Komentari iz 2007.

| More

Veliko vam hvala na borbi za prava divnih bića koja s nama dijele kuglu zemaljsku, uz obavijest da svim svojim ovogodišnjim ostvarenim uspjesima možete pribrojiti i jedan mali, jednu veganku više, hvala vam - jer je na vaš poticaj, super se osjećam :) sretno!

I.S.
24. prosinca 2007.

Poštovani prijatelji,

protiv sam svakoga klanja i ubijanja (pa čak i s omamljivanjem), jer su mi životinje prijatelji. Nikada nisam volio jesti meso, naročito takvo s krvavih dvorišta...

Protiv sam nasilja nad svinjama, osobito što ih ljudi uzgajaju u svome dvorištu, hrane ih i tepaju im a onda - nož u grlo... Strašno!

Jedem soju, jer je bolja od mesa.

Učinite što god možete da ne bude više tih groznih običaja.

Ž.V.
23. studenoga 2007.

Otišla sam na jedno događanje te naišla na dvije tek ubijene svinje. Čuli su se krici i treće životinje. Nikada mi slavonski običaji nisu bili odbojniji - puštale su se gorde pjesme o Slavoniji, veselilo pučanstvo, no ne dovoljno glasno da se ne čuje kako životinja umire. A djeca su stajala u prvim redovima, dok su im očevi objašnjavali sve etape klanja.

Mada su mi takva ubijanja oduvijek bila neopisivo ogavna i traumatična, mada sam se uvijek divila vegetarijancima, nikada nisam napravila zadnji, odlučujući korak prema vegetarijanstvu i zbog toga sam se, naravno, osjećala krajnje licemjerno. E pa, današnji krici svinje su napokon bili zadnja kap, koja me podsjetila na podrijetlo mesa na tanjuru, vol koji se pekao je zaista izgledao samo kao ogromna lešina. Nadam se, kada se već ništa nije moglo promijeniti u sudbini tih životinja, da će se djeca, koja su to promatrala, jednoga dana prisjetiti tih krikova.

I. K.
6. listopada 2007.

Dragi prijatelji,

Želim vam, kao prvo zahvaliti, jer zahvaljujući vašoj stranici osjećam se bolje nego ikad. Naime postala sam vegeterijanac. Kako je to započelo? E pa luda sam za konjima, smatram ih najljepšim bićima na ovom svijetu, što se životinja tiče, sjedila sam s prijateljicom (također vegeterijankom) na satu informatike i došle smo do vaše stranice. Kad sam vidjela snimku iz klaonice, suze životinje i, što me najviše potreslo, njihovo klanje, pogotovo konja, rasplakala sam se pred cijelim razredom, nisam pojma imala da to toliko grozno izgleda... No, to nije jedini razlog, tata mi je umro nedavno od raka debelog crijeva, kad su nas doktori pri početku pitali dali je jeo previše mesa i proizvoda s previše kolesterola, a premalo vlakana, nisam mogla vjerovati... Obećala sam sama sebi: više nikad neću stavi ti komadić mesa u sebe. Jest da sam tek na početku i da se još trebam puno informirati o vegeterijanstvu i vegeterijanskim jelima, ali ustrajem u tome, i što mi jako znači; imam podršku obitelji i prijatelja. Još jednom vam zahvaljujem, i prilikom prvog posjeta Zagrebu, potražit ću vas...

Još jednom hvala, puno pridonosite ovom svijetu, pogotovo nama mladima

A.
23. rujna 2007.

Dragi moji prijatelji,

već punih devet mjeseci uživam u ovom životu punih pluća, a to znači bez ikakve brige da sam nekom naudila ili nekomu nešta uskratila zbog svojih želja i prohtjeva.

Želim reći da je svijet postao bogatiji za jednu vegetarijanku prije već spomenutih devet mjeseci. U početku je to išlo polako, uz stalnu potpunu podršku roditelja i bližnjih, dok potpuno nisam prestala jesti meso. Kako bih umirila bez razloga zabrinute roditelje, dosad sam jela i mliječne proizvode, mlijeko i jaja. Lov, ubijanje i patnju životinja nikada nisam shvaćala, a kao takva ni nošenje krzna, svile, vune i drugih okrutno popularnih materijala. Sada sam pak odlučila prijeći na vegansku prehranu jer mi sa svakim gutljajem mlijeka kroz glavu proleti misao o prisili i torturi.

Treba li mi to? Naravno da ne. Zato sam jučer s tatom u kupnji nabavila tofu i čokoladno sojino mlijeko kao prag za ulazak u jedan novi pogled na život. Proizvodima sam veoma zadovoljna i planiram ih i dalje kupovati na tom istom mjestu. Najveću radost mi budi to što znam da su moji stavovi među bliskim mi ljudima potpuno prihvaćeni i nitko me zbog njih ne napada. Mami nikada nije teško skuhati mi posebno jelo, a tat i sestra već planiraju prelazak na povrće. Svakodnevno posjećujem vašu stranicu koja je, moram reći, dosta dobro uređena, uvijek puna novosti i zanimljivih a i šokantnih saznanja. Posebno me fascinirala crna, bijela i siva lista na vašem popisu. Da napomenem, u kupovini strogo pazim da proizvodi nemaju ni traga životinjskog podrijetla. Zasad još idem u srednju školu (17 godina), pa pratim vaš napredak preko neta, ali prvo što ću napraviti kada dođem u Zagreb jeste upisati se kao član i dobrovoljac vašeg Društva, tako da osjetim na vlastitoj koži sreću zbog borbe za nečiji život. Čitam razne knjige o toj tematici i veselim se što ću jednog dana spasiti svijet od katastrofe koja mu prijeti.

M.Ć.
11. rujna 2007.

Pozdrav, javljam Vam se s prilično dobrim informacijama. Se sjećate kad ste mi rekli da bi bilo dobro razgovarati sa vlasnicima tog peseka? E pa to sam i učinila. Gospodin je rekao da je pas počeo kašljati i čudno se ponašao nakon 3 noći provedene vani na kiši i niskoj temperaturi. Savjetovala sam mu da ga odvede najbližem veterinaru da ga pregleda. Na sreću, pesek se samo prehladio. Moglo je biti gore, ali ostavimo to postrani. Gospodin mi je ispričao da je prije imao psa ali da je on odmalena bio vani na lancu, ali da je i imao svoju kućicu. Pa sam mu objasnila da nemože ostavljat tako psa vani jer ću ja osobno obavjestit Veterinarsku inspekciju. I nekak smo se uspjeli dogovorit da pas bude u kući, makar u hodniku, samo da nije vani i da ne plače... Ujutro prije škole išla sam provjerit dal je pas još uvijek vani i začudila se! Peseka nije bilo vani, već mi je gospođa rekla da je u kući. I sva sretna otišla sam do škole... Vraćajući se iz škole, vani više nije bilo ni posudice za vodu niti lanca. Izgleda da us ga premjestili u kuću, u hodnik kako smo se ja i taj gospodin dogovorili i stvar je bila rješena. Eto, zahvaljujem Vam se što ste mi dali prijedlog i što ste me ohrabrili dajući mi na znanje da se takav postupak sa životinjom mora prijaviti. Ja ću Vam javiti ak se opet dogodi onakva situacija ili bilo šta vezano uz životinje jer ih ja jako volim i nemogu trpjeti da ih neko zlostavlja a da ja ne učinim ništa.

I.B.
7. rujna 2007.

Dragi Prijatelji životinja,

vaše kampanje imaju odjeka i izvan granica Hrvatske: zahvaljujući ovoj internet stranici, potakli ste cijelu moju obitelj (mi živimo u Nizozemskoj) da promjenom načina mišljena, promijenimo naše živote. Moj suprug i ja smo postali vegetarijanci i, što je još važnije, živimo suosjećajnije prema svim bićima na ovom našem lijepom, ali ugroženom planetu.

