Dnevnik iz pakla
Testiranje na životinjama je prijevara. Istraživanje na životinjama je u najboljem slučaju ruski rulet. U najgorem slučaju, istraživanje na životinjama će pobiti naše prijatelje, ljudske i neljudske...
Kada sam u rujnu 1996. dobila posao pomoćne tehničarke u Huntingdon Life Sciences (HLS) u East Millstoneu (New Jersey, SAD), moj se život nepovratno izmijenio. Tijekom godina provedenih kao tajna istražiteljica za organizaciju People for the Ethical Treatment of Animals (PETA), a u posljednje vrijeme i za druge organizacije, svaki put sam iznova svjedočila pojedinačnoj i industrijaliziranoj zlouporabi životinja.
Gledala sam piliće rastrgane nakon tjedana patnje na industrijskim farmama, mekane pahuljaste mačiće kako čekaju svoj red na medicinsku odaju za mučenje, trudne kobile vezane uz tvrde gumene vreće za urin korištene za proizvodnju Premarina, jadne 'čistokrvne' pse zatvorene u malim kavezima u prljavim tvornicama štenadi i nebrojene životinje kako bivaju udarane, šutirane, izbodene i gušene. Ali ništa me od toga nije pripremilo na ono što sam vidjela u HLS-u.
Mala traljava znanost
Moj je posao pomoćne tehničarke uključivao ispomoć oko životinja. Brinula sam se za pse, štakore, miševe i majmune - u najmanju ruku održavala sam njihove kaveze čistima. Da sam se u pravom smislu riječi brinula za njih, ne bih toliko njih vidjela kako uzalud pate i umiru u HLS-u. Ne bih još viđala njihova lica u snu.
Osim čišćenja kaveza, držala sam životinje dok su im ubrizgavali razne otrovne tvari. Strugala sam krv s poda nakon nepotrebnih operacija koje su izvodili nevješti, loše uvježbani, zaposlenici. Kad su se kemikalije ubrizgavale u životinje - u njihove noseve, usta, kožu, vene, trbuhe i pluća, bilježila sam učinke i brinula se zbog njihova jada dok bi ostali slegnuli ramenima i okrenuli glave.
Doznala sam da životinje u HLS-u pate i umiru zbog sredstava za čišćenje u kućanstvu, slatkih malih lijekova koji se dobivaju bez recepta i kakvih već ima na desetke, poljoprivrednih proizvoda i 'čudesnih lijekova'. Drugdje u laboratoriju, na zečeve su se lijevala sredstva za sunčanje, dok su zamorci i svinje patili u ostalim nepotrebnim testiranjima.
Među zaposlenicima nije tajna da su testiranja sprdnja zasnovana na traljavoj znanosti. Nakon što je opozvan jedan popularni antihistaminik, stariji tehničar je, kada je vidio naslov, s podsmijehom pitao 'što smo to (ovaj put) učinili'. Standardne šale o 'čudesnim lijekovima' su bile 'Ovo je ili lijek za neku bolest ili tableta za mršavljenje', i 'Je li ovo lijek ili otrov za štakore?'.
Iako su me slali u sobe sa životinjama kako bi ih 'promatrala', obično su mi govorili da ne obraćam pozornost na njihove stalne zdravstvene probleme nakon doziranja i da ih ne bilježim. Jednom kada sam pitala suradnika koji je uopće smisao tih testiranja, rekao mi je: 'To što preparat utječe na psa, ne znači da će na isti način utjecati i na ljude'. Tada mi je rekao da 'smisao testiranja nije da se zaštite ljudi, nego da sponzor (tvrtka koja plaća testiranje) ponovo donese posao laboratoriju. Novi posao se može osigurati tako da se sponzorov preparat pusti na tržište'.
Mala mučna znanost
Radila sam u HLS-u otprilike osam mjeseci, a zaposlena sam s minimalnim iskustvom kako bih čistila kaveze, držala životinje prilikom doziranja i pomagala kod operacija. Program obuke se često svodio na to da mi kolege objasne kako učiniti nešto na ispravan način, a zatim pokažu kako to učiniti onako kako se radi u praksi. U početku se to odnosilo na korištenje dezinfekcijskog sredstva u kavezima i ostavljanje pasa u kavezima za vrijeme čišćenja. Kasnije je besramno zanemarivanje pravila postalo mnogo ozbiljnije.
U jednoj studiji kompanije Proctor & Gamble primatima nisu dana sredstva protiv bolova nakon izuzetno invazivne operacije trbuha. U drugoj studiji, opetovano su se dobivali iskrivljeni rezultati testiranja zbog lošeg i agresivnog ponašanja zaposlenika. U studiji sa psima, jedan je beagle dan za danom urlikao i otimao se od boli dok su mu niz grlo gurali cijev kako bi ubacili tvar koja nikada neće spasiti ljudski život.
Kada sam vidjela izvještaj Zoe Broughton It's a Dog's Life (druga tajna istraga), bila sam zapanjena činjenicom da smo obje vidjele identičnu sliku. Dok psi u Velikoj Britaniji, čini se, imaju prostranije kaveze i više prilike za kretanje, većina se ostalih okolnosti čini identičnima. Falsificirane zabilješke, pogreške u doziranju, napadna okrutnost prema životinjama i nedostatak brige za njihovu dobrobit.
Kasnije, kada sam pročitala izvještaj Sarah Kite (prva tajna istraga), bila sam užasnuta kada sam shvatila da se od njezine prve istrage HLS-a godinama ranije, nije ništa promijenilo. Nakon što sam bila svjedok brojnih krupnih pogrešaka unutar zaključanih vrata laboratorija, mislim da će biti čudo ako ikada lijek za AIDS ili rak ili neuglednu kvrgu na vrhu nosa dr. Frankensteina poteknu iz istraživanja na životinjama.
Znanost kao ruski rulet
Ne pretjerujem kada kažem da imam noćne more o životinjama koje sam zavoljela u HLS-u. Drugi slučajevi na kojima sam radila nisu mi pružali priliku da upoznam svaku pojedinu žrtvovanu životinju. Svaki bih dan na poslu nosila beaglee koji su se pripijali uz mene i osjećala njihove vlažne njuškice na vratu. Zatim bi ih gledala kako pokušavaju grebanjem otvoriti vrata otprilike metar s metar velikog čeličnog kaveza u koji su zatvoreni.
Gledala sam zaposlenike kako ih udaraju, deru se na njih, vitlaju njima kroz zrak držeći ih za šiju kada bi ih trebali premjestiti. Kontinuirano su me kažnjavali, jer sam pse podizala nježno i nosila u naručju kada sam ih premještala iz maloga kaveza u kojem su prebivali u kavez 'za vježbu' (veći kavez predviđen da se u njega pušta pse na deset minuta par puta tjedno, ali to se rijetko događalo).
Ne mogu a da se ne sjetim svojih najdražih kada vidim beaglea u parku. Kada zatvorim oči vidim njihova tužna lica. Pitam se kakvi bi bili Spud, Joey, The Major i Ellie dok trče kroz travu, da su voljeni i maženi umjesto zatočeni i mučeni. Kada vidim beaglea u parku kako se valja na leđima, slika koja mi ne izlazi iz glave je slika beaglea u sobi za obdukciju kako zabacuje glavu i urla dok nož ulazi u nju i reže joj vrat.
Nizovi brojeva me uvijek sjećaju na tetovaže na primatima. Vidim fino strukturiranu kožu makakija. Vidim njihove ljudske nokte i male pupkove. Vidim ih kako koriste svoja zrcala 'za obogaćivanje' koja su rijetko dobivali, ne da bi gledali svoj odraz, nego da bi istražili one dijelove oskudne betonske prostorije koje ne mogu vidjeti.
Kada su 1997. otkrivene prljave tajne HLS-a u SAD-u, nije trebalo dugo da se uzbune velike kompanije koje su testirale svoje proizvode na životinjama u tim laboratorijima. HLS je gotovo trenutačno uspio dobiti saveznu zabranu iznošenja podataka kako bi prijevaru istraživanja na životinjama skrio od javnosti. Uložili su mnogo truda kako bi se osigurali da javnost ne dozna istinu: testiranje na životinjama ne štiti ljude, upravo pomaže da nesigurni preparati i proizvodi dođu i ostanu na tržištu.
HLS je tužio PETA-u, Ingrid Newkirk, Marybeth Sweetland i mene za tobožnje reketarenje i odavanje poslovnih tajni. Napokon smo se nagodili izvan sudnice, dijelom zbog pravnog sustava kojeg možemo opisati samo kao pristranog te zbog uvjerenja da je većina podataka ionako već distribuirana.
Zbog nagodbe s HLS-om, nije mi dopušteno govoriti o mnogim patnjama životinja kojima sam svjedočila u HLS-u. Drugim riječima, nije mi dopušteno iznositi detalje o testovima, proizvodima i kompanijama o kojima javnost ima pravo znati. Ali nije mi zabranjeno poručiti svijetu da je testiranje na životinjama prijevara. Bila sam tamo i vidjela sam. Istraživanje na životinjama je u najboljem slučaju ruski rulet. U najgorem slučaju, istraživanje na životinjama će pobiti naše prijatelje, ljudske i neljudske...
Jedan dan u HLS-u
29. 03. 1997., subota, HLS
Štakor br. 4001. iz studije 3621 izgleda loše. Oko mu je i dalje krvavo i skoreno. Otvorena rana na njegovim leđima iz koje još uvijek strši kraj skinutog katetera izgleda inficirano. Izgleda vrlo bolno i u otvoru rane se vidi gusta zelena tvar. Nije suviše aktivan, većinu vremena provodi sjedeći u stražnjem dijelu svog malog kaveza. Dlaka mu izgleda vrlo prljavo, kao da se prestao čistiti. Nitko za njega nije ispunio poziv veterinaru - čini se da će trpjeti bol sve dok konačno studija ne završi idućeg tjedna.
Štakor br. 4503. još ima otvorenu ranu na unutarnjoj strani bedra. Čini se da se rana počinje zatvarati, ali i dalje djeluje natečeno.
Psi iz DSI studije su danas bili jako hiperaktivni i zahtjevni. Mislim da im nitko nije posvetio nimalo pažnje još otkad sam čistila prostoriju u četvrtak ujutro. 1190M i 1272M su jako dragi. Kao i inače, ne mogu se odlučiti bi li radije trčali po prostoriji ili se mazili. Danas su se doslovce bacili na mene kada sam otvorila vrata njihovih kaveza i nisu mi dali da ih spustim na pod kako bi trčali.
Nekoliko minuta sam ih dragala po trbusima i njuškama dok se nisu osjetili dovoljno sretnima da jure okolo. 1190 uvijek ima tako zabrinut izraz lica. 1272 provodi mnogo vremena sjedeći i još ne staje na lijevu stražnju nogu. Mislim da su mu tijekom operacije ozlijedili bedreni živac. Rodney kaže da se to ponekad događa.
Pas broj 1367M voli trčati, ali čim ga vratim u kavez čini sve kako bi me spriječio da zatvorim vrata. Pokušava skočiti na mene, glavom i nogama strši iz kaveza i hvata moje ruke ustima dok ga guram natrag kako bih zatvorila vrata. Toliko izbezumljeno hvata moje ruke da mi se slama srce. Ženska mladunčad, 1255 i 1264, je jako draga i uvijek mi guraju noseve u vrat. Obje su jako male i mršave; DSI usadci zašiveni ispod njihove kože izgledaju poput velikih groznih tumora. Čak i kada trče, igraju se ili ih grlim nekoliko minuta dok sam s njima, nijedan od tih pasa nikada ne izgleda zaista sretno. Uvijek imaju zabrinut izraz očiju.
Petero psića u studiji 3623 su u fazi oporavka i skinuti su im ovoji i spone. Danas sam zagrlila psa broj 3750 i dugo joj nježno pričala, a da nije čak ni mahnula repom. Klonula je mlitavo na mojim rukama kao da je prekasno za svaki pokušaj utjehe.
U studiji 3282 psi su još vrlo ustrašeni. Samo nekoliko njih se ne zguri u kut kaveza nakon što se otvore vrata. Ovi psi se ponašaju potpuno ludo. Kao da nemaju pojma kako bi se ponašali. Jasno im je da se ne moraju toliko bojati, ali kao da ne znaju kako bi se trebali ponašati. Kruže, skaču i divlje poskakuju po cijelom kavezu. Polude kada posegnem za njima, divljački se otimaju kako bi izbjegli moj stisak.
Kad ih napokon uhvatim, skamene se i ukopaju se u rešetke na podu, kao da su se iznenada sjetili kako se imaju razloga bojati. Psi su toliko ukočeni da zajedno s njima izvučem tešku rešetku kaveza. Kujica broj 818F je povratila većinom crvenu žuč. Vidjela sam u knjizi opažanja da je ovo treći dan kako se u dnu njezinog kaveza skupila lokvica krvi. U četvrtak je to pripisano izmetu, a u petak je označeno kao bljuvotina.
Čula sam kako George i Rachel razgovaraju o majmunu čija se ruka zaglavila. Bila je natečena, ali ju je George oslobodio. Rachel mu je govorila kako bi to morao zabilježiti. Rekla mu je kako je ovaj put u redu, ali da bi to zaista trebao bilježiti.
Oko 2:30 sam otišla pogledati Jamesa. Prošlo je manje od sata otkako su mu dali dozu, a on je još sav uplašen. Kad sam ušla napeto je sjedio na prečki kaveza pokorno se cereći i ustuknuvši kad sam mu se približila. Kad sam kleknula ispred kaveza prišao je i zurio u prostoriju. Dopustio mi je da ga neko vrijeme gladim po nozi, ali dok sam ga dragala po trbuhu jedan od susjednih majmuna je počeo žestoko tresti svoj kavez, vrištati i lupati po rešetkama. Jamesa je uplašila sva ta buka i sklupčao se u fetalni položaj. U nekoliko minuta koje sam danas provela s njim, nije me uopće pogledao.
Michelle Rokke
Prilagodila i s engleskog prevela Snježana Klopotan, @nimal portal, Zarez 115, 23. listopada 2003.
![Pokus na beagleu [ 10.82 Kb ]](/data/image_2_2104.jpg "Pokus na beagleu [ 10.82 Kb ]")
