Fan borbi s bikovima

| More
KAKO JE ROĐEN FAN BORBI S BIKOVIMA

Kad sam bio dijete, moji su me roditelji, koji su bili obožavatelji borbi s bikovima, običavali voditi na svaku borbu s bikovima koja se održavala u gradu Malagi, gdje sam živio. Sa sedam sam godina čak imao ulogu u nekoliko filmova snimanih u Malagi, slavnog toreadora tog vremena Manuela Beniteza ('El Cordobés'). Kad sam imao devet godina, moj se otac običavao hvaliti mnome, kako u tako maloj dobi znam sve pokrete muletom i capoteom (dvije vrste plašta), i kako znam sve nazive bikova na osnovi njihove boje, rogova i fizičkih osobina.

Borba s bikovima godinama je bila dio mog života: putovao sam s ocem do dalekih arena za borbu te odlazio na festivale borbi s bikovima. Ta je predanost bila dio mene, jednako koliko i nogomet, plivanje, ribolov i lov. Bila je to mješavina prikupljenih, ili radije nametnutih, navika koje su postale dio mog karaktera i moja opsesija takozvanom fiestom.

Uvijek smo običavali sjediti na barreri (ogradi), u prvom redu, neovisno o tome u kojoj smo areni, moj otac s cigarom u ustima i moja majka sa šalom preko ograde, u klasičnom 'popodne na borbi s bikovima' stilom.

Atmosfera u areni je sveobuhvatna, te briše svu stvarnost. Kad uđete u arenu, prvo što primijetite su boje i svjetlo - a pogotovo boja pijeska. Parada boraca, u dobro organiziranoj grupi, vođeni službenicima na konjima, obučena u kostime izgledaju svečano. Glazba vas obuzme i sve postane dio ove 'fieste': vi ste gledatelj, navijač, suučesnik.

Učili su me da borac riskira život boreći se protiv te divlje zvijeri i da je mora pokoriti i poniziti tako da je natjera da progoni njegov plašt pod bilo koju cijenu.

Drugi protagonist, konj, još je jedan od 'dobrih frajera' u borbi, kojeg 'loš frajer', bik, pokušava oboriti - jadan mali konj, kojeg napada velika crna beskrupulozna zvijer. Dobiva što je zaslužio ubodima koplja, ali bi ga trebali bosti jače jer bi trebali biti sigurni da bik završi izmoren jer je maltretirao jadnog konja.

Banderillosi, oni su bili dobri hrabri ljudi, bez plašteva da se obrane, samo sa svojim nazubljenim štapovima: strah se širio preko svih redova sjedala, knedla u grlima, a jednom kad su bodlje bile zabodene - trči! Crna je zvijer trčala i trčala za banderillom. Ali hvala Bogu, borac je šalom odvratio pozornost biku, diverzija je bila savršena.

To je stvarnost u očima djeteta: bik je 'loš', a svi ostali sudionici su 'dobri'. Jednom kad se ova ideja usadi u dijete, zalijepi se za njega i dijete je zarobljeno u iskrivljenosti borbe s bikovima.

Vidio sam stotine bikova kako umiru, vidio sam desetke boraca i pomagača probodenih i desetke konja ubijenih u areni; imam stotine priča o okrutnosti. Ali nisam tu da bih ispričao jednu po jednu, nego cjelokupnu stvarnost. Moj je um godinama bio zaštićen od stvarnosti, ali bikove stvarnosti.

Vidio sam bikove koji su bježali prema toru, znajući da su odatle došli, samo želeći pobjeći, ne znajući zašto su tamo. Vidio sam bikove kako probadaju borce, ali ne da bi nastavili svoj pokolj, nego samo da ih ostave na miru i prestanu ozljeđivati. Vidio sam mnoge bikove kako plaču, previjajući se od bola, prave vriske koja bi mi danas ledila krv u žilama, ali tada su samo bili znak lošeg uzgoja bika i njegovog kukavičluka. Vidio bih smrt pred očima, tri puta za redom, a opet bih za vrijeme stanke jeo i pio smijući se patnji tih stvorenja. Ne znam kako itko može jesti poslije takvih prizora, ali ja sam jeo, i osjećao sam se dobro.

Bio sam agresivno dijete. Imao sam psa, i to je bio moj pas, ali ostatak životinjskog svijeta bio je tu samo da ga se žrtvuje. Poštovanje je potpuno nestalo. Otac me vodio u lov, da bih ubijao, vodio me u ribolov, da bih ubijao, i bio sam sretan. Postajao sam pravi, korisni čovjek - čvrst i nemilosrdan prema ostatku životinjskog svijeta i čvrst prema ostatku svoje vrste - iznad svega čvrst.

KAKO OBOŽAVATELJ BORBE S BIKOVIMA PRVI PUT VIDI BIKA KAO ŽIVOTINJU KOJA PATI

Godine su prolazile - mnoge godine - dok se jednog dana, kad sam imao preko 30, na jednoj borbi s bikovima u Malagijskoj Feriji za vrijeme druge borbe tog popodneva, nešto nije dogodilo.
Odjedanput se bik pojavio iz plašta: bio sam zapanjen i samo sam sjedio tamo i gledao životinju koju nikad prije nisam vidio. Mora da sam vidio tisuće bikova kako umiru preda mnom, ali taj se dan nešto dogodilo: a ono što je bilo drukčije jest to da sam taj dan u 30 i nekoj godini prvi put u životu vidio bika.

Digao sam se sa sjedala i otišao iz arene a da nikome nisam ništa rekao; poslije toga nikada više nisam stupio u arenu. Nisam bio protiv borbi, samo sam postao ravnodušan prema njima.
Godinama nisam osjećao ništa prema onome što se tamo događalo; stvarno me nije bilo briga, a kad bi me pitali volim li bikove, uvijek bih dao isti odgovor: da, s krumpirima.