Vegetarijanci smo 'već' pola godine i, zahvaljujući novom načinu prehrane, osjećamo se puno bolje, imamo više energije, bolje izgledamo, itd. :-D

Meso stvarno nije potrebno za prehranu, tek sada smo to shvatili. Uopće nam ne 'fali'... Naš moto je: 'Mi ne jedemo ništa što ima lice!'

Izračunali smo da smo čak oko 100 eura mjesečno trošili na mesne proizvode (nevjerojatno! tek sada shvaćam zašto se mesna industrija toliko uporno pokušava prikazati 'zdravom' i neophodnom), pa smo odlučili točno toliko novaca mjesečno davati hrvatskim azilima za napuštene i bolesne životinje te, naravno, uplaćivati donacije vašoj udruzi.

Puno, puno hvala za poticaj da živimo bolje, svjesnije i osjećajnije!!

Jedna obitelj iz Nizozemske

09. travnja 2007.

Dragi prijatelji životinja i moji prijatelji!

Ovim e-mailom vam se želim zahvaliti zbog toga što ste mi promijenili život. Ja imam 14 godina i donedavno sam jela meso. Oduvijek sam bila protiv nošenja krzna i takva nezamisliva okrutnost mi je bila pomisao na jednu od najvećih sramota današnjeg svijeta. Već sam prije razmišljala o vegetarijanstvu, ali se nisam mogla odlučiti. Prije nekoliko mjeseci šetajući se naišla sam na vaš štand i zainteresirala se. Dakako, odmah sam kupila bedž protiv krzna, ali sam se, gledajući vaše letke, zamislila i nad mesom. Odlučila sam ga prestati jesti definitvno, zbog nekoliko razloga, ali naravno ponajprije zbog životinja, a i moji roditelji me podupiru u toj odluci. Hvala vam što ste mi pomogli u toj odluci za koju smatram da mi je jedna od najboljih i najvažnijih u životu. Također nastojim izbjegavati proizvode testirane na životinjama.

Iako me u školi gledaju čudno zbog toga i misle da sam nekakva čudakinja, mene to ne zabrinjava i ne mislim se promjeniti. Također sam uspjela i zainteresirati jednu prijateljicu za to, međutim ona ne nailazi na odobravanje svojih roditelja. No ipak se nadam da će uspjeti jer i ona to uistinu želi.

Svake subote se prošetam do vašeg štanda u Varšavskoj ulici i rado porazgovaram s vašim članovima. Nadam se da ćete pomoći još mnogo osoba poput mene, koji bi se ustvari htjeli za nešto odlučiti, ali im treba podrška.

Hvala vam mnogo i želim vam puno uspjeha u daljnjem radu. Jer kao što reče G.B.Shaw: 'Životinje su moji prijatelji... a ja ne jedem svoje prijatelje.'

M.
03. travnja 2007.

Jelene moj ili Lijepa Naša Lovačka

Mučno mi je danas. Vidio sam, a nisam želio... Jelen u Osijeku.
Prestrašen, izgubljen, satjeran u kut.

Stisnut između čudnih prepreka koji ne sliče tvojoj rodnoj šumi.
Između zidova naših nastambi - ne znaš jelene moj, to su granice ljudskih kvadrata.
Onih za koje mi ljudi živimo, za koje radimo; kvadrati zbog kojih očevi imaju infarkte a majke zaboravljaju poljubiti sina.
Zašto humanost nosi čovjekovo ime? Čime je to čovjek zavrijedio?
Eh jelene moj... netko je davno pomislio da su ljudi sposobni za velika djela. Za djela srca; za pomoć drugome i suosjećanje.
Netko je pomislio da naša vrsta ima savjest. Da to ne zaborave, neki ljudi sebe naglas nazivaju vjernicima. Ali to ih ne sprječava da petkom i svetkom uzimaju pušku.

