Priča za mlade 'Bobi'
Lovačke trube označile su početak, početak lova na nevine i kraj njihova života. Livade i šume odzvanjale su zvukovima limenih instrumenata koji su narušili inače savršen mir toga prelijepoga kraja. Deseci ljudi odjevenih u skupocjenu odjeću i naoružani skupim puškama krenuli su u svoj krvavi pohod, u lov. Dobro naoružani i žedni krvi traže stanovnike šume - životinje koje nisu niti svjesne grozote koja im se približava. Neke od njih danas će platiti životom lovačku strast za ubijanjem. Njihov kraj je neizbježan. Pucnjevi, trube i smijeh uvijek uspješno nadglasavaju tihu bol i krike patnje koju proživljava 'plijen'. Zabava za lovce znači patnju za životinje.
Da bi osjećaj superiornosti nad prirodom bio potpun, potrebno je pokoriti 'domaće', a ne samo ubijati divlje. Psi ovdje imaju ulogu poslušnih robova, spremnih ubiti i biti ubijeni. Mnogi lovci sa sobom vode svoje 'trupe' koje će za njih obavljati prljave poslove i pokazati koliko okrutni mogu biti za volju svojega gospodara.
Za psa je bitno da je brz, jak, da ima dobar njuh i da je poslušan. Najbolji među njima bio je Bobi. Unatoč svojim godinama, još uvijek je bio brži i spretniji od većine mlađih pasa. Uvijek se isticao svojom snalažljivošću pri hvatanju plijena, svojom brzinom i opažanjem. Ali i okrutnošću kojom je 'dovršavao' posao svoga gospodara. Često je morao dokrajčiti žrtvu koju bi gospodar pogodio sačmom. Bobi je svojim oštrim zubima i čvrstim ugrizom lomio vratove, davio i ponekad rastrgao pogođene i ranjene životinje.
Kad je Bobi dobro obavio svoj posao i gospodar je bio zadovoljan. Mnogo puta ga je velikodušno nagrađivao i hvalio pred svojim prijateljima, što je Bobiju godilo i zbog čega je bio ponosan pred drugim psima iz svoga kraja. Njih dvojica bili su nerazdvojni, Bobi je godinama slijedio gospodara kroz sve prilike, jednako vjerno i odano kao i prvoga dana. Dok je gospodar kratio vrijeme u gostionicama i kletima, Bobi ga je uvijek promatrao svojim toplim očima i bio spreman odazvati se i na najmanji pomak gospodareve ruke.
Gospodar je hranio i pazio Bobija, dijelili su ručak, doručak i večeru. Sve što je gospodar imao dijelio je s Bobijem. Divno ih je bilo vidjeti zajedno, velika je to ljubav bila. Kad bi se vratili kući, Bobi se prihvatio svoga posla i veoma ozbiljno čuvao kuću. Svi su znali da je bolje ne ulaziti u dvorište dok ga Bobi čuva.
Tako su godinama njih dvojica sretno živjeli; cijele dane provodili su zajedno, išli u lov i šetali, i svi koji su ih poznavali znali su kakvog krasnog psa ima gospodar i kakvog gospodara ima pas. Odlazak u lov bio im je gotovo navika, jer su lovili skoro svakoga jutra.
Zajedno su bili i svake nedjelje, baš kao i ove. Dan je počeo kao i svaki drugi, ni po čemu različit od bilo kojeg drugog. Od kuće su krenuli dosta rano da bi već u sedam sati bili u šumi.
Gospodar je imao dobar dan, već je ubio nekoliko lisica i to je bio odličan plijen, ali ubijanje je ovisnost - nikad ti nije dosta. I Bobi je bio umoran, ali gospodar je tjerao svoje. Morao je uloviti još barem jednu da zadovolji svoj nagon.
ŠŠŠŠŠ... nešto je zašuškalo u grmlju. BANG! Zasjeda je uspjela! Još je jedna lisica ubijena, majka malih lisiča sada je mrtva, lisičići su postali siročad. Ali mala je to cijena za jednu odličnu lovačku priču.
Vrijeme je da pas obavi posao, da dovuče njeno mrtvo tijelo. Bobi je skočio iz grmlja, glasno režući te ju krenuo zaklati ako je još živa. Bilo je to nešto uobičajeno, radio je to već mnogo puta. Već je raskesio svoje zube želeći je priklati jer je još disala, ali dogodilo se nešto što ga je potpuno promijenilo. Vidio je njene oči, one su plakale. Iz grmlja svega korak dalje virile su dvije male glave. A iz očiju lije i dalje su tekle suze. Znala je da ostavlja svoju djecu.
Bobi je to vidio. I iz njegovog oka potekla je suza. Vidjevši lisicu mrtvu, znao je što je učinio. Njegovo srce je puklo. Jedna lisica je umrla pred njegovim očima, kao i stotine lisica prije nje. Bobi je tek tada vidio koliko je loše to što je činio za svoga gospodara.
'BOBI ŠTO JE!' prodro je glas iza njega. Gospodar je stajo začuđen, ali i strašno ljut. Zavrnuo je lisici vratom i bez ijedne riječi otišao nazad. Bez riječi pohvale, bez tapšanja, bez smiješka... krupnim koracima gospodar je krenuo kući.
No, Bobi je ionako bio pretužan da bi ga udobrovoljilo gospodarevo hvaljenje. U ovom trenutku Bobi je htio biti sam u svojoj boli. Pred očima bile su mu samo lisičine suze i pogled malih lisiča koji su promatrali svoju majku kako umire.
Te večeri gospodarica je napunila Bobijev tanjur. Gospodar je samo uvrijeđeno i ljuto sjedio, duboko razmišljajući. Odjednom je progovorio: 'Morat ću nabaviti novog psa! Ovaj je star i umoran.' Govorio je kao da Bobi nije bio u sobi. Godinama mu je pričao, tepao, povjeravao se, a sada govori kao da Bobija nema.
Ali Bobi je znao što gospodar govori. Bobi je razumio svaku njegovu riječ. 'Obavit ću to poslije večere,' rekao je smireno. Bobijevo srce je puklo. Čovjek kojemu je posvetio život, čovjek kojega je smatrao prijateljem, čovjek čije je tapšanje i dobacivanje toliko volio - sada ga je izdao. I misli ga zamijeniti kao stare istrošene hlače novima.
Shvatio je da je to sve bila velika laž i da prijateljstvo nikada nije ni postojalo. Nikada nije bilo obostrano. Postojao je gospodar i pas - njegov slijepo odani sluga.
Kad je večera završila, gospodar je nastavio s obećanjem. Skinuo je mirno pušku sa zida i uzeo jedno punjenje. Sudbina stotina životinja čekala je sada i Bobija.
Gospodarica ga je još jednom pogledala, vjerojatno da ne zaboravi kako je izgledao, makar je njoj jedino bilo bitno da ne prlja kuću i ostavlja dlake. Ona će biti zadovoljna novim štenetom.
Gospodar je otvorio vrata i tiho rekao: 'Idemo Bobi.' Izrekavši to kao da mu je žao...
Bobi je ustao. Pognute glave i drhtećih nogu, izašao je iz kuće. Odjednom je osjetio hladnoću noći, kojih je na stotine proveo čuvajući i pazeći kuću koja će mu sada postati grobnicom.
Na kraju dvorišta bila je jedna rupa. Gospodar je polako krenuo prema njoj, a Bobi ga je još uvijek slijepo slijedio. 'Dobro je da je nisam zatrpao, sad će mi dobro doći,' pomislio je. Bacio je kost u rupu kako bi Bobi skočio u nju. Bobi je znao. Ušao je u rupu. Jedva je čekao kraj. Izdaja ga je slomila. Slomio ga je pogled lisice i suze malih lisiča. Slomio ga je pogled gazdarice za koju je on bio samo stvar. Stvar koja se može zamijeniti. Ali izdaja najboljeg prijatelja skrhala ga je. Htio je umrijeti, htio se riješiti patnje.
Spustio je glavu na noge i nježno zatreptao. Vjerojatno je još u njegovom srcu postojala trunka nade da će gospodar spustiti pušku i predomisliti se. Mirnu noć prekinuo je pucanj, počeo je lavež pasa. Iz svih dvorišta čulo se uznemirujuće lajanje, kao da su se psi opraštali od Bobija.
No, jedno dvorište bilo je mirno. Tiho. Samo u jednom kutu dvorišta bila je nabacana svježa zemlja. Čak nije bilo nikakvog obilježja da tu netko počiva. Samo zemlja koju će prekriti trava...
Već sljedeće jutro, u dvorištu se čuo smijeh. Svi su bili sretni zbog 'novog člana obitelji', zbog novog oštrog lovca. Gospodar je nabavio novog psa, svojeg novog najboljeg prijatelja i slijepo odanog slugu.
A u kutu dvorišta niknuo je cvijet. Prekrasan divlji cvijet. Cvijet koji svojom ljepotom otkriva svoju dobrotu. Bobi ipak nije bio bezdušni sluga okrutnoga gospodara. Iako je umro za njega, više nije za njega ubijao. U cijelom dvorištu bijaše to najljepši cvijet...
Bobi, Domagoj Pintarić