Zakon o lovstvu 2017.

| More

Udruga Prijatelji životinja sudjelovala je svojim prijedlozima u savjetovanju sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu Prijedloga Zakona o lovstvu, koje je trajalo do 23. srpnja 2017.

Pozvala je sve da se uključe u javnu raspravu i podrže svojim komentarima i lajkovima” sljedeća dva prijedloga:

Zabrana ubijanja pasa i mačaka u lovištima

Članak 46. Nacrta Prijedloga Zakona o lovstvu glasi:

(1) Pastirski psi smiju biti u lovištu samo uz stado.
(2) Pse i mačke njihovi vlasnici, a pastiri pastirske pse, ne smiju puštati da se kreću lovištem bez nadzora na udaljenosti većoj od 300 m od nastambe vlasnika, odnosno od stada.

Predlažemo da se u članku 46. doda stavak 3. i da glasi:

(3) Psi i mačke zatečeni na području lovišta smatraju se napuštenim ili izgubljenim životinjama i nalaznici su ih dužni zbrinuti sukladno odredbama Zakona o zaštiti životinja.

Obrazloženje:

Podržavamo članak 46. Nacrta Prijedloga Zakona o lovstvu i pohvaljujemo što je izbačena izrazito nepopularna i nehumana odredba o mogućnosti da lovci „uklanjaju” pse i mačke u lovištima, što su oni u praksi tumačili i provodili kao ubijanje pasa i mačaka. Ta zastarjela odredba uvrštena je u Zakon o lovstvu prije nego što je napisan Zakon o zaštiti životinja 2006. godine, koji je jasno propisao postupanje s napuštenim i izgubljenim životinjama. Također, Kazneni zakon od 2013. godine uvodi odredbu o mučenju i ubijanju životinja kao kaznenom djelu, s propisanom zatvorskom kaznom. Krajnje je vrijeme da se Zakon o lovstvu uskladi sa spomenutim zakonima i da pritom za lovce vrijede jednake zakonske odredbe u postupanju prema psima i mačkama kao i za sve ostale.

Ako se smatra potrebnim dopuniti članak 46., radi boljeg razumijevanja i provedbe Zakona, tada predlažemo dodavanje stavka 3. kako smo formulirali.

Vjerujemo da se svi slažu da je pri donošenju novog Zakona o lovstvu cilj poboljšati ga, a ne produbljivati pravne praznine i proširivati područje samovolje. Stoga su prijedlozi pojedinih lovaca da se ovim zakonom pse i mačke smatra „napuštenim štetočinama u lovištu” i da se lovcima omogući odstrijeljivanje pasa i mačaka u lovištu krajnje nehumani, primitivni i etički neprihvatljivi u državi koja ima jasno propisano zbrinjavanje napuštenih i izgubljenih životinja te donosi, uz sveopću podršku, i zabranu ubijanja napuštenih životinja u skloništima. Također su i protuzakoniti jer Zakon o zaštiti životinja i Kazneni zakon sankcioniraju ubijanje pasa i mačaka novčanom i zatvorskom kaznom. Tako je nedavno prvi put u Hrvatskoj lovac osuđen zbog pucanja u psa, i to temeljem Kaznenog zakona.

Sigurno ni sami lovci ne žele biti ubojice pasa, no kada je u Zakonu dvosmislena odredba ili ako se njime dopusti ubijanje pasa i mačaka, tada se svi lovci smatraju ubojicama pasa, što nije pravedno ni prema lovcima koji nikada ne bi zapucali u psa ili mačku.

Nesporno je da psi i mačke jednako osjećaju bol i patnju neovisno nalaze li se u lovištu ili na ulici te ih zakoni moraju tako i tretirati. Ako je ubijanje pasa ili mačke zabranjeno običnom građaninu, tada treba biti zabranjeno i lovcima.

U saborskoj proceduri upravo je Prijedlog Zakona o zaštiti životinja u kojem se ističe da „Napuštene i izgubljene životinje, a osobito psi izazivaju veliku zainteresiranost javnosti i organizacija za prava i dobrobit životinja što iziskuje značajan angažman državnih tijela, osobito veterinarske inspekcije te jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave u rješavanju navedene problematike koja nastaje kao rezultat nedovoljne educiranosti i svijesti vlasnika pasa o odgovornom posjedovanju životinja, a zbrinjavanje napuštenih i izgubljenih životinja iziskuje i značajna financijska sredstva koja izdvajaju jedinice lokalne samouprave.”

Psi i mačke koji se, uvijek isključivo zbog neodgovornosti vlasnika i nemara lokalne zajednice, zateknu u lovištu su ili napuštene ili izgubljene životinje, nečiji sadašnji ili bivši kućni ljubimci. Kao takve, zaštićene su Zakonom o zaštiti životinja i lovci koji zateknu u lovištu psa ili mačku dužni su postupati kao bilo koji nalaznik napuštene ili izgubljene životinje. To znači da, sukladno Zakonu o zaštiti životinja, o nalasku životinje trebaju obavijestiti sklonište, osim ako životinju prije toga ne vrate vlasniku. Na taj način, psa ili mačku koji nisu u pratnji vlasnika mogu maknuti iz lovišta humanim metodama koje ne uključuju ubijanje.

Zakon o lovstvu uređuje gospodarenje lovištem i divljači, no ne štiti izgubljene i napuštene pse i mačke, nečije kućne ljubimce, koji se tamo zateknu. No napušteni ili izgubljeni psi u lovištu jednaki su psima u skloništima koji više neće biti usmrćivani nakon 60. dana boravka u skloništu. Psi i mačke koje se zateknu u lovištu nisu divlje životinje koje su se rodile u šumi i koje teroriziraju ostale životinje u šumi svojim predatorskim nagonima, kao što to pretjerano, bez ikakva pokrića, i dramatično pokušavaju predstaviti pojedini lovci. Činjenica je, a praksa to potvrđuje, da najveću štetu u lovištima čine upravo pojedini lovci i krivolovci.

Srećom, u Hrvatskoj nemamo čopore podivljalih pasa lutalica koji predstavljaju ugrozu za ljude i ostale životinje. Sama riječ „lutalica” je izmišljen termin jer su svaki pas i mačka u lovištu ili napušteni ili izgubljeni. Životinje nisu krive što su žrtve neodgovornih vlasnika koji su ih napustili ili se ne brinu za njih adekvatno i sukladno zakonskim propisima. Nehumano je i nedopustivo dodatno ih kažnjavati zakonskom odredbom koja bi dopuštala lovcima da ih odstrjeljuju.

Nadalje, osim što su nesukladni civilizacijskim dosezima 21. stoljeća, prijedlozi pojedinih lovaca da se ovim zakonom dopusti lovcima selektivno ubijanje pasa i mačaka, odnosno „odstrijel neoznačenih pasa i mačaka lutalica” ostavili bi golem prostor za subjektivnu interpretaciju svakom pojedinačnom lovcu, što je nedopustivo. Takvim zakonskim rješenjem stvorila bi se velika pravna nesigurnost jer je tumačenje, odnosno procjena koji su pas i mačka označeni ili ne prepušteno pojedincima. Osim toga, lovac ne može znati je li pas ili mačka označen mikročipom (što ujedno znači da ima poznatog vlasnika), ako ne odvede životinju najbližem veterinaru koji može očitati čip. Hoće li onda u praksi, ako lovac i veterinar utvrde da pas ili mačka nisu mikročipirani, odmah u veterinarskoj ambulanti odstrijeliti životinju? Ili je u takvoj situaciji humanije i sukladno Zakonu o zaštiti životinja životinju zbrinuti u najbliže sklonište? Sigurno je da ne bi bili rijetki ni slučajevi da lovci zloupotrebljavaju odredbu o mogućnosti odstrjela pasa i mačaka za rješavanje privatnih susjedskih razmirica ili iz drugih razloga, svjesni da ih za to neće stići nikakva sankcija. Nažalost, postoji cijeli niz groznih slučajeva u svim dijelovima Hrvatske, kada su skrbnici izgubili svoje pse koje su pojedini lovci ubili čak i kada su bili pod nadzorom skrbnika i nisu nikoga ugrožavali.

Odstrijel pasa i mačaka ne samo da je protuzakonit nego i ugrožava sigurnost i živote ljudi i životinja. Samovolja pojedinih lovaca i nekontrolirano ubijanje pasa i mačaka i u lovištima i izvan njih od strane lovaca već dugo godina predmet su velike kritike i zgražanja građana zbog brojnih slučajeva u kojima su lovci pucali u pse dok se skrbnik nalazio samo nekoliko metara od njega, tijekom šetnje kroz šumu, ili kada su u pse pucali dok su se oni još uvijek nalazili na zemljištu svojega skrbnika (a ponekad čak i u prisutnosti djece). Česti su slučajevi ranjavanja životinja od strane lovaca, koje satima umiru u mukama, bez pružene veterinarske pomoći i zbrinjavanja. Vrlo lako može doći do tragedije jer lovci pucaju po psima u čijoj se neposrednoj blizini igraju djeca, teško uočljiva zbog grmlja i visoke trave, a pucaju i u blizini skrbnika pasa koji svoje pse istrčavaju i imaju pod nadzorom. Ubijanjem psa ili mačke u lovištu ne rješava se problem jer životinja nije kriva za svoje stanje, već je za nju odgovoran skrbnik kojega treba kazniti.

Također, valja napomenuti da mnoge mačke nemaju vlasnika, već žive kao slobodnoživuće mačke za koje su u gradovima organizirana hranilišta te ih građani ili udruge redovito kastriraju i hrane. Na isti način, mačka koja se zatekne u šumi koja je lovište ili ima u blizini vlasnika ili je samoživuća mačka koja traži hranu slijedeći prirodni nagon za preživljavanjem. Usmrćivanjem tih mačaka lovci pritom narušavaju i ekosustav određena područja. Njihova je dužnost, kao i svakoga građana, pomoći mačkama ako ih zateknu u lovištu upućivanjem na sklonište za životinje ili udruge koji će ih kastrirati i time ograničiti njihovo daljnje razmnožavanje. Ponavljamo da je, prema Zakonu o zaštiti životinja, svaka lokalna zajednica dužna zbrinuti napuštene ili izgubljene pse i mačke, bez ubijanja, a lovac koji zatekne psa ili mačku treba postupiti prema njima jednako kao i svaki drugi građanin.

Zakonodavstva određenih zemalja Europske unije pitanja pasa i mačaka u lovištu ne reguliraju ni približno tako rigorozno kao još uvijek aktualni hrvatski Zakon o lovstvu. Poljski Zakon o lovu uopće ne sadržava odredbe o mogućnosti uklanjanja pasa ili mačaka koji se zateknu u lovištu.

Slovenski „Zakon o divjadi in lovstvu“(2004.) u članku 35. navodi da pse nije dozvoljeno bez nadzora puštati u prirodu, a vlasnik je odgovoran za štetu koju njegova životinja učini na divljači. Istovremeno slovenski Zakon o zaštiti životinja (Zakon o zaščiti živali) zabranjuje odstrjel, zastrašivanje i lov životinja, kako u naseljenim područjima tako i u prirodi. Iz navedenoga je jasno da „uklanjanje“ pasa iz lovišta njihovim ubijanjem nije dopušteno; štoviše, izričito je zabranjeno, a problem štete koju psi mogu nanijeti lovcima ili divljači riješen je kroz sustav imovinskopravne odgovornosti za štetu vlasnika pasa. Dakle, slovenski zakon predvidio je da će vlasnici snositi odgovornost za štetu koju bi njihovi ljubimci počinili na divljači, a istodobno ne ostavlja mogućnost odstrela tih životinja.

Na isti način, ovaj Nacrt Prijedloga Zakona o lovstvu regulira eventualnu štetu na divljači propisujući da za nju „odgovara počinitelj tih radnji odnosno vlasnik stvari ili životinje bez obzira na krivnju (objektivna odgovornosti), te se ta šteta nadoknađuje lovoovlašteniku, prema Odštetnom cjeniku” (članak 71. stavak 3.). Kroz sustav stroge objektivne odgovornosti vlasnicima će se tako nametnuti obaveza da i dalje kontroliraju kretanje svojih ljubimaca jer će u suprotnom odgovarati za štetu koju počine, lovoovlaštenicima će se olakšati ostvarivanje zahtjeva za naknadom štete, a životi pasa i mačaka bit će zakonodavno zaštićeni od samovolje lovoovlaštenika.

Time će Hrvatska, poput većine zemalja Europske unije, rješavati pitanje prisutnosti pasa i mačaka u lovištu iz potpuno druge perspektive tretirajući ih kao živa bića koja, budući da nisu kriva za situacije u kojima se nalaze, ne mogu za njih niti odgovarati svojim životom. Važno je da država bude ta koja će sankcionirati nepoštovanje tih pravila putem naplate novčanih kazni vlasnicima ili lokalnim zajednicama, ovisno je li životinja mikročipirana ili nije.

Smatramo da treba slijediti pozitivan primjer iz slovenskog zakonodavstva i zaštititi dosegnuti stupanj pravne i faktične zaštite životinja te ne raditi iznimke koje ga narušavaju, pogotovo jer za to ne postoji potreba ni opravdan razlog u suvremenom svijetu. Zastarjelu odredbu Zakona o lovstvu treba ostaviti u prošlosti te se okrenuti novim metodama zbrinjavanja napuštenih životinja i reguliranja njihove zaštite na cijelom području Republike Hrvatske, a ne samo izvan granica lovnih područja.

Stoga podržavamo trenutačni prijedlog članka 46. i smatramo nužnim da ostane, a eventualno ga se može nadopuniti na način kako smo predložili.

Zabrana lova lukom i strijelom

Podržavamo i pohvaljujemo članak 58. stavak 1. točku 8. Nacrta Prijedloga Zakona o lovstvu, koji glasi:

(1) Zabranjeno je loviti divljač:
8. lukom i strijelom, samostrijelom, zračnim oružjem i svim vrstama hladnog oružja

Obrazloženje:

Prethodni Nacrt prijedloga Zakona o lovstvu iz 2015. godine predlagao je mogućnost lova lukom i strijelom, što je s pravom izazvalo veliko zgražanje javnosti koja se snažno protivi bilo kakvom proširenju mogućnosti ubijanja životinja u lovu. Lov lukom i strijelom s razlogom je oduvijek zabranjen u Hrvatskoj i tako treba i ostati. Stoga ovaj Nacrt Prijedloga Zakona o lovstvu ispravno zabranjuje lov lukom i strijelom kao etički nazadne prakse koja uzrokuje velik broj ranjenih i osakaćenih životinja.

Zakonodavstva zemalja EU-a, među koje se ubraja i Hrvatska, štite životinje uvažavajući znanstveno utemeljene spoznaje o njihovoj sposobnosti da, kao i ljudi, pri nanošenju fizičke i psihičke boli osjete bol, patnju i druge osjećaje. Stoga je posao zakonodavaca da ne unazađuju postojeću zaštitu životinja dopuštanjem anakronične prakse lova lukom i strijelom. Zbog opravdanih razloga, i države kao što su Njemačka, Irska, Norveška, Litva i Ujedinjeno Kraljevstvo zabranjuju lov lukom i strijelom.

Naime, u lovu lukom i strijelom broj pogodaka koji usmrte životinju iznimno je mali, a najčešće dovodi do ranjavanja, sakaćenja i sporog umiranja u agoniji, što može, nakon ranjavanja životinje, trajati danima i tjednima. Također, korištenje luka i strijele kao metode kontrole naseljenosti populacije divljači nije učinkovito, zbog čega takva vrsta lova služi isključivo sadističkoj rekreaciji pojedinaca, a to nije razlog da se ova okrutna praksa dopusti zakonom.

Brojna istraživanja o ovoj vrsti lova ukazuju na mnoge razloge zašto bi trebao ostati zabranjen. Izvještaj o lovu lukom i strijelom Linde Hatfield, izvršne direktorice organizacije HOWL, s iskustvom rada u Rehabilitacijskom centru za divlje životinje Sveučilišta Minnesota na temama lova i upravljanja jelenima, ujedinjuje 24 istraživanja o lovu lukom i strijelom u SAD-u. Činjenice jasno pokazuju da je lov lukom i strijelom nehuman, nema opravdanja i služi iskazivanju razmetljivosti lovaca te su neizbježna ranjavanja i sakaćenja.. Mogućnost da životinja u koju je zabodena strijela brzo umre iznimno je mala jer ne postoji siguran način za trenutačno ubijanje životinje strijelom. Strijela je poznata po svojoj neučinkovitosti i po sposobnosti da obogalji, rani, uzrokuje bol i produlji patnju životinja.

Ranjavanje strijelom problem je koji najviše poriču i relativiziraju lovci lukom i strijelom i onaj koji najviše ignoriraju istraživači divljine. Naime, brojna istraživanja pokazala su da na svaku životinju koja umre nakon ranjavanja lukom i strijelom najmanje jedna ili više njih pogođena je strijelom, ranjena i ne može se oporaviti te takve životinje ostaju u šumi i umiru sporo i bolno. Konzervativne procjene istraživanja pokazuju da je prosječna stopa ranjavanja životinja u lovu lukom i strijelom 54 %, gdje je prosječan broj pogodaka po ubijenoj životinji 14. U samome lovu lovac mora biti unutar 25 – 30 metara od životinje, povući i pustiti strijelu, a da pritom ostane neprimijećen, i mora pogoditi vitalne dijelove životinje.

Strijela mora presjeći glavne krvne žile, torakalne organe ili neurološko središte kako bi uzrokovala brzu smrt. U većini uvjeta za lov općenito je teško ispucati strijelu s oštrim vrhom u vitalno područje. Gotovo sve životinje pogođene u području trbuha sporo umiru od upale potrbušnice. Ako postoji relativno niska izlazna rana na prsima, uglavnom nastaje unutarnje krvarenje, što rezultira slabim tragom krvi. Životinja bježi i umire danima ili čak tjednima polaganom smrću u šumi. Sami lovci takve činjenice poriču tvrdnjama koje su protivne zdravom razumu i znanstvenim spoznajama – navode da kod ubijanja lukom i strijelom „divljač osjeti bol približnu boli koju mi osjećamo kada se porežemo kod brijanja. Razlog je mali broj živaca u plućima i žilama kroz koje prolazi strijela kao i efekt nečujnosti strijele.”

Činjenica je da se životinje koje su najteže ozlijeđene strijelom ne oporave od ozljeda nego redovito dobiju upalu potrbušnice ili sepsu. 20 do 30 % životinja pogođenih strijelom umre od krvarenja, 10 % rana zacijeli, dok 60 – 65 % životinja umre od infekcija, i to danima ili tjednima nakon pogotka. Iako je broj izravnih pogodaka koji rezultiraju smrću životinje jako malen, procjenjuje se da je vrijeme proteklo između prvog ranjavanja životinje i njezine smrti jako dugo, čak i pri pogocima u vitalna područja (srce ili pluća).

Lov lukom i strijelom zahtjevna je i složena vrsta lova koja zahtijeva od lovca veliku vještinu i iskustvo. Mnogi lovci su početnici bez iskustva i znanja u vrebanju, gađanju i praćenju pogođene životinje. Različita istraživanja dokumentirala su da iskusni lovci lukom i strijelom rane više životinja od početnika jer imaju više ispucaja i više prilike za ranjavanje, dok početnici obično promaše životinju. Osim toga, mogućnost za netočne pogotke je golema. Čak i najvještiji od njih moraju priznati da je iznimno teško pogoditi životinju izravno u srce.

Poteškoća u preciznom gađanju strijelama djelomično objašnjava često ranjavanje i sakaćenje. Za razliku od metaka koji lete više linearno, strijele se vrte. Strijelac mora procijeniti udaljenost od mete i namjestiti strijelu. Životinje obično skoče kada čuju oslobađanje strelice – refleksno se premjeste na neku udaljenost prije nego što strijela doleti do njih, što znači da mogu djelomično izbjeći strijelu i biti ranjene. Ne postoji siguran način da se životinju odmah ubije lukom i strijelom.

Također, uvođenjem lova lukom i strijelom u Hrvatsku bi se uvelo novo, iznimno opasno oružje za sigurnost ljudi, zbog svoje nečujnosti. Takvo tiho oružje velika je opasnost i za lovce, koji ionako često stradavaju od svojih kolega, kao i za građane kojima, dok šeću prirodom, u glavu može doletjeti strijela, a nisu upoznati da taj čas traje lov jer ne čuju pucnjeve. To novo oružje trebalo bi registrirati i mijenjati golem broj zakona, pravilnika i ostalih propisa, što bi preopteretilo ionako već preopterećenu državnu birokraciju i zahtijevalo značajne novčane troškove.

Zabrana lova lukom i strijelom važna je i zbog zaštite divljači od inozemnih lovaca, koji su u svojim državama poubijali sve što se moglo. I sami promotori ove vrste lova na svojim internetskim stranicama sažimaju apsurd lova: „U današnjem vremenu, gdje čovjeku – lovcu nije više potrebno loviti divljač za potrebe prehranjivanja je teško postaviti moralne i etičke razloge, koji tjeraju čovjeka u ulogu lovca, na lovačku aktivnost, gdje u svojoj krajnjoj fazi uključuje upletenost u smrt divljih životinja.”

Gospodarski interes Republike Hrvatske treba tražiti u održivom, etički i ekološki prihvatljivom cjelogodišnjem turizmu koji ne samo da ima potencijal dovesti u Hrvatsku veći broj turista tijekom cijele godine nego i otvara mogućnosti većem broju privatnih poduzetnika i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Razvijanje lovnoturističke ponude koja pogoduje tek malom broju (vikend) turista (pretežito iz Italije) u sezoni lova, izravno onemogućava korištenje površina „lovišta” za bilo kakve druge neinvazivne oblike turističke ponude te bi sigurno izazvalo kontraefekt u turista kojima je Hrvatska idealna destinacija upravo zbog velikih mogućnosti koje (osim Jadranske obale) nude prirodne raznolikosti Hrvatske izvan sezone ljetnog turizma (planinarenje, biciklizam, sve popularniji antistresni/Spa programi u prirodi, ekoturizam povezan s proizvodnjom organske hrane itd.). Uvođenje lova lukom i strijelom samo bi se negativno odrazilo na turistički imidž Hrvatske. Dovoljna je samo jedna fotografija srne probodene strijelom u Hrvatskoj i to može nanijeti golemu štetu turizmu i ugledu Hrvatske.

To što Hrvatska ima zabranu ove vrste lova do sada itekako je opravdano i tako treba ostati. Stoga pohvaljujemo Ministarstvo poljoprivrede što je uvažilo većinsko mišljenje javnosti i što u Zakonu u lovstvu ostaje zabrana lova lukom i strijelom.

Udruga je ostavila svoje komentare i na sljedeće odredbe Nacrta Prijedloga Zakona o lovstvu:

Funkcije lova

Smatramo da u članku 1. stavku 2. treba izbaciti nekoliko funkcija koje nisu adekvatne za opis poslova u gospodarenju lovištem i divljači te da je jedina funkcija koju lov ima rekreativna funkcija. Lov kao rekreacija etički je neopravdan i nespojiv s civilizacijskim vrijednostima 21. stoljeća, zbog čega bi trebao biti u potpunosti zabranjen.

Povezivati lov s turističkom funkcijom zbog uskog kruga inozemnih lovaca koji su zainteresirani ubijati životinje u Hrvatskoj, nije ni humano ni opravdano. Za većinu turista (a toj većini treba ponuditi adekvatne turističke sadržaje), lov je masakr te barbarski i okrutan način „zabave”, nespojiv s dosegnutim stupnjem zaštite životinja. Poruka nasilja i ubijanja predstavlja sramotu za hrvatski turizam, kao i etičke vrijednosti 21. stoljeća. Hrvatska privlači turiste bogatstvom biološke raznolikosti i nedirnutom prirodom, a ne prolijevanjem krvi nedužnih životinja. Na Zapadu je sve raširenija pojava ekoturizma, odnosno „lova” na životinje fotoaparatima, a ne puškama. U ekoturizmu nalaze se veliki potencijali - nova radna mjesta, velik priljev novca od stranih i domaćih turista, ali i upoznavanje s prirodom. Zaštita okoliša i približavanje životinjama koje više neće visjeti sa zidova kao trofeji nego živjeti svoje živote istinski su, a ne patvoreni. Stoga se zalažemo za promoviranje ekoturizma umjesto lova životinja. Lov treba izumrijeti, a lovstvo treba zamijeniti miroljubivom i stvarnom zaštitom životinja i prirode.

Što se tiče funkcije lovstva u „zaštiti i očuvanju biološke raznolikosti i ekološke ravnoteže prirodnih staništa, divljači i divlje faune i flore”, valja naglasiti da je samo u Hrvatskoj nekoliko vrsta poput medvjeda, vuka i bjeloglavog supa dovedeno na sam rub istrebljenja isključivo „zaslugom” lovaca. Pretjeranim izlovom životinje se istrebljuju umjesto da ih se štiti, a mnoga uzgajališta životinja lovcima služe samo kao priprema za ubijanje. Drugim riječima, životinje se uzgajaju u uzgajalištima da bi kasnije bile puštene u prirodu i pobijene. U retorici lovaca široko je ukorijenjena besmislica o lovcima kao zaštitnicima prirode. Znanstvene studije potvrđuju samoregulaciju u prirodi. Također, iskustva u velikim europskim nacionalnim parkovima pokazuju: priroda i životinje u mnogo su boljem stanju bez lova! Budućnost vrsta slovi kao visoko ugrožena. Mnoge biljne i životinjske vrste koje su prije samorazumljivo postojale danas se viđaju vrlo rijetko ili su u potpunosti izumrle. Otprilike je polovica srednjeeuropskih vrsta ugrožena. Crvene liste iz godine u godinu postaju sve dulje. Iz njih proizlazi da je zaštita vrsta u posljednjih 30 godina sve neuspješnija, unatoč bezbrojnim naporima zaštitnika prirode i životinja. Renomirani evolucijski i ekološki biolog prof. dr. Josef Reichholf, koji je radio u Državnoj zoološkoj zbirci u Münchenu i bio profesor na oba münchenska sveučilišta, došao je u svojim dugogodišnjim istraživanjima do zaključka da je lov, nakon industrijskog gospodarstva, drugi najveći neprijatelj vrsta. On smatra da „priroda mijenja prirodu, to je dinamičan proces”. Ona se sama regulira i vrste se sasvim prirodno prilagođavaju promjeni klime ili životnog prostora. Znanstvenik u tom smislu upućuje na to da je u njemačkom gradu s najviše stanovnika, Berlinu, otkrio iznimno veliku raznolikost životinjskih vrsta. U Berlinu su se udomaćile životinje koje su u prirodi zbog lova (gotovo) sasvim nestale. To vrijedi i za druge njemačke velike gradove (München, Hamburg, Köln itd.). (Izvor: Josef H. Reichholf: Budućnost vrsta – nova ekološka iznenađenja, Verlag C.H.Beck, München, 2005.) Još je nekoliko renomiranih znanstvenika u znanstvenim publikacijama jasno potvrdilo apsurdnost lova. Prof. Carlo Consiglio u studiji „O besmislenosti lova” dokazuje da nema ni najmanjeg znanstvenog opravdanja za lov. Prof. Consiglio na gotovo 300 stranica, uključujući mnoge tablice, grafikone i objašnjenja, egzaktno dokazuje kako je došao do toga rezultata. Tako nema ni jednog opravdanog razloga za ubijanje divljih životinja. Prof. Consiglio pritom negira postavke na kojima lovci i upravitelji lovačkih društava temelje svoj legitimitet. Umjesto očuvanja vrsta i prirode, lovci uništavaju prirodu. Procjenjuje se da npr. samo u Njemačkoj između tri i četiri tisuće tona olova godišnje završi u prirodi zbog lova. 30 % emisije olova u tlo prouzročilo je streljivo korišteno u lovu. (Izvor: www.umweltdaten.de/wasser/themen/stoffhaushalt/blei.pdf, S. 15) Olovo je teški metal i ne samo da okrutno ubija životinje nego i kemijskim promjenama dospijeva u hranidbeni lanac u prirodi te konačno završava u tlu, pitkoj vodi i žitaricama. Više od tri milijuna životinja godišnje skonča pod kišom metaka lovaca, među njima i tisuće močvarnih ptica.

Kod nas popularno ubijanje divljih svinja pod izlikom da su se previše namnožile u suprotnosti je sa znanstvenim istraživanjima koja ukazuju da su upravo lovci krivi za povećanje njihova broja. Dugoročna francuska studija pokazala je da intenzivan lov divljih svinja vodi većem stupnju reprodukcije i stimulira njihovu plodnost. Znanstvenici na čelu sa Sabrinom Servanty u razdoblju od 22 godine usporedili su povećanje broja divljih svinja na šumskom području departmana Haute Marne, u kojemu je izlov bio intenzivan, sa šumskim područjem u Pirinejima u kojemu je izlov bio manje intenzivan. Rezultat je objavljen u uglednom časopisu Journal of Animal Ecology: u područjima intenzivnijeg lova plodnost divljih svinja bitno je veća nego u područjima u kojima gotovo da i nema lova. Nadalje, pri intenzivnom izlovu zrelost jedinki nastupa mnogo ranije (na kraju prve godine života) tako da su jedinke reproduktivno zrele mnogo ranije nego je to uobičajeno. I prosječna težina netom spolno zrele divlje svinje niža je u uvjetima intenzivnog lova. U područjima u kojima ima manje lova povećanje populacije divljih svinja neupitno je manje, reproduktivna zrelost nastupa kasnije te je i prosječna težina jedinke tada veća. (Usp. Servanty et alii, Journal of Animal Ecology, 2009.) Ovom studijom dokazano je da povećanje populacije divljih svinja ne uzrokuje samo veća količina raspoložive hrane, nego i intenzivan lov.
Norbert Happ, najpoznatiji njemački stručnjak za divlje svinje (i sâm lovac) smatra da smo sami krivi za povećanje broja divljih svinja. Za eksplozivno povećanje populacija divljih svinja lovci su sami odgovorni: „Nesređeni društveni odnosi u zajednici divljih svinja i povećanje potomstva isključivo su posljedica lovačke prakse.” (lovački vjesnik Wild und Hund, 23/2002.) I lovočuvar Gerold Wandel upozorio je na problem lova: „Divlje svinje uistinu su se sposobne obraniti! Štite se nevjerojatnom dinamikom razvoja protiv pogrešnih odnosa među različitim dobnim skupinama.” (Jagdzeitung PIRSCH 1/2004.) Prof. dr. Josef H. Reichholf također smatra da se lovom populacija divljih svinja povećava brže nego pod utjecajem prirodnih uvjeta. Ako je u nekom području tijekom lova koji se održava prije svega ujesen i zimi ubijeno mnogo životinja, ostat će više hrane za preživjele životinje, pa se životinje koje su preživjele brže razmnožavaju. (Süddeutsche Zeitung, 28. siječnja 2009.)

On također navodi da se prava mjera u populaciji divljih životinja postiže sama „kad životinje (primjerice jeleni) nisu izložene lovu i umjetnom hranjenju koje provode lovci”. S njim se slaže sve više biologa koji se bave divljim životinjama i koji prihvaćaju znanstveno utemeljeno tumačenje da životinje same najbolje reguliraju populaciju, a prekomjernost populacije nastaje kad su određene životinjske vrste ugrožene lovom. Ekološke studije utemeljene na terenskom istraživanju pokazale su da životinje imaju unutarnji mehanizam za regulaciju rasta populacije: ta se regulacija ne ostvaruje lovom. Ako populaciji prijeti prekobrojnost, smanjuje se stopa nataliteta. U onim dijelovima Europe u kojima je lov zabranjen, primjerice u talijanskim nacionalnim parkovima, švicarskom nacionalnom parku i na grčkom otoku Tilosu, nikad dosad nije utvrđena prekobrojnost populacije. U gotovo svim ostalim zemljama svijeta lov je zabranjen u područjima gdje je priroda posebno zaštićena, a ni ondje nije došlo do prekomjernog rasta populacije.

Kada je riječ o životinjskom brstu, dr. Hans Hertel iz Natural Sciencea upućuje na dva zanimljiva istraživanja švicarskog istraživačkog centra za šume, snijeg i krajolik iz Birmensdorfa, koja su provedena u švicarskom nacionalnom parku. Rezultat: jeleni pridonose pomlađivanju šuma i raznolikosti vrsta. Brstom se višestruko povećava broj pupoljaka na stablu. Prvim istraživanjem proučavalo se papkare i vegetaciju u švicarskom nacionalnom parku između 1917. i 1997., odnosno utjecaj prirode na biljnu raznolikost. Dobiven je sljedeći rezultat: iako je od početka 20. stoljeća ustanovljeno povećanje populacije jelena, količina hrane u nacionalnom parku teoretski bi bila dovoljna i za pet do deset puta više jelena. Isto kao i životinje, i broj biljaka znatno se povećao u promatranom razdoblju od 50 do 80 godina. K tome, na pašnjacima koji su bilo izloženi paši povećala se raznolikost vrsta. Unatoč rastućoj populaciji crvenih jelena, zbog zabrane lova raste i oporavljena površina šume i pašnjaka. Drugo istraživanje o značenju papkara za životni prostor nacionalnog parka, odnosno za količinu dostupne hrane i pomlađivanje šuma, pokazuje da, unatoč rastućoj populaciji jelena, broj brštenih stabala viših od 150 cm na 100 m2 naglo raste. Na brštenim područjima pronađeno je prosječno osam puta više pupova stabala po kvadratnom metru nego na područjima na kojima se više ne brsti i oko 30 puta više nego na područjima koja nisu bila izložena brstu. Čini se da jeleni omogućavaju, a ne sprečavaju pomlađivanje i širenje šuma. To potvrđuju i usporedbe s rezultatima stare analize zraka i dugoročna istraživanja na kontinuirano promatranim područjima. Potonje pokazuju da se šuma unatoč relativno velikoj populaciji jelena tijekom posljednjih stoljeća uspješno održava. (Izvor: dr. Hans Hertel, Über Sinn und Unsinn des Jagens. In: The Journal of Natural Science 5/2000.)

I iz većine komentara na ovoj javnoj raspravi jasno je da je većina komentatora kritična prema lovu ili ga uopće ne odobrava. Stoga smatramo važnim uskladiti ovaj članak i druge odredbe Nacrta Prijedloga Zakona o lovstvu s većinskim stavom javnosti.

Brisanje vrsta s popisa lovne divljači

Podržavamo i pohvaljujemo temeljito argumentirane prijedloge i obrazloženja Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode, Udruge BIOM, Udruge za zaštitu divljih životinja AWAP, dr. sc. Irene Petak i drugih stručnjaka da se mnoge od vrsta nabrojanih na popisu lovne divljači u članku 8. brišu s tog popisa te da se na popis ne uvode nove vrste.

Kod nas popularno ubijanje divljih svinja pod izlikom da su se previše namnožile u suprotnosti je sa znanstvenim istraživanjima koja ukazuju da su upravo lovci krivi za povećanje njihova broja. Dugoročna francuska studija pokazala je da intenzivan lov divljih svinja vodi većem stupnju reprodukcije i stimulira njihovu plodnost. Znanstvenici na čelu sa Sabrinom Servanty u razdoblju od 22 godine usporedili su povećanje broja divljih svinja na šumskom području departmana Haute Marne, u kojemu je izlov bio intenzivan, sa šumskim područjem u Pirinejima u kojemu je izlov bio manje intenzivan. Rezultat je objavljen u uglednom časopisu Journal of Animal Ecology: u područjima intenzivnijeg lova plodnost divljih svinja bitno je veća nego u područjima u kojima gotovo da i nema lova. Nadalje, pri intenzivnom izlovu zrelost jedinki nastupa mnogo ranije (na kraju prve godine života) tako da su jedinke reproduktivno zrele mnogo ranije nego je to uobičajeno. I prosječna težina netom spolno zrele divlje svinje niža je u uvjetima intenzivnog lova. U područjima u kojima ima manje lova povećanje populacije divljih svinja neupitno je manje, reproduktivna zrelost nastupa kasnije te je i prosječna težina jedinke tada veća. (Usp. Servanty et alii, Journal of Animal Ecology, 2009.) Ovom studijom dokazano je da povećanje populacije divljih svinja ne uzrokuje samo veća količina raspoložive hrane, nego i intenzivan lov.

Norbert Happ, najpoznatiji njemački stručnjak za divlje svinje (i sâm lovac) smatra da smo sami krivi za povećanje broja divljih svinja. Za eksplozivno povećanje populacija divljih svinja lovci su sami odgovorni: „Nesređeni društveni odnosi u zajednici divljih svinja i povećanje potomstva isključivo su posljedica lovačke prakse.” (lovački vjesnik Wild und Hund, 23/2002.) I lovočuvar Gerold Wandel upozorio je na problem lova: „Divlje svinje uistinu su se sposobne obraniti! Štite se nevjerojatnom dinamikom razvoja protiv pogrešnih odnosa među različitim dobnim skupinama.” (Jagdzeitung PIRSCH 1/2004.) Prof. dr. Josef H. Reichholf, koji je radio u Državnoj zoološkoj zbirci u Münchenu i bio profesor na oba münchenska sveučilišta, također smatra da se lovom populacija divljih svinja povećava brže nego pod utjecajem prirodnih uvjeta. Ako je u nekom području tijekom lova koji se održava prije svega ujesen i zimi ubijeno mnogo životinja, ostat će više hrane za preživjele životinje, pa se životinje koje su preživjele brže razmnožavaju. (Süddeutsche Zeitung, 28. siječnja 2009.)

On također navodi da se prava mjera u populaciji divljih životinja postiže sama „kad životinje (primjerice jeleni) nisu izložene lovu i umjetnom hranjenju koje provode lovci”. S njim se slaže sve više biologa koji se bave divljim životinjama i koji prihvaćaju znanstveno utemeljeno tumačenje da životinje same najbolje reguliraju populaciju, a prekomjernost populacije nastaje kad su određene životinjske vrste ugrožene lovom. Ekološke studije utemeljene na terenskom istraživanju pokazale su da životinje imaju unutarnji mehanizam za regulaciju rasta populacije: ta se regulacija ne ostvaruje lovom. Ako populaciji prijeti prekobrojnost, smanjuje se stopa nataliteta. U onim dijelovima Europe u kojima je lov zabranjen, primjerice u talijanskim nacionalnim parkovima, švicarskom nacionalnom parku i na grčkom otoku Tilosu, nikad dosad nije utvrđena prekobrojnost populacije. U gotovo svim ostalim zemljama svijeta lov je zabranjen u područjima gdje je priroda posebno zaštićena, a ni ondje nije došlo do prekomjernog rasta populacije.

Kada je riječ o životinjskom brstu, dr. Hans Hertel iz Natural Sciencea upućuje na dva zanimljiva istraživanja švicarskog istraživačkog centra za šume, snijeg i krajolik iz Birmensdorfa, koja su provedena u švicarskom nacionalnom parku. Rezultat: jeleni pridonose pomlađivanju šuma i raznolikosti vrsta. Brstom se višestruko povećava broj pupoljaka na stablu. Prvim istraživanjem proučavalo se papkare i vegetaciju u švicarskom nacionalnom parku između 1917. i 1997., odnosno utjecaj prirode na biljnu raznolikost. Dobiven je sljedeći rezultat: iako je od početka 20. stoljeća ustanovljeno povećanje populacije jelena, količina hrane u nacionalnom parku teoretski bi bila dovoljna i za pet do deset puta više jelena. Isto kao i životinje, i broj biljaka znatno se povećao u promatranom razdoblju od 50 do 80 godina. K tome, na pašnjacima koji su bilo izloženi paši povećala se raznolikost vrsta. Unatoč rastućoj populaciji crvenih jelena, zbog zabrane lova raste i oporavljena površina šume i pašnjaka. Drugo istraživanje o značenju papkara za životni prostor nacionalnog parka, odnosno za količinu dostupne hrane i pomlađivanje šuma, pokazuje da, unatoč rastućoj populaciji jelena, broj brštenih stabala viših od 150 cm na 100 m2 naglo raste. Na brštenim područjima pronađeno je prosječno osam puta više pupova stabala po kvadratnom metru nego na područjima na kojima se više ne brsti i oko 30 puta više nego na područjima koja nisu bila izložena brstu. Čini se da jeleni omogućavaju, a ne sprečavaju pomlađivanje i širenje šuma. To potvrđuju i usporedbe s rezultatima stare analize zraka i dugoročna istraživanja na kontinuirano promatranim područjima. Potonje pokazuju da se šuma unatoč relativno velikoj populaciji jelena tijekom posljednjih stoljeća uspješno održava. (Izvor: dr. Hans Hertel, Über Sinn und Unsinn des Jagens. In: The Journal of Natural Science 5/2000.)

Neopravdano je i uvrštavanje lisice na popis divljači jer, kao i druge vrste, ima sposobnost samoregulacije populacije, a kontrola bjesnoće provodi se oralnom vakcinacijom koja, prema tvrdnjama samog Ministarstva poljoprivrede, ima odlične rezultate i Hrvatska je vrlo blizu proglašenja države slobodne od bjesnoće. Pretjeran je i strah od lisičje trakavice, što potvrđuje i mali broj prijavljenih slučajeva zaraze. Istraživanja upućuju da čovjeku najveća opasnost zaraze od infekcije lisičjom trakavicom prijeti od psa, a ne od lisice. (Izvor: Kölner Stadtanzeiger, 14. lipnja 2009.) Nema ni jednog znanstvenog dokaza za to da lov može smanjiti opasnost od lisičje trakavice i bjesnoće. Oralna vakcinacija lisica pokazala se kao uspješna metoda, a studije su pokazale da lov na lisice može djelovati kontraproduktivno i pridonijeti širenju bjesnoće. Može se zaključiti da nema opasnosti od zaraze stanovništva bjesnoćom i lisičjom trakavicom, već tzv. zaštita stanovništva lovcima služi samo kao opravdanje za njihov „hobi”.

Stoga apeliramo da se uvaže argumenti stručnjaka veterinarske i prirodoslovne struke te da se s popisa divljači u članku 8. brišu vrste spomenute u komentarima.

Vuk i ris kao lovna divljač

Vezano uz popis životinjskih vrsta koje se u članku 8. nabrajaju kao divljač, smatramo nedopustivim uvažiti zahtjeve pojedinih lovaca i širiti popis vrsta na način da se vuk (Canis lupus) i ris (Lynx lynx) uvrste u lovnu divljač.

Vuk treba ostati zaštićen zakonom jer je riječ o vrsti čiji je uzrok istrebljenja sam čovjek i njegova obijest. Od djetinjstva se, kroz bajke, uči već tradicionalna mržnja prema vukovima koja se prenosi generacijski, a seljaci i lovci bili bi najsretniji da ih mogu potpuno istrijebiti jer ih smatraju štetočinama. Pravi razlog zašto se lovci zalažu da bude vraćen na popis lovne divljači nije njegova velika brojnost, već natjecanje za isti plijen, pri čemu je cilj lovaca ukloniti „konkurenciju” u šumi. Smatramo da treba rješavati korijen problema, a to je da je jedino čovjek odgovoran zbog uništavanja njihova prirodnog staništa. Lovci su potpuno nepotrebni u regulaciji populacije vuka jer oni sami imaju mehanizme samoregulacije veličine svoje populacije. Vučje zajednice, čopori, su obitelji u kojima postoji relativno složena hijerarhija koja se očituje pri stvaranju odnosa nadređenosti i podčinjenosti, hranjenju i parenju koje sprječava i parenje u srodstvu. Osim toga, kao izrazito teritorijalna životinja koja obilježava i čuva prostor na kojemu živi, u prirodnim uvjetima, gdje nema utjecaja čovjeka, čak gotovo 70 posto ukupne smrtnosti vuka uzrokuju druge jedinke iste vrste. To je još jedan od mehanizama samoregulacije vučje populacije. Vuk je lovcima izravni konkurent i neprijatelj jer se hrani većinom kopnenih životinja koje su na popisu lovne divljači. Pritom, za razliku od lovaca, gladuje i po nekoliko dana dok ne ulovi staru, bolesnu, isrcpljenu ili premladu životinju, čime uspješno regulira i utječe na zdravlje populacije plijena. To čini lovce potpuno nepotrebnima u šumama gdje vuk, kao selektivni grabežljivac, obavlja ono što lovci opisuju kao svoju nezamjenjivu funkciju i nužnost. Dakle, populacija vuka jako dobro sama regulira svoju veličinu i nema potrebe da to čine lovci.

Prema podacima doktora Josipa Kusaka s Veterinarskog fakulteta, vučji čopor u Hrvatskoj u prosjeku broji četiri do pet jedinki koje nastanjuju teritorij površine 150 - 170 km2. Ako se uzme u obzir i da se teritoriji različitih čopora gotovo uopće ili vrlo malo preklapaju, da samo jedna vučica u čoporu ima mlade i da obično ne preživi ni polovica novorođenih vučića, jasno se vidi da se priroda sama pobrinula za manje-više stalan i relativno mali broj jedinki.

Također, tvrdnje da vukovi uzrokuju štete stočarima treba rješavati na humane načine, a ne ubijanjem vuka. Vjerojatno je razlog i taj što se za „štete” od vuka dobivaju odštete, a kada bi država isplaćivala odštete za neku drugu životinjsku vrstu od koje stradavaju stada (npr. zmije), tada bi i ta vrsta došla na crnu listu za odstrjel. Razumno rješenje za ovaj problem je očuvanje staništa vuka i ulaganje vremena i truda u bolje čuvanje stoke.

Jednako tako, i ris je gotovo istrijebljena vrsta koja je spontanim premještanjem u prošlom stoljeću došla iz Slovenije, gdje je reintroduciran u Hrvatsku. No lovci su ih gotovo potpuno istrijebili i u Hrvatskoj, bijesni zbog činjenice da risovi (jednako kao i vukovi) love „njihovu” divljač. Ubijali su ih lovačkim oružjem, hladnokrvno ih odstrjeljivali s čeke, trovali mekama, hvatali u zamke i klali noževima, gađali kamenjem ili ih udarali do smrti štapovima, željeznim motkama i sjekirama.

Zaštita životinja u 21. stoljeću podrazumijeva human odnos prema životinjama i očuvanje vrsta koje su ugrožene čovjekovim djelovanjem. Stoga se vuk i ris nikako ne bi smjeli uvrstiti na popis lovne divljači, već trebaju i dalje ostati zaštićene vrste, a njihov (krivo)lov treba strogo kažnjavati.

Zabrana lova puha

Predlažemo brisanje članka 58. stavka 7. točke 2., kao brisanje i puha s popisa divljači u članku 8. Kao što navode i sami lovci na svojim stranicama, za razliku od prošlosti, puhovo meso danas više nije izvor preživljavanja, već puholov predstavlja izliku za druženje, pri čemu je sam ulov od sporednog značaja. Puh se u prošlosti lovio i zbog krzna, što također više nije slučaj, osobito i zato što je u Hrvatskoj zabranjeno uzgajati životinje u svrhu proizvodnje krzna. Lov i ubijanje puha nije ničim opravdano, osim obijesnom ljudskom potrebom za zabavom i druženjem, što ne može i ne smije biti razlog za dopuštanje lova na ove životinje.

Objavljeno: srpanj 2017.

Vezane teme

Izvor: photobucket.com-pas pogođen strijelom [ 50.72 Kb ]Lovac [ 343.17 Kb ]Izvor: piximus.net-jelen pogođen strijelom [ 59.87 Kb ]

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting