Zakon o lovstvu 2017.

| More

Udruga Prijatelji životinja sudjeluje svojim prijedlozima u savjetovanju sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu Prijedloga Zakona o lovstvu, koje traje do 23. srpnja 2017.

Poziva sve da se uključe u javnu raspravu i podrže svojim komentarima i lajkovima” sljedeća dva prijedloga:

Zabrana ubijanja pasa i mačaka u lovištima

Članak 46. Nacrta Prijedloga Zakona o lovstvu glasi:

(1) Pastirski psi smiju biti u lovištu samo uz stado.
(2) Pse i mačke njihovi vlasnici, a pastiri pastirske pse, ne smiju puštati da se kreću lovištem bez nadzora na udaljenosti većoj od 300 m od nastambe vlasnika, odnosno od stada.

Predlažemo da se u članku 46. doda stavak 3. i da glasi:

(3) Psi i mačke zatečeni na području lovišta smatraju se napuštenim ili izgubljenim životinjama i nalaznici su ih dužni zbrinuti sukladno odredbama Zakona o zaštiti životinja.

Obrazloženje:

Podržavamo članak 46. Nacrta Prijedloga Zakona o lovstvu i pohvaljujemo što je izbačena izrazito nepopularna i nehumana odredba o mogućnosti da lovci „uklanjaju” pse i mačke u lovištima, što su oni u praksi tumačili i provodili kao ubijanje pasa i mačaka. Ta zastarjela odredba uvrštena je u Zakon o lovstvu prije nego što je napisan Zakon o zaštiti životinja 2006. godine, koji je jasno propisao postupanje s napuštenim i izgubljenim životinjama. Također, Kazneni zakon od 2013. godine uvodi odredbu o mučenju i ubijanju životinja kao kaznenom djelu, s propisanom zatvorskom kaznom. Krajnje je vrijeme da se Zakon o lovstvu uskladi sa spomenutim zakonima i da pritom za lovce vrijede jednake zakonske odredbe u postupanju prema psima i mačkama kao i za sve ostale.

Ako se smatra potrebnim dopuniti članak 46., radi boljeg razumijevanja i provedbe Zakona, tada predlažemo dodavanje stavka 3. kako smo formulirali.

Vjerujemo da se svi slažu da je pri donošenju novog Zakona o lovstvu cilj poboljšati ga, a ne produbljivati pravne praznine i proširivati područje samovolje. Stoga su prijedlozi pojedinih lovaca da se ovim zakonom pse i mačke smatra „napuštenim štetočinama u lovištu” i da se lovcima omogući odstrijeljivanje pasa i mačaka u lovištu krajnje nehumani, primitivni i etički neprihvatljivi u državi koja ima jasno propisano zbrinjavanje napuštenih i izgubljenih životinja te donosi, uz sveopću podršku, i zabranu ubijanja napuštenih životinja u skloništima. Također su i protuzakoniti jer Zakon o zaštiti životinja i Kazneni zakon sankcioniraju ubijanje pasa i mačaka novčanom i zatvorskom kaznom. Tako je nedavno prvi put u Hrvatskoj lovac osuđen zbog pucanja u psa, i to temeljem Kaznenog zakona.

Sigurno ni sami lovci ne žele biti ubojice pasa, no kada je u Zakonu dvosmislena odredba ili ako se njime dopusti ubijanje pasa i mačaka, tada se svi lovci smatraju ubojicama pasa, što nije pravedno ni prema lovcima koji nikada ne bi zapucali u psa ili mačku.

Nesporno je da psi i mačke jednako osjećaju bol i patnju neovisno nalaze li se u lovištu ili na ulici te ih zakoni moraju tako i tretirati. Ako je ubijanje pasa ili mačke zabranjeno običnom građaninu, tada treba biti zabranjeno i lovcima.

