposobni smo voljeti životinje, spašavati ih, brinuti se o njima i osjećati duboku tugu kada umru. Istovremeno, svakodnevno financiramo industriju koja ubija milijarde drugih životinja upravo zato što ih smatramo hranom. Nije nužno da ih mrzimo da bismo sudjelovali u njihovom iskorištavanju.

Često je dovoljno da o tome ne razmišljamo.

Kada jednom upoznamo način na koji funkcionira industrijski uzgoj, prirodno se nameće pitanje: postoji li način da živimo drukčije?

Postoji.

Veganstvo je način života kojim nastojimo, koliko god je to praktično i moguće, izbjegavati iskorištavanje životinja i okrutnost prema njima.

Kada govorimo o prehrani, to znači izbjegavanje mesa (uključujući ribe), mlijeka, jaja i drugih namirnica životinjskog podrijetla.

To ne znači da se moramo odreći raznovrsne, ukusne i nutritivno kvalitetne prehrane. Biljna prehrana može uključivati mahunarke, žitarice, orašaste plodove, sjemenke, povrće, voće, tofu, tempeh i brojne druge namirnice koje izgledom i okusom podsjećaju na životinjske proizvode.

Ali razlog zbog kojeg to činimo u ovom kontekstu su životi koje time možemo poštedjeti.

Svaki put kada odaberemo biljni obrok umjesto životinjskog proizvoda, smanjujemo potražnju za proizvodima zbog kojih se životinje uzgajaju, odvajaju od svojih mladunčadi, ograničavaju, prevoze i ubijaju.

Naravno, pojedinačni izbor neće preko noći promijeniti cijelu industriju. Potražnja, proizvodnja, zakoni i društvene navike mijenjaju se postupno.

Ali to ne znači da pojedinačni izbor nema značenje.

Industrija postoji zato što postoji potražnja. Proizvodi se zato što ih kupujemo. Svaka kupnja predstavlja ekonomsku podršku određenom proizvodnom sustavu. Kada se sve više ljudi odlučuje za biljne alternative, šalje se poruka tržištu da postoji potreba za drukčijim načinom proizvodnje hrane. A još važnije od toga jest da prestajemo osobno financirati nešto što je u suprotnosti s našim vrijednostima.

Ne trebamo savršene ljude, nego svjesnije izbore

Neki ljudi izbjegavaju razmišljati o veganstvu jer misle da moraju biti savršeni. Da moraju znati sve, nikada pogriješiti, nikada napraviti iznimku i promijeniti svaki aspekt svojeg života odjednom. No poanta nije u savršenstvu.

Poanta je u tome da, kada znamo da životinje pate zbog naših izbora, pokušamo napraviti promjene koje tu patnju smanjuju. Ne moramo čekati da cijeli svijet postane veganski da bismo počeli živjeti u skladu sa svojim vrijednostima. Ne moramo čekati savršene uvjete, savršene proizvode ili savršeno društvo.

Možemo početi vlastitim izborima.

Veganstvo ne znači samo izbjegavanje određenih namirnica. Ono nas potiče da preispitamo i druge oblike iskorištavanja životinja, primjerice korištenje životinja za odjeću, zabavu, kozmetiku i druge svrhe.

Radi se o promjeni perspektive: od ideje da životinje postoje za naše potrebe prema razumijevanju da su i njihovi životi važni.

Na kraju, pitanje je vrlo jednostavno: trebamo li to zaista raditi?

Kada sve sagledamo, pred nama se nalazi sustav u kojem se milijarde životinja svake godine namjerno dovode na svijet kako bi bile iskorištavane i ubijene.

Njihova tijela mijenjamo kako bi proizvodila više mesa, mlijeka i jaja. Ograničavamo njihovo kretanje kako bismo učinkovitije upravljali proizvodnjom. Odvajamo majke od mladunčadi kako bismo mogli prodavati mlijeko. Ubijamo muške piliće zato što ne mogu proizvoditi jaja. Ubijamo kokoši kada prestanu nositi dovoljno jaja. Ubijamo krave kada više ne proizvode dovoljno mlijeka. Ubijamo piliće nakon samo nekoliko tjedana života jer su dovoljno narasli za klanje. Lovimo ribe u nezamislivim količinama, a njihove živote često ni ne brojimo.

Sve se to događa zbog proizvoda koje ljudi mogu zamijeniti biljnim alternativama.

I upravo je to ono što veganstvo čini toliko važnim.

Ne radi se o tome da ljudi moraju prestati voljeti meso, mlijeko ili jaja. Ne radi se o tome da se trebamo osjećati krivima zbog svega što smo nekada jeli ili zbog načina na koji smo odrasli.

Radi se o tome da imamo priliku preispitati svoje navike kada saznamo kakve posljedice imaju za druga živa bića.

Možemo priznati da smo odrasli u društvu koje nas je naučilo gledati na životinje kao na hranu. Možemo razumjeti zašto smo godinama smatrali da je takav način života normalan. Ali možemo i odlučiti da ne želimo nastaviti sudjelovati u tome kada znamo što se događa.

Jer životinja ne mora biti poput nas da bi zaslužila živjeti.

Ne mora nam biti korisna. Ne mora nam proizvoditi ništa. Ne mora nam pružati zadovoljstvo.

Njezino postojanje samo po sebi ima vrijednost.

Zamislimo svijet u kojem životinje više ne moraju biti rođene samo da bi bile iskorištavane. U kojem tele može ostati uz svoju majku. U kojem kokoš može živjeti bez neprekidnog stvaranja jaja. U kojem pile može rasti bez toga da mu vlastito tijelo postane teret. U kojem riba nije samo kilogram ulova. U kojem životinje mogu živjeti zbog sebe, a ne zbog onoga što od njih možemo dobiti.

Takav svijet možda ne možemo stvoriti preko noći. Ali možemo početi raditi na njemu već danas.

I možda je najvažnije pitanje koje si možemo postaviti vrlo jednostavno:

Ako možemo živjeti dobro, zdravo i ispunjeno bez iskorištavanja i ubijanja životinja, zašto bismo to i dalje činili?

Izvori i literatura za članak

1. Our World in Data – Animal Welfare

2. Our World in Data – How many animals get slaughtered every day?

3. Our World in Data – How many animals are factory-farmed?

4. FAO – The State of World Fisheries and Aquaculture 2024

5. EFSA – Welfare of broilers and laying hens

6. EFSA – Welfare of calves (2023)

7. European Parliament – Male chick culling

8. Scientific review – Impact of Growth Rate on the Welfare of Broilers (2024)

9. EFSA – Welfare of pigs during transport

10. European Commission – Laying hens