Nalina priča

| More

Zovem se Nala i život mi je počeo u mokroj, prljavoj kartonskoj kutiji. Mama, tata, još 4 brata i sestre i dvije starije sestre u strašnim uvjetima živjeli smo 4 tjedna. Prvi put sam izašla iz te kutije kad su neka dva čudna lika stala pored nas i na nekom nerazumljivom jeziku nešto govorila. Bila sam znatiželjna pa sam podigla glavu da vidim što se događa, a tad me jedan od njih uhvatio i izvadio van! Strašno! Nisam znala što se događa pa sam se skupila u klupko i za svaki slučaj tu neku spodobu što me držala poljubila sam u obraz! A što sam drugo mogla?? Nisam baš bila sigurna u njihove namjere... Tada se dogodilo nešto čudno! Ta dva ogromna, velika i strašna bića, počela su me češkati, maziti i ljubiti... Ne onako kako je to radila mama do tada, nekako drugačije. To je bilo baš dobro! Još je bilo čudnije kad su me umotali u dekicu i strpali u krilo nekom drugom biću. To biće je bilo malo manje od ova dva velika, i držalo me tako čvrsto da sam pomislila da me iz tog zagrljaja više nitko ne može uzeti. I tako je bilo! Donijeli su me u neku drugu kartonsku kutiju. Ali ova kutija je bila OGROMNA! U toj kutiji žive ta dva velika i to jedno manje biće. Ali tamo je bilo još nešto!!! Dlakavo je kao i ja, jede iz iste zdjelice kao i ja, isto ga maze i paze kao i mene, ali nije pas... To još moram proučiti, no jedno je sigurno. To drugo dlakavo biće se igra samnom, čisti me, pazi me, čuva me, i svaki put kad otvorim oči, čeka da se razbudim pa da se igramo lovice. Sad sam u toj kutiji već tjedan dana i sad znam. Nisu to spodobe! Ni slučajno! To su novi mama i tata. A ono čudo malo manje od njih je moja nova sestra, onaj dlakavi - to je mačak Cici. I to vam je moja OBITELJ. Jedan dan je došao neki veliki, sa ljutim pogledom, i rekao je mami da me mora vratiti gdje me je i našla jer, ta velika kutija je njegova, i on neće da ja budem tamo. Mama i tata su taj dan bili ljuti kao ris! Onda je tata došao doma i rekao nešto mami, a mama je počela sve stvari trpati u torbe, kutije i slagati i spremati. Seka joj pomaže, pa i ja pokušavam. Vučem tepihe 'vamo - tamo, razmještam kutiju, slažem igračke i trčim kao luda. Mama me uzela u krilo i rekla: Mi se selimo u drugi stan! (tako vam oni zovu tu veliku kutiju) - neće tebe nitko vratiti na cestu! Mama je rekla da me više nikada neće ostaviti i da ona nikada neće dozvoliti da mi se nešto dogodi. Tata se smijao i klimao glavom! I ja im vjerujem. Ah, to je obitelj... Čak im ne smeta ni kad piškim i kakim po čitavoj kući. Seka odmah to očisti i nitko se ne ljuti na mene! To ja zovem ljubav. To ja zovem obitelj.

Ja sad čekam da me mama i tata odvedu na neke pikice pa da mogu u park i da mogu s njima svuda skitati i lutati jer mama neda ni glavu da pomolim van do tada. Ali doma nikad nije dosadno, čak i kad tata i mama odu na posao, a seka ode u školu, doma ostaje onaj dlakavi i mi se igramo. He he, taj stvarno voli lovice. A mama sve pospremi kad dođe doma. Tulum od jutra do mraka!

Ja sam sretan mali pas.... I moja obitelj je sretna! Znam to. Pa eto vam na! Tko kaže da život nije bajka?? Pogledajte mene... Prava sam Pepeljuga! Hvala teti Renati, hvala teti Svjetlani, hvala svima što ste se potrudili da nađem svoju obitelj, hvala svima! (Osim onom doktoru koji će mi dati pikice!!!! Mama stalno priča o tome i nije mi baš svejedno!) Hvala svim dobrim spodobama! I želim vam puno sreće da i drugi malci poput mene nađu svoje obitelji.