U saborskoj proceduri upravo je Prijedlog Zakona o zaštiti životinja u kojem se ističe da „Napuštene i izgubljene životinje, a osobito psi izazivaju veliku zainteresiranost javnosti i organizacija za prava i dobrobit životinja što iziskuje značajan angažman državnih tijela, osobito veterinarske inspekcije te jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave u rješavanju navedene problematike koja nastaje kao rezultat nedovoljne educiranosti i svijesti vlasnika pasa o odgovornom posjedovanju životinja, a zbrinjavanje napuštenih i izgubljenih životinja iziskuje i značajna financijska sredstva koja izdvajaju jedinice lokalne samouprave.”

Psi i mačke koji se, uvijek isključivo zbog neodgovornosti vlasnika i nemara lokalne zajednice, zateknu u lovištu su ili napuštene ili izgubljene životinje, nečiji sadašnji ili bivši kućni ljubimci. Kao takve, zaštićene su Zakonom o zaštiti životinja i lovci koji zateknu u lovištu psa ili mačku dužni su postupati kao bilo koji nalaznik napuštene ili izgubljene životinje. To znači da, sukladno Zakonu o zaštiti životinja, o nalasku životinje trebaju obavijestiti sklonište, osim ako životinju prije toga ne vrate vlasniku. Na taj način, psa ili mačku koji nisu u pratnji vlasnika mogu maknuti iz lovišta humanim metodama koje ne uključuju ubijanje.

Zakon o lovstvu uređuje gospodarenje lovištem i divljači, no ne štiti izgubljene i napuštene pse i mačke, nečije kućne ljubimce, koji se tamo zateknu. No napušteni ili izgubljeni psi u lovištu jednaki su psima u skloništima koji više neće biti usmrćivani nakon 60. dana boravka u skloništu. Psi i mačke koje se zateknu u lovištu nisu divlje životinje koje su se rodile u šumi i koje teroriziraju ostale životinje u šumi svojim predatorskim nagonima, kao što to pretjerano, bez ikakva pokrića, i dramatično pokušavaju predstaviti pojedini lovci. Činjenica je, a praksa to potvrđuje, da najveću štetu u lovištima čine upravo pojedini lovci i krivolovci.

Srećom, u Hrvatskoj nemamo čopore podivljalih pasa lutalica koji predstavljaju ugrozu za ljude i ostale životinje. Sama riječ „lutalica” je izmišljen termin jer su svaki pas i mačka u lovištu ili napušteni ili izgubljeni. Životinje nisu krive što su žrtve neodgovornih vlasnika koji su ih napustili ili se ne brinu za njih adekvatno i sukladno zakonskim propisima. Nehumano je i nedopustivo dodatno ih kažnjavati zakonskom odredbom koja bi dopuštala lovcima da ih odstrjeljuju.

Nadalje, osim što su nesukladni civilizacijskim dosezima 21. stoljeća, prijedlozi pojedinih lovaca da se ovim zakonom dopusti lovcima selektivno ubijanje pasa i mačaka, odnosno „odstrijel neoznačenih pasa i mačaka lutalica” ostavili bi golem prostor za subjektivnu interpretaciju svakom pojedinačnom lovcu, što je nedopustivo. Takvim zakonskim rješenjem stvorila bi se velika pravna nesigurnost jer je tumačenje, odnosno procjena koji su pas i mačka označeni ili ne prepušteno pojedincima. Osim toga, lovac ne može znati je li pas ili mačka označen mikročipom (što ujedno znači da ima poznatog vlasnika), ako ne odvede životinju najbližem veterinaru koji može očitati čip. Hoće li onda u praksi, ako lovac i veterinar utvrde da pas ili mačka nisu mikročipirani, odmah u veterinarskoj ambulanti odstrijeliti životinju? Ili je u takvoj situaciji humanije i sukladno Zakonu o zaštiti životinja životinju zbrinuti u najbliže sklonište? Sigurno je da ne bi bili rijetki ni slučajevi da lovci zloupotrebljavaju odredbu o mogućnosti odstrjela pasa i mačaka za rješavanje privatnih susjedskih razmirica ili iz drugih razloga, svjesni da ih za to neće stići nikakva sankcija. Nažalost, postoji cijeli niz groznih slučajeva u svim dijelovima Hrvatske, kada su skrbnici izgubili svoje pse koje su pojedini lovci ubili čak i kada su bili pod nadzorom skrbnika i nisu nikoga ugrožavali.