Deset je godina prošlo, dok jednog dana nisam sam sebi rekao: ovo mora prestati. Probao sam u sebi naći odgovor zašto je ova okrutna tradicija opstala. Bio sam posramljen zato što sam vodio svoju najstariju kćer na više borbi, ali na sreću ih nikad nije voljela i olakšavajući je faktor bio taj što nikad nisam vodio bilo kojeg od mlađih sinova.

Jednog sam dana odlučio, ''Moram nešto učiniti'', i otad se borim da se sazna krvava istina o borbi s bikovima.

Patnja životinja ne može biti zabava. Borbe s bikovima nisu ništa doli ponižavanje, mučenje i smrt nevine životinje za zabavu čopora sadista.

Znam što se događa u arenama: ono što tražim jest da oni koji su unutra jednog dana osjete ono što se osjeća izvana.

Razmišljao sam o svoj djeci koja su, poput mene, odrasla u ovoj zlokobnoj atmosferi i gotovo sigurno nisu imala istu sreću kao ja, da vide bika.
Zato pričam svoju priču gdje god mogu i nije me sram toga: nudim samog sebe kao jednostavan primjer: ako sam se ja uspio promijeniti - možete i vi.

Proveo sam više od godine dana održavajući govore i šireći svoju poruku o poštovanju svih živih bića. Edukacija mora biti naš kamen temeljac: ona nam osigurava budućnost za ohrabrujuću stvarnost: današnja djeca ne prihvaćaju našu okrutnu tradiciju i velika većina odbija borbu s bikovima. Oni nisu budućnost, nego žuđena stvarnost.

Sada također nosim poruku o poštovanju prema svim živim bićima, ljudskim i neljudskim, i tražim od onih koji se bore za aboliciju borbi s bikovima da nikad ne kažu da su sretni kad je neki borac proboden, jer mi smo oduvijek poštovali, i uvijek ćemo i poštovati, sve oblike života.

Prije nekoliko godina moja borba za životinjska prava dovela me do toga da postanem vegan, jer ne mogu zamisliti da, boreći se za obranu života bilo koje životinje, imam neko životinjsko mrtvo tijelo na tanjuru pred sobom.

STAV VLADE I CRKVE O BORBI S BIKOVIMA

Ono što me najviše uznemiruje jest činjenica da, uz sve to, ova situacija opstaje zahvaljujući javnom novcu - novcu koji dolazi od svih građana, neovisno o tome podržavaju li to ili ne.

Vlada - u mom slučaju španjolska - promovira, sponzorira i ohrabruje prisustvo u ovakvim krvavim spektaklima, a povrh toga podržava prisustvovanje djece, sa svojim neiskvarenim umovima, u ovom maltretiranju životinja od najranije dobi.

Ali potpora ne dolazi samo od vlade: bitna je i potpora i povezanost Katoličke crkve s borbama.

Rijetko ćete naći borbu s bikovima koja ne slavi ime nekog sveca, Djevice ili Krista - drugim riječima, slavi ponižavanje, mučenje i smrt životinja u ime Boga.

PAPINSKI BIK

Vjerojatno je sad trenutak da se sjetimo da je Crkva osudila ove krvave i sramotne spektakle koji nisu za ljude, nego za vraga.

1. studenog 1567., papa Pio V. objavio je dekret 'De Salutis Gregis Dominici', koji kategorički i uzastopnom primjenjivošću zabranjuje borbe s bikovima i izdaje trenutačnu ekskomunikaciju svih katolika koji u njima prisustvuju. Također je odredio da se crkveni pokop ne održi za katolike čija je smrt posljedica sudjelovanja u bilo kakvom spektaklu koji uključuje bikove.

Kasniji su papinski dekreti modificirali sadržaj spomenutog dekreta s djelomičnim revokacijama i proglašenjima, ali uvijek sa strogim zahtjevom da budu zadovoljena dva uvjeta: da se borbe s bikovima ne održavaju na praznike, i da budu poduzete mjere da se za vrijeme borbe ne ozlijedi nijedan čovjek. U skladu sa svim okolnostima za svećenike, liječnike i regularne članove bilo kojeg religijskog reda, izvorni dekret ostaje valjan i tiče se svih katoličkih vjernika koji to svjesno ignoriraju.

Ja stoga krivim vlade za nepotrebnu patnju bikova, i Crkvu jer dopušta svojim vjernicima da prisustvuju u ovim krvavim spektaklima. Krivim španjolsku vladu jer dopušta djeci da gledaju mučenje životinje koje se smatra zabavom. Krivim je za održavanje privatnog spektakla potpomognutog javnim novcem i, čineći to, za manjak morala; krivim je za stavljanje ovakve investicije ispred javnih administracija, umjesto da vidi prave potrebe španjolskog naroda. Krivim Crkvu za davanje blagoslova u ime svojih božanstava i korištenje Božjeg imena uzalud. I krivim sebe što sam sudjelovao u ovakvoj zloj zabavi.

Tražim pravdu ne za sebe, već za život najveće žrtve: BIKA

Antonio V. Moreno Abolafio
Predsjednik Andaluzijskog kolektiva protiv maltretiranja životinja
Andaluzija - Španjolska


Vezane teme

Bikovi2 [ 85.20 Kb ]Bikovi3 [ 37.67 Kb ]Bikovi6 [ 45.72 Kb ]Bikovi7 [ 38.09 Kb ]Bikovi8 [ 38.17 Kb ]

Također pogledajte

Akcije

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting