Komentari iz 2006.
Pričala sam vam o kokama koje imamo. Uglavnom imali smo dva nova 'naraštaja', problem je bio što nisu nesle jaja a već su trebale početi. Isto tako bilo je pijetlova, pa je previše hrane odlazilo, kaže tata. Tata ih je odlučio smaknuti. Svih 20 mladih, uključujući pijetlove, i ostaviti 17 starih. Oni dobro znaju što ja o tome mislim, ali ipak sam bila pozvana da pomognem tati držati kutiju dok ih je unutra stavljao. Oko 19 sati kad su one se smjestile, otišli smo gore. Ja sam morala držati lampu, ali opet da previše ne uznemirujem kokoške. Ne mogu zaboravit njihovo vikanje. Njihov strah koji sam osjećala. Opet tati nisam mogla reći ne, kad me zvao jer se muči, i pokušava na sve načine uštediti. Nisu znale što se događa. Čuješ njihov plač, i jecaj. Pogotovo pijetlove. Kao da sam čula dijete koje plače i viče neeeeee, doslovno. Malo je teško pisati, ali vjerujem da ćete vi razumjeti, jer nemam potporu drugih. Nije da nisu bile sretne. Svaki dan su šetale, imale su slobodu. Jelu su raznu hranu (voće, povrće, kuhano), ali opet su bile premlade. Kažem mi tata: ti stojiš tu kao trut, kao da zaboravlja (a očito zaboravlja) što mislim o tome. Jedan je pijetao ostao, kratko poslije tata je vidio da je uzeo krivog pijetla, pa ga je išao zamijeniti. I kad je došao kaže: ovaj pijetao je sigurno mislio da se spasio, a sad je ovdje. Onda je počeo, tako se dešava i ljudima. Ubijaju ih, muče... To mi je najgore, svi me pitaju što s ljudima. Volim ljude, posebno starije. Mislim završiti tečaj za njegovateljicu da bi radila u domu umirovljenika. Spašavanjem životinja spašavaju se ljudi, ali to je teško objasniti. Loše sam taj dan spavala, a drugi provela sa slikama prestrašenih kokoška.
L. V.
21. prosinca 2006.
Jučer mi je bila svinjokolja. I danas gledam dvorište. Groteskna slika. Nema tragova krvi, nema mesa, nema crijeva, mirisa krafni, bijelog luka, samo gdje koji ostatak čađe na betonu gdje su peći stajale. Nema ništa, kao da se ništa nije dogodilo. I ja sam sudjelovao u tome, i te kako sudjelovao, zato jer sam znao... ako ne, da neće biti dobro. I pomogao sam je ubiti, i raspoloviti, i obraditi meso, hell, čak sam mljeo meso. Ne želim ništa preuveličavati, ali negdje na stranici kod vas je pisalo da je svinja svjesna smrti. I ja jučer gledam. Drže je na sajli, i samo... PUFFF, pade dolje. Godinama sam to gledao i radio, još radim, ali nikada mi nije bilo 'neobično' kao ove godine. Prvi put vidim da je ona zapravo živjela, da je imala svijest. Stalno sam je gledao kao objekt, a svinjokolju samo kao jako naporan dan kada padnem s nogu. Ali jučer je bilo drugačije. Ne znam kako, ali drukčije. Možda je neispavanost bila razlog, možda umor, ne bih vam mogao reći. Znam da se puno veća zla događaju u svijetu. Jučer mi je prijatelj rekao koji je bio sa mnom surio: 'pazi da se ne opečeš po nogama, jebeš svinjče'. Izvinite na izrazu, ali nakon one sajle, onih kliješta, pa još jednom pardon, jebemti malo vruće vode po nogavicama. Ne znam, malo sam pod afektom svega toga, onako letargičan, anksiozan, ali nije to u redu. Nimalo. Ja nažalost još uvijek nemam izbora, ali možda se jednog dana nešto promijeni. Ona je slabija od nas, ali i dijete od sedam godina je slabije od nas, pa mu ne lupamo šamare kada nam se prohtije...
N.N.
06. prosinca 2006.
Posjetila sam Vaše stranice, pogledala dobro crnu i bijelu listu i nažalost sam se šokirala isječcima o mučenjima životinja.
Osjećam sram jer nikad nisam razmišljala o jadnim životinjama koje se ovako nedopustivo muče, a u svrhu lansiranja novih proizvoda koje samo produbljuju našu taštinu.
Kada sam vidjela ove video klipove, čvrsto sam odlučila da ću slijepo slijediti savjete o izbjegavanju proizvoda proizvođača sa crne liste, pa eto neka to bude moj mali doprinos u ljubavi prema životinjama.
Nažalost, uđemo u trgovinu i kupimo ono što nam se sviđa, što nam treba ili nam ne treba, a nikad, barem ja osobno, nisam razmišljala koliko je životinja ubijeno i mučeno da bi mi imali pregršt proizvoda na raspolaganju.
Otvorili ste mi oči!!
Hvala za to!!
Sa štovanjem,
D.K.
13. rujna 2006.
Očito u srži je Španjolcima i Portugalcima divljačko ubijanje i mučenje životinja (kad već ne smiju ljude). I tek kad prekinu s tim divljaštvima i ispričaju se svim ljudima i životinjama ubijenima u ime nekakvog viteštva mogu se prestati sramiti. Sve dok zločin nad životinjama traje, neprimjereno 21. stoljeću, sramota pada i na sve ostale pripadnike vrste Homo Sapiens. Ubijanje bikova nije sport, nije viteštvo, nego krvožedna poremećena zabava još poremećenijih pojedinaca. Usput, definicija viteštva podrazumijeva: praštanje, moralnost, strpljivost, odanost i hrabrost. Ako je glumljena hrabrost viteštvo, netko nekoga laže. Lako je biti 'hrabar' pred bespomoćnom životinjom. Drago mi je što mladi Španjolci, u sve većem broju, s gađenjem gledaju na 'ostavštinu' svojih očeva, djedova, pradjedova. STOP UBIJANJU!
Zoran Tasić, šumarski tehničar
05. lipnja 2006.
Predlažem da se organizuje peticija kojom bismo pred Parlametom EU zatražili hitno isključenje Španije iz EU, ukoliko odmah ne zabrani brutalno zlostavljanje bikova i konja, kao i koza - koje bacaju sa crkvenog tornja, a koje morbidni umovi nazivaju 'tradicijom' koja je potrebna turistima istih morbidnih umova. Čovečanstvo je evoluiralo barem u tolikoj meri da može svoje mračne stranice, slične tradicionalnom spaljivanju veštica na lomači (tek to bi privuklo turiste) odložiti u svoju, ne uvek slavnu istoriju, jer niko nema pravo ni pod kakvom izlikom zarad zabave narušavati psihosomatski integritet drugog živog bića, koje ima prava na sve blagodeti ove planete u istoj meri u kojoj to pravo ima čovek.
Slavica Mazak Bešlić, Društvo prijatelja životinja 'Prijatelj', Subotica, Srbija
02. lipnja 2006.
![Guske [ 88.48 Kb ]](/data/image_3_5315.jpg "Guske [ 88.48 Kb ]")