Odstrijel pasa i mačaka ne samo da je protuzakonit nego i ugrožava sigurnost i živote ljudi i životinja. Samovolja pojedinih lovaca i nekontrolirano ubijanje pasa i mačaka i u lovištima i izvan njih od strane lovaca već dugo godina predmet su velike kritike i zgražanja građana zbog brojnih slučajeva u kojima su lovci pucali u pse dok se skrbnik nalazio samo nekoliko metara od njega, tijekom šetnje kroz šumu, ili kada su u pse pucali dok su se oni još uvijek nalazili na zemljištu svojega skrbnika (a ponekad čak i u prisutnosti djece). Česti su slučajevi ranjavanja životinja od strane lovaca, koje satima umiru u mukama, bez pružene veterinarske pomoći i zbrinjavanja. Vrlo lako može doći do tragedije jer lovci pucaju po psima u čijoj se neposrednoj blizini igraju djeca, teško uočljiva zbog grmlja i visoke trave, a pucaju i u blizini skrbnika pasa koji svoje pse istrčavaju i imaju pod nadzorom. Ubijanjem psa ili mačke u lovištu ne rješava se problem jer životinja nije kriva za svoje stanje, već je za nju odgovoran skrbnik kojega treba kazniti.

Također, valja napomenuti da mnoge mačke nemaju vlasnika, već žive kao slobodnoživuće mačke za koje su u gradovima organizirana hranilišta te ih građani ili udruge redovito kastriraju i hrane. Na isti način, mačka koja se zatekne u šumi koja je lovište ili ima u blizini vlasnika ili je samoživuća mačka koja traži hranu slijedeći prirodni nagon za preživljavanjem. Usmrćivanjem tih mačaka lovci pritom narušavaju i ekosustav određena područja. Njihova je dužnost, kao i svakoga građana, pomoći mačkama ako ih zateknu u lovištu upućivanjem na sklonište za životinje ili udruge koji će ih kastrirati i time ograničiti njihovo daljnje razmnožavanje. Ponavljamo da je, prema Zakonu o zaštiti životinja, svaka lokalna zajednica dužna zbrinuti napuštene ili izgubljene pse i mačke, bez ubijanja, a lovac koji zatekne psa ili mačku treba postupiti prema njima jednako kao i svaki drugi građanin.

Zakonodavstva određenih zemalja Europske unije pitanja pasa i mačaka u lovištu ne reguliraju ni približno tako rigorozno kao još uvijek aktualni hrvatski Zakon o lovstvu. Poljski Zakon o lovu uopće ne sadržava odredbe o mogućnosti uklanjanja pasa ili mačaka koji se zateknu u lovištu.

Slovenski „Zakon o divjadi in lovstvu“(2004.) u članku 35. navodi da pse nije dozvoljeno bez nadzora puštati u prirodu, a vlasnik je odgovoran za štetu koju njegova životinja učini na divljači. Istovremeno slovenski Zakon o zaštiti životinja (Zakon o zaščiti živali) zabranjuje odstrjel, zastrašivanje i lov životinja, kako u naseljenim područjima tako i u prirodi. Iz navedenoga je jasno da „uklanjanje“ pasa iz lovišta njihovim ubijanjem nije dopušteno; štoviše, izričito je zabranjeno, a problem štete koju psi mogu nanijeti lovcima ili divljači riješen je kroz sustav imovinskopravne odgovornosti za štetu vlasnika pasa. Dakle, slovenski zakon predvidio je da će vlasnici snositi odgovornost za štetu koju bi njihovi ljubimci počinili na divljači, a istodobno ne ostavlja mogućnost odstrela tih životinja.

