Specizam
'Kad god vidite pticu u kavezu, ribu u posudi ili ne-ljudskog sisavca na lancu, gledate specizam. Ako vjerujete da pčela ili žaba imaju manje prava na život i slobodu negoli čimpanza ili čovjek, ili smatrate da su ljudi superiorni drugim životinjama, potpisujete specizam. Ako posjećujete vodene zatvore i zoološke vrtove, idete u cirkuse gdje se izvode "točke sa životinjama", nosite ne-ljudsku kožu ili dlaku, ili jedete meso, jaja ili proizvode od kravljeg mlijeka, vi prakticirate specizam. Zagovarate li 'humanije' klanje pilića ili manje okrutno zatočivanje svinja, vi održavate specizam.' – piše u svojoj knjizi Specizam (2004.) američka spisateljica, urednica i zagovornica prava životinja Joan Dunayer.
Premda postoji već gotovo četrdeset godina (skovao ga je Richard D. Ryder 1970. godine), sam pojam specizam široj je javnosti još prilično nepoznat. Poput nekih drugih civilizacijski proskribiranih '-izama' i specizam upućuje na izvjesnu zadrtost: dok, primjerice, seksizam diskriminira žene u odnosu na muškarce u njihovim pravima ili vrijednosti samo na osnovi njihova roda, a rasizam to isto čini prema ostalim rasama u odnosu na vlastitu, specizam predstavlja 'propust da se, s obzirom na pripadnost vrsti ili karakteristike tipične za neku vrstu, bilo kojem svjesnom biću prida jednak obzir i poštovanje' (J. Dunayer). Drugim riječima, specizam je diskriminacija na osnovi vrste. Što to praktično znači? Izdizanjem vlastitih, pristranih vrsnih preferencija na razinu ideologije odnosno načela, rađa se specizam. Svatko ima pravo na stav da, primjerice, ne voli ovu ili onu vrstu životinja (recimo, zmije ili pauke), a obožava neku drugu (npr. mačke, pse ili delfine), ili da ga ne-ljudske životinje općenito ne zanimaju. No, pretvaranje toga vlastitog pristranog stava u racionalizaciju kojom se nekim ili svim vrstama životinja, uključujući i ljudsku, pridaju vrjednija svojstva i samim tim posebna prava i položaj u odnosu na ostale, predstavlja izraz specizma. U skladu s time, i svaki pokušaj da se temeljem nalaženja uporišta u religijskim spisima ili nečijim filozofskim domišljajima misleće i osjećajne individue (što sve životinje sposobne doživljavati i jesu), a ovisno o njihovoj vrsti ili karakteristikama tipičnim za neku vrstu, rangiraju na nekakvoj vrijednosnoj ljestvici prema vlastitim pristranim kriterijima, u svojoj srži jest čin negativne diskriminacije i samim time predstavlja specizam.
Položaj u kojem se u većini društava današnjice nalaze ne-ljudske životinje izraz je specističkog stava da su ljudi superiorna vrsta kojoj pripada povlašteni status u odnosu na sve ostale životinjske vrste. Otud proizlazi i praksa da se ne-ljude gleda samo u svjetlu njihove iskoristivosti za ljudske svrhe – oni su suvremeno roblje ljudskog društva. Ne-ljude se nevine zatvara. Ne-ljude je dopušteno prisilno razmnožavati i uzgajati. Ne-ljude se smije nekažnjeno ubijati (osim kad predstavljaju nečije vlasništvo pa se time ljudima nanosi materijalna ili emocionalna šteta). Ne-ljude je dopušteno loviti. Ne-ljude se smije primoravati na izvođenje zabavnih točaka za ljudsku razonodu. Ne-ljude se smije uprezati u težak rad ili koristiti kao pomagalo invalidnim ljudima. Ne-ljude se smije mučiti, rezati, injektirati kemikalijama, bakterijama i virusima da bi se zadovoljila ljudska radoznalost. I to sve na milijardama napaćenih mislećih i osjećajnih individua. Bez specističkog stava da je sve ovo dopušteno samo zato što je riječ o pripadnicima drugih vrsta, to ne bi bilo moguće.
Ovakav stav i praksu prate i podupiru zakoni i propisi koji samo naizgled, formalno i u naslovu, iskazuju namjeru štititi ne-ljude od ljudskog zlostavljanja. U stvarnosti, zakoni o 'zaštiti' ili 'dobrobiti' životinja samo ozakonjuju specizam i specističko zlostavljanje u industriji hrane, odjeće, zabave i znanosti, dok tek periferno i prividno iskazuju skrb za patnju životinja.
Nasuprot tome, nespecistički bi stav i praksa podrazumijevali davanje svih onih temeljnih i primjenjivih prava ne-ljudskim životinjama koja ljudi zahtijevaju i sami za sebe: prvenstveno prava na život i slobodu. Također, sve ono što ne-ljudi proizvode (mlijeko, jaja, med, perje, dlaka...) njihovo je vlasništvo i moralo bi postati neotuđivo, kao i kad je riječ o ljudskom vlasništvu. Isto vrijedi i za ne-ljudske nastambe.
Kao i svaki '-izam' koji iskazuje zadrtost, i specizam proizlazi iz skučenog, neintegralnog pogleda na svijet te kao takav ne uviđa suptilne poveznice fine tapiserije života i prirode. On stoga stvara praksu koja naposljetku ugrožava i samu opstojnost ljudske vrste te uravnoteženog okoliša. Odustanak od specističkog svjetonazora ne predstavlja tek čin benevolentnog iskazivanja skrbi prema ne-ljudskim životinjama, već ukazuje na moralnu zrelost stava koji spoznaje neprocjenjivu važnost cjelovitog pristupa življenju i preuzima vlastitu odgovornost za dobrobit trenutno zasužnjenih ne-ljudi, za sebe i vlastito zdravlje, boljitak društva u kojemu živimo te za planetarni eko-sustav koji dijelimo sa svim ostalim vrstama na Zemlji.
mr. sc. Zoran Čiča, etnolog i povjesničar