Jelene moj... mislio si da je dovoljno jako, jako brzo trčati. Ali čim su te satjerali nadomak ljudskih mirisa, blizu buke i smrada nas 'humanih', znao si da su tvoje šanse sve manje i manje.
Ali borio si se. Borio si se do zadnjeg atoma snage.
Kažu zapanjeni ljudi da si preskočio čak dva metra visoku ogradu. I to iz drugog pokušaja, kad ti je ljudska prepreka otkinula komad mesa s trbuha. Preskočio si i još jednu...
Tolika je bila tvoja volja za životom!!!
I vidio sam te, satjeranoga u kut: bio si bez daha, zapanjen i prestravljen.
A opet, vidio sam te toliko lijepog, vitkog i dostojanstvenog u svojoj boli... bio si poput živog dragulja između niskih, umrljanih ljudskih zidova.

Jesi li očekivao pomoć, jelene moj?
Jesi li se prisjećao majčine topline ili mirisne trave?
Ali znam, sigurno znam da nisi vjerovao ovima koji rade bolne ograde. Koji sebe uvijek i uvijek odvajaju od drugih pripadnika vlastite vrste.
Da... vi jeleni to ne činite. Borite se, tražite ljubav, i znate kad je vrijeme za okrenuti se i otići... Mi ljudi ne znamo. Mi gradimo zidove i mrzimo se preko njih.
Jer mi smo 'humani'... malo sutra.
To je samo laž koja poneke spriječi da ne bace bombu na susjeda.

Vidio sam te, jelene; vidio sam kako ti je otrgnuti komad mesa visio sa trbuha. Stajao si, u šoku i nesvjestan boli, bez glasa. Dlaka ti je bila slijepljena od jurnjave, a oči grozničave.
Na ovom čudnom aparatu u kojega mi ljudi zurimo svakoga dana, ni sami ne znajući zašto... na tom su čudnom aparatu rekli: 'Zoološki vrt je trebao uzeti jelena i izlječiti ga, ali nažalost, lovci su ga usmrtili.'
Zatim se spikerica, ženska pripadnica humane ljudske rase, otužno nasmiješila i nastavila s izgovaranjem besmislenih riječi o 'nekoj drugoj, veselijoj vijesti'.

Tako to ide među nama, humanima: zaklimamo glavom, damo neki jadan znak suosjećanja koji ne dolazi iz srca već je naučena radnja... i idemo na drugu vijest. Nešto što će opet i opet hraniti mozgove besciljnim kolopletom informacija koje istoga trena zaboravljamo.
A kad se hrpe i hrpe informacija i slika sudaraju u ljudskoj glavi, nastane takav kaos da ti jadan čovjek postane umoran. Pa ugasi čudnu napravu i ode spavati. Jer sutra je novi dan, u kojemu se treba opet lažno osmjehivati šefovima i davati krv za dobro ograđene kvadrate.

Eh jelene moj... ja te nikada neću zaboraviti.
Samo sekunda pogleda na tvoju sljepljenu dlaku, ranu na trbuhu i oči koje vrište -dovoljno je za čitav život. Htio sam te zagrliti, podragati, dati ti hranu ili lijek... Možda bi skakao, možda bi se bunio i frktao, ali moglo se.
Humani je čovjek mnogo toga izmislio, od velikih mreža do sredstava za uspavljivanje...
Ne... nisi bio te sreće. Do tebe su došli oni drugi 'humani', oni s puškama. Pregazili su vrtove; između svojih vlastitih zidova i kućeraka, ubili su te ranjenoga, kao neprijatelja.
Ubili su te kao što su ubijali u ratovima, i kao što ubijaju kad god stignu i što god stignu.
Oni uživaju oduzimati živote.
Oni vole osjetiti da su pobijedili nemoćnu životinju.
Oni ustvari nisu lovci. Lovac je lav, koji kad je sit dopušta lovini da šeta u njegovoj blizini.
Njegovom ponosu ne smeta da drugi žive, to dostojanstvo ga čini kraljem.
A znaš, lovci nisu čak ni lešinari. Lešinari idu na mrtvo meso, i čine ono što im je priroda namijenila.
Lovci, ah... što su uopće lovci, jelene moj?
Lovci su ti veliko ništa. Lovci režu šape i uši ubijenim životinjama, ne pitaj me zašto. Lovci govore o 'trofejima', stavljajući papke i rogove na zidove svojih skupih kvadrata.
Znaš li, jelene moj, lovci prodaju naše šume, našu zemlju i sve vas životinje.
Lovci žele ubijati sve dok ima nekoga od vas, koga se može vidjeti na nišanu. Ne žele nikad stati. Uvijek postoje veći rogovi, teži medvjedi...
A znaš li, jelene moj, 'mudri' pripadnici humane rase danas umjetno uzgajaju vas jelene, da bi vas mogli zatim ubijati.
Moje ti je mišljenje - da je zakonom dozvoljen odstrel ljudi, i ljude bi tako uzgajali.
Jer znaš, među nama 'humanima' samo jedan bog vlada: Novac.
Lovci dobro plaćaju, pogotovo oni pristigli iz drugih krajeva. Nazivamo ih Amerikanci, Talijani...
Nažalost, jelene moj, zemlja u kojoj si živio ima nešto što se zove 'hrvatske šume', to ti je službena stvar koju podržava zakon. Isto kao zakon o lovstvu. 'Humani' odlučuju o tvojem životnom prostoru, i raduju se kad u tvoju šumu pristigne Amerikanac ili Talijan sa supermodernom puškicom..
Pa kad taj ubije jednog medvjeda i ostavi lijepoj zemlji hrvatskoj pregršt dolara, svi su raspamećeni.
I znaš što onda učine? - urede još i još hranilišta, 'brinu' za vas životinje, ustvari odstrelnu divljač. Jer čitava je 'briga' samo želja da se ima u što pucati iduće jeseni, iduće zime...
Kažu i da vas ima previše!!? Zamisli, jelene moj.
Umjesto da vam se dive i da vas ostave na miru, da se vaša vrsta obnavlja po prirodnim zakonima, onako kako bi trebalo biti. Kad najslabiji odlaze a najsnažniji ostaju, i prenose svoje kvalitete na potomke... Onda vas ne bi bilo previše.
Samo, nije 'humani' čovjek dorastao prirodi. Skoro sve što čovjek radi je iz sebičnih pobuda, zbog boga Novca kojega mu nikad nije dosta.
Čovjek je prodao dušu zbog novca, ako ju je ikad i imao.
Kako onda ne bi prodao i vas i šume, i sve na što može staviti svojih pet pokretnih prstiju.
Dajemo, prodajemo... povlačimo okidače i gledamo kako se gase životi. I to nas raduje, jer zbrajamo Novac.
Pa čak i kad ga ne zbrajamo, poneki od nas se osjećaju moćnijim ljudima, možda potentnijima ili čak hrabrijima, kad oduzimamo dah onome što je bilo živo.
Naravno, nema tu riječi o hrabrosti, to je samo adrenalin.
Adrenalin zbog tuđeg izdisanja.
Adrenalin zbog praska puške.
Adrenalin zbog živog bića koje se ruši u hropcu.
Adrenalin zbog šake dolara.

Žao mi je, jelene moj, što si morao ovako skončati. Od 'lovaca' koji love u vrtovima.
I nisi ti prvi... na istim su ulicama već jurile prestravljene košute i srndaći, isto su ih 'hrabri' lovci satjerali između zidova i posmicali.
Pitam se, jelene moj, jesu li ljudskoj vrsti ratovi sudbina.
Tad se ima u što pucati s nekom jačom 'humanom' parolom. Pa se i broj ljudi 'prirodno' smanji... Ovo danas postaje toliko jadno da se pitam o čemu se tu uopće radi, ima li tu ikakovih lovaca i lovina.
Jelene moj, nijedan od tih 'lovaca' nije hrabar kao ti, koji si preskočio ono što se nije moglo preskočiti. Nijedan nema srce kao ti, koje ide do kraja. Nijedan nema miris trave i vjetra u krvi, nijedan nema život kakvoga si ti imao.
Sve su ti to ljudi bez hrabrosti, srčani samo kad im je puška u rukama.
A kad ti izdahneš, oni oteturaju do onoga što se zove birtija, i u zbrci adrenalina i smiješnog osjećaja nadmoći nataču u sebe sve od čega krv provrije.
Nema tu humanosti, nema tu inteligencije.. nema tu Čovjeka kakav bi trebao biti.
Nema tu mudrog stvorenja kojem su poklonjeni mozak, svijest i savjest.

Mi idemo dokraja, jelene moj. Ubijamo iz zasjede ono što nam ne treba. Koljemo umjetne životinje da bi nahranili svoje već pretile trbuhe.
Mi smo ti, jelene dragi, rasa koja pobjeđuje. Bog nam je dao sve, uzeli smo ono što nam odgovara - i ubili sve božansko u sebi.
Ubijamo ovu planetu, ubijamo prirodu, križamo tvoje šume beskrajnim cestama na kojima sami umiremo.
Mi smo rasa osuđena na polaganu i bolnu smrt. Jer našoj djeci ne ostavljamo ništa.

Ja vjerujem, mala životinjo, da pravde ima. I da će oni bez imalo savjesti jednom spoznati da ne čine dobro. Ako i neće, priroda će se pobrinuti za to. Kod ljudi to tako ide: glavobolje, pretilost, čirevi, infarkti... ali i pohlepa koja izjeda.

Ako ova rasa potraje, živjet će u gradovima - košnicama bez kisika, bez šuma i životinja, i bez toplih ljetnih dana, jer sunce će pržiti sve.
Što misliš, jelene moj, jesu li 'humani' ljudi zaslužili nešto bolje?
U povijesti planete ti si starosjedilac, mi smo došli i za tren uništili sve.
Što znači još jedan ubijeni jelen, još jedan zapaljeni auto, još jedno ubojstvo na ulici..
Čovjeku je dano da može sve, uzeo je pušku a ostavio srce.
Zato će jednom srca naše djece plakati.
Jer znaš, jelene moj, nekad su promjene išle polako, skoro neprimjetno... onda kad su ljudi bili pravi lovci, kad su ubijalida bi preživjeli.
A danas smo toliko moćni da u sekundi ubijamo koliko poželimo, dovoljno je povuči okidač, stisnuti gumb... I istom tom brzinom propadamo.

Smijem se, jelene moj, kad neki govore da su tvoji malobrojni zaštitnici, prijatelji životinja, agresivni. Ha ha ha ha...
A zamisli samo, koliko su agresivna klanja i ubojstva životinja!
To mora biti zaista 'osviješten' i 'human' pripadnik ljudske vrste, koji ne vidi da je sve - od kožnih cipela i torbi, do sočnog odreska na tanjuru, plod ljudskog ubojstva.
Ja malo toga mrzim, jelenko dragi, ali nešto ipak da: lovce, šintere i mesare. I sve koji rade za njih.

Oprosti jelene u ime ljudi. Da sam mogao, pomogao bih ti.
Da sam bio tamo, vikao bih i stajao pred puškom, da te ne ubiju. Nisi to zaslužio.
Prolio sam suzu za tebe, jelenko... a znam da nisi jedini. Znam da oni koji se nazivaju 'lovcima' svakoga dana u nekome dijelu ove zemlje pucaju u jelene, u zečeve, u pse, u mačke svojih susjeda... Nijednoga ne opravdavam.
Ali tebe sam vidio...

Spavaj...
imao si ružnu smrt, ali i život kakvoga nijedan od tvojih ubojica ne može pojmiti.
Spavaj, i sanjaj miris šume i proplanaka, lijepe košute i toplinu svoje majke.
A kad se moje dijete ujutro probudi, ispričat ću mu da je jedan pravi Bambi živio u hrvatskoj šumi, a lovci su ga stjerali u grad i ranjenoga ubili...
Da moje dijete ne živi život širom zatvorenih očiju i zaključanoga srca.

Ribecal, Zagreb
16. ožujka 2007.

Želim samo napisati nešto o jednoj 'sasvim običnoj', uličnoj mački, kakvih ima na tisuće. I ta je, jedna od mnogih, ulična mačka ležala naizgled nepomično na središnjoj traci ceste dok sam se negdje oko pet ujutro vraćala kući. Krenula sam prema njoj u krajnjem užasu, shvativši da je to malo biće još uvijek živo i da mu treba pomoći. Nakon kraće vožnje, donijela sam je kući, stavila u kutiju i pokrila kako bi se ugrijala. Budući da već imam mačku i psa nisam je mogla zadržati u stanu. Organizirala sam prijevoz, i moja je nesretna, nađena mačka začas bila u čekaonici ambulante, zajedno s kutijom koju sam držala na svojemu krilu. Neću nikad zaboraviti mačkin toliko bistar pogled i ritmično drhtanje koje se javljalo u intervalima, sukladno njezinome disanju. Jako se bojala i netremice je lovila moj vlastiti pogled. Tad sam i ja bila potpuno svjesna: ta je mačka, jedna od tisuća unesrećenih i napuštenih kakve viđamo gotovo svaki dan, bila jedan mali, posebni univerzum za sebe - biće koje je toliko individualno kao što je meni individualna moja majka ili teta, moj prijatelj ili pak moja najdraže prijateljice, kujica Wega i mačka Malena. Mi smo ih ustvari, nazvavši uličnim mačkama, obilježili poput brojeva, popratnih gradskih pojava, neželjene statistike. I upravo je ta mačka, izdvojena iz broja naizgled sličnih takvih mačaka, meni pogledom govorila da se boji, da je jako boli, i da shvaća da je u nevolji, te bez ikakvog patetičnog pretjerivanja, mogu s najvećom sigurnošću reći da se u njezinim očima ogledavala takva ogromna tuga, čija je pojava ili opravdanost nažalost tako nepošteno rezervirana samo za ljudska, ali ne i životinjska bića. I ja zato tvrdim da tu više nema mjesta nikakvim brojevima - ili smo svi jednaka bića, ili smo svi pak bezoblični jedni drugima kao što su nam bezoblične i napuštene ulične mačke, izgubljeni psi ili pak, gladni beskućnici.
Svrha cijele ove priče nije samo to da nekoga podsjetim kako ima još mnogo takvih bića kojima treba pomoći, ili kako nažalost ima ljudi koji udare životinju automobilom i niti je pogledaju a još manje pomognu, već želim reći kako smo svi mi životinje, i kako svi mi osjećamo bol, nesreću, tugu, te kako svi mi prije ili kasnije u svojemu životu od nekoga očekujemo pomoć ili potporu. I vjerujem da ako ne znači mnogo, onda barem znači nešto kad nekome u zadnjim trenucima života (kad već nismo u mogućnosti to učiniti prije) želimo pokazati kako suosjećamo, kako barem donekle dijelimo njihovu bol. Jer isto bismo i mi htjeli da netko učini za nas. I ta moja nađena mačka vrijedi koliko i ja, a razlikujmo se samo po tome što sam ja imala sreću roditi se kao ljudsko biće, a ona kao mačje. A zapravo, obje smo samo bića.
M.B.
22. veljače 2007.

Ja sam vegeterijanka već desetu godinu i sretna sam zbog toga.
Žao mi je samo što većina drugih ljudi uopće ne razumije moje pobude ne jedenja mesa... Jednom me netko pitao: 'Zašto ne jedeš meso, ja to ne mogu ni zamisliti, niti razumijeti.' Ja sam odgovorila: 'Znam da ne možeš razumijeti, jer da razumiješ, ni ti ne bi jela meso, nikada više'.
D.
01. siječnja 2007.

Vezane teme

Jelen [ 508.69 Kb ]

Također pogledajte

Facebook preporuke