Na isti način, ovaj Nacrt Prijedloga Zakona o lovstvu regulira eventualnu štetu na divljači propisujući da za nju „odgovara počinitelj tih radnji odnosno vlasnik stvari ili životinje bez obzira na krivnju (objektivna odgovornosti), te se ta šteta nadoknađuje lovoovlašteniku, prema Odštetnom cjeniku” (članak 71. stavak 3.). Kroz sustav stroge objektivne odgovornosti vlasnicima će se tako nametnuti obaveza da i dalje kontroliraju kretanje svojih ljubimaca jer će u suprotnom odgovarati za štetu koju počine, lovoovlaštenicima će se olakšati ostvarivanje zahtjeva za naknadom štete, a životi pasa i mačaka bit će zakonodavno zaštićeni od samovolje lovoovlaštenika.

Time će Hrvatska, poput većine zemalja Europske unije, rješavati pitanje prisutnosti pasa i mačaka u lovištu iz potpuno druge perspektive tretirajući ih kao živa bića koja, budući da nisu kriva za situacije u kojima se nalaze, ne mogu za njih niti odgovarati svojim životom. Važno je da država bude ta koja će sankcionirati nepoštovanje tih pravila putem naplate novčanih kazni vlasnicima ili lokalnim zajednicama, ovisno je li životinja mikročipirana ili nije.

Smatramo da treba slijediti pozitivan primjer iz slovenskog zakonodavstva i zaštititi dosegnuti stupanj pravne i faktične zaštite životinja te ne raditi iznimke koje ga narušavaju, pogotovo jer za to ne postoji potreba ni opravdan razlog u suvremenom svijetu. Zastarjelu odredbu Zakona o lovstvu treba ostaviti u prošlosti te se okrenuti novim metodama zbrinjavanja napuštenih životinja i reguliranja njihove zaštite na cijelom području Republike Hrvatske, a ne samo izvan granica lovnih područja.

Stoga podržavamo trenutačni prijedlog članka 46. i smatramo nužnim da ostane, a eventualno ga se može nadopuniti na način kako smo predložili.

Zabrana lova lukom i strijelom

Podržavamo i pohvaljujemo članak 58. stavak 1. točku 8. Nacrta Prijedloga Zakona o lovstvu, koji glasi:

(1) Zabranjeno je loviti divljač:
8. lukom i strijelom, samostrijelom, zračnim oružjem i svim vrstama hladnog oružja

Obrazloženje:

Prethodni Nacrt prijedloga Zakona o lovstvu iz 2015. godine predlagao je mogućnost lova lukom i strijelom, što je s pravom izazvalo veliko zgražanje javnosti koja se snažno protivi bilo kakvom proširenju mogućnosti ubijanja životinja u lovu. Lov lukom i strijelom s razlogom je oduvijek zabranjen u Hrvatskoj i tako treba i ostati. Stoga ovaj Nacrt Prijedloga Zakona o lovstvu ispravno zabranjuje lov lukom i strijelom kao etički nazadne prakse koja uzrokuje velik broj ranjenih i osakaćenih životinja.

Zakonodavstva zemalja EU-a, među koje se ubraja i Hrvatska, štite životinje uvažavajući znanstveno utemeljene spoznaje o njihovoj sposobnosti da, kao i ljudi, pri nanošenju fizičke i psihičke boli osjete bol, patnju i druge osjećaje. Stoga je posao zakonodavaca da ne unazađuju postojeću zaštitu životinja dopuštanjem anakronične prakse lova lukom i strijelom. Zbog opravdanih razloga, i države kao što su Njemačka, Irska, Norveška, Litva i Ujedinjeno Kraljevstvo zabranjuju lov lukom i strijelom.