Dalje Vam neću pričati o mojoj obitelji, mom mačku i o tome kako je lijepo biti mali pas! Pričat ću Vam o spodobama i čudovištima... Pričat ću Vam o svim onima koji negdje vide slatku malu životinjicu, štene, mačića, ptića pa čak i malog mravca, i odluče to stvorenje odnijeti kući! Znam, svi kažu isto... Jednostavno nismo mogli odoljeti... Ali... (valjda niste pomislili da ova priča može bez "ALI"??) Male životinjice, ma koliko bile male i slatke, su životinjice. I još k tome, još su bebe. A kao i sve druge bebe, trebaju pažnju, ljubav i brigu. Kao i sve druge bebe, rade stvari od kojih će Vam se sigurno dignuti kosa na glavi. Ovo je takva priča...

Sjećate se da sam Vam pričala o onom velikom s ljutim pogledom koji je mami i tati rekao da me vrate natrag na ulicu? Sjećate se i da su mama i tata odmah našli novi stan i počeli seliti? Ja vjerujem da će se oni toga sjećati do kraja života...

I tako su oni našli novi stan, i rekli su tom novom "gazdi" da imaju Doru, Cicija i Nalu. Sve su to oni gazdi rekli. Gazda je klimao glavom i rekao da nema problema. I moj tata je već prenio pola naših stvari u taj novi stan, mama je ribala i čistila tjedan dana. Dora je bila sretna. I meni se taj stan sviđao. Bio je veći od ovog gdje smo sad i imali bismo mjesta za jurnjavu sa Cicijem do mile volje.

U subotu smo bili u tom stanu. Mama je uređivala, tata nosio stvari a Dora i ja se igrale. Nazvao je gazda da će doći popiti kavicu, da nas malo vidi... Sve super! Sve divno!
Kavica skuhana, gazda se smije, gazdarica sjedi i mrko me gleda. Ma baš mene briga kako me ona gleda, važna mi je moja obitelj. Ne mogu baš svima biti draga i slatka. Ne zaboravite, ja sam mali pas! Beba mamina, imam samo 5 tjedana i kad mi se piški - ja čučnem i piškim! Kad odjednom, gazdarica nešto blebeće gazdi, gazda tati, a moj tata (kao svaki tata) brani obitelj. On brani mene! Pazite sad ovo - ona nije znala da ja piškim po kući, njoj se to gadi, ta pišalina će se uvući u parkete! A što je mislila? Da idem na wc školjku???? Tata digao galamu do nebesa! Mama opet sve pakira natrag! Dora plače! A ja nemam pojma što se dešava! Što je to s ovim svijetom?? Zar su svi poludjeli?? Sva sreća da je doma Cici (doma u onom stanu od kuda isto moramo odseliti što prije). On je ipak stari mudri mačak! Došla sam kući snuždena i sklupljena u ono isto klupko kao kad su me uzeli iz kutije. Ispričala sam svom dlakavom prijatelju što se dogodilo, a on mi je to preveo najbolje što zna. Ljudi (spodobe i čudovišta) nisu svi isti. Nisu svi kao mama i tata. A ne! Njima smo svi mi malci slatki i dragi, svi bi nas vodili doma, držali u krilu i mazili... Ali pod jednim uvjetom! Nemoj piškiti, nemoj kakiti, nemoj puštati dlake po namještaju, nemoj gristi stvari, nemoj rondati po kući noću, nemoj se penjati na krevet... To baš i nije samo jedan uvjet! Ej narode, a da si kupite plišanu životinju????

Tata je negdje otišao, a Dora je bila kod prijateljice. Gledam mamu kako je tužna i pomislim kako bih je mogla usrećiti. Mahala sam i lovila svoj vlastiti rep kao luda, lajala na nju, donijela sam joj lopticu, napravila sam sve što sam mogla, ali ništa. Mama je stvarno tužna. Cici mi kaže da joj nije do igranja, treba je utješiti. On se popeo na kauč i legao joj u krilo i počeo proizvoditi neki svoj tajni zvuk (on to zove predenje). To mamu uvijek umiri i utješi. Dovukla sam se do kauča i zacvilila. Mala sam, ne mogu još skočiti gore, mama me mora dići. Nisam ni sekundu posumnjala u nju! Pružila je ruke i podigla me u krilo, a Cici, kao da je znao da nas dvije moramo razgovarati, otišao je. Gledala me ravno u oči. Srce mi je stalo kad sam vidjela suze u očima. Ima li što gore od toga da mi mama plače? Nema, vjerujte mi da nema! A tada mama kaže: Vrijedna si ti glupačo mala svega toga! Čvrsto me zagrlila i ugrizla za vrat! To je mami neka fora. Grize me! Valjda jer i ja grizem nju! Luda žena... Cici nas je ponosno gledao, a kad sam mu rekla da sam ja mami vrijedno malo biće, rekao je da su mama i tata takvi, i da mi nikada ne padne na pamet da mi se pored njih stvarno išta loše može dogoditi. Pričao mi je svakakve priče o njima (te ću vam prenijeti neki drugi put) i ja mu vjerujem. Ima jedna poslovica koja ide ovako: Kad ti se zatvore sva vrata, Bog ti ostavi otvoren prozor! Tata je stigao kući veseo i nasmijan! Lupio me po guzici i rekao da sam prasica (popiškila sam mu tenisice). Našao je novi stan! Opet sve ispočetka! Sad imamo malo stvari u ovom stanu, malo stvari u onom stanu gdje smo trebali živjeti i malo stvari u ovom stanu gdje ćemo na kraju živjeti. Ciganska čerga! Nomadi! Nitko ne zna gdje je što. Ali, najvažnije, mama se smije... Bili smo već u tom trećem stanu, i bila je tamo nova gazdarica i ja sam se popiškila, a ona ništa!! Čak sam se i pokakala, a ona ništa! Bog je blagoslovio! Tetu Sanju to ne smeta!! Tata je rekao da je to - to! (Šta god da mu to znači???) Eto sad mi selimo. Mama pakira, seka joj pomaže, pa i ja pokušavam OPET. Vučem tepihe 'vamo - tamo OPET, razmještam stan OPET, skupljam igračke OPET! Cici je rekao da me nikada neće ostaviti. I neka ova priča bude pouka svima onima kojima smo slatki i mili i dragi i tko već zna što. Ako niste spremni preuzeti obavezu za svoje slatko i milo i drago i ne uzimajte ga! Ostavite ga tamo gdje je! Ostavite ga bilo gdje jer i to je bolje nego da ga uzmete, da vas zavoli pa da ga bacite kao staro smeće jer vam komplicira život! Mi malci smo obaveza. Velika obaveza. Puno tražimo. Zahtjevni smo. I sa nama nije lako! Nikad to ne zaboravite! Pa ako niste kao moja obitelj, ostavite nas na miru. Uzet će nas netko drugi. Netko kome nije teško u dva tjedna promijeniti tri stana! Mi ćemo vam to vratiti sto puta više! Hoćemo, jer smo takvi! Jer za razliku od spodoba i čudovišta, mi znamo voljeti! Beskrajno i bezuvjetno voljeti! Kao ja moju obitelj! Mama i tata se opet smiju, seka skače samnom po kući, Cici me natjerava naokolo. Mi smo obitelj. Volimo se! A onda je mama našla buhe na meni!!!!! Cici se smijao i rekao da ako me sad ne baci na cestu, neće nikada... Znate šta?? Nije me bacila na cestu...

Pusa od vaše male Nale

Vezane teme

Nala [ 130.93 Kb ]

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Facebook preporuke