Naime, u lovu lukom i strijelom broj pogodaka koji usmrte životinju iznimno je mali, a najčešće dovodi do ranjavanja, sakaćenja i sporog umiranja u agoniji, što može, nakon ranjavanja životinje, trajati danima i tjednima. Također, korištenje luka i strijele kao metode kontrole naseljenosti populacije divljači nije učinkovito, zbog čega takva vrsta lova služi isključivo sadističkoj rekreaciji pojedinaca, a to nije razlog da se ova okrutna praksa dopusti zakonom.

Brojna istraživanja o ovoj vrsti lova ukazuju na mnoge razloge zašto bi trebao ostati zabranjen. Izvještaj o lovu lukom i strijelom Linde Hatfield, izvršne direktorice organizacije HOWL, s iskustvom rada u Rehabilitacijskom centru za divlje životinje Sveučilišta Minnesota na temama lova i upravljanja jelenima, ujedinjuje 24 istraživanja o lovu lukom i strijelom u SAD-u. Činjenice jasno pokazuju da je lov lukom i strijelom nehuman, nema opravdanja i služi iskazivanju razmetljivosti lovaca te su neizbježna ranjavanja i sakaćenja.. Mogućnost da životinja u koju je zabodena strijela brzo umre iznimno je mala jer ne postoji siguran način za trenutačno ubijanje životinje strijelom. Strijela je poznata po svojoj neučinkovitosti i po sposobnosti da obogalji, rani, uzrokuje bol i produlji patnju životinja.

Ranjavanje strijelom problem je koji najviše poriču i relativiziraju lovci lukom i strijelom i onaj koji najviše ignoriraju istraživači divljine. Naime, brojna istraživanja pokazala su da na svaku životinju koja umre nakon ranjavanja lukom i strijelom najmanje jedna ili više njih pogođena je strijelom, ranjena i ne može se oporaviti te takve životinje ostaju u šumi i umiru sporo i bolno. Konzervativne procjene istraživanja pokazuju da je prosječna stopa ranjavanja životinja u lovu lukom i strijelom 54 %, gdje je prosječan broj pogodaka po ubijenoj životinji 14. U samome lovu lovac mora biti unutar 25 – 30 metara od životinje, povući i pustiti strijelu, a da pritom ostane neprimijećen, i mora pogoditi vitalne dijelove životinje.

Strijela mora presjeći glavne krvne žile, torakalne organe ili neurološko središte kako bi uzrokovala brzu smrt. U većini uvjeta za lov općenito je teško ispucati strijelu s oštrim vrhom u vitalno područje. Gotovo sve životinje pogođene u području trbuha sporo umiru od upale potrbušnice. Ako postoji relativno niska izlazna rana na prsima, uglavnom nastaje unutarnje krvarenje, što rezultira slabim tragom krvi. Životinja bježi i umire danima ili čak tjednima polaganom smrću u šumi. Sami lovci takve činjenice poriču tvrdnjama koje su protivne zdravom razumu i znanstvenim spoznajama – navode da kod ubijanja lukom i strijelom „divljač osjeti bol približnu boli koju mi osjećamo kada se porežemo kod brijanja. Razlog je mali broj živaca u plućima i žilama kroz koje prolazi strijela kao i efekt nečujnosti strijele.”

Činjenica je da se životinje koje su najteže ozlijeđene strijelom ne oporave od ozljeda nego redovito dobiju upalu potrbušnice ili sepsu. 20 do 30 % životinja pogođenih strijelom umre od krvarenja, 10 % rana zacijeli, dok 60 – 65 % životinja umre od infekcija, i to danima ili tjednima nakon pogotka. Iako je broj izravnih pogodaka koji rezultiraju smrću životinje jako malen, procjenjuje se da je vrijeme proteklo između prvog ranjavanja životinje i njezine smrti jako dugo, čak i pri pogocima u vitalna područja (srce ili pluća).

Lov lukom i strijelom zahtjevna je i složena vrsta lova koja zahtijeva od lovca veliku vještinu i iskustvo. Mnogi lovci su početnici bez iskustva i znanja u vrebanju, gađanju i praćenju pogođene životinje. Različita istraživanja dokumentirala su da iskusni lovci lukom i strijelom rane više životinja od početnika jer imaju više ispucaja i više prilike za ranjavanje, dok početnici obično promaše životinju. Osim toga, mogućnost za netočne pogotke je golema. Čak i najvještiji od njih moraju priznati da je iznimno teško pogoditi životinju izravno u srce.

Poteškoća u preciznom gađanju strijelama djelomično objašnjava često ranjavanje i sakaćenje. Za razliku od metaka koji lete više linearno, strijele se vrte. Strijelac mora procijeniti udaljenost od mete i namjestiti strijelu. Životinje obično skoče kada čuju oslobađanje strelice – refleksno se premjeste na neku udaljenost prije nego što strijela doleti do njih, što znači da mogu djelomično izbjeći strijelu i biti ranjene. Ne postoji siguran način da se životinju odmah ubije lukom i strijelom.

Također, uvođenjem lova lukom i strijelom u Hrvatsku bi se uvelo novo, iznimno opasno oružje za sigurnost ljudi, zbog svoje nečujnosti. Takvo tiho oružje velika je opasnost i za lovce, koji ionako često stradavaju od svojih kolega, kao i za građane kojima, dok šeću prirodom, u glavu može doletjeti strijela, a nisu upoznati da taj čas traje lov jer ne čuju pucnjeve. To novo oružje trebalo bi registrirati i mijenjati golem broj zakona, pravilnika i ostalih propisa, što bi preopteretilo ionako već preopterećenu državnu birokraciju i zahtijevalo značajne novčane troškove.

Zabrana lova lukom i strijelom važna je i zbog zaštite divljači od inozemnih lovaca, koji su u svojim državama poubijali sve što se moglo. I sami promotori ove vrste lova na svojim internetskim stranicama sažimaju apsurd lova: „U današnjem vremenu, gdje čovjeku – lovcu nije više potrebno loviti divljač za potrebe prehranjivanja je teško postaviti moralne i etičke razloge, koji tjeraju čovjeka u ulogu lovca, na lovačku aktivnost, gdje u svojoj krajnjoj fazi uključuje upletenost u smrt divljih životinja.”

Gospodarski interes Republike Hrvatske treba tražiti u održivom, etički i ekološki prihvatljivom cjelogodišnjem turizmu koji ne samo da ima potencijal dovesti u Hrvatsku veći broj turista tijekom cijele godine nego i otvara mogućnosti većem broju privatnih poduzetnika i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Razvijanje lovnoturističke ponude koja pogoduje tek malom broju (vikend) turista (pretežito iz Italije) u sezoni lova, izravno onemogućava korištenje površina „lovišta” za bilo kakve druge neinvazivne oblike turističke ponude te bi sigurno izazvalo kontraefekt u turista kojima je Hrvatska idealna destinacija upravo zbog velikih mogućnosti koje (osim Jadranske obale) nude prirodne raznolikosti Hrvatske izvan sezone ljetnog turizma (planinarenje, biciklizam, sve popularniji antistresni/Spa programi u prirodi, ekoturizam povezan s proizvodnjom organske hrane itd.). Uvođenje lova lukom i strijelom samo bi se negativno odrazilo na turistički imidž Hrvatske. Dovoljna je samo jedna fotografija srne probodene strijelom u Hrvatskoj i to može nanijeti golemu štetu turizmu i ugledu Hrvatske.

To što Hrvatska ima zabranu ove vrste lova do sada itekako je opravdano i tako treba ostati. Stoga pohvaljujemo Ministarstvo poljoprivrede što je uvažilo većinsko mišljenje javnosti i što u Zakonu u lovstvu ostaje zabrana lova lukom i strijelom.

Objavljeno: 13. srpnja 2017.

Vezane teme

Izvor: photobucket.com-pas pogođen strijelom [ 50.72 Kb ]Lovac [ 343.17 Kb ]Izvor: piximus.net-jelen pogođen strijelom [ 59.87 Kb ]